#1 Uloga i stanje medija u BiH-strahota
Posted: 19/10/2009 11:18
Sredinom 2007. godine Oslobodenje je u preko tri stupca objavilo informaciju da
je predsjednik Uprave MIMS-a „Mujo Selimovic najbolji trgovac u Bosni i
Hercegovini” (naslov, Oslobodenje, 5. juni 2007. godine).
Bilo bi logicno takvu vijest ocekivati i u drugim medijima. Kad nebrojene
ljepotice i ljepotani, sportisti i zabavljaci, svakodnevno imaju ogroman
publicitet, valjda bi ga, makar i u manjoj mjeri, mogao dobiti i neko koga su
privrednici, u ovom slucaju trgovci, proglasili najboljim medu sobom.
Toga dana, a ni ranije, takve vijesti, medutim, nije bilo. Bar ne u novinama.
Osim, prema ocekivanju, u još jednom sarajevskom dnevnom listu po imenu
San.
U, po tiražu vecoj i zato uticajnijoj novini, Dnevnom avazu dva dana prije toga
(dakle, 3. juna) objavljena je vijest sa istog skupa trgovaca, ali o izboru najboljih -
- lokalnih trgovaca u Srednjebosanskom kantonu. Ni slova o najboljem trgovcu
u cijeloj državi.
Cudnovato? Ne baš sasvim. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina sve je
moguce, pa i izbor informacija, kojeg se može objasniti tek ako se zna i nešto
više od onoga što se (ne)objavljuje. U konkretnom slucaju, svi znaju da je
„najbolji trgovac u Bosni i Hercegovini” u stvari vlasnik obje novine koje su i
objavile tu vijest .Ovi primjeri nisu ni najupecatljiviji, a ni jedini, vec samo posljednji u nizu slicnih
koji bi mogli poslužiti kao ilustracija novih tendencija na bosanskohercegovackoj
medijskoj sceni. Povezivanje krupnog kapitala („krupnog” u
bosanskohercegovackim standardima!) i sitnih novinskih izdavaca donijelo je
neke nove cinjenice i odnose. Kako pozitivne, tako i negativne. Ovih je drugih,
prema ocekivanju, mnogo više i po broju i po posljedicama.U zemlji u kojoj se na zakonu zasnovana procedura podnošenja zahtjeva za
slobodan pristup informacijama tretira kao „spor”, koji „rješavaju direktori” (u
ovom slucaju cak direktori medijskih kuca!), nije veliko iznenadenje kad se
procedura okonca lažnim izjavama i potvrdama nakon „razgovora direktora
dvije kuce”.
Direktori i vlasnici medija danas mogu sve i nerijetko cine sve: mogu iz novina
izgurati nepodobne i u njih ugurati podobne, mogu suspendirati eticke kodekse i
novinarske plate ili zdravstvene i penzione doprinose, mogu zaustaviti
informacije. Mogu cak izigrati i zakonske obaveze jer su u stanju da „riješe
spor”. Koliko je samo beznacajnih licnosti koje svakodnevno nešto porucuju
javnosti i imaju osiguran novinski prostor, samo zato što su ,,odradili” neki
posao za gazde i sada obilato koriste velikodušno ustupljene novinske stupce!Ako pažljivije analizirate brojne afere i skandale koje nam mediji nude, lako cete
uociti jednu zakonitost: svaka novina ili televizija (radio-stanice se time i ne
bave!) ima svoju pricu, aferu, skandal. Jedne ima Dnevni avaz, druge Slobodna
Bosna, neke trece Dani ili Reporter, cetvrte Nezavisne novine ili Dnevni list, pete
Oslobodenje, šeste Federalna ili Televizija Republike Srpske. Veoma rijetko cete u
razlicitim medijima vidjeti da više njih istražuju istu aferu, svako iz svog ugla i
svako na osnovu vlastitih provjera. Izuzetak od ovog pravila su kriminalne price
iz podzemlja i (ne)djela „loših momaka” („naša mafija” pod imenima svih
regionalnih boja - sandžacka, albanska, sarajevska, mostarska, itd.).
