#1 Nije tačno da muze zašute kad topovi grme
Posted: 13/10/2009 12:50
http://www.e-novine.com/intervju/interv ... -grme.html
A kome se ne odlazi na e-novine...
Intervju: Jasna Diklić, glumica, rediteljka
Nije tačno da muze zašute kada topovi grme
Razgovarao : Dejan Kožul
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Samo za vrijeme rata sam imala osjećaj da je moj posao vrijedan sve žrtve koju sam mu prinijela
Samo za vrijeme rata sam imala osjećaj da je moj posao vrijedan sve žrtve koju sam mu prinijela
Photo: Dragan Kujundžić
Nama su u ratu govorili da će borba u miru biti gora nego u ratu i to zato što smo bili potpuno ogoljeni. Rat nema novac, nema sujetu, nema konkurenciju, rat nema potrebu da neka materijalna dobra uzmu, rat nema ništa što je ružno u čovjeku koji je žrtva tog rata. Naša jedina želja i potreba u ratu je bila da ostanemo živi i u toj potrebi mi smo se skupili i samo smo tako mogli dalje da izdržimo.
Tokom agresije na BiH i opsade grada Sarajeva imao sam priliku da nekoliko puta telefonom razgovaram sa svojom sestrom, koja se nekako uspijevala javiti iz okruženog i potpuno izolovanog Sarajeva. S obzirom da su ovi razgovori bili kratki, ona bi mi na brzinu dala osnovne informacije, ali gotovo uvijek je uspjela da kaže nešto što bi me od srca nasmijalo. Znao sam u kakvim uslovima moja sestra živi i bilo mi je pomalo začudno da ona uspijeva iz sve te strahote da se šali, bez obzira na njenu poznatu duhovitost. Kasnije ću saznati da su taj smijeh i sarajevski duh pomogli mnogima da lakše prebrode nedaće koje su ih snašle u ratu. Druga stvar koju bi mi sestra spomenula o ovim rijetkim i kratkim telefonskim razgovorima bila je da se vraća ili da ide na probu ili predstavu. Ja tome nisam pridavao preveliki značaj jer, moram priznati, nisam znao šta da o tome mislim. Bilo mi je nezamislio da u situaciji u kojoj su se našli Sarajevo i njegovi građani postoji bilo kakav teatar, a ako postoji, onda to mora da je nešto slično onome što su Jan Kot i Česlav Miloš organizovali u okupiranoj Varšavi tokom Drugog svjetsko rata: kada bi se našli u nečijem stanu, spustili bi roletne na prozorima zbog policijskog časa i igrali scene iz Gombrovičevog romana “Ferdidirke”. Kasnije ću tek saznati šta je zapravo teatar značio u Sarajevu pod opsadom, u kojem obimu i na kojem nivou kvaliteta je funkcionisao. Kasnije ću shvatiti da je teatar (u okviru opšte kulturne situacije u ratnom Sarajevu, ali teatar posebno) bio fenomen istorijskih i univerzalnih razmjera.
Ovaj citat preuzet je iz predgovora knjige “Teatar u ratnom Sarajevu 1992 - 1995.” Davora Diklića koja je posvećena “Naci i Sarajevu”, gdje je Naca zapravo Jasna Diklić, sarajevska glumica, i rediteljka a gde je Sarajevo...a šta bi drugo bilo do Sarajevo, i to ono izgovoreno sa punim ustima i sa velikim S.
Raskršće do Beograda: Jasna Diklić sa mladim glumcima "Juvente" i beogradskim domaćinima
Photo: Zdenko Stromar
Sarajevske ratne dane i borbe preživljavanja najbolje je opisala Suada Kapić u FAMA kompletu, vodiču kroz opsadu. Poseban segment posvećen je upravo ratnom teatru, duhovnoj hrani koja je nadomeštala onu pravu a gde je Jasna Diklić imala itekako značajnu ulogu. Danas, Jasna Diklić, ili Naca kako je većina Sarajlija zna pokušava svoju ljubav i 40-godišnje iskustvo da prenese na one kojima je takvo iskustvo itekako potrebno, što ju je i dovelo u Beograd čak dva puta u poslednjih mesec dana.
