#1 Posljednja ugašena zvijezda bratstva i jedinstva
Posted: 29/01/2010 03:29
Ne treba nas čuditi što je nebo iznad Bosne i Hercegovine ovako tmurno jer na njemu već odavno nema zvijezda koje smo umjesto da ih pamtimo prepustili zaboravu. Jedna od njih se danas gotovo i ne spominje radi "prečih nacionalnih poslova i interesa".
Izvor: http://www.startbih.info/Tekst.aspx?id=108
--------------------------------------------------------------------------------
Znate li šta znači spasiti nečiji život?... E, Srđan je to uradio
Kako su samo bili beščasni ljudi, ako se ljudima mogu nazvati, oni što su šakama, nogama i kundacima ubili Srđana Aleksića, Trebinjca, koji je u ludilu rata, kao vojnik Republike Srpske, od smrti spasio sugrađanina i Bošnjaka Alena Glavovića. Alena je spasio, sebe nije. Glavović je danas u Švedskoj i s bolom se sjeća svakog trenutka i detalja tog kobnog 21. januara 1993. godine
Piše: Ekrem Tinjak
Alen Glavović je rođen u Trebinju, dva puta! Prvi put, biološki, 25. maja 1970. godine, a drugi put, 21. januara 1993. godine kada mu je glavu, od pijanih kabadahija, naoružanih i puškama i noževima, spasio, istinski planetarni heroj Srđan Aleksić!
Danas Glavović, ili Aci, kako su ga zvali u Trebinju, živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. Svaki dan pomisli kako ne bi bio živ da nije bilo Aleksića. I, u sebi, zbog svega, Srđanu duboko zahvaljuje i žali što tu zahvalnost ne može podijeliti s njim.
- I to će biti tako dok sam živ. Znate li šta znači spasiti nečiji život?... E, Srđan je to uradio – kaže Glavović.
Bilo je lijepo u Trebinju
Lako je prepričati šta se desilo tog 21.januara sada već daleke 1993.godine. Ali, nije se lako, napominje Glavović, braniti od slika toga dana. I on se od njih brani evo već 16 godina. Svakodnevno.
- Bilo je lijepo živjeti u Trebinju – započinje Alen uvertiru za zlo o kojem će pričati:
- Ali, kada je počeo rat od lijepog nije ostalo ništa. Baš ništa. Nad Trebinje, kao i nad cijelu BiH, nadvilo se crnilo.
Ipak, Alen ostaje u gradu u kojem je rođen, jer nije mogao izaći iz njega. Nisu mu dali, oni koji su određivali cijenu svega, pa i ljudskog života.
- Srđana sam poznavao i od prija rata – veli Glavović.
Objašnjava kako su pred sami rat jedno vrijeme obojica bili spasioci na trebinjskom gradskom bazenu. Taj zajednički rad, dodatno, je učvrstio njihovo dotadašnje poznanstvo. Srđan je tada bio državni juniorski rekorder u plivanju i član plivačkog kluba Leotar.
- Bili smo gradska raja – konstantira Glavović.
Njemu, Alenu, život nije bio naklonjen. Pred sami rat zatekao se u uniformi JNA. Kao mladi nedozreli čovjek, pod presijom propagande, branio je svoje od svojih. Pod tim bremenom teško je ranjen na početku 1992.godine.
- Ranjen sam u nogu, u pluća, u lijevu ruku i nemam pola jednog prsta. Danas pokušavam da ostvarim pravo na penziju, invalidninu, bilo šta. Još nisam izašao pred tu vojnu komisiju. Čekam poziv. Rekli su da će me zvati. Ali mislim da neću ništa dobiti, jer me previše muštraju, mada imam papire i o ranjavanu i o ležanju u bolnici – priča Glavović.
Čini se kao da odgađa trenutak početka priče o svom najtežem, najsretnijem i najtužnijem danu. I počinje.
Tačno se sjeća da je, tog januara, bilo dva sata i trideset minuta poslije podne. Bio je u butiku u kojem je radio da bi preživio. Baš u to vrijeme stigla mu je iznenadna narudžba.