Domet „solistickih” istraživanja, i kad su dokazima u velikoj mjeri utemeljena,
zato je najcešce kratkog daha. Traje jedva koliko i trajanje dnevnih i nedjeljnih
novina. Ako medij koji zapocne pricu o nezakonitim postupanjima ili, pak, o
pravom kriminalu u okvirima vlasti - ne ustraje na njoj i ako je drugi ne nastave,
afera umire za nekoliko dana ili, u najboljem slucaju, za nekoliko sedmica. I
onda dolaze novi brojevi novina i nove afere, dok stare pokriva prašina.Mediji su ogledalo društva u kojem djeluju, a Bosna i Hercegovina ima baš
onakve medije kakve i zaslužuje. Zemlja u kojoj su nacija, vjera i politicko
opredjeljenje glavna društvena mjerila i ne može izroditi bolju medijsku scenu
od one koju ima: zatrovanu nacionalizmom, ispolitiziranu, nekvalitetnu i
neprofesionalnu, rascjepkanu po entitetskim i nacionalnim šavovima. Ovakva
medijska scena izvrsna je baza za svaku vrstu uticaja vladajucih etnoteritorijalnih
politika i krojena je po njihovoj mjeri.
Ako je tacna simplificirana definicija da je autokratija društvo u kojem se narod
plaši vlasti, a demokratija društvo u kojem se vlast plaši naroda, analogno tome
može se reci da su u autokratiji mediji sredstvo kojim vlast plaši narod, a u
demokratiji sredstvo kojim narod plaši vlast. U razvijenim demokratskim
društvima mediji su, uz nevladine organizacije, glavno oružje gradana.
Gdje smjestiti BiH? Da li su ovdje mediji u službi gradana ili vlasti? Teško
pitanje, zar ne?! Budimo za pocetak politicki korektni (da ne bi bili optuženi za
rušenje ustavnog poretka), pa kažimo da je BiH negdje izmedu. Nismo
autokratsko društvo, ali nismo ni puna demokratija, nego prilicno specifican
slucaj: vodeci printani i elektronski mediji u BiH nisu pod apsolutnom
kontrolom vladajucih politicara, ali sofisticirane metode politickog uticaja
vlastodršcima donose isti rezultat – glavni mediji rade u njihovom interesu.U BiH postoje
i manje-više odvojeno djeluju tri paralelne javnosti (srpska, hrvatska i bošnjacka)
i sve su pojedinacno izložene djelovanju etnoteritorijalnih politika i na istoj
osnovi postavljenih kljucnih medija. Takvi kreatori javnog mnjenja djeluju
prema unaprijed postavljenoj matrici – važni su „naš entitet, naš narod i naši
vitalni nacionalni interesi”. U ovakvom odnosu stvari, cinjenice nisu važne,
bitnija je percepcija. Mediji su tako postali samo produžena ruka vlasti, a ne treba naglašavati kakvu moc imaju mediji u manipuliranju masama.Umjesto da rješavaju aktuelne društvene probleme politicari,
koristeci medije, ljude truju prošlošcu i mitovima. Mjesecima se udarni medijski
sadržaji odnose na to šta je Dodik rekao Silajdžicu, kako je Silajdžic odgovorio,
ko je koga nazvao vecom budalom, ko ce popustiti u reformama, ko je veci
Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Na taj nacin kreirano javno mnjenje je „izludeno” i više
ne vjeruje ni medijima, ni politicarima.Bosanskohercegovacki politicari uopce nisu svjesni da za svoj posao odgovaraju
javnosti i da su upravo mediji oružje gradana (smiju pitati sve i tražiti sve što
zanima gradane).
Vodeci bosanskohercegovacki politicari zalažu se da, po starom i provjerenom
komunistickom receptu, mediji uljepšavaju društvene prilike. Vrlo burno
reagujuci, nerijetko i uvredama, kada se novinari usude upitati ih kako troše
novac poreskih obveznika, kolike su im place i zašto ne rješavaju probleme
gradana. Publika u razvijenim demokratijama naucena je da novinar „cijedi i
razvaljuje” politicara kao sastavni dio svog posla. Politicari se danima spremaju
za televizijska gostovanja bojeci se da ga novinar ne uništi pitanjem na koje nece
imati odgovor. Ako se u BiH nekoj od glavnih politickih faca ne svidi
novinarsko pitanje on ga napadne, zaprijeti da više nece biti gost ili odmah izade
iz studija. A publika samo gleda i cudi se. Problem postaje veci ako su novinar i
politicar razlicitih nacija, jer onda i publika reagira po nacionalnom principu....itd,itd
je predsjednik Uprave MIMS-a „Mujo Selimovic najbolji trgovac u Bosni i
Hercegovini” (naslov, Oslobodenje, 5. juni 2007. godine).
