#1 Avatar
Posted: 18/12/2009 10:21
Ocekivanja su bila ogromna, moram priznati. Zajednica web nerdova odavno vec trubi o tome kako je ovo film koji ce izvaditi kompletnu filmsku industriju iz krize, kako poslije njega vise nista nece biti isto, kako ce samo gledanje filma lijeciti herpes i perut i tako dalje. Dodatni motiv zbog kojeg sam se pomalo bojao razocarenja su i izjave Jamesa Camerona kako je ovo film gdje je prica potpuno u drugom planu i kako ga je snimio „samo“ da iskoristi 3D tehnologiju, pa ga, malte ne, ne bi ni trebalo gledati u kinima koja to nisu u stanju da pruze.
Izjava da je prica u drugom planu, sad kad sam film odgledao to mi je potpuno jasno, je samo ogradjivanje od filozofije „red pucacine red filozofije“ na koju smo navikli u protekloj kino-deceniji. Prica ne samo da nije zapostavljena, vec je potpuno savrseno izbrusena, linearna, zapanjujuca, prepuna duha, dirljiva. Rjecju, klasicna, ali u najpozitivnijem smislu te rijeci: poput prica zbog kojih smo u djetinjstvu svi mi i zavoljeli filmove i kino. U Hollywoodu se odavno govori kako bi se trebalo opet vratiti na klasiku, na sense of wonder koji te tjera da razrogacis oci poput djeteta koje si nekad bio ispred prizora na platnu, i Cameron svakako nije prvi koji je to pokusao. Ali, jedno je znati STA TREBA uraditi, a drugo je ZNATI TO URADITI. Cameron nije tamo neki Peter Jackson da nas bombarduje masovnim scenama, pticijim perspektivama, nabrijanom pseudoklasicnom muzikom, baroknim pokretima kamere i tako dalje SAMO ZATO JER ZNA DA TAKO TREBA. On to sve radi prirodno kao sto vi i ja DISEMO prirodno, kao sto je Rembrandt slikao prirodno. Ako ce Hollywood svakih 10 godina iznjedriti ovako nesto, film zbog kojeg Hollywood JESTE Hollywood, onda mu oprastam sve Matrixe 2 i 3, sve Hulkove, sve horrore bez krvi, sve Armagedone i Deep Impacte, Day Aftere i Troye, sve remake, oprastam mu svaku jebenu eksploziju. Nakon ne znam koliko vremena, ponovo sam bio ispunjen cistom SRECOM sto sam u kinu i sto se smijem i zadrzavam dah skupa sa ostatkom prepune sale. Parafrazirajuci italijanskog pisca Alda Busija kad govori o romanima, ja sam gledao film ne da vidim kako ce zavrsiti, vec u nadi da nece zavrsiti NIKAD.
Kao i u svakom remek djelu, i u Avataru je ta sreca sto si u kinu potpuno potisnula i onih par, ali zaista par, stvarcica koje bi mi izgledale suplje da je rijec o „obicnom“ filmu: afro-eco-newage aspekat koji se provlaci drugom polovinom filma je jedna od tih stvarcica. Ostala simbolika je, srecom, vrlo nepretenciozna i u funkciji storytellinga. U jednom momentu, na primjer, na njuski letjelice koja donosi razaranje selu Na'Vi-ja mozemo nazrijeti sticker zmaja koji jako podsjeca na STVARNOG leteceg zmaja-ubicu zvanog „Posljednja sjenka“ (kako dobro ime!) sa planete Pandora. Vrlo jasna analogija, bez puno kerefeka.
Vizualna raskos, naravno, doprinosi filmskom uzitku puno vise nego klasicna prica. Jasno se vidi da je film predvidjen za 3D tehnologiju, i to je nesto sto me ipak razalostilo, ali i ovo sto je ostalo da se vidi na dvodimenzionalni nacin je, ponovno, sense of wonder u punom, djecijem sjaju. Ovako nesto se do sada vidjalo samo u stripu, mediju koji ne mora obracati paznju na troskove, buduci da tus kosta isto bilo da crtas krupni plan glavnog junaka, bilo da prikazujes tudjinsku dzunglu sa sve ekosistemom. Kadrovi Avatara izgledaju kao da su izasli sa stranica Metal Hurlanta, pred njihovom neobuzdanom i raskalasenom mastovitoscu jednostavno zastaje dah.
