Forum Klix.ba

procitah jedan poucan tekst pa rekoh da podjelim sa vama

STRAH OD SMRTI
Aida Begić Zubčević


Covjek moze biti najtvrdokorniji nevjernik, all niko nije ravnodusan pred izvjesnoscu smrti. Neki to racionaliziraju, pa kazu da je poslije smrti nista, da je to kao cvrst san u kojem ne sanjas. Neko se nada da ce se nakon smrti ponovo roditi kao medvjed, kornjaca ili nesto slicno. Ali, ma sta mislili i cemu se nadali, cinjenica da ce jednog dana (i to ne znajuci kojeg) dozivjeti trenutak umiranja ih sigurno ne ostavlja ravnodusnim.
Najgora tipa su oni koji kazu da im je svejedno kad ce se to desiti i da se ne plase. Takvi sigurno sebe pre¬vise vole da bi uopce ozbiljno i razmisljali o tome da ih jednog dana nece biti na Planeti.
Ako se covjek istinski zadubi u razmisljanje o cinjenici da ce ovaj svijet jednog dana sasvim lijepo funkcionirati i bez njega, vidjet ce koliko ima visoko misljenje o sebi. Prvi izgovor o njegovoj neophodnosti u ovom svijetu je porodica. On treba zeni, pa djeci, pa roditeljima. Eto, ko on bi i umro, al ne moze zbog njih. Drugi izgovor tice se šire zajednice i njene dobrobiti. Svijet je pun losih ljudi i, u odnosu na njih, on je Jos i debar! Hajd, on bi i umro, al ce okolina ostati bez Jos jednog dobrog covjeka i, malo po malo, svijet ce preplaviti zlikovci. Znaci, nije njemu zbog njega, vec sto zeli doprinijeti zajednici. Kako god, on je toliko bitan i vazan da ce dunjaluk propasti bez njega. lako se njemu umire, to nije dobro zbog Planete!
Ponekad me veseli da ljudima pomenem smrt. Valjda to radim iz cistog bezobrazluka i sopstvenog straha koji zelim da predje i na njih. Ali, stvarno me veseli kad im se na licu pojavi blijedilo i panika. K'o da sam spomenula nesto sto moze ,,strefiti" svakoga, samo ne njih! Ma i ako ih strefi, to sigurno nece biti u narednih petsto-sesto godina, a do tada ce se vec smisliti lijek protiv umiranja.
Ima jedan sjajan test za smrt - pisanje oporuke. Ako probate to uraditi, a ja jesam jednom, vidjet cete kako vam se ubrzo javlja fizicka reakcija u vidu drhtanja ruke, gusenja i slicnih simptoma. Ja sam krenula pisati, ono k'o iz filmova- Oporucujem zdrave pameti... - i plakala. Plakala sam nad sobom i svojom smrti. To je mozda bio jedan od najpateticnijih trenutaka u mom zivotu. lako znam da bi svako ko ima sta oporuciti morao ostaviti pisani trag o tome, nisam vise nikada pokusala,
Neki ljudi se pomjeraju s mjesta pri samoj pomeni rijeci ,,smrt". Jedna nana je, izgovarajuci dovu pred spavanje, govorila: ,,Ako ustanem, elhamdulillah, a ako ONO eshedu en La ilahe illallah..."
Razmisljanje o smrti definitivno meksa srce, Bar na trenutak. A njena izvjesnost bi trebala da ljude tjera da budu sto bolji. Neke tjera da rade, grade i ulazu u druge ljude. To je zaista vrijedna investicija; nije vjecna, ali ima efekta dok postoji svijet.
Medutim, ponekad mi se cini da bas izvjesnost smrti neke ljude tjera da budu Jos gori. Pa onda cujete ona banalna opravdanja, tipa Jedi i piji jedan je zivot! Spavaj s kim stignes! Ubijaj, jer svakako ce taj kojeg ubijes umrijeti prije ili kasnije! Valjda je strah od vlastite smrti kod takvih toliko jak da ih tjera da doslovno protrace i ovaj i onaj zivot. Ili im je sumnja u vjecni zivot toliko velika, da bas hoce da prkose. Ne bih im bila u kozi.
Vjernik zna da smrt nije kraj. Ta cinjenica ga i tjesi i plasi. Tjesi ga jer zivot ima smisla i to je velicanstven dar. A plasi ga, jer zna da se moze dogoditi da se ne uspije kandidirati za dzenetske blagodati vjecnog zivota. Ustvari, plasi ga sama pomisao da bi vjecnost mogao, ne daj Boze, provesti u stahoti i mukama.
Dok god postoji strah od smrti, dotle znamo da smo zivi i da Jos ima nade da budemo bolji nego sto jesmo. A da uvijek moze i mora bolje, podsjete me rijeci jed¬nog od velikana koji je na samrti zalio sto nije Jos bo¬lje robovao Gospodaru svih svjetova. E, kad je njemu onako divnom i potpunom bilo zao, mozes misliti kako ce nama biti. •

PA ZAVISI KAKVA JE

Nije.

