#1 25 GODINA AUDICIJE
Posted: 11/12/2009 12:27
25 GODINA AUDICIJE
Tekst: Ozren Kebo
Kultna sarajevska predstava bit će odigrana u drugoj polovini decembra na Akademiji scenskih umjetnosti. Planirana su tri izvođenja, što je maksimalno šest stotina mjesta. A interes je takav da bi se za jedan dan moglo prodati 15.000 karata.
U Sarajevo će doći njeni glumci: Jasmin Geljo i Željko Kecojević iz Kanade, Željko Ninčić iz Beograda, Mladen Nelević iz Podgorice, Branko Đurić iz Ljubljane i Haris Burina iz Zenice. Oni će igrati zajedno sa sarajevskim glumcima Admirom Glamočakom, Senadom Bašićem, Sašom Petrovićem i Emirom Hadžihafizbegovićem. Igrat će likove koje su igrali i prije 25 godina, a u ulozi profesora ponovo će biti nezaboravni Boro Stjepanović.
Te davne i za Sarajevo u svakom pogledu važne 1984. godine, grupa studenata i profesora s Akademije scenskih umjetnosti prvi put je izvela Audiciju, neambiciozno zamišljenu, ali izvrsno urađenu i osmišljenu predstavu, izniklu iz semestarskog ispita Skice za lik i imitaciju na drugoj godini fakulteta.
Audicija je u početku igrana za studente i njihove prijatelje. Uskoro su na izvedbe počeli dolaziti članovi porodica aktera involviranih u projekat. Kako se dobar glas po pravilu daleko čuje, predstava vrlo brzo postaje gradski fenomen. A kad se dobar glas pronio državom, Audicija je probila i prvobitne ambicije sopstvenih tvoraca i uobičajene teatarske okvire. Igrana je u najvećim dvoranama od Vardara pa do Triglava. Samo na Akademiji Audicija je imala 150 izvođenja, uslijedile su četiri velike jugoslavenske turneje s više od 500 odigranih predstava, tokom kojih je, da izdvojim ta dva grada, u Zagrebu i Beogradu prodano 200.000 ulaznica. Sportska dvorana u Morači primila je 5.000 gledatelja, u Splitu je za jedan vikend prodano 10.000 karata, a jednomjesečna jadranska turneja, od Dubrovnika do Poreča, rezultirala je prepunim dvoranama.
Dvije i po decenije kasnije, na mjestu odakle je sve počelo, na skučenoj, neuglednoj, ali u kulturnom pogledu prevažnoj sceni ASU, bit će izvedene tri predstave. "Mogli bismo napuniti Zetru, ali jedino ima smisla igrati tamo odakle smo i krenuli - na Akademiji", kaže glumac Emir Hadžihafizbegović. I dodaje: "Imao sam do sada pedeset premijera, igrao sam sve žanrove, ali nikada nisam doživio takvu polivalentnost publike, tako heterogenu intelektualnu strukturu, jer nama su jedni do drugih sjedili akademici i studenti, pjesnici i trgovci, vozači i slikari, sportisti i glumci. Mi se danas s ponosom sjećamo činjenice da nas je Ljuba Tadić gledao pet puta u dvadeset dana i svaki put se iznova oduševljavao energijom koju smo isijavali. S ushićenjem je ostajao s nama poslije izvedbi i dijelio radost koju je predstava proizvodila. E sad, vidjet ćemo kako danas moduliramo tu energiju, imamo li snage, motiva i radoznalosti da sve odradimo onako snažno. Ili će ove godine koje su nam se desile unijeti jednu dozu zrelosti u interpretacije i nastup?