Da sam entuzijasta kakav sam bio prije deset godina, za ovaj film bih definitivno navijao, i misionarski bih pricao ljudima o njemu, kao sto sam navijao za Pulp Fiction, Matrix, Blade Runner, Scarface, kao sto se navija da sto vise ljudi pogleda nesto sto je tebi ZAISTA bitno, nesto sto je zaista dio tebe. Ovako odrastao i ozbiljan, mogu samo reci da sam zahvalan Cameronu na ovih petnaest godina koje je proveo razvijajuci Avatara: puno mi to znaci, James.
Izjava da je prica u drugom planu, sad kad sam film odgledao to mi je potpuno jasno, je samo ogradjivanje od filozofije „red pucacine red filozofije“ na koju smo navikli u protekloj kino-deceniji. Prica ne samo da nije zapostavljena, vec je potpuno savrseno izbrusena, linearna, zapanjujuca, prepuna duha, dirljiva. Rjecju, klasicna, ali u najpozitivnijem smislu te rijeci: poput prica zbog kojih smo u djetinjstvu svi mi i zavoljeli filmove i kino. U Hollywoodu se odavno govori kako bi se trebalo opet vratiti na klasiku, na sense of wonder koji te tjera da razrogacis oci poput djeteta koje si nekad bio ispred prizora na platnu, i Cameron svakako nije prvi koji je to pokusao. Ali, jedno je znati STA TREBA uraditi, a drugo je ZNATI TO URADITI. Cameron nije tamo neki Peter Jackson da nas bombarduje masovnim scenama, pticijim perspektivama, nabrijanom pseudoklasicnom muzikom, baroknim pokretima kamere i tako dalje SAMO ZATO JER ZNA DA TAKO TREBA. On to sve radi prirodno kao sto vi i ja DISEMO prirodno, kao sto je Rembrandt slikao prirodno. Ako ce Hollywood svakih 10 godina iznjedriti ovako nesto, film zbog kojeg Hollywood JESTE Hollywood, onda mu oprastam sve Matrixe 2 i 3, sve Hulkove, sve horrore bez krvi, sve Armagedone i Deep Impacte, Day Aftere i Troye, sve remake, oprastam mu svaku jebenu eksploziju. Nakon ne znam koliko vremena, ponovo sam bio ispunjen cistom SRECOM sto sam u kinu i sto se smijem i zadrzavam dah skupa sa ostatkom prepune sale. Parafrazirajuci italijanskog pisca Alda Busija kad govori o romanima, ja sam gledao film ne da vidim kako ce zavrsiti, vec u nadi da nece zavrsiti NIKAD.
Kao i u svakom remek djelu, i u Avataru je ta sreca sto si u kinu potpuno potisnula i onih par, ali zaista par, stvarcica koje bi mi izgledale suplje da je rijec o „obicnom“ filmu: afro-eco-newage aspekat koji se provlaci drugom polovinom filma je jedna od tih stvarcica. Ostala simbolika je, srecom, vrlo nepretenciozna i u funkciji storytellinga. U jednom momentu, na primjer, na njuski letjelice koja donosi razaranje selu Na'Vi-ja mozemo nazrijeti sticker zmaja koji jako podsjeca na STVARNOG leteceg zmaja-ubicu zvanog „Posljednja sjenka“ (kako dobro ime!) sa planete Pandora. Vrlo jasna analogija, bez puno kerefeka.
Vizualna raskos, naravno, doprinosi filmskom uzitku puno vise nego klasicna prica. Jasno se vidi da je film predvidjen za 3D tehnologiju, i to je nesto sto me ipak razalostilo, ali i ovo sto je ostalo da se vidi na dvodimenzionalni nacin je, ponovno, sense of wonder u punom, djecijem sjaju. Ovako nesto se do sada vidjalo samo u stripu, mediju koji ne mora obracati paznju na troskove, buduci da tus kosta isto bilo da crtas krupni plan glavnog junaka, bilo da prikazujes tudjinsku dzunglu sa sve ekosistemom. Kadrovi Avatara izgledaju kao da su izasli sa stranica Metal Hurlanta, pred njihovom neobuzdanom i raskalasenom mastovitoscu jednostavno zastaje dah.
Da sam entuzijasta kakav sam bio prije deset godina, za ovaj film bih definitivno navijao, i misionarski bih pricao ljudima o njemu, kao sto sam navijao za Pulp Fiction, Matrix, Blade Runner, Scarface, kao sto se navija da sto vise ljudi pogleda nesto sto je tebi ZAISTA bitno, nesto sto je zaista dio tebe. Ovako odrastao i ozbiljan, mogu samo reci da sam zahvalan Cameronu na ovih petnaest godina koje je proveo razvijajuci Avatara: puno mi to znaci, James.
ali sam ga pogledao dosta kasnije 
