Forum Klix.ba

Temu otvaram zbog simptomatičnog problema izgubljenih generacija (25-30 godina), a ponukana ovim člankom - http://www.eyeweekly.com/article/55882 .

"This phenomenon, known as the “Quarterlife Crisis,” is as ubiquitous as it is intangible. Unrelenting indecision, isolation, confusion and anxiety about working, relationships and direction is reported by people in their mid-twenties to early thirties who are usually urban, middle class and well-educated; those who should be able to capitalize on their youth, unparalleled freedom and free-for-all individuation. They can’t make any decisions, because they don’t know what they want, and they don’t know what they want because they don’t know who they are, and they don’t know who they are because they’re allowed to be anyone they want."

ja šuplje.

krize su najnormalnija stvar u životu i nema nikoga ko ih ne preživljava, samo se danas od muke pravi nauka...a kad se od nečega pravi velika priča i epopeja, postaje TEŽE riješiti problem.

totalna suplja, al sam srela par ljudi koji su patili od te krize. Nikad mi nije bilo jasno kako mozes imat krizu, jer "sam sebe moras da nadjes" pa gdje si bio do sad???

ma čuj, ja oko sebe viđam ljude SVIH generacija koji ne znaju šta hoće, od 7-77. ali ne možeš ti to svrstati u koševe neke, to je tako otkad je svijeta i vijeka.

čuj quarterlife, pa nije prosječni ljudski vijek 100 ni 120 godina

sreca kod nas ima taj balkanski mentalitet, jer dobro znamo,
ne moze nam niko nista, jaci smo od sudbine!
te krize, i suplje price, to je za bjednike iz zapadnih
zemalja, koje preziremo. oni su slabi, normalno da ih lome takve stvari.
mi smo odrasli na kajmaku, zajebali smo ih sve.
a psihijatri, mentalno zdravlje i slicne pizdarije - to je smjesno.
nama to ne treba.

ajde leba ti, reci, nisi li se sto puta u životu ovako osjećao na kraći ili duži period:

Unrelenting indecision, isolation, confusion and anxiety about working, relationships and direction is reported by people

je li ovo majke ti nešto novo, neobično, neljudski, da ljudi s vremena na vrijeme imaju krizne periode?

Slazem se s tobom, manje vise.
Cinjenica je da su osobe koje sam ja s tom krizom sretala bili zapadnjaci. Cinjenica je da oni nisu morala da se bore za svoj zivot i svoju sudbinu, nego su vecinom odrasli u medu i mlijeku. Pogledaj osobe o kojim se radi, koje STVARNE probleme oni imaju u svom zivotu???
S druge strane je i istina da oni vise "paze" na svoju "psiholosku higjenu", a to nama balkancima fali. Ako - ne daj boze - odes kod psihologa, sta ce mahala reci???

da imam kosto nemam, platio bih sebi dobrog psihijatra. cisto onako, da se nekom
istuzim i pojadam. alternativno koristim raju i alkoholne sjedeljke. ali to se obicno zavrsi na pjanskoj
gdje vise ne mozes doci do rijeci, a kamoli sjetiti se sta si ono htjeo da kazes.

treba mi neko kao miki manojlovic iz 'terapije'.

ne služi tome psihijatar, psihijatar je LJEKAR. naši ljudi imaju jak otpor od psihijatara i psihologa, ali ne treba ni ići u drugu krajnost i praviti nauku od najobičnijih i najljudskijih stvari.