Ja se licno ne bojim, umrle su prije mene milijarde ljudi a i posle mene ce tako da ne dobijam nista sa tim sto cu se bojati. Trudim se koliko toliko da svatim bar jednim dijelom zasto sam ovdje uopste i da nesto korisno ostavim iza sebe. To da kada neko umre, nema ga vise se ne slazem. Ljudi kada umru zive kroz svoja djela, primjeri su mnogi.. Tesla, Edison, da Vinci, Bach, Mozart, Beethoven...

vala ragibe mogao si malo neki uvod napraviti od par rečenica... reči barem svoje stajalište

a što se teme tiče, iskreno, ne znam. ne mogu da razlučim da li me je strah smrti ili toga da "odem" nespreman...

pod spreman mislim sa vjerom u Boga, punim srcem

Chmoljo wrote:vala ragibe mogao si malo neki uvod napraviti od par rečenica... reči barem svoje stajalište

a što se teme tiče, iskreno, ne znam. ne mogu da razlučim da li me je strah smrti ili toga da "odem" nespreman...

pod spreman mislim sa vjerom u Boga, punim srcem

Vakat ti je da se počneš spremat'

Nije me strah od smrti, samo ne bi volio da budem tu kad ona dodje. (Woody Alen)

smrt je reciklaza , nacinjeni smo od organske tvari koja ce se kroz vrijeme pretvoriti u ugalj i naftu , ostace krecnjak nasih kostiju , pravice cigle i beton od nasega praha
koliko smo grobalja prekopali u nasoj pisanoj povijesti i povijesti danasnjega covjeka od 400 000 godina

smrt je nepresusni izvor sirovina za grobare , najbolji biznis
kako se bojati smrti kada nemamo iskustva prezivjelih
niko smrt da prezivi pa da isprica kako to izgleda
prezivjeti zivot
a o smrti potom- otom

Nije. Samo nek ne boli puno.

Chmoljo wrote:vala ragibe mogao si malo neki uvod napraviti od par rečenica... reči barem svoje stajalište

a što se teme tiče, iskreno, ne znam. ne mogu da razlučim da li me je strah smrti ili toga da "odem" nespreman...

pod spreman mislim sa vjerom u Boga, punim srcem

upravo tako vjerom u Stvoritelja nebesa i zemlje, samo sto je tesko postici takav stepen

Lako je reci da nije, dok mislimo da je smrt daleko, ali kad covjek umire i svjestan je toga onda ga mora biti strah, jer se svako normalno bice boji nepoznatog. Tesko je odgovoriti na ovo pitanje, umrijet moramo svi, ali malo nas razmislja o tome, i ne treba razmisljati, kad dodje doci ce, ne mozes nista.

Malo me nervira sto se stavlja znak jednakosti izmedju straha od smrti i zelje za zivotom. PO meni su i jedno i drugo sasvim prorodne stvari i nisu nimalo iskljucive. Ni najmanje ne zelim umrijeti i trudicu se da ostanem u zivotu kol'ko god to bude do mene. ALi se ne bojim smrti. Ja sam veoma racionalna osoba (vec sam napisala testament, i onaj za slucaj smrti, i onaj za slucaj nemogucnosti staranja o samoj sebi), i to bez ikakvih suza i dramatizacije. Suprotno onome sto autorica clanka pomalo uvrijedljivo (na racun ovakvih kao mene, koji se smrti ne plase) nabacuje, ja smatram da bas oni koji se sa svojom smrtnoscu nisu u stanju suociti - egoisti, kojima je nejasna relativna nistavnost njihove egzistencije..... za bilo koga drugog osim vlastite porodice.

I - sasvim je normalno da se - razmisljajuci o vlastitoj smrti, misli okrenu prema porodici. I sasvim je normalno reci da meni nije do toga sto cu ja umrijeti (apsolutno sam ubijedjena da iza smrti nema nista, pa tako ni samosazaljenja), nego da mi je strasno zao muke kroz koju ce pri tome proci moja djeca. Svako ko je izgubio bar jednog roditelja, ili ko je gledao vlastite roditelje kako se pate kada njihov roditelj umre - zeli svoju djecu postedjeti toga. Tako bih i ja zeljela ne umrijeti barem dok mi se mladje dijete potpuno ne osamostali, dok nema vlastitu porodicu i vlastitu djecu, i vise-manje organizovan zivot. Ne vidim u tome nista egoisticno i nista lose. Egoisticno bi bilo pretvarati se da se moja smrt nikada nece dogoditi (kao kad mala djeca u strahu zatvore oci, pa misle ako ne vidim ja tebe - ne vidis ni ti mene), i pod izgovorom straha od smrti, odbijati preuzimanje odgovornosti organizovanja vlastite starosti, eventualne nemoci, smrti i sahrane.