- Moj prijatelj Nenad Bokić, tada konobar u jednom kafiću, naručio je patike, čarape i Levis 501. S polica sam uzeo naručene stvari i krenuo ka kafiću s namjerom da mu ih prodam – sjeća se Glavović.
Gdje ti je Alija?
Alen je ušao u kafić. Sjeo je za šank. Za šankom su bila dvojica vojnih policajaca, već vidno pripiti. Glavović kaže da su se prezivali Supić i Milošević. Njihovih imena se ne sjeća.
Za šankom mu je zbog njih bilo neugodno, pa se prebacio do stola, gdje mu se pridružila konobarica, njegova prijateljica, Ana Kurtović. Ali,...
- Oni su prišli stolu i osorno mi se obratili uz riječi: Pokaži ličnu kartu! – kaže Glavović.
Alen se usprotivio toj drskosti i nije im je odmah dao. Nešto u njemu nije mu dalo da se odmah preda hirovima pijanih policajaca.
- Spucali su mi dvije šamarčine. Teške. I, morao sam dati ličnu kartu – govori Glavović.
Kada su vidjeli njegovo ime i prezime, onako pijani i zapjenjeni, glasno su počeli da provociraju upirući prstom u njega.
- Gdje ti je Alija Izetbegović, jebo te on?, pitali su me urlajući. Rekao sam da je on u Sarajevu, a ja sam u Trebinju i da nemam nikave veze s njim. A onda su pitali, opet pokazujući prstom: Gdje si na ratištu, gdje si bio...? – prisjeća se Glavović mučne scene.
Kaže da im je mirno, koliko se moglo u tom trenutku, rekao kako je teško ranjen. To je bio znak Supiću da zagrne košulju i da kao u psihodeličnom filmu vrteći se u krug započne pokazivati svoje ožiljke urlajući: Ovo su rane, ovo su rane... Onda se, nenadano, smirio. Spustio je košulju. Laganim koracima prišao je stolu. Unio se Alenu u lice i hladnokrvno rekao: Ideš u Bileću u zatvor!
- Kažem, obojici: Ne bojim se ja zatvora. Radio sam u sudu kao kurir i znam šta je zatvor!I to je za ljude. To ih je izbilo iz cipela. Uperili su puške u mene i pred njihovim cijevima sam morao napustio kafanu – priča Glavović.
Pred kafanom, u bašči, sjedila je grupa vojnika. Među njima je bio i Srđan Aleksić.
- Kada me je vidio zaprepastio se. Pitao me je što me vode. Rekao sam: Ne znam. Ili zbog imena, ili zbog robe koju sam donio u kafić. On me je otrgnuo od njih i rekao mi: Aci, sjedi na moju stolicu – kaže Glavović.
Kako je to čuo, vojni policajac Supić je digao pušku prema Srđanu i zaprijetio mu da će ga ubiti k'o pseto. Glavović se prepao i za sebe i za druga, pa je ustao sa Srđanove stolice i krenuo prema stanici milicije u društvu Supića i Miloševića. Put do tamo je vodio preko gradske pijace. Tu su Glavoviću naredili da stane.
- Njih dvojica su krenula prema jednom rezervisti. Ime mu je bilo Dragan Kovač. Nešto su pričali, ja nisam čuo o čemu – sjeća se Glavović.
U jednom trenutku Kovač se obratio Glavoviću riječima: Momak, dođi 'vamo. Alen je prišao. Kovač ga je uhvatio za majicu.
- Ja sam od straha pao na zemlju. U tom trenutku, u blizini se parkirao žuti yugo. Iz njega su iskočila četvorica naoružanih rezervista, koje nisam poznavao. Trčeći su mi prišli s očitom namjerom da me tuku, da me ubiju... i počeli su, šakama, pa nogama...- tu Glavović malo zastaje.
Iščupao me je iz zvjerinjaka
Neki to zovu sudbinom, ali u trenutku kada su rezervisti tukli Glavovića, ponovo se pojavljuje Aleksić. Niko ne zna da li je pratio Glavovićeve tamničare ili je krenuo kući. Ali, nedvojbena činjenica je da se ponovo umiješao.