Imam osjećaj da mišljenje dajete na osnovu jednog jedinog citata koji sam postavila. Temu ne postavljam slučajno. Mislim da objedinjuje jako puno tema koje se na forumu postavljaju - od krize identiteta preko ljubavnih problema do odlaska mladih iz države ili potpuno iz života. Sasvim je svejedno kako su "to" nazvali, činjenica je da generacije mladih zuje kao muhe bez glave i ne znaju kako odrasti niti da li to žele, a većina nas nije odrastala u medu i mlijeku. Strah od skoro svakog aspekta života može biti proizvod pretjeranog intelektualiziranja, egzistencijalne neimaštine, lijenosti, predrasuda, nepovjerenja, bezosjećajnosti, itd. Vrijeme se "ubija" na ovaj ili onaj način - a nema zadovoljštine. Postajemo pusti u svakom smislu. Poremećene su vrijednosti, izgubljena je mjera stvari koja je neophodni regulator kvalitetnog života. To kako mi živimo - uvreda je životu.

felichi wrote:da imam kosto nemam, platio bih sebi dobrog psihijatra. cisto onako, da se nekom
istuzim i pojadam. alternativno koristim raju i alkoholne sjedeljke. ali to se obicno zavrsi na pjanskoj
gdje vise ne mozes doci do rijeci, a kamoli sjetiti se sta si ono htjeo da kazes.

treba mi neko kao miki manojlovic iz 'terapije'.

hajd dogovorit cemo se za cijenu na pp, slusat cu te ja danima ako treba

ja imam permanetlife crisis i nista mi ne fali.

kala wrote:Imam osjećaj da mišljenje dajete na osnovu jednog jedinog citata koji sam postavila. Temu ne postavljam slučajno. Mislim da objedinjuje jako puno tema koje se na forumu postavljaju - od krize identiteta preko ljubavnih problema do odlaska mladih iz države ili potpuno iz života. Sasvim je svejedno kako su "to" nazvali, činjenica je da generacije mladih zuje kao muhe bez glave i ne znaju kako odrasti niti da li to žele, a većina nas nije odrastala u medu i mlijeku. Strah od skoro svakog aspekta života može biti proizvod pretjeranog intelektualiziranja, egzistencijalne neimaštine, lijenosti, predrasuda, nepovjerenja, bezosjećajnosti, itd. Vrijeme se "ubija" na ovaj ili onaj način - a nema zadovoljštine. Postajemo pusti u svakom smislu. Poremećene su vrijednosti, izgubljena je mjera stvari koja je neophodni regulator kvalitetnog života. To kako mi živimo - uvreda je životu.

pazi, to sve što si nabrojala...su opšti, vječni ljudski problemi. koji su, suprotno popularnom mišljenju...stari koliko i čovjek, ili makar civilizacija. onih koji "zuje kao muhe bez glave" je uvijek bilo i uvijek će biti. isto kao i onih drugih.

moje lično mišljenje je da se čovjek glavninu borbe sa ovakvim problemima mora odraditi sam. krizu identiteta drugi ne može istinski riješiti za tebe, koliko god da ti je blizak, ili stručan. psihijatru je opis radnog mjesta nešto drugo.

ja sam jednom imao priliku pricati sa jednim psihologom cije je misljenje slicno ovom koje jt thomas iznio. pogotovo u sredjenoj zemlji poput svedske ima dosta slucajeva da su ljudi "pregorili", bukvalan prevod jedne dijagnoze. eh, sad, kaze meni taj psiholog da se ljudi moraju pomiriti s nekim cinjenicma. pitam ga ja, "a sta ako sam samohrani roditelj i radim posao koji mrzim". kaze on "promijeni posao". na sto sam ja pitao a sta ako ne mogu da ga promijenim, a njegov odgovor je bio "pomiri se s cinjenicom da je tako. ne moze sve biti onako kako zelis":

ovo naravno ne znaci da sam ja protivnik odlaska psihologu ili zagovornik teorije da se ne treba boriti za "bolje". naprotiv. jedna meni bliska osoba je par mjeseci isla na razgovore i kaze da su joj jako pomogli. psiholog je osoba kojoj je posao da slusa i racionalno rasuduje, sto moze pomoci da se neke stvari sagledaju realnije nego kad razgovaras sa rodbinom ili rajom.

