#1 Bog kao sredstvo.....
Posted: 04/11/2004 20:01
Politicke molitve
Dnevni listovi su ovog utorka objavili dvije zanimljive informacije iz djelokruga vjerskih ustanova. Jedna od njih se odnosi na malu, ali znacajnu svecanost u Tuzli, na kojoj je mitropolit dabrobosanski Nikolaj urucio Zlatni orden sv. Petra dabrobosanskog direktoru tamosnjeg Univerzitetsko-klinickog centra dr. Nedretu Mujkanovicu, a druga na odluku Rijaseta Islamske zajednice da BHT i Federalnoj televiziji zabrani direktan prenos predstojeceg bajram-namaza iz Begove dzamije u Sarajevu. Ove informacije su proizvele suprotna raspolozenja u javnosti, bar u onoj gradjanske orijentacije: prva je unijela nesto ljudskosti u inace lose medjuvjerske i medjuetnicke odnose, a druga je dozivljena odbojno. Odlikujuci ih svojim najvecim priznanjem, Srpska pravoslavna crkva se oduzila tuzlanskim ljekarima za uspjesno lijecenje svestenika Jeremije i Aleksandra Starovlaha, povrijedjenih u akciji SFOR-a na Palama pocetkom aprila ove godine. Zahvaljujuci na Ordenu, dr. Mujkanovic je istakao kako u tom gestu prepoznaje “znakove oporavka i uspostavljanja normalnih ljudskih kvaliteta u Bosni i Hercegovini”. Mitropolit Nikolaj je u proteklom ratu, shodno opredjeljenju Srpske pravoslavne crkve, bio jedan od duhovnih pokrovitelja Karadziceve politicke i vojne masinerije, dok je dr. Mujkanovic, radeci pod nemogucim uslovima kao hirurg, prozivio najteze dane u Srebrenici, iz koje je otisao uoci njenog pada. Mnogi pravoslavni svestenici su se u bliskoj proslosti ljubili sa planerima genocida, ubicama i palikucama. Valjda je doslo vrijeme da se okane svake bliskosti sa takvim tipovima i svoj blagoslov pocnu davati ljudima koji cine dobra djela, bez obzira na vjeru i naciju. Ako vec posjeduje medalje i ordenje u svojoj riznici, Crkva bi trebalo da ih dodjeljuje humanistima, a ne da njima kiti “junacka prsa” ratnih zlocinaca. Ali, iako ovaj tuzlanski “trenutak ljudskosti” zasluzuje paznju, on je tek presedan u ponasanju nasih vjerskih institucija i njihovih sluzbenika. Povijest religija na Balkanu neodvojiva je od povijesti ratova. Bez obzira na deklarativne izraze tolerancije i suzivota, one jedna drugu u sustini dozivljavaju kao protivnike. Nakon pada komunizma, na scenu je stupio agresivni klerikalizam, koji je regrutovao mase laznih vjernika, dojucerasnjih ateista, a vjerske zajednice su se, bez izuzetka, vezale uz desne, nacionalisticke stranke. Sa oltara i ispod dzamijskih kupola vise se govori o politici, izmisljaju se ovozemaljski neprijatelji i siri mrznja, nego sto se izlazu i tumace nacela konkretne vjere. U nedavnom intervjuu magazinu Dani, dekan Fakulteta islamskih nauka prof. dr. Enes Karic kriticki se osvrnuo na stanje u bosanskom muslimanskom korpusu: “Imamo osam medresa, jedan fakultet islamskih nauka i dvije islamske pedagoske akademije. Trebalo bi da imamo najuredjeniji vjerski zivot. A nije bas sasvim tako.” Izmjestene iz same sebe i zloupotrijebljene, religije su cesto bile promotori balkanskih nacionalizama. Dokaze nije tesko pronaci. Ne treba ici dalje od nase, bosanskohercegovacke avlije. Dovoljno je samo registrovati najradikalnije izjave vjerskih poglavara u posljednjih nekoliko godina: iz njih izbijaju vjerska i etnicka iskljucivost, otpor prema gradjanskom drustvu, a nerijetko i mrznja prema “drugom i drugacijem”. Kad je medjunarodna zajednica uperila svoje reflektore prema vodecim desnicarskim strankama, otkrivsi u njima zastitnike ratnih zlocinaca i legla kriminala i korupcije, one su zastave nacionalizma predale vjerskim institucijama. Bio je to dobro smisljen, ali i logican potez: propagiranje nacionalizma nije za vjerske ustanove bio nikakav novi, nepoznati posao, a osim toga one su potpuno autonomne i van svake ingerencije visokog predstavnika. Nije slucajno sto je do raspada Medjureligijskog vijeca doslo upravo u periodu kad su vjerski vrhovi preuzeli stafetu etnickog nacionalizma. Niko ozbiljan nije ni imao iluzija da ce reis Mustafa Ceric, mitropolit Nikolaj, kardinal Vinko Puljic i Jakob Finci na svojim povremenim sijelima postici saglasnost o proglasenju vjerske verzije bratstva i jedinstva, ali nije ocekivao ni njihov debakl. Bilo kako bilo, u njihove dobre namjere ne moze se vise vjerovati. Trojica vjerskih poglavara - jer Finci je u ovom slucaju potpuno marginalna licnost - propustili su niz prilika u kojima su mogli uciniti nesto korisno za ovu zemlju. Ako tako ugledne licnosti, posvecene Bogu, ne mogu da nadju zajednicki jezik i time negiraju model zajednickog zivota, sta se onda moze ocekivati od njihovih vjernika, osim da ih u tome slijede.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
