@ pjegica, Žao mi je
Imam sličan problem, samo je moj nekako postao dijelom moje ličnosti. Dugo se kriješ iza smijanja, šala i glupiranja i odbijaš ljude od sebe. Sada, i kad želim nešto da podijelim, ne znam kako. Postane previše zamorno napraviti atmosferu ozbiljnosti (tipa upozoriti ljude da sam stvaaaarno ozbiljna i da mi je teško, a onda i zaplakati možda, a ko voli da nas drugi vide ranjive?!) svaki put kad želim da podijelim nešto. Tako da odustaneš. A ne krivim ljude, krivim sebe, jer sam predugo ovakva i naučila sam druge da me gledaju na određen način. Treba li se riješiti zidova? Vjerujem da treba. "Gutanje" stvari će neminovno dovesti do tačke eksplodiranja, a više puta sam doticala neka vlastita dna i preteško se ponovo vaditi iz njih da ih poželim. Ne mogu ti davati savjete, jer ih i sama tražim, ali ti zaista želim sreću...
@ Big Boy. Ehhh, hvala na ovako dugom i detaljnom uvidu u tvoje rješavanje problema
Naravno da su ovi mehanizmi čisto samozavaravanje, ali činjenica je i da se ljudi zavaravaju i bježe od stvari koje ih mogu povrijediti. Rijetki su dovoljno hrabri da uvijek pred ljudima pokazuju sve karte i jedino lice koje imaju. Stvar je samo u opreznosti koju su neki od nas možda prisvojili i kao karakternu osobinu i način življenja, pa se s godinama sve teže izvući iz tog beskonačnog kruga, kako ga ti nazva.
Dalje...
- Iskrenost? U osnovi, za mnoge od ovih pomenutih načina bježanja od odbrambenih mehanizama, konkretno moj problem (ne znam za druge) jeste navika. Jednostavno se naučiš prezentirati ljudima na određen način. Ljudima s kojima nisi posebno blizak, jer se bojiš da će da te povrijede. Ljudima s kojima jesi blizak, jer ne želiš da tuguju zbog tebe. Pa zar da pred mamom ne stavim osmijeh i kad mi nije do smijeha, a uvijek je knedla u grlu kad sam s njom, jer me svaka bora na njenom licu podsjeća na to koliko je toga izgubila u ovom prokletom ratu, kolika je njena žrtva i da još ne prestaje?! Za nju čuvam jedno lice, lice neopterećeno bilo čim, lice sretno i mirno. Za prijatelje... ne znam. Navika, opet. I kada znaš da je neko vrijedan i da te voli, teško se otvoriti. Teško napraviti prvi korak.
- Altruizam? Jedini aspekt za koji sam sigurna da sam se u njemu potpuno realizirala.
- Impulsivnost? Ovo mi se sviđa
Još samo da savladam u sebi potrebu opravdavanja, jer me uvijek koči ono: ma ima važnijih stvari za uraditi, kupiti, postići...
- Otvorenost? Malo nezgodna, ako po prirodi ne voliš privlačenje pažnje. Otvorenost, naročito javna, prouzrokuje istu. Ali svakako, primjedba za uzeti u obzir!
- Ostalo? Moradoh citirati, zbog puno mudrosti na jednom mjestu
- Male stvari... zivot zaista cine male stvari. I... ne uzimaj nista zdravo za gotovo jer nit' smo mi nekom nesto duzni nit' je nama neko nesto duzan raditi. Radi stvari koje zaista zelis a ne one koje se ocekuju od tebe.
- Zivi svoj zivot punim plucima. Ne zivi po tudjim scenarijima koje ti neko nametne kao bolje, pozeljnije. Nadji i drzi se onog svog... ma koliko mozda nekom cudno bilo. Ako volis setati po kisi, bez kisobrana... pa hej... iskoristi svaki takav dan. Ako je to tebi lijepo... kao da je vazno ako ce te neko smatrati cudnim zbog toga. Nije se rodio ko je ljudima ugodio... a sebi ipak mozes ugoditi, ako se potrudis.
- Optimizam... tu je bitna sama licna percepcija svijeta i ugao iz kojeg gledamo sve oko sebe. Negativan covjek ce puno lakse primjetiti negativne stvari... a pozitivan pozitivne. Ko po onoj... ljepota je u ocima promatraca a to je fakat istina. Svijet nije ni bolji ni gori jer koja nam je to referenca za poredjenje. Svijet nam je onoliko dobar koliko se mi dobro mozemo uklopiti u samu stvarnost.
- Ne predaji se prije same bitke. Izgubljena bitka ne znaci i izgubljen rat, ali predana bitka... bez ispaljenog metka je ipak cist kukavicluk. Jer... nema nemoguce stvari. Gdje ima dovoljno dobre volje lako se vec nadje i neki nacin.
Nisam ni pesimista u tolikoj mjeri da odmah otpišem neke stvari kao nemoguće, nit' optimista u tolikoj da povjerujem da sve mogu odjednom. Ako se jedan zid spusti, biću zadovoljna. Ako se jednom otvorim ili isplačem kome treba, opet, dobro je. Ako jednom ne pribjegnem mehanizmu ili pobjegnem od mogućnosti upoznavanja nekoga ili upoznavanja nekoga sa sobom, super!
Jedini problem je, opet, navika. Kako starimo, sve je teže, a kad smo bili mlađi, nisu se mogle predvidjeti situacije u kojima bi naše tadašnje osobine u budućnosti mogle biti hendikep.
Na čovjeku je da se trudi, a tebi @ Big Boy iznimno hvala i na utrošenom vremenu i na lijepim savjetima!
Uhhh, što i ja mogu puno pisat'! Zamalo k'o ti
meni je strasno da je neko spreman tako otvoriti svoju intimu..
..nisam ja bila tu)
'si kul! 
. OK, jes mi to pomoglo da se bolje nosim sa nekim problemima, ali mi se čini da više ne znam šta je izvorno dio mog karaktera, a šta je odbrambeni mehanizam, tj. vještačko, te ponekad stvarno sam sebe ne mogu prepoznat... 