- Skočio je među njih. Hrabro, baš kakav je uvijek bio. Opet me iščupao iz tog zvjerinjaka. Ja sam počeo luđački da bježim. Od straha. Bez duše sam trčao prema starom gradu. Nisam se smio ni osvrnuti. Rezervisti su pobjesnili, pucali su za mnom i psovali. Srđan je ostao sam da se tuče i bori s njima – kaže Glavović.
Uplašen, izgubljen i zadihan Alen Glavović je banuo Srđanovom ocu Radetu na vrata i teško prozborio: Ubiše Srđana! Odmah su sjeli u Radetovo auto i došli na mjesto zločina.
- Srđan je ležao, već klinički mrtav i krvav. O, Bože. Prebacili smo ga u trebinjsku bolnicu – uzdiše Glavović.
Srđan je bio jak i hrabar, i nema sumnje da bi u poštenoj i fer borbi svladao protivnike bez obzira što ih je bilo više. Ali, jedan od njih bio je karatista, koji ga je, kako to i priliči kukavicama, mučki, s leđa, pokosio teškim udarcem. Tako je oboren na pločnik, na kojem su ga bjesomučno tukli: nogama, šakama, kundacima,...sve dok nije klonuo. Pao je u komu i više se nikad nije probudio. Nakon šest dana (27.januara), prema propisima koji tako nalažu, ljekar Opšte bolnice u Trebinju doktor Stanko Buha morao je isključiti aparate na kojima je bio priključen Srđan Aleksić. Imao je tada 26.godina.
- Ja svake godine odem u Trebinje. Moja dužnost je posjetiti Srđanov grob. I svaki put odem do njegovog oca Radeta – kaže Glavović.
On se nikada neće zauvijek vratiti u Trebinje. Nema gdje, jer su mu oteli i stan. Četiri godine pokušava da ga vrati, ali mu lokalna administracija na razne načine to ne dozvoljava. Zato moli da to, kako kaže, stavimo u novine, neka bar svijet zna za nepravdu koja mu se, nakon svega, i dalje čini.
Priznaje da je zadovoljan životom u Švdeskoj. Zaposlen je tako što pet sati dnevno, kako reče, čisti konturete, tako se kažu kancelarije na švedskom.
- I nije mi ni teško. Zaradi se i može se živjeti. Ali teško je sjećanje. Na Srđana i na 21. januar 1993. godine – kaže Glavović.
Ubice i kazna
Krivci za smrt Srđana Aleksića dobili su mizerne kazne i danas slobodno šetaju Trebinjem. Jedan od četiri napadača poginuo je nekoliko mjeseci poslije ubistva Srđana Aleksića, na ratištu, a ostala trojica osuđena su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora.
Komentar advokata, kažu upućeni u sudski proces, koji je branio ubice Srđana Aleksića je bio: ko mu je kriv, kad je branio baliju. Dalibor Mergel, novinar srbijanskih Starčevačkih novina napisao je sljedeće u svom tesktu o Srđanu Aleksiću: Što više zaboravljamo Srđanovo junaštvo, sve se više pretvaramo u tog advokata. Pravi rodoljub je onaj čije srce je otvoreno za sve ljude. Pravi rodoljub bi uvek postupio kao Srđo, branio bi svog komšiju ne gledajući na to da li se on krsti ili se klanja...
Ulice Srđana Aleksića
Da se pita Alen Glavović, svaki grad na svijetu bi nosio ime Srđana Aleksića. Za sada ulice s njegovim imenom ima Sarajevo (nekadašnja ulica Velikih drveta u Općini Novi Grad) i jedan pasaž u Novom Sadu, iznad kojeg, na tabli, piše Prolaz Srđana Aleksića. Želju da ima ulicu s tim imenom izrazio je i grad Bihać, a u Trebinju je načelnik Dobroslav Ćuk obećao da će napraviti spomen- obilježje i fontanu u čast Srđana Aleksića. Do sada se to nije desilo. Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.