Dnevni listovi su ovog utorka objavili dvije zanimljive informacije iz djelokruga vjerskih ustanova. Jedna od njih se odnosi na malu, ali znacajnu svecanost u Tuzli, na kojoj je mitropolit dabrobosanski Nikolaj urucio Zlatni orden sv. Petra dabrobosanskog direktoru tamosnjeg Univerzitetsko-klinickog centra dr. Nedretu Mujkanovicu, a druga na odluku Rijaseta Islamske zajednice da BHT i Federalnoj televiziji zabrani direktan prenos predstojeceg bajram-namaza iz Begove dzamije u Sarajevu. Ove informacije su proizvele suprotna raspolozenja u javnosti, bar u onoj gradjanske orijentacije: prva je unijela nesto ljudskosti u inace lose medjuvjerske i medjuetnicke odnose, a druga je dozivljena odbojno. Odlikujuci ih svojim najvecim priznanjem, Srpska pravoslavna crkva se oduzila tuzlanskim ljekarima za uspjesno lijecenje svestenika Jeremije i Aleksandra Starovlaha, povrijedjenih u akciji SFOR-a na Palama pocetkom aprila ove godine. Zahvaljujuci na Ordenu, dr. Mujkanovic je istakao kako u tom gestu prepoznaje “znakove oporavka i uspostavljanja normalnih ljudskih kvaliteta u Bosni i Hercegovini”. Mitropolit Nikolaj je u proteklom ratu, shodno opredjeljenju Srpske pravoslavne crkve, bio jedan od duhovnih pokrovitelja Karadziceve politicke i vojne masinerije, dok je dr. Mujkanovic, radeci pod nemogucim uslovima kao hirurg, prozivio najteze dane u Srebrenici, iz koje je otisao uoci njenog pada. Mnogi pravoslavni svestenici su se u bliskoj proslosti ljubili sa planerima genocida, ubicama i palikucama. Valjda je doslo vrijeme da se okane svake bliskosti sa takvim tipovima i svoj blagoslov pocnu davati ljudima koji cine dobra djela, bez obzira na vjeru i naciju. Ako vec posjeduje medalje i ordenje u svojoj riznici, Crkva bi trebalo da ih dodjeljuje humanistima, a ne da njima kiti “junacka prsa” ratnih zlocinaca. Ali, iako ovaj tuzlanski “trenutak ljudskosti” zasluzuje paznju, on je tek presedan u ponasanju nasih vjerskih institucija i njihovih sluzbenika. Povijest religija na Balkanu neodvojiva je od povijesti ratova. Bez obzira na deklarativne izraze tolerancije i suzivota, one jedna drugu u sustini dozivljavaju kao protivnike. Nakon pada komunizma, na scenu je stupio agresivni klerikalizam, koji je regrutovao mase laznih vjernika, dojucerasnjih ateista, a vjerske zajednice su se, bez izuzetka, vezale uz desne, nacionalisticke stranke. Sa oltara i ispod dzamijskih kupola vise se govori o politici, izmisljaju se ovozemaljski neprijatelji i siri mrznja, nego sto se izlazu i tumace nacela konkretne vjere. U nedavnom intervjuu magazinu Dani, dekan Fakulteta islamskih nauka prof. dr. Enes Karic kriticki se osvrnuo na stanje u bosanskom muslimanskom korpusu: “Imamo osam medresa, jedan fakultet islamskih nauka i dvije islamske pedagoske akademije. Trebalo bi da imamo najuredjeniji vjerski zivot. A nije bas sasvim tako.” Izmjestene iz same sebe i zloupotrijebljene, religije su cesto bile promotori balkanskih nacionalizama. Dokaze nije tesko pronaci. Ne treba ici dalje od nase, bosanskohercegovacke avlije. Dovoljno je samo registrovati najradikalnije izjave vjerskih poglavara u posljednjih nekoliko godina: iz njih izbijaju vjerska i etnicka iskljucivost, otpor prema gradjanskom drustvu, a nerijetko i mrznja prema “drugom i drugacijem”. Kad je medjunarodna zajednica uperila svoje reflektore prema vodecim desnicarskim strankama, otkrivsi u njima zastitnike ratnih zlocinaca i legla kriminala i korupcije, one su zastave nacionalizma predale vjerskim institucijama. Bio je to dobro smisljen, ali i logican potez: propagiranje nacionalizma nije za vjerske ustanove bio nikakav novi, nepoznati posao, a osim toga one su potpuno autonomne i van svake ingerencije visokog predstavnika. Nije slucajno sto je do raspada Medjureligijskog vijeca doslo upravo u periodu kad su vjerski vrhovi preuzeli stafetu etnickog nacionalizma. Niko ozbiljan nije ni imao iluzija da ce reis Mustafa Ceric, mitropolit Nikolaj, kardinal Vinko Puljic i Jakob Finci na svojim povremenim sijelima postici saglasnost o proglasenju vjerske verzije bratstva i jedinstva, ali nije ocekivao ni njihov debakl. Bilo kako bilo, u njihove dobre namjere ne moze se vise vjerovati. Trojica vjerskih poglavara - jer Finci je u ovom slucaju potpuno marginalna licnost - propustili su niz prilika u kojima su mogli uciniti nesto korisno za ovu zemlju. Ako tako ugledne licnosti, posvecene Bogu, ne mogu da nadju zajednicki jezik i time negiraju model zajednickog zivota, sta se onda moze ocekivati od njihovih vjernika, osim da ih u tome slijede.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
