#1 Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete (Lk 6, 24, 26)
Posted: 17/11/2004 09:20
Kolike li razlike među ljudima! Jedni se razbacuju svojim bogatstvom, drugi nemaju najosnovnijih uvjeta za život, a treći umiru od gladi. Tko je tomu kriv? Je li Bog…?
Ljudi su sami krivi. Sami su napravili razliku. Bog jednako gleda i cijeni svako stvorenje. Da nije tako, zar bi Isus uzviknuo onima koji drugima uskraćuju život: "Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! (Lk 6, 24, 26)".
Evanđelje govori o blaženstvima i ne želi reći da je imetak, sitost, smijeh, ugled samo po sebi nešto loše, ali želi reći da je svatko tko se na te stvari navezuje - u opasnosti da mu one postanu božanstvo kojemu će sve drugo podrediti.
Nije prokletstvo u novcu, nego u srcu koje se lijepi za novac, za bogatstvo. Siromašni nisu oni koji su često gladni kruha, nego oni koji su uvijek gladni Boga.Objasnimo bolje spomenutu misao.
Zamislimo jedan divan dvorac, a mi smo na gornjem katu u ogromnoj dvorani za pijanku i ples. I nehotice malo zastanemo i pogledamo kroz prozor. Dolje ispod prozora, na ulici, vidimo siromaška, sav je odrpan, promrznuo, gladan pa prebire kante za smeće kako bi našao koru kruha i tako nakratko utažio svoju glad. Bismo li u tom trenutku pomislili na svoj ili njegov život? Bi li se u nama probudila savjest ili bismo ostali ravnodušni kao da nismo ništa vidjeli, nastavljajući pijančevanje odmahnuvši rukama: "Bijednik, Tko mu je kriv?
Možemo se s pravom pitati što je velikog i vrijednog ostalo od ljudskog dostojanstva onima koji su u sebi ubili Boga i ugušili svoju savjest. Činjenica je da možemo čovjeka obogatiti, ali ga teško možemo odgojiti za to bogatstvo kako bi vidio drugoga u nevolji.
A što bi se dogodilo s nama kad bismo vidjeli drugoga u nevolji.
Što bi se dogodilo kad bi taj bijednik odjednom ušao na staklena vrata prekrasne dvorane našeg dvorca? Svi bismo se mi veseljaci i sretnici razbježali premda bi ušao goloruk i miran. Zašto bismo tako postupili? Upravo zato jer se nismo naučili kroz čisti prozor našeg dvorca gledati druge, nego samo sebe. Njegova pojava uzbudila bi našu svijest i savjest koja bi morala iz nas progovoriti - zar je to tako? Zar ima takvih? Pogledajmo često kroz prozor i vidimo druge, a ne samo sebe! " Jao vama koji ste sada siti…"
Ljudi su sami krivi. Sami su napravili razliku. Bog jednako gleda i cijeni svako stvorenje. Da nije tako, zar bi Isus uzviknuo onima koji drugima uskraćuju život: "Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! (Lk 6, 24, 26)".
Evanđelje govori o blaženstvima i ne želi reći da je imetak, sitost, smijeh, ugled samo po sebi nešto loše, ali želi reći da je svatko tko se na te stvari navezuje - u opasnosti da mu one postanu božanstvo kojemu će sve drugo podrediti.
Nije prokletstvo u novcu, nego u srcu koje se lijepi za novac, za bogatstvo. Siromašni nisu oni koji su često gladni kruha, nego oni koji su uvijek gladni Boga.Objasnimo bolje spomenutu misao.
Zamislimo jedan divan dvorac, a mi smo na gornjem katu u ogromnoj dvorani za pijanku i ples. I nehotice malo zastanemo i pogledamo kroz prozor. Dolje ispod prozora, na ulici, vidimo siromaška, sav je odrpan, promrznuo, gladan pa prebire kante za smeće kako bi našao koru kruha i tako nakratko utažio svoju glad. Bismo li u tom trenutku pomislili na svoj ili njegov život? Bi li se u nama probudila savjest ili bismo ostali ravnodušni kao da nismo ništa vidjeli, nastavljajući pijančevanje odmahnuvši rukama: "Bijednik, Tko mu je kriv?
Možemo se s pravom pitati što je velikog i vrijednog ostalo od ljudskog dostojanstva onima koji su u sebi ubili Boga i ugušili svoju savjest. Činjenica je da možemo čovjeka obogatiti, ali ga teško možemo odgojiti za to bogatstvo kako bi vidio drugoga u nevolji.
A što bi se dogodilo s nama kad bismo vidjeli drugoga u nevolji.
Što bi se dogodilo kad bi taj bijednik odjednom ušao na staklena vrata prekrasne dvorane našeg dvorca? Svi bismo se mi veseljaci i sretnici razbježali premda bi ušao goloruk i miran. Zašto bismo tako postupili? Upravo zato jer se nismo naučili kroz čisti prozor našeg dvorca gledati druge, nego samo sebe. Njegova pojava uzbudila bi našu svijest i savjest koja bi morala iz nas progovoriti - zar je to tako? Zar ima takvih? Pogledajmo često kroz prozor i vidimo druge, a ne samo sebe! " Jao vama koji ste sada siti…"
Ali oni ne razmišljaju na takav način. 