--------------------------------------------------------------------------------
Izvor: http://www.startbih.info/Tekst.aspx?id=108
--------------------------------------------------------------------------------
Znate li šta znači spasiti nečiji život?... E, Srđan je to uradio
Kako su samo bili beščasni ljudi, ako se ljudima mogu nazvati, oni što su šakama, nogama i kundacima ubili Srđana Aleksića, Trebinjca, koji je u ludilu rata, kao vojnik Republike Srpske, od smrti spasio sugrađanina i Bošnjaka Alena Glavovića. Alena je spasio, sebe nije. Glavović je danas u Švedskoj i s bolom se sjeća svakog trenutka i detalja tog kobnog 21. januara 1993. godine
Piše: Ekrem Tinjak
Alen Glavović je rođen u Trebinju, dva puta! Prvi put, biološki, 25. maja 1970. godine, a drugi put, 21. januara 1993. godine kada mu je glavu, od pijanih kabadahija, naoružanih i puškama i noževima, spasio, istinski planetarni heroj Srđan Aleksić!
Danas Glavović, ili Aci, kako su ga zvali u Trebinju, živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. Svaki dan pomisli kako ne bi bio živ da nije bilo Aleksića. I, u sebi, zbog svega, Srđanu duboko zahvaljuje i žali što tu zahvalnost ne može podijeliti s njim.
- I to će biti tako dok sam živ. Znate li šta znači spasiti nečiji život?... E, Srđan je to uradio – kaže Glavović.
Bilo je lijepo u Trebinju
Lako je prepričati šta se desilo tog 21.januara sada već daleke 1993.godine. Ali, nije se lako, napominje Glavović, braniti od slika toga dana. I on se od njih brani evo već 16 godina. Svakodnevno.
- Bilo je lijepo živjeti u Trebinju – započinje Alen uvertiru za zlo o kojem će pričati:
- Ali, kada je počeo rat od lijepog nije ostalo ništa. Baš ništa. Nad Trebinje, kao i nad cijelu BiH, nadvilo se crnilo.
Ipak, Alen ostaje u gradu u kojem je rođen, jer nije mogao izaći iz njega. Nisu mu dali, oni koji su određivali cijenu svega, pa i ljudskog života.
- Srđana sam poznavao i od prija rata – veli Glavović.
Objašnjava kako su pred sami rat jedno vrijeme obojica bili spasioci na trebinjskom gradskom bazenu. Taj zajednički rad, dodatno, je učvrstio njihovo dotadašnje poznanstvo. Srđan je tada bio državni juniorski rekorder u plivanju i član plivačkog kluba Leotar.
- Bili smo gradska raja – konstantira Glavović.
Njemu, Alenu, život nije bio naklonjen. Pred sami rat zatekao se u uniformi JNA. Kao mladi nedozreli čovjek, pod presijom propagande, branio je svoje od svojih. Pod tim bremenom teško je ranjen na početku 1992.godine.
- Ranjen sam u nogu, u pluća, u lijevu ruku i nemam pola jednog prsta. Danas pokušavam da ostvarim pravo na penziju, invalidninu, bilo šta. Još nisam izašao pred tu vojnu komisiju. Čekam poziv. Rekli su da će me zvati. Ali mislim da neću ništa dobiti, jer me previše muštraju, mada imam papire i o ranjavanu i o ležanju u bolnici – priča Glavović.
Čini se kao da odgađa trenutak početka priče o svom najtežem, najsretnijem i najtužnijem danu. I počinje.
Tačno se sjeća da je, tog januara, bilo dva sata i trideset minuta poslije podne. Bio je u butiku u kojem je radio da bi preživio. Baš u to vrijeme stigla mu je iznenadna narudžba.
- Moj prijatelj Nenad Bokić, tada konobar u jednom kafiću, naručio je patike, čarape i Levis 501. S polica sam uzeo naručene stvari i krenuo ka kafiću s namjerom da mu ih prodam – sjeća se Glavović.
