#1 Armija BiH pred pobjedom 95.
Posted: 21/02/2010 17:54
Često puta se na ovom forumu, ali i u svakodnevnom neformalnom razgovoru uslijed potištenosti današnjim stanjem u državi i njenim institucijama može čuti žal zbog potpisivanja Dejtonskog sporazuma u trenutku kada ja ABiH bila pred vojnom pobjedom. No je li uistinu bilo tako. Navest ću nekoliko osnosvnih činjenica koje na ovu situaciju bacaju možda drugačije svjetlo:
- U martu 1994. formira se bošnjačko hrvatska-federacija. Iste godine "kontakt grupa" iznosi plan o podjeli državne teritorije na 51% Federaciji i 49% Republici Srpskoj (u tom trenutku VRS je držala više od dvije trećine teritorije). Predstavnisi RS-a bez razmišljanja odbijaju plan. Iste godine započinje i prvo NATO bombardovanje položaja VRS.
-1995. Hrvatska u BiH zvanično potpisuju vojno savezništvo. Ričar Holbrook predlaže raspodjelu teritorije prema planu Kontakt grupe. Nakon drugog masakra na Markalama, NATO počinje sa žestokim zračnim napadima na srpske položaju u kojima uništavaju gotovo sve strateške ciljeve. Ubrzo nakon toga započinje udružena ofenziva ABiH, HVO-a, i HV-a. Oslobađaju veliki dio teritorija na prostoru zapadne i centralne Bosne, i stižu na nekih dvadesetak kilometara od Banja Luke. Nakon toga su započeli pregovori u vojnoj bazi Wright-Patterson blizu Daytona u SAD-u, koji su svima nam je poznato kako rezultirali.
Pitanje koje se često postavlja je da li je trebalo nastaviti Vojnu operaciju i nepotpisati Dejtonski sporazum:
1. Priče o tome da bi NATO u slučaju nastavka ofanzive bombardovao položaje ABiH su bila samo sredstva zatsrašivanja i priče za malu djecu koje su rukovodstvu SDA zgodno došle kao opravdanje pred narodom. Međutim, činjenica je da bi u toj situaciji izgubili saveznika u SAD-u i evropskim zemljama, i bez ijednog jakog saveznika ABiH i cjelokupni bošnjački narod bi bili prepušteni sami sebi.
2. Tačno je da je 95. godine VRS bila pred vojnim slomom, ali isto tako je Milošević bez problema u tom trenutku mogao mobilisati desetine hiljada rezervista, što je i najavljivao ukoliko se nastavim ofanzivom. Odbijanjem mirovnih pregovora Milošević bi imao odriješene ruke i od strane međunarodne zajednice da to učini.
3. Hrvatska je bila labav saveznik, primorana na savezništvo od strane SAD-a (i još nekih zemalja). U situaciji kad bi rukovodstvo BiH odlučilo nastaviti sa ofanzivom i tako izgubii podršku zapada, sa svjesnošću Tuđmanovih pretenzija prema BiH, nije teško naslutiti kako bi se Hrvatska ponijela u takvim konstalacijama.
4. Simptomatično je da je podjela po principu 51%:49% predviđena još 1994. Za razliku od pragmatičnog Miloševića, vlast bosanskih Srba osim mitova i puke sile moći nijedan drugi jezik nije poznavala. Međutim, puka vojna snaga nije mogla donijeti potpuno ostvarenje njihovih želja. SAD su odlučile da BiH mora opstati kao država (iz ovog ili onog razloga u šta sad ne bih ulazio) i da u tom cilju snage bosanskih Srba zajedno sa svojom zločinačkom vladom moraju biti oslabljenje, ali ne i potpuno vojno poražene, što otvara pitanje motiva za to.
Moje skromno mišljenje je da Vlada RBiH stvarno nije imala drugu mogućnost nego potpisati Dejton. Moć je bila u rukama Vašingtona, ne njihovim.
- U martu 1994. formira se bošnjačko hrvatska-federacija. Iste godine "kontakt grupa" iznosi plan o podjeli državne teritorije na 51% Federaciji i 49% Republici Srpskoj (u tom trenutku VRS je držala više od dvije trećine teritorije). Predstavnisi RS-a bez razmišljanja odbijaju plan. Iste godine započinje i prvo NATO bombardovanje položaja VRS.
-1995. Hrvatska u BiH zvanično potpisuju vojno savezništvo. Ričar Holbrook predlaže raspodjelu teritorije prema planu Kontakt grupe. Nakon drugog masakra na Markalama, NATO počinje sa žestokim zračnim napadima na srpske položaju u kojima uništavaju gotovo sve strateške ciljeve. Ubrzo nakon toga započinje udružena ofenziva ABiH, HVO-a, i HV-a. Oslobađaju veliki dio teritorija na prostoru zapadne i centralne Bosne, i stižu na nekih dvadesetak kilometara od Banja Luke. Nakon toga su započeli pregovori u vojnoj bazi Wright-Patterson blizu Daytona u SAD-u, koji su svima nam je poznato kako rezultirali.
Pitanje koje se često postavlja je da li je trebalo nastaviti Vojnu operaciju i nepotpisati Dejtonski sporazum:
1. Priče o tome da bi NATO u slučaju nastavka ofanzive bombardovao položaje ABiH su bila samo sredstva zatsrašivanja i priče za malu djecu koje su rukovodstvu SDA zgodno došle kao opravdanje pred narodom. Međutim, činjenica je da bi u toj situaciji izgubili saveznika u SAD-u i evropskim zemljama, i bez ijednog jakog saveznika ABiH i cjelokupni bošnjački narod bi bili prepušteni sami sebi.
2. Tačno je da je 95. godine VRS bila pred vojnim slomom, ali isto tako je Milošević bez problema u tom trenutku mogao mobilisati desetine hiljada rezervista, što je i najavljivao ukoliko se nastavim ofanzivom. Odbijanjem mirovnih pregovora Milošević bi imao odriješene ruke i od strane međunarodne zajednice da to učini.
3. Hrvatska je bila labav saveznik, primorana na savezništvo od strane SAD-a (i još nekih zemalja). U situaciji kad bi rukovodstvo BiH odlučilo nastaviti sa ofanzivom i tako izgubii podršku zapada, sa svjesnošću Tuđmanovih pretenzija prema BiH, nije teško naslutiti kako bi se Hrvatska ponijela u takvim konstalacijama.
4. Simptomatično je da je podjela po principu 51%:49% predviđena još 1994. Za razliku od pragmatičnog Miloševića, vlast bosanskih Srba osim mitova i puke sile moći nijedan drugi jezik nije poznavala. Međutim, puka vojna snaga nije mogla donijeti potpuno ostvarenje njihovih želja. SAD su odlučile da BiH mora opstati kao država (iz ovog ili onog razloga u šta sad ne bih ulazio) i da u tom cilju snage bosanskih Srba zajedno sa svojom zločinačkom vladom moraju biti oslabljenje, ali ne i potpuno vojno poražene, što otvara pitanje motiva za to.
Moje skromno mišljenje je da Vlada RBiH stvarno nije imala drugu mogućnost nego potpisati Dejton. Moć je bila u rukama Vašingtona, ne njihovim.