Ja ne mogu svoju djecu postedjeti svoje smrti, ali ih mogu postedjeti donosenja nekih odluka koje bi im kasnije mogle dati griznju savjesti, u smislu, sta bi bilo da smo mamu odveli tamo umjesto ovamo, sta bi bilo da nismo iskljucili aparate , kakvu bi sahranu mama htjela imati itd... Upravo zato sam ja sjela i napisala detaljne instrukcije za sve eventualne situacije koje su mi mogle pasti na pamet, od slucaja da potpuno posenilim, do slucaja da lezim na aparatima (ima tonu 'nezamislivih situacija' - zato treba popricati sa notarom koji ima iskustva u sastavljanju takvih oporuka). Zelim da moja djeca budu egoisti u mojoj smrti i da budu u stanju reci da je mama zivjela i umrla onako kako je zeljela. Zelim da se okrenu svojoj djeci, a ne meni.

Zasto bi se trebalo bojati smrti?

Ko jos vjeruje u zagrobni zivot... poslije smrti nema nista. Zato iskoristi zivot, za kasnije ne garantujem.
Ko tezi ga znanstvenom agnosticizmu neka procita nesto od Hitchensa /npr. Bog nije veliki/ ili od Dawkinsa /npr. Iuzija o Bogu/. Obje imaju u interliberu.

Sad ce me ovi vjernici nalozit...

I ja kada sam pročitao ''Ilhamijin put u smrt'', prestao se sekirat

Trenutno ne, ponekad se i samo začudim koliko nemam straha od nje, ali kontam da je to zbog mladosti, kako godine budu odmicale i ona se primicala valjda će se i to pojaviti.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda

Mak

ljudima je prirodjeno da se u vecini sluchajeva boje nepoznatog (ma koliko to poricali), a smrt je neshto shto je bilo i bice vjechita misterija i nepoznanica, koja se nichim, sem smrchu (ali tada nema povratka), ne moze iskusiti da bi se uporedilo sa bilo chim poznatim, ili prichati o njoj poslije, ipak vjerujem da se vecina u dubini sebe pribojava smrti, iako kazu da nisu
jedino shto je izvjesno u ovom pojavnom svijetu jeste kubik zemlje pod koji cemo svi otici..

Cijeli život sam imala neku potrebu da radim kontra drugih. Da idem jednim putem kad svi ostali krenu nekim drugim. I vremenom sam shvatila da na kraju uvijek dođem na isti cilj. Da se nikako ne mogu razlikovati od ostalih, ne znam koliko to pokušavala.
Tako gledam i na smrt. Svjesna sam da se tu ne mogu razlikovati ni od koga. Kud odu svi, tamo ću valjda i ja. Pa da li će to biti neki san bez buđenja, drugi i drugačiji život, život u nekom lijepom/ružnom iznavnzemaljskom okviru ili ću kao duh posmatrati zemlju i hodati po njoj tako da me niko ko je živ ne vidi, to ne znam. To su sve teorije koje mi živi, svako na svoj način, pokušavamo da zamislimo. Ja ne želim da razmišljam o tome, jer sa ove tačke gledišta je nemoguće to predvidjeti. Vidjet ćemo kako to izgleda kad za to dođe vrijeme. Ili možda... i nećemo vidjeti.
I da... bojim se. Jako se bojim. Bojim se jer ne znam šta je tamo.

A sada nesto za uske narodne mase:

"RELIGIJA SMANJUJE STRAH OD SMRTI, A POVECAVA STRAH OD ZIVOTA!"

Ne.

Sentinel wrote:A sada nesto za uske narodne mase:

"RELIGIJA SMANJUJE STRAH OD SMRTI, A POVECAVA STRAH OD ZIVOTA!"

dobra

One koje je strah smrti - konzumirajte religiju - provjereno ublazava strah od smrti ali povecava od zivota

--------edit
ne vidjeh da je vec iznad receno

Pa, ono, ne znam, vise nerazumijevanje stanja nepostojanja. I strah da ce mi biti hladno. Iracionalno.

piupiu wrote:Pa, ono, ne znam, vise nerazumijevanje stanja nepostojanja. I strah da ce mi biti hladno. Iracionalno.

Meni su neki na forumu rekli da će mi bit prevruće

HAVANA wrote:

piupiu wrote:Pa, ono, ne znam, vise nerazumijevanje stanja nepostojanja. I strah da ce mi biti hladno. Iracionalno.

Meni su neki na forumu rekli da će mi bit prevruće

I meni. Ma, samo nek se lozi.

HAVANA wrote:

piupiu wrote:Pa, ono, ne znam, vise nerazumijevanje stanja nepostojanja. I strah da ce mi biti hladno. Iracionalno.

Meni su neki na forumu rekli da će mi bit prevruće

eee, tamo nema ovisnosti o ruskoj i arapskoj nafti