Prvi put to je bilo u okviru "BITEF polifonije", posebnog programa festivala, gde je režirala predstavu “Raskršća”, univerzalnu priču na ovim prostorima koja problematizuje dilemu - otići ili ostati. Društvo koje je došlo iz Sarajeva prvi put je tada videlo Beograd odakle su stizale one silne granate koje su obasipale grad u njihovim najnevinijim momentima detinjstva. Većina njih je rođena u periodu od 1990. do 1994. godine.
Drugi put, Naca je došla sa nešto mlađom generacijom, klincima do 14 godina, a koji su nastupali na Radosti Evrope sa predstavom “Pozdravi nekoga” Vesne Ognjenović i Budimira, Bude Nešića poznatog po prikupljanju "mudrolija" opisanih u knjižici “Olovka piše srcem”, temi koja je okupljala pažnju pre 50 godina ali nije ništa manje aktuelna ni danas jer je reč o sudbini dece, “maloletnih delikvenata”.
Ugostili smo Nacu u našoj bašti i odatle se izrodio i ovaj intervju:
* Za kratko vreme dva puta ste u Beogradu. Prvi put sa poetskim teatrom mladih “Juventa”, a drugi sa još mlađom grupom na Radost Evrope.
To je potpuno odvojen angažman od “Juvente”. Ovo je u okviru Doma mladih Sekenderija i to su dramske radionice. Ovu radionicu vodim uz asistenciju mlađeg kolege. To je drugu godinu kako radim. Tako da imam dvije grupe - od osam do 14 godina i od 14 na dalje. Radim na drugačiji način. U “Juventi” radim samo sa srednjoškolcima. Radim predstave i to mi je cilj, a ovo radim ne misleći o predstavi a ako se izrodi onda nju uobličim i onda je igramo kao predstavu. U “Juventi” radim pozorišnom tehnologijom sa tim što kroz taj rad i predložak teksta pravimo labaratoriju. Krajem septembra sam imala audiciju i 10. oktobra odmah idemo na tekst koji nikad nije gotov, to su predlošci. Tek toliko da se mogu osloniti na neku napisanu riječ. Radimo uglavnom oko sedam mjeseci tokom kojih ne samo da stvorimo predstavu već i oblikujem te mlade ljude. To je vrlo naporno jer oni o tom posla nemaju pojma, ali je zanimljivo, kreativno...
A sa ovom djecom idem polako. Idem po nekoj šemi, po nekom programu. Služim se literaturom, pedagoškim metodama. Djeca od osam do 14 godina pokušavaju da kroz igru stvarnost prebace u svoj odnos prema životu i teatru. Ovo škozorište je jedna sjajna sintagma koja je povezala realitet i tu školu i pozorište kao igru, jer kroz igru razumjevaju polako tu realnost i život izvan teatra. To je najinteresantnije i najljepše, kako se djeca u stvari predaju. Zato kažu za glumce da su najveća djeca. Kada se dijete igra ono se igra bez zadrške, ono se potpuno predaje toj igri. A i dobar glumac to čini i samo tako se može biti dobar u svom poslu.
* Koji je cilj te igre?
Ja od tih mladih ljudi ne želim da pravim glumce već slobodne ljude, koji ruše i svoje i tuđe predrasude. Šta je ta predrasuda, gdje je njen početak i dokle idu? Kako ih rušiti? Time što se okrenemo prema sebi.
Slobodan čovjek je onaj koji traži sebe u sebi. Tako ja razumijem sazrijevanje mladog čovjeka
Photo: Dragan Kujundžić
* Koliko generacija je prošlo kroz škozorište i da li su dalje nastavljali bavljenje glumom?
Ovaj period dramske radionice traje samo dvije godine, ali evo sada je dvoje primljeno i u “Juventu”, a iz “Juvente” sedmero je već primljeno na akademiju. Znači ima taj slijed odrastanja. Na posljednjoj audiciji u “Juventi” ih je bilo mnogo, ali ovi “moji” su se jako razlikovali, shvataju šta znači biti neko drugi i govoriti neki drugi tekst.
* Gledao sam predstavu “Raskršća” koja je fenomenalno prihvaćena. Kada pokušam da se setim nekog gostovanja sarajevskog pozorišta u Banja Luci dođem do saznanja da je lakše doći u Beograd, ili Zagreb, dakle sada u druge države nego u drugi kraj zemlje u kojoj živite.
Možda bi to trebalo pitati one u Banja Luci. E, to je politika, to ono najružnije šta nam se dešava. Mislim da to nisu mladi ljudi, da to nisu ljudi koji su “obični” koji žive u Sarajevu ili Banja Luci. Mislim da je to naša velika nesreća koja još uvijek traje jer oni koji odlučuju o tome nemaju namjeru da završe sa tom pričom. Oni odlučuju o našim životima, sudbinama i doveli su nas u poziciju da ne možemo slobodno da mislimo, da slobodno kreiramo, sarađujemo...Treba se boriti protiv toga, treba govoriti o tome i treba nastojati da bar preko ovakvih umjetničkih djela i predstava i ostale vrste kulturne saradnje pokušamo da srušimo strašne zidove. Problem da se još ne može normalno komunicirati kao što bi trebalo u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina.
* Dolazak u Beograd sa predstavom je ipak rezultat lične inicijative nekoliko ljudi. Da toga nije bilo pitanje je kada bi ta deca videla Beograd. Kako su prihvatili dolazak?
Utisci su fantastični. Mladići i djevojke sa kojima sam dolazila sa “Juventom” toliko su oduševljeni, toliko su sretni što su došli u Beograd da se upoznaju sa svojim drugarima. Mogli su da osjete naklonost ljudi koji su organizovali sve to, a ovi manji su treperili, nisu mogli da dočekaju. Kada smo ulazili u Beograd govorili su “vidio sam ovo na TV”, “koliko je ovo grad”... To je toliko tužno da su oni doživjeli dolazak u Beograd kao nešto što je bilo potpuno izvan njihovih očekivanja. A ko je kriv? Mi smo krivi, mi stari. Naše greške će ispravljati naša djeca.
* Ključno pitanje predstave “Raskršća” je - otići ili ostati, Po nekim podacima oko 77 odsto mladih u BiH želi da napusti zemlju, što se verovatno poklapa i sa podacima u Srbiji. Gotovo svi glumci su u kasnijem razgovoru priznali da bi voleli da odu i da se vrate, ali u šta da se vrate? Ko će menjati situaciju iz koje su pobegli?
U redu za polazak: Omladina iz Sarajeva većinom je za napuštanje BIH
Photo: Zdenko Stromar
Vrlo su ružna vremena za mladog čovjeka u regionu. Nemam odgovora za to. Ne znam čak ni moja predviđanja dokle bi dosezala. Njima se ništa ne nudi, oni nemaju mogućnost izbora, nemaju dostojanstvenu alternativu, nemaju ništa što bi moglo da zaštiti njihov dignitet, budućnost, želje, planove...nemaju ništa što bi moglo da se pruži kao neki izlaz. Do te mjere su ugroženi, geotizirani. Još gore je, ne ta fizička zabrana koja je pitanje viznog režima, nego i ta getoizacija na mentalnom planu zbog čega njihov pogled ne doseže daleko. Oni samo nešto naslućuju, nešto pretpostavljaju...oni nemaju mogućnost provjere šta je to tamo iza. Pokušavam kroz tu kategoriju duhovnosti da putujemo ali ne može se samo tako. Za njih je izuzetno potrebno da se susretnu sa drugim kulturama sa drugim komunikacijama da uporede sve ono što drugi mladi imaju, šta im se nudi. Mnogi koji su otišli doživjeli su razne vrste šokova - od kulturološkog pa dalje. Ne bih rekla da oni koji odu da će se vratiti i to vlast zna. Mislite da se vizni režim ne bi mogao riješiti u roku od 24 sata? Ne znam šta će se desiti onog trenutka kad taj protok krene. Imam osjećaj da će tu biti seoba. Znam po svojoj djeci koji žive u inostranstvu. Oni kažu da su ostvarili svoje snove završavajući fakultete na najboljim koledžima, imajući izbora i literature, praktičnog djelovanja, finansiranja...to je lepeza mogućnosti što je u ovim jadnim zemljama još uvijek san.
* Koliko im pozorište omogućava da steknu sliku?