Bilo bi logicno takvu vijest ocekivati i u drugim medijima. Kad nebrojene
ljepotice i ljepotani, sportisti i zabavljaci, svakodnevno imaju ogroman
publicitet, valjda bi ga, makar i u manjoj mjeri, mogao dobiti i neko koga su
privrednici, u ovom slucaju trgovci, proglasili najboljim medu sobom.
Toga dana, a ni ranije, takve vijesti, medutim, nije bilo. Bar ne u novinama.
Osim, prema ocekivanju, u još jednom sarajevskom dnevnom listu po imenu
San.
U, po tiražu vecoj i zato uticajnijoj novini, Dnevnom avazu dva dana prije toga
(dakle, 3. juna) objavljena je vijest sa istog skupa trgovaca, ali o izboru najboljih -
- lokalnih trgovaca u Srednjebosanskom kantonu. Ni slova o najboljem trgovcu
u cijeloj državi.
Cudnovato? Ne baš sasvim. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina sve je
moguce, pa i izbor informacija, kojeg se može objasniti tek ako se zna i nešto
više od onoga što se (ne)objavljuje. U konkretnom slucaju, svi znaju da je
„najbolji trgovac u Bosni i Hercegovini” u stvari vlasnik obje novine koje su i
objavile tu vijest .Ovi primjeri nisu ni najupecatljiviji, a ni jedini, vec samo posljednji u nizu slicnih
koji bi mogli poslužiti kao ilustracija novih tendencija na bosanskohercegovackoj
medijskoj sceni. Povezivanje krupnog kapitala („krupnog” u
bosanskohercegovackim standardima!) i sitnih novinskih izdavaca donijelo je
neke nove cinjenice i odnose. Kako pozitivne, tako i negativne. Ovih je drugih,
prema ocekivanju, mnogo više i po broju i po posljedicama.U zemlji u kojoj se na zakonu zasnovana procedura podnošenja zahtjeva za
slobodan pristup informacijama tretira kao „spor”, koji „rješavaju direktori” (u
ovom slucaju cak direktori medijskih kuca!), nije veliko iznenadenje kad se
procedura okonca lažnim izjavama i potvrdama nakon „razgovora direktora
dvije kuce”.
Direktori i vlasnici medija danas mogu sve i nerijetko cine sve: mogu iz novina
izgurati nepodobne i u njih ugurati podobne, mogu suspendirati eticke kodekse i
novinarske plate ili zdravstvene i penzione doprinose, mogu zaustaviti
informacije. Mogu cak izigrati i zakonske obaveze jer su u stanju da „riješe
spor”. Koliko je samo beznacajnih licnosti koje svakodnevno nešto porucuju
javnosti i imaju osiguran novinski prostor, samo zato što su ,,odradili” neki
posao za gazde i sada obilato koriste velikodušno ustupljene novinske stupce!Ako pažljivije analizirate brojne afere i skandale koje nam mediji nude, lako cete
uociti jednu zakonitost: svaka novina ili televizija (radio-stanice se time i ne
bave!) ima svoju pricu, aferu, skandal. Jedne ima Dnevni avaz, druge Slobodna
Bosna, neke trece Dani ili Reporter, cetvrte Nezavisne novine ili Dnevni list, pete
Oslobodenje, šeste Federalna ili Televizija Republike Srpske. Veoma rijetko cete u
razlicitim medijima vidjeti da više njih istražuju istu aferu, svako iz svog ugla i
svako na osnovu vlastitih provjera. Izuzetak od ovog pravila su kriminalne price
iz podzemlja i (ne)djela „loših momaka” („naša mafija” pod imenima svih
regionalnih boja - sandžacka, albanska, sarajevska, mostarska, itd.).