ps. jos samo da dodam vezano za ovu pricu o egzistencijalnom razisljanju. naravno da su nasi preci imali probleme slicne nasima, samo ne vjerujem da su bas imali ovoliko vremena da razmisljaju o tome od borbe za prezivljavanjem. u jednom periodu zivota sam bio los emotivno, stambeno, ekonomski, svakako , ali zato nisam imao vremena da se brinem o broju sijedih, zaliscima, razmisljanjima da li sam odabrao pravu karijeru i sl. radilo se samo o tome da obezbjedim dovoljno love da pokrijem troskove. taj period mi je sada u sjecanju kao vrrijeme puno spokoja.

veliki dio problema su po meni nerealna očekivanja. ljudi ne znaju stati, uživati u svakodnevnim stvarima, ŽIVJETI, popiti kafu s guštom, ispričati se, ismijati s guštom, otići na neko lijepo mjesto tek onako, poigrati fudbala i uživati u tome, i tako dalje...nego traže "velike" stvari da ih usreće (a te "velike" stvari su najčešće ono što okolina, mediji, pjesme, filmovi...definišu kao poželjno, a ne sam pojedinac razmišljajući svojom glavom). a većini ljudi one ne dođu nikad, i pojedinac smatra da mu je život propao, zato što, lupam, nikad nije zaradio za mercedesa S ili vikendicu na azurnoj obali. što je jednostavno besmisleno i mazohistički smatrati. ili čak i dođu, i onda vidiš da "to nije to"...a nije to, zato što si postavio nerealna očekivanja, i zato što tražiš od nečega sa strane da te usreći. pa ne možeš sve imati i u svemu uspjeti. ali nikako. a šta bi i da možeš, šta bi onda i čemu bi ti to služilo?

JThomas wrote:veliki dio problema su po meni nerealna očekivanja. ljudi ne znaju stati, uživati u svakodnevnim stvarima, ŽIVJETI, popiti kafu s guštom, ispričati se, ismijati s guštom, otići na neko lijepo mjesto tek onako, poigrati fudbala i uživati u tome, i tako dalje...nego traže "velike" stvari da ih usreće (a te "velike" stvari su najčešće ono što okolina, mediji, pjesme, filmovi...definišu kao poželjno, a ne sam pojedinac razmišljajući svojom glavom). a većini ljudi one ne dođu nikad, i pojedinac smatra da mu je život propao, zato što, lupam, nikad nije zaradio za mercedesa S ili vikendicu na azurnoj obali. što je jednostavno besmisleno i mazohistički smatrati. ili čak i dođu, i onda vidiš da "to nije to"...a nije to, zato što si postavio nerealna očekivanja, i zato što tražiš od nečega sa strane da te usreći. pa ne možeš sve imati i u svemu uspjeti. ali nikako. a šta bi i da možeš, šta bi onda i čemu bi ti to služilo?

upravo, slazem se sto posto. ja sam u ranim 20-im imao tu neku krizu, htio sam da zavrsim fax, nadjem posao, proputujem pola svijeta, i sve to do 25. i naravno sam se sjebao dok u jednom momentu nisam skontao upravo ovo o cemu ti pricas, da treba zivjeti ovdje i sada, da se treba nauciti uzivati i radovati onome sto imas, i da ima neke cari i u borbi da dodjes do sredstava da mozes kupiti vikendicu na azurnoj obali, a i ako je ne kupis, da je bitno da je insan ziv i zdrav. naravno, ja ovdje govorim iz svedske perspektive gdje puno lakse nego u bosni u smislu da nema avaza, dodika, radoncica, silajdzica, korupcije i slicnih sranja.

JThomas wrote:ma čuj, ja oko sebe viđam ljude SVIH generacija koji ne znaju šta hoće, od 7-77. ali ne možeš ti to svrstati u koševe neke, to je tako otkad je svijeta i vijeka.

čuj quarterlife, pa nije prosječni ljudski vijek 100 ni 120 godina

dobro,to oni americki fazoni,popravka auta,10 sesija i izlijecen...
postoje ta neka dva perioda (u prosjeku) -prvo je pred zapocinjanje samostalnog zivota,otpocinjanje prave karijere ili porodicnog zivota-druga je (midllife ) kad si vec dosegao zenit i sumiras DJe si bio,sta si radio...to je jednostavno zivotni ciklus. i to je kod ljudi sa zivotom po p.s.-u...
kod onih koji kasnije postanu samostalni,kasnije ili nikako osnuju porodicu,kasno ili nikako dobiju djecu-sve je to pomjereno ili drugacije izgleda.
ali mislim...to krize...nije to dijagnoza,to je faza u zivotu.