Teatar u Sarajevu je u dosta nezavidnom položaju. Sada govorimo o tom odnosu između publike i teatra. Demografska slika se dosta promijenila i potrebno je da se ponovo neke generacije odgoje kao pozorišni gledaoci. Upravo odatle i ove radionice i moja potreba da tim mladim ljudima približim teatar kao bijeg ili kao utjehu. Ponovo ih odgajam kao gledaoce. To su neki mali pomaci i želja mi je da barem budu znalci kao gledaoci, da bar neku informaciju imaju o teatru. Jedino što možda može da opstane na duže staze su populističke predstave koje se nude površno za te mlade ljude ali sa druge strane se na festivalu malih scena na (MESS) odjednom desi da se iz te mase koja dolazi na takvu vrstu populističkih predstava isprofilira jedan određen broj mladih ljudi koji sa puno posvećenosti i želje dolaze na sve predstave MESS. Ali ne znam koliko bi mogle te predstave da imaju publiku da ostaju da igraju još neko izvjesno vrijeme. Čini mi se da MESS pokazuje koliki je procenat prave pozorišne publike, ona koja umije da prati nešto drugo što nije samo na nivou zabave. To je međutim uvijek još vrlo malo. Mi počinjemo skoro ispočetka.
* Koliko možemo da uporedimo situaciju sa filmom, MESS sa Sarajevskim filmskim festivalom (SFF) i postoji li “ona” filmska publika?
Film je druga vrsta medija. Ima širi broj konzumenata. U kinima ne opstaju filmovi koji su u regionalnoj produkciji. Nemamo zavidan broj gledalaca na bilo kojem filmu kao što je to bilo prije rata. Nove generacije nemaju ni tu naviku da idu u kino. Osim pitanja navike i ne mora se biti neki veliki znalac kao u teatru. To je nešto što se nudi više kao zabava, ali ni tu nema mnogo publike.
* Do sada smo podele radili na vreme pre i posle rata. Međutim kada je vaša agngažovanost u pitanju neizbežno je razgovarati o ratu, o Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) o SFF.
Nisam otišla iz Sarajeva zbog identiteta
Photo: Dragan Kujundžić
Pod snajperima smo išli da gledamo “Tri boje plavo”. Moram priznati da sam plakala, što nije uzrokovano filmom nego nečim potpuno iracionalnim, zato što je iracionalno pobijedilo racionalno. Idem na neki festival i gledam da li će me ubiti jer smo pretrčavali ulice. To je iluzija, kao i pozorišna predstava - iluzija dva sata normalnog života. To je ta čarobna kutija. Samo za vrijeme rata sam imala osjećaj da je moj posao vrijedan sve žrtve koju sam mu prinijela. Samo taj period mi je dao za pravo da kažem da može nešto da se promijeni i nije tačno kada kažu da kada topovi grme da muze zašute.
* Odatle i ono protupitanje Harisa Pašovića kada su ga priupitali “zašto se festival (SFF) održava za vrijeme rata”, na šta je on odgovorio “zašto rat za vrijeme festivala”?
Baš tako. Mi smo imali knjigu utisaka pozorišnih predstava pa smo to uzeli kao moto za sve aktivnosti u toku rata. Jedna gospođa je upisala : “Hvala vam što mi niste dali da poludim”. Mislim da je u tom smislu teatar učinio stašno mnogo kao ljekovitost, kao nešto što je bilo istinsko sklonište i kako je u stvari ta duhovnost proradila i rekla - “ne možete nam to uništiti”. Mislim da bi se to svugdje na svijetu da su se desile slične okolnosti moglo primjeniti. To su bile filmske sekvence kada smo dolazili na probe. Ja sam išla s buretom u koje sam trebala da natočim vodu, nikoga nije bilo na ulici, padale su granate, a meni je to bure bilo najvažnije na svijetu. Na predstavi se svi dobro zabavimo, plačemo, smijemo...onda idem sa tim buretom po vodu...sve je bilo čudno i bilo bi mi strašno da nisam bila dio toga.
* Nakon svega zašto se taj duh koji je za vreme rata izrastao nije održao i posle?
Nama su u ratu govorili da će borba u miru biti gora nego u ratu i to zato što smo bili potpuno ogoljeni. Rat nema novac, nema sujetu, nema konkurenciju, rat nema potrebu da neka materijalna dobra uzmu, rat nema ništa što je ružno u čovjeku koji je žrtva tog rata. Naša jedina želja i potreba u ratu je bila da ostanemo živi i u toj potrebi mi smo se skupili i samo smo tako mogli dalje da izdržimo. U tom zajedništvu se stvorila ljubav koja je kad je završio rat polako otišla na sve svoje strane i sve ono mirnodopsko ružno je uništilo tu ljubav. Novac nije postojao kao kategorija, doduše jesu cigarete bile platežno sredstvo, ali što se tiče pozorišta mi nismo imali potrebu za tom vrstom “rada na crno” pa smo se potpuno okrenuli sebi. Sjećam se kolega koji su u užasnom strahu dolazili u pozorište i kad dođu u to mjesto koje nam je bilo pribježište opuste se i ništa više ne postoji, jer smo svi podjednaki, u istim mukama, istim nadanjima da ćemo se sutra opet sresti.
* Može se reći da su tada funkcionisale dve krajnosti - ljubav i mržnja, destrukcija i inovativnost, napad i odbrana...?
Mislim da je tu između ostalog bilo i borbe urbanog i ruralnog koja je htjela da ubije grad.
U radu sa djecom imam azil: Proba predstave "Raskršća" na Bitef Polifoniji
Photo: Zdenko Stromar
* Prilikom boravka u Sarajevu na desetogodišnjicu Dejtona urezala mi se u sećanje jedna konstatacija koju sam čuo od Sarajlija, a to je da “Sarajevo danas vodi bitku značajniju nego onu pod granatama”. Da li bi se složili sa tim?
Sigurno da jeste tako. To je sada jedna druga vrsta borbe ali grad je postavio mnoge zamke. Imam tjeskobu kad kao čovjek i kao rođena Sarajka hodam gradom jer hodam između svojih uspomena. Tu skoro da nema ni ljudi sa kojima sam ja provela neke svoje dane mladosti, mnogi su otišli. Nema ih i iz tog ugla se baš ne snalazim dobro jer sve što je obilježilo neko vrijeme je nestalo. A nisam otišla iz Sarajeva upravo iz te vrste identiteta jer kako to ne gledati u ugao svoje ulice, svoje škole i kako ne sretati ljude sa kojima sam provela život. Sa druge strane, kao i svugdje prisutan je taj jedan kleronacizam koji se javlja sa svih strana, a koji je više inat nego izbor. Ta homogenizacija sa raznih strana je postala nešto što takođe pokušava da nas koji smo ateisti dovede u podanički položaj. Mislim da to nije dobro i nekako se nadam da će to jenjavati jer po prirodi stvari neki će ljudi uspostaviti odbrambene mehanizme, neće moći da dozvole da se to toliko reflektira na njihove živote i skoro na sve segmente društva. Naravno, i stranke su te koje su potpuno preuzele čak i našu privatnost koju mi možemo zaštititi samo porodičnim integritetom i ja imam veliku sreću što sam u nekom okruženju koje je zaista potpuno eliminisalo tu vrstu zabrana, tu vrstu nekog nametnutog načina mišljenja i to je neko moje sklonište. Uz to, ovo šta radim sa djecom sa kojima je najljepše, oni nemaju tu vrstu zabrana i pokušavam ih napraviti ljudima, kospomolitama a ne građanima svog kvarta. To su dvije pozicije gdje mogu da imam azil, uporište.
A kome se ne odlazi na e-novine...
Intervju: Jasna Diklić, glumica, rediteljka
Nije tačno da muze zašute kada topovi grme
Razgovarao : Dejan Kožul
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Samo za vrijeme rata sam imala osjećaj da je moj posao vrijedan sve žrtve koju sam mu prinijela
Samo za vrijeme rata sam imala osjećaj da je moj posao vrijedan sve žrtve koju sam mu prinijela
Photo: Dragan Kujundžić
Nama su u ratu govorili da će borba u miru biti gora nego u ratu i to zato što smo bili potpuno ogoljeni. Rat nema novac, nema sujetu, nema konkurenciju, rat nema potrebu da neka materijalna dobra uzmu, rat nema ništa što je ružno u čovjeku koji je žrtva tog rata. Naša jedina želja i potreba u ratu je bila da ostanemo živi i u toj potrebi mi smo se skupili i samo smo tako mogli dalje da izdržimo.
Tokom agresije na BiH i opsade grada Sarajeva imao sam priliku da nekoliko puta telefonom razgovaram sa svojom sestrom, koja se nekako uspijevala javiti iz okruženog i potpuno izolovanog Sarajeva. S obzirom da su ovi razgovori bili kratki, ona bi mi na brzinu dala osnovne informacije, ali gotovo uvijek je uspjela da kaže nešto što bi me od srca nasmijalo. Znao sam u kakvim uslovima moja sestra živi i bilo mi je pomalo začudno da ona uspijeva iz sve te strahote da se šali, bez obzira na njenu poznatu duhovitost. Kasnije ću saznati da su taj smijeh i sarajevski duh pomogli mnogima da lakše prebrode nedaće koje su ih snašle u ratu. Druga stvar koju bi mi sestra spomenula o ovim rijetkim i kratkim telefonskim razgovorima bila je da se vraća ili da ide na probu ili predstavu. Ja tome nisam pridavao preveliki značaj jer, moram priznati, nisam znao šta da o tome mislim. Bilo mi je nezamislio da u situaciji u kojoj su se našli Sarajevo i njegovi građani postoji bilo kakav teatar, a ako postoji, onda to mora da je nešto slično onome što su Jan Kot i Česlav Miloš organizovali u okupiranoj Varšavi tokom Drugog svjetsko rata: kada bi se našli u nečijem stanu, spustili bi roletne na prozorima zbog policijskog časa i igrali scene iz Gombrovičevog romana “Ferdidirke”. Kasnije ću tek saznati šta je zapravo teatar značio u Sarajevu pod opsadom, u kojem obimu i na kojem nivou kvaliteta je funkcionisao. Kasnije ću shvatiti da je teatar (u okviru opšte kulturne situacije u ratnom Sarajevu, ali teatar posebno) bio fenomen istorijskih i univerzalnih razmjera.
Ovaj citat preuzet je iz predgovora knjige “Teatar u ratnom Sarajevu 1992 - 1995.” Davora Diklića koja je posvećena “Naci i Sarajevu”, gdje je Naca zapravo Jasna Diklić, sarajevska glumica, i rediteljka a gde je Sarajevo...a šta bi drugo bilo do Sarajevo, i to ono izgovoreno sa punim ustima i sa velikim S.
Raskršće do Beograda: Jasna Diklić sa mladim glumcima "Juvente" i beogradskim domaćinima
Photo: Zdenko Stromar
Sarajevske ratne dane i borbe preživljavanja najbolje je opisala Suada Kapić u FAMA kompletu, vodiču kroz opsadu. Poseban segment posvećen je upravo ratnom teatru, duhovnoj hrani koja je nadomeštala onu pravu a gde je Jasna Diklić imala itekako značajnu ulogu. Danas, Jasna Diklić, ili Naca kako je većina Sarajlija zna pokušava svoju ljubav i 40-godišnje iskustvo da prenese na one kojima je takvo iskustvo itekako potrebno, što ju je i dovelo u Beograd čak dva puta u poslednjih mesec dana.
Prvi put to je bilo u okviru "BITEF polifonije", posebnog programa festivala, gde je režirala predstavu “Raskršća”, univerzalnu priču na ovim prostorima koja problematizuje dilemu - otići ili ostati. Društvo koje je došlo iz Sarajeva prvi put je tada videlo Beograd odakle su stizale one silne granate koje su obasipale grad u njihovim najnevinijim momentima detinjstva. Većina njih je rođena u periodu od 1990. do 1994. godine.
Drugi put, Naca je došla sa nešto mlađom generacijom, klincima do 14 godina, a koji su nastupali na Radosti Evrope sa predstavom “Pozdravi nekoga” Vesne Ognjenović i Budimira, Bude Nešića poznatog po prikupljanju "mudrolija" opisanih u knjižici “Olovka piše srcem”, temi koja je okupljala pažnju pre 50 godina ali nije ništa manje aktuelna ni danas jer je reč o sudbini dece, “maloletnih delikvenata”.
Ugostili smo Nacu u našoj bašti i odatle se izrodio i ovaj intervju:
* Za kratko vreme dva puta ste u Beogradu. Prvi put sa poetskim teatrom mladih “Juventa”, a drugi sa još mlađom grupom na Radost Evrope.
To je potpuno odvojen angažman od “Juvente”. Ovo je u okviru Doma mladih Sekenderija i to su dramske radionice. Ovu radionicu vodim uz asistenciju mlađeg kolege. To je drugu godinu kako radim. Tako da imam dvije grupe - od osam do 14 godina i od 14 na dalje. Radim na drugačiji način. U “Juventi” radim samo sa srednjoškolcima. Radim predstave i to mi je cilj, a ovo radim ne misleći o predstavi a ako se izrodi onda nju uobličim i onda je igramo kao predstavu. U “Juventi” radim pozorišnom tehnologijom sa tim što kroz taj rad i predložak teksta pravimo labaratoriju. Krajem septembra sam imala audiciju i 10. oktobra odmah idemo na tekst koji nikad nije gotov, to su predlošci. Tek toliko da se mogu osloniti na neku napisanu riječ. Radimo uglavnom oko sedam mjeseci tokom kojih ne samo da stvorimo predstavu već i oblikujem te mlade ljude. To je vrlo naporno jer oni o tom posla nemaju pojma, ali je zanimljivo, kreativno...
A sa ovom djecom idem polako. Idem po nekoj šemi, po nekom programu. Služim se literaturom, pedagoškim metodama. Djeca od osam do 14 godina pokušavaju da kroz igru stvarnost prebace u svoj odnos prema životu i teatru. Ovo škozorište je jedna sjajna sintagma koja je povezala realitet i tu školu i pozorište kao igru, jer kroz igru razumjevaju polako tu realnost i život izvan teatra. To je najinteresantnije i najljepše, kako se djeca u stvari predaju. Zato kažu za glumce da su najveća djeca. Kada se dijete igra ono se igra bez zadrške, ono se potpuno predaje toj igri. A i dobar glumac to čini i samo tako se može biti dobar u svom poslu.
* Koji je cilj te igre?
Ja od tih mladih ljudi ne želim da pravim glumce već slobodne ljude, koji ruše i svoje i tuđe predrasude. Šta je ta predrasuda, gdje je njen početak i dokle idu? Kako ih rušiti? Time što se okrenemo prema sebi.
Slobodan čovjek je onaj koji traži sebe u sebi. Tako ja razumijem sazrijevanje mladog čovjeka
Photo: Dragan Kujundžić
* Koliko generacija je prošlo kroz škozorište i da li su dalje nastavljali bavljenje glumom?
Ovaj period dramske radionice traje samo dvije godine, ali evo sada je dvoje primljeno i u “Juventu”, a iz “Juvente” sedmero je već primljeno na akademiju. Znači ima taj slijed odrastanja. Na posljednjoj audiciji u “Juventi” ih je bilo mnogo, ali ovi “moji” su se jako razlikovali, shvataju šta znači biti neko drugi i govoriti neki drugi tekst.
* Gledao sam predstavu “Raskršća” koja je fenomenalno prihvaćena. Kada pokušam da se setim nekog gostovanja sarajevskog pozorišta u Banja Luci dođem do saznanja da je lakše doći u Beograd, ili Zagreb, dakle sada u druge države nego u drugi kraj zemlje u kojoj živite.
Možda bi to trebalo pitati one u Banja Luci. E, to je politika, to ono najružnije šta nam se dešava. Mislim da to nisu mladi ljudi, da to nisu ljudi koji su “obični” koji žive u Sarajevu ili Banja Luci. Mislim da je to naša velika nesreća koja još uvijek traje jer oni koji odlučuju o tome nemaju namjeru da završe sa tom pričom. Oni odlučuju o našim životima, sudbinama i doveli su nas u poziciju da ne možemo slobodno da mislimo, da slobodno kreiramo, sarađujemo...Treba se boriti protiv toga, treba govoriti o tome i treba nastojati da bar preko ovakvih umjetničkih djela i predstava i ostale vrste kulturne saradnje pokušamo da srušimo strašne zidove. Problem da se još ne može normalno komunicirati kao što bi trebalo u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina.
* Dolazak u Beograd sa predstavom je ipak rezultat lične inicijative nekoliko ljudi. Da toga nije bilo pitanje je kada bi ta deca videla Beograd. Kako su prihvatili dolazak?
Utisci su fantastični. Mladići i djevojke sa kojima sam dolazila sa “Juventom” toliko su oduševljeni, toliko su sretni što su došli u Beograd da se upoznaju sa svojim drugarima. Mogli su da osjete naklonost ljudi koji su organizovali sve to, a ovi manji su treperili, nisu mogli da dočekaju. Kada smo ulazili u Beograd govorili su “vidio sam ovo na TV”, “koliko je ovo grad”... To je toliko tužno da su oni doživjeli dolazak u Beograd kao nešto što je bilo potpuno izvan njihovih očekivanja. A ko je kriv? Mi smo krivi, mi stari. Naše greške će ispravljati naša djeca.
* Ključno pitanje predstave “Raskršća” je - otići ili ostati, Po nekim podacima oko 77 odsto mladih u BiH želi da napusti zemlju, što se verovatno poklapa i sa podacima u Srbiji. Gotovo svi glumci su u kasnijem razgovoru