Domet „solistickih” istraživanja, i kad su dokazima u velikoj mjeri utemeljena,
zato je najcešce kratkog daha. Traje jedva koliko i trajanje dnevnih i nedjeljnih
novina. Ako medij koji zapocne pricu o nezakonitim postupanjima ili, pak, o
pravom kriminalu u okvirima vlasti - ne ustraje na njoj i ako je drugi ne nastave,
afera umire za nekoliko dana ili, u najboljem slucaju, za nekoliko sedmica. I
onda dolaze novi brojevi novina i nove afere, dok stare pokriva prašina.Mediji su ogledalo društva u kojem djeluju, a Bosna i Hercegovina ima baš
onakve medije kakve i zaslužuje. Zemlja u kojoj su nacija, vjera i politicko
opredjeljenje glavna društvena mjerila i ne može izroditi bolju medijsku scenu
od one koju ima: zatrovanu nacionalizmom, ispolitiziranu, nekvalitetnu i
neprofesionalnu, rascjepkanu po entitetskim i nacionalnim šavovima. Ovakva
medijska scena izvrsna je baza za svaku vrstu uticaja vladajucih etnoteritorijalnih
politika i krojena je po njihovoj mjeri.
Ako je tacna simplificirana definicija da je autokratija društvo u kojem se narod
plaši vlasti, a demokratija društvo u kojem se vlast plaši naroda, analogno tome
može se reci da su u autokratiji mediji sredstvo kojim vlast plaši narod, a u
demokratiji sredstvo kojim narod plaši vlast. U razvijenim demokratskim
društvima mediji su, uz nevladine organizacije, glavno oružje gradana.
Gdje smjestiti BiH? Da li su ovdje mediji u službi gradana ili vlasti? Teško
pitanje, zar ne?! Budimo za pocetak politicki korektni (da ne bi bili optuženi za
rušenje ustavnog poretka), pa kažimo da je BiH negdje izmedu. Nismo
autokratsko društvo, ali nismo ni puna demokratija, nego prilicno specifican
slucaj: vodeci printani i elektronski mediji u BiH nisu pod apsolutnom
kontrolom vladajucih politicara, ali sofisticirane metode politickog uticaja
vlastodršcima donose isti rezultat – glavni mediji rade u njihovom interesu.U BiH postoje
i manje-više odvojeno djeluju tri paralelne javnosti (srpska, hrvatska i bošnjacka)
i sve su pojedinacno izložene djelovanju etnoteritorijalnih politika i na istoj
osnovi postavljenih kljucnih medija. Takvi kreatori javnog mnjenja djeluju
prema unaprijed postavljenoj matrici – važni su „naš entitet, naš narod i naši
vitalni nacionalni interesi”. U ovakvom odnosu stvari, cinjenice nisu važne,
bitnija je percepcija. Mediji su tako postali samo produžena ruka vlasti, a ne treba naglašavati kakvu moc imaju mediji u manipuliranju masama.Umjesto da rješavaju aktuelne društvene probleme politicari,
koristeci medije, ljude truju prošlošcu i mitovima. Mjesecima se udarni medijski
sadržaji odnose na to šta je Dodik rekao Silajdžicu, kako je Silajdžic odgovorio,
ko je koga nazvao vecom budalom, ko ce popustiti u reformama, ko je veci
Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Na taj nacin kreirano javno mnjenje je „izludeno” i više
ne vjeruje ni medijima, ni politicarima.Bosanskohercegovacki politicari uopce nisu svjesni da za svoj posao odgovaraju
javnosti i da su upravo mediji oružje gradana (smiju pitati sve i tražiti sve što
zanima gradane).
Vodeci bosanskohercegovacki politicari zalažu se da, po starom i provjerenom
komunistickom receptu, mediji uljepšavaju društvene prilike. Vrlo burno
reagujuci, nerijetko i uvredama, kada se novinari usude upitati ih kako troše
novac poreskih obveznika, kolike su im place i zašto ne rješavaju probleme
gradana. Publika u razvijenim demokratijama naucena je da novinar „cijedi i
razvaljuje” politicara kao sastavni dio svog posla. Politicari se danima spremaju
za televizijska gostovanja bojeci se da ga novinar ne uništi pitanjem na koje nece
imati odgovor. Ako se u BiH nekoj od glavnih politickih faca ne svidi
novinarsko pitanje on ga napadne, zaprijeti da više nece biti gost ili odmah izade
iz studija. A publika samo gleda i cudi se. Problem postaje veci ako su novinar i
politicar razlicitih nacija, jer onda i publika reagira po nacionalnom principu....itd,itd