Gdje ti je Alija?
Alen je ušao u kafić. Sjeo je za šank. Za šankom su bila dvojica vojnih policajaca, već vidno pripiti. Glavović kaže da su se prezivali Supić i Milošević. Njihovih imena se ne sjeća.
Za šankom mu je zbog njih bilo neugodno, pa se prebacio do stola, gdje mu se pridružila konobarica, njegova prijateljica, Ana Kurtović. Ali,...
- Oni su prišli stolu i osorno mi se obratili uz riječi: Pokaži ličnu kartu! – kaže Glavović.
Alen se usprotivio toj drskosti i nije im je odmah dao. Nešto u njemu nije mu dalo da se odmah preda hirovima pijanih policajaca.
- Spucali su mi dvije šamarčine. Teške. I, morao sam dati ličnu kartu – govori Glavović.
Kada su vidjeli njegovo ime i prezime, onako pijani i zapjenjeni, glasno su počeli da provociraju upirući prstom u njega.
- Gdje ti je Alija Izetbegović, jebo te on?, pitali su me urlajući. Rekao sam da je on u Sarajevu, a ja sam u Trebinju i da nemam nikave veze s njim. A onda su pitali, opet pokazujući prstom: Gdje si na ratištu, gdje si bio...? – prisjeća se Glavović mučne scene.
Kaže da im je mirno, koliko se moglo u tom trenutku, rekao kako je teško ranjen. To je bio znak Supiću da zagrne košulju i da kao u psihodeličnom filmu vrteći se u krug započne pokazivati svoje ožiljke urlajući: Ovo su rane, ovo su rane... Onda se, nenadano, smirio. Spustio je košulju. Laganim koracima prišao je stolu. Unio se Alenu u lice i hladnokrvno rekao: Ideš u Bileću u zatvor!
- Kažem, obojici: Ne bojim se ja zatvora. Radio sam u sudu kao kurir i znam šta je zatvor!I to je za ljude. To ih je izbilo iz cipela. Uperili su puške u mene i pred njihovim cijevima sam morao napustio kafanu – priča Glavović.
Pred kafanom, u bašči, sjedila je grupa vojnika. Među njima je bio i Srđan Aleksić.
- Kada me je vidio zaprepastio se. Pitao me je što me vode. Rekao sam: Ne znam. Ili zbog imena, ili zbog robe koju sam donio u kafić. On me je otrgnuo od njih i rekao mi: Aci, sjedi na moju stolicu – kaže Glavović.
Kako je to čuo, vojni policajac Supić je digao pušku prema Srđanu i zaprijetio mu da će ga ubiti k'o pseto. Glavović se prepao i za sebe i za druga, pa je ustao sa Srđanove stolice i krenuo prema stanici milicije u društvu Supića i Miloševića. Put do tamo je vodio preko gradske pijace. Tu su Glavoviću naredili da stane.
- Njih dvojica su krenula prema jednom rezervisti. Ime mu je bilo Dragan Kovač. Nešto su pričali, ja nisam čuo o čemu – sjeća se Glavović.
U jednom trenutku Kovač se obratio Glavoviću riječima: Momak, dođi 'vamo. Alen je prišao. Kovač ga je uhvatio za majicu.
- Ja sam od straha pao na zemlju. U tom trenutku, u blizini se parkirao žuti yugo. Iz njega su iskočila četvorica naoružanih rezervista, koje nisam poznavao. Trčeći su mi prišli s očitom namjerom da me tuku, da me ubiju... i počeli su, šakama, pa nogama...- tu Glavović malo zastaje.
Iščupao me je iz zvjerinjaka
Neki to zovu sudbinom, ali u trenutku kada su rezervisti tukli Glavovića, ponovo se pojavljuje Aleksić. Niko ne zna da li je pratio Glavovićeve tamničare ili je krenuo kući. Ali, nedvojbena činjenica je da se ponovo umiješao.