Dražen Petrović je svojevremeno tražio da se jedno zagrebačko izvođenje pomjeri za sat vremena, jer je on u isto vrijeme igrao utakmicu, a velika mu je želja bila da vidi predstavu. Rukometaši Metaloplastike iz Šapca su, nakon osvajanja evropske titule, autobusom kolektivno došli u Sarajevo, samo da bi odgledali Audiciju. Ovaj put, radi predstave, u Sarajevo će doći njeni glumci: Jasmin Geljo i Željko Kecojević iz Kanade, Željko Ninčić iz Beograda, Mladen Nelević iz Podgorice, Branko Đurić iz Ljubljane i Haris Burina iz Zenice. Oni će igrati zajedno sa sarajevskim glumcima Admirom Glamočakom, Senadom Bašićem, Sašom Petrovićem i Emirom Hadžihafizbegovićem. Igrat će likove koje su igrali i prije 25 godina, a u ulozi profesora ponovo će biti nezaboravni Boro Stjepanović.
Svi oni će, s distancom od dvije i po decenije, pokušati da nađu odgovor na pitanje: kako je jedna predstava od internog prvo postala gradski, pa onda furiozno i jugoslavenski fenomen. Kako je preživjela sve, od rata i njegovih turbulencija, do novih tehnologija. Kako je izrasla u zaštitni znak jednog minulog vremena?
Audicija se nije rugala ni likovima koje je tretirala, ni zamišljenim tipskim karakterima koje su oni predstavljali. Ako bi se bilo koji Hercegovac naprndoćio zbog Marinka Ćutuka, ili Bosanac zbog Solomona Bičakčića, onda je do njega, a ne do predstave. Uz sve to, ispod beskrajnih salvi smijeha i mjestimičnih koketiranja s pukim vicem, izbijali su lucidno razrađeni i maestralno odigrani likovi. Drugim riječima, kada se razgrne smijeh, ostane na površini tačan karakter, sa svim svojim manama i vrlinama koje je predstavljao. Manama smo se smijali, vrline voljeli, a kada je projekt nadišao sam sebe i prerastao iz teatarske u estradnu činjenicu, ni to nije moglo pokvariti dojam da Audicija, iako nastala slučajno, nije bila slučajan projekat: ona je vulkanskom eruptivnošću izrasla u sintezu teatra i sportskih dvorana, koje su na kraju priče postale uobičajeno poprište ove kultne predstave.
Pred organizatorima su velika iskušenja, možda i nerješivi problemi. Možemo ih sažeti u klasičnu opreku: mali prostor, ogroman interes. Tri predviđena izvođenja mogu zadovoljiti 500, možda i 600 gledatelja, a u ovom trenutku, kažu organizatori, planulo bi 15.000 ulaznica za nekoliko sati. Pretplate, narudžbe, molbe i preklinjanja, a nisu isključene ni prijetnje, stižu iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
Poslije svega, bit će zanimljiv komparativni segment ovog događaja. Bit će pravi izazov uporediti jednu predstavu koju su, istina - u saradnji s profesorima, pravili mladi ljudi, stari između 23 i 25 godina, s današnjom izvedbom, koju će odraditi zreli glumci, ljudi na pragu pedesete. Komparacije će se same po sebi nametati: u kojem pravcu se proteklih 25 godina razvijao njihov glumački izraz? Šta se desilo s humorom i osjećajem za njega? Je li devalvirao u pravcu vica, ili evoluirao prema gorčini, ironiji, pomirenošću sa svijetom i sudbinom? Šta je bilo s njihovim eruptivnim glumačkim talentom? Da li je stagnirao, razvijao se, ili možda, da upotrijebimo jedan aktuelni globalni izraz - mutirao? Kako su ove dvije i po decenije podnijela njihova tijela (kao jedno od dominantnih sredstava glumačkog izraza) - je li transformacija slijedila uobičajeni tok gubitka mišićne i dobitka salaste mase, ili su, nekim slučajem, sačuvali nekadašnju formu i svježinu? I na kraju, možda najvažnije, je li predstava nadživjela ono vrijeme i njegov duh? Kako njene glavne koordinate funkcioniraju u novim društveno-političkim, kulturnim i civilizacijskim uslovima?
Vremena su se promijenila, s njima vjerovatno i jedna popularna predstava, a u tim promjenama možda ćemo moći da iščitamo i način i intenzitet mijena kroz koje je svako od nas prošao. Razloga za promjene, i to one dramatične, imali smo, ako nas utisak ne vara - napretek.
Tekst: Ozren Kebo
Kultna sarajevska predstava bit će odigrana u drugoj polovini decembra na Akademiji scenskih umjetnosti. Planirana su tri izvođenja, što je maksimalno šest stotina mjesta. A interes je takav da bi se za jedan dan moglo prodati 15.000 karata.
U Sarajevo će doći njeni glumci: Jasmin Geljo i Željko Kecojević iz Kanade, Željko Ninčić iz Beograda, Mladen Nelević iz Podgorice, Branko Đurić iz Ljubljane i Haris Burina iz Zenice. Oni će igrati zajedno sa sarajevskim glumcima Admirom Glamočakom, Senadom Bašićem, Sašom Petrovićem i Emirom Hadžihafizbegovićem. Igrat će likove koje su igrali i prije 25 godina, a u ulozi profesora ponovo će biti nezaboravni Boro Stjepanović.
Te davne i za Sarajevo u svakom pogledu važne 1984. godine, grupa studenata i profesora s Akademije scenskih umjetnosti prvi put je izvela Audiciju, neambiciozno zamišljenu, ali izvrsno urađenu i osmišljenu predstavu, izniklu iz semestarskog ispita Skice za lik i imitaciju na drugoj godini fakulteta.
Audicija je u početku igrana za studente i njihove prijatelje. Uskoro su na izvedbe počeli dolaziti članovi porodica aktera involviranih u projekat. Kako se dobar glas po pravilu daleko čuje, predstava vrlo brzo postaje gradski fenomen. A kad se dobar glas pronio državom, Audicija je probila i prvobitne ambicije sopstvenih tvoraca i uobičajene teatarske okvire. Igrana je u najvećim dvoranama od Vardara pa do Triglava. Samo na Akademiji Audicija je imala 150 izvođenja, uslijedile su četiri velike jugoslavenske turneje s više od 500 odigranih predstava, tokom kojih je, da izdvojim ta dva grada, u Zagrebu i Beogradu prodano 200.000 ulaznica. Sportska dvorana u Morači primila je 5.000 gledatelja, u Splitu je za jedan vikend prodano 10.000 karata, a jednomjesečna jadranska turneja, od Dubrovnika do Poreča, rezultirala je prepunim dvoranama.
Dvije i po decenije kasnije, na mjestu odakle je sve počelo, na skučenoj, neuglednoj, ali u kulturnom pogledu prevažnoj sceni ASU, bit će izvedene tri predstave. "Mogli bismo napuniti Zetru, ali jedino ima smisla igrati tamo odakle smo i krenuli - na Akademiji", kaže glumac Emir Hadžihafizbegović. I dodaje: "Imao sam do sada pedeset premijera, igrao sam sve žanrove, ali nikada nisam doživio takvu polivalentnost publike, tako heterogenu intelektualnu strukturu, jer nama su jedni do drugih sjedili akademici i studenti, pjesnici i trgovci, vozači i slikari, sportisti i glumci. Mi se danas s ponosom sjećamo činjenice da nas je Ljuba Tadić gledao pet puta u dvadeset dana i svaki put se iznova oduševljavao energijom koju smo isijavali. S ushićenjem je ostajao s nama poslije izvedbi i dijelio radost koju je predstava proizvodila. E sad, vidjet ćemo kako danas moduliramo tu energiju, imamo li snage, motiva i radoznalosti da sve odradimo onako snažno. Ili će ove godine koje su nam se desile unijeti jednu dozu zrelosti u interpretacije i nastup?
