vratnik wrote:s 40? bez ikakvog poTcjenjivanja, ili zelje da te ubijem u pojam, ali poceti sve iznova s 40 je skoro pa nemoguce. A da ne spominjem da taj problem eGzistencije koji te tjera na taj korak sigurno neces tako lako rijesiti (kriza nije regionalna, vec globalna). Dobro sad, ima naravno uvijek izuzetaka, strucnjak vakav / nakav, ali nismo mi nazalost ti, inace nam ne bi ni trebao forum. Ali sad, evo neko moje razmisljanje (pitao si za isto): ne znam, u vremenima nesigurnosti je najbolje imati nesto svoje. Da sam ja recimo u Sarajevu (sto nisam, tako da mi je lako .....) i da sad izgubim recimo posao u banci, ono sto bih ja uradio je (mada nikad nisam radio nista slicno): otisao bih na selo i poceo se baviti uzgojem ovaca, ili bih zasadio neke industrijske biljke (bambus, konoplju). Ne znam, dolaze teska vremena, a drzave na granici velikog carstva (EU) ce to visestruko osjetiti. Sretni su oni koji imaju svoju bastu.
Brat mi je otišao u USA 1998-me, u svojoj 48-moj godini života. Ovdje u BiH je doslovce svaki dan razmišljao o samoubistvu jer je izgubio posao, a učestalu depresivnost nakon demobilizacije i "onoga što je dobio za uzvrat" ne moram ni napominjati. Živio je kao podstanar, ženu su mu jedno vrijeme zvali "ustaškom kujom" (mješoviti brak), posao nije mogao naći gotovo nigdje, a i one koje je nalazio više su ga koštali nego što je zarađivao. Iz ovog pakla je pobjegao zahvaljujući ICMC-u iz Splita, odijelu za mješovite brakove. Kada su došli u USA njegova iskustva su na početku bila jako grozna. Pričao mi je kako žive u nekakvom prihvatnom centru gdje ih uče "šta je frižider i za šta služi" i ostale slične gluposti. Poslije je našao slabije plaćeni posao, nešto malo se osamostalio, i krenuo hrabro naprijed. Danas se taj čovjek gotovo ne može prepoznati. Nema više podočnjaka, plačljivu depresivno-suicidnu pičkicu je zamjenila stabilna ličnost koja se jako dobro snašla u novom društvu, i što je najinteresantije... Čovjek je pun neke neopisive energije, elana, nekakvih ludih projekata, i budalaština koje normalnom čovjeku ne mogu pasti na pamet. Nedavno me je pitao šta mislim o "kući ljubavi", odnosno rekreativnoj ustanovi koju bi posjećivali usamljeni ljudi. Tamo bi dobijali "ljubav", odnosno, uposlenici sa kojima se druže bi ih s vremena na vrijeme zagrlili, potapšali po ramenu i rekli im da ih jako vole. Po njemu, današnji ljudi su jako izolovani i treba im puno ljubavi, a eto njegova "kuća ljubavi" bi uz određenu novčanu nadoknadu sve to ispunila i omogućila ljudima da pronađu svoj kutak u kojem će biti voljeni. Ja sam ga samo onako blijedo slušao cijelo vrijeme i nisam vjerovao da je to jedan te isti čovjek - moj brat.
U 40-tim godinama većina ljudi zrelije razmišlja i dosta ubrzanije nastoji raditi na ostvarenju zacrtanih ciljeva. Četrdeset godina možda izgleda puno, ali i malo jer imaš još 20 za raditi, a za tih dvadeset godina na zapadu možeš uraditi sve ono što ovdje uradiš za dva miliona godina. Nije dakle sve u godinama, stvar je u psihi čovjeka i ciljevima koje želi.
I ja imam blizu četrdeset, i ozbiljno razmišljam da odavde spičim jednom za sva vremena.
. Navodno ima nekoliko pogona gdje se preradjuju