JThomas wrote:veliki dio problema su po meni nerealna očekivanja. ljudi ne znaju stati, uživati u svakodnevnim stvarima, ŽIVJETI, popiti kafu s guštom, ispričati se, ismijati s guštom, otići na neko lijepo mjesto tek onako, poigrati fudbala i uživati u tome, i tako dalje...nego traže "velike" stvari da ih usreće (a te "velike" stvari su najčešće ono što okolina, mediji, pjesme, filmovi...definišu kao poželjno, a ne sam pojedinac razmišljajući svojom glavom). a većini ljudi one ne dođu nikad, i pojedinac smatra da mu je život propao, zato što, lupam, nikad nije zaradio za mercedesa S ili vikendicu na azurnoj obali. što je jednostavno besmisleno i mazohistički smatrati. ili čak i dođu, i onda vidiš da "to nije to"...a nije to, zato što si postavio nerealna očekivanja, i zato što tražiš od nečega sa strane da te usreći. pa ne možeš sve imati i u svemu uspjeti. ali nikako. a šta bi i da možeš, šta bi onda i čemu bi ti to služilo?

bravo majstore

.

JThomas wrote:veliki dio problema su po meni nerealna očekivanja. ljudi ne znaju stati, uživati u svakodnevnim stvarima, ŽIVJETI, popiti kafu s guštom, ispričati se, ismijati s guštom, otići na neko lijepo mjesto tek onako, poigrati fudbala i uživati u tome, i tako dalje...nego traže "velike" stvari da ih usreće (a te "velike" stvari su najčešće ono što okolina, mediji, pjesme, filmovi...definišu kao poželjno, a ne sam pojedinac razmišljajući svojom glavom). a većini ljudi one ne dođu nikad, i pojedinac smatra da mu je život propao, zato što, lupam, nikad nije zaradio za mercedesa S ili vikendicu na azurnoj obali. što je jednostavno besmisleno i mazohistički smatrati. ili čak i dođu, i onda vidiš da "to nije to"...a nije to, zato što si postavio nerealna očekivanja, i zato što tražiš od nečega sa strane da te usreći. pa ne možeš sve imati i u svemu uspjeti. ali nikako. a šta bi i da možeš, šta bi onda i čemu bi ti to služilo?

Svaka čast legendo.....većina je zaboravila da sreću čine male stvari

Kaaako se Paris razbija od alkohola

JThomas wrote:veliki dio problema su po meni nerealna očekivanja. ljudi ne znaju stati, uživati u svakodnevnim stvarima, ŽIVJETI, popiti kafu s guštom, ispričati se, ismijati s guštom, otići na neko lijepo mjesto tek onako, poigrati fudbala i uživati u tome, i tako dalje...nego traže "velike" stvari da ih usreće (a te "velike" stvari su najčešće ono što okolina, mediji, pjesme, filmovi...definišu kao poželjno, a ne sam pojedinac razmišljajući svojom glavom). a većini ljudi one ne dođu nikad, i pojedinac smatra da mu je život propao, zato što, lupam, nikad nije zaradio za mercedesa S ili vikendicu na azurnoj obali. što je jednostavno besmisleno i mazohistički smatrati. ili čak i dođu, i onda vidiš da "to nije to"...a nije to, zato što si postavio nerealna očekivanja, i zato što tražiš od nečega sa strane da te usreći. pa ne možeš sve imati i u svemu uspjeti. ali nikako. a šta bi i da možeš, šta bi onda i čemu bi ti to služilo?

ko zna - zna !

Apsolutno romantično, JThomas. Aplauz i od mene. To bi bilo to na ovu temu.