Dražen Petrović je svojevremeno tražio da se jedno zagrebačko izvođenje pomjeri za sat vremena, jer je on u isto vrijeme igrao utakmicu, a velika mu je želja bila da vidi predstavu. Rukometaši Metaloplastike iz Šapca su, nakon osvajanja evropske titule, autobusom kolektivno došli u Sarajevo, samo da bi odgledali Audiciju. Ovaj put, radi predstave, u Sarajevo će doći njeni glumci: Jasmin Geljo i Željko Kecojević iz Kanade, Željko Ninčić iz Beograda, Mladen Nelević iz Podgorice, Branko Đurić iz Ljubljane i Haris Burina iz Zenice. Oni će igrati zajedno sa sarajevskim glumcima Admirom Glamočakom, Senadom Bašićem, Sašom Petrovićem i Emirom Hadžihafizbegovićem. Igrat će likove koje su igrali i prije 25 godina, a u ulozi profesora ponovo će biti nezaboravni Boro Stjepanović.
Svi oni će, s distancom od dvije i po decenije, pokušati da nađu odgovor na pitanje: kako je jedna predstava od internog prvo postala gradski, pa onda furiozno i jugoslavenski fenomen. Kako je preživjela sve, od rata i njegovih turbulencija, do novih tehnologija. Kako je izrasla u zaštitni znak jednog minulog vremena?
Audicija se nije rugala ni likovima koje je tretirala, ni zamišljenim tipskim karakterima koje su oni predstavljali. Ako bi se bilo koji Hercegovac naprndoćio zbog Marinka Ćutuka, ili Bosanac zbog Solomona Bičakčića, onda je do njega, a ne do predstave. Uz sve to, ispod beskrajnih salvi smijeha i mjestimičnih koketiranja s pukim vicem, izbijali su lucidno razrađeni i maestralno odigrani likovi. Drugim riječima, kada se razgrne smijeh, ostane na površini tačan karakter, sa svim svojim manama i vrlinama koje je predstavljao. Manama smo se smijali, vrline voljeli, a kada je projekt nadišao sam sebe i prerastao iz teatarske u estradnu činjenicu, ni to nije moglo pokvariti dojam da Audicija, iako nastala slučajno, nije bila slučajan projekat: ona je vulkanskom eruptivnošću izrasla u sintezu teatra i sportskih dvorana, koje su na kraju priče postale uobičajeno poprište ove kultne predstave.
Pred organizatorima su velika iskušenja, možda i nerješivi problemi. Možemo ih sažeti u klasičnu opreku: mali prostor, ogroman interes. Tri predviđena izvođenja mogu zadovoljiti 500, možda i 600 gledatelja, a u ovom trenutku, kažu organizatori, planulo bi 15.000 ulaznica za nekoliko sati. Pretplate, narudžbe, molbe i preklinjanja, a nisu isključene ni prijetnje, stižu iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
Poslije svega, bit će zanimljiv komparativni segment ovog događaja. Bit će pravi izazov uporediti jednu predstavu koju su, istina - u saradnji s profesorima, pravili mladi ljudi, stari između 23 i 25 godina, s današnjom izvedbom, koju će odraditi zreli glumci, ljudi na pragu pedesete. Komparacije će se same po sebi nametati: u kojem pravcu se proteklih 25 godina razvijao njihov glumački izraz? Šta se desilo s humorom i osjećajem za njega? Je li devalvirao u pravcu vica, ili evoluirao prema gorčini, ironiji, pomirenošću sa svijetom i sudbinom? Šta je bilo s njihovim eruptivnim glumačkim talentom? Da li je stagnirao, razvijao se, ili možda, da upotrijebimo jedan aktuelni globalni izraz - mutirao? Kako su ove dvije i po decenije podnijela njihova tijela (kao jedno od dominantnih sredstava glumačkog izraza) - je li transformacija slijedila uobičajeni tok gubitka mišićne i dobitka salaste mase, ili su, nekim slučajem, sačuvali nekadašnju formu i svježinu? I na kraju, možda najvažnije, je li predstava nadživjela ono vrijeme i njegov duh? Kako njene glavne koordinate funkcioniraju u novim društveno-političkim, kulturnim i civilizacijskim uslovima?
Vremena su se promijenila, s njima vjerovatno i jedna popularna predstava, a u tim promjenama možda ćemo moći da iščitamo i način i intenzitet mijena kroz koje je svako od nas prošao. Razloga za promjene, i to one dramatične, imali smo, ako nas utisak ne vara - napretek.