- Skočio je među njih. Hrabro, baš kakav je uvijek bio. Opet me iščupao iz tog zvjerinjaka. Ja sam počeo luđački da bježim. Od straha. Bez duše sam trčao prema starom gradu. Nisam se smio ni osvrnuti. Rezervisti su pobjesnili, pucali su za mnom i psovali. Srđan je ostao sam da se tuče i bori s njima – kaže Glavović.
Uplašen, izgubljen i zadihan Alen Glavović je banuo Srđanovom ocu Radetu na vrata i teško prozborio: Ubiše Srđana! Odmah su sjeli u Radetovo auto i došli na mjesto zločina.
- Srđan je ležao, već klinički mrtav i krvav. O, Bože. Prebacili smo ga u trebinjsku bolnicu – uzdiše Glavović.
Srđan je bio jak i hrabar, i nema sumnje da bi u poštenoj i fer borbi svladao protivnike bez obzira što ih je bilo više. Ali, jedan od njih bio je karatista, koji ga je, kako to i priliči kukavicama, mučki, s leđa, pokosio teškim udarcem. Tako je oboren na pločnik, na kojem su ga bjesomučno tukli: nogama, šakama, kundacima,...sve dok nije klonuo. Pao je u komu i više se nikad nije probudio. Nakon šest dana (27.januara), prema propisima koji tako nalažu, ljekar Opšte bolnice u Trebinju doktor Stanko Buha morao je isključiti aparate na kojima je bio priključen Srđan Aleksić. Imao je tada 26.godina.
- Ja svake godine odem u Trebinje. Moja dužnost je posjetiti Srđanov grob. I svaki put odem do njegovog oca Radeta – kaže Glavović.
On se nikada neće zauvijek vratiti u Trebinje. Nema gdje, jer su mu oteli i stan. Četiri godine pokušava da ga vrati, ali mu lokalna administracija na razne načine to ne dozvoljava. Zato moli da to, kako kaže, stavimo u novine, neka bar svijet zna za nepravdu koja mu se, nakon svega, i dalje čini.
Priznaje da je zadovoljan životom u Švdeskoj. Zaposlen je tako što pet sati dnevno, kako reče, čisti konturete, tako se kažu kancelarije na švedskom.
- I nije mi ni teško. Zaradi se i može se živjeti. Ali teško je sjećanje. Na Srđana i na 21. januar 1993. godine – kaže Glavović.
Ubice i kazna
Krivci za smrt Srđana Aleksića dobili su mizerne kazne i danas slobodno šetaju Trebinjem. Jedan od četiri napadača poginuo je nekoliko mjeseci poslije ubistva Srđana Aleksića, na ratištu, a ostala trojica osuđena su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora.
Komentar advokata, kažu upućeni u sudski proces, koji je branio ubice Srđana Aleksića je bio: ko mu je kriv, kad je branio baliju. Dalibor Mergel, novinar srbijanskih Starčevačkih novina napisao je sljedeće u svom tesktu o Srđanu Aleksiću: Što više zaboravljamo Srđanovo junaštvo, sve se više pretvaramo u tog advokata. Pravi rodoljub je onaj čije srce je otvoreno za sve ljude. Pravi rodoljub bi uvek postupio kao Srđo, branio bi svog komšiju ne gledajući na to da li se on krsti ili se klanja...
Ulice Srđana Aleksića
Da se pita Alen Glavović, svaki grad na svijetu bi nosio ime Srđana Aleksića. Za sada ulice s njegovim imenom ima Sarajevo (nekadašnja ulica Velikih drveta u Općini Novi Grad) i jedan pasaž u Novom Sadu, iznad kojeg, na tabli, piše Prolaz Srđana Aleksića. Želju da ima ulicu s tim imenom izrazio je i grad Bihać, a u Trebinju je načelnik Dobroslav Ćuk obećao da će napraviti spomen- obilježje i fontanu u čast Srđana Aleksića. Do sada se to nije desilo. Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.
--------------------------------------------------------------------------------
mislim,u osnovi zamisao brastva i jedinstva je takva.Proslost nas opominje na nesto drugo.
..Srdjan nazalost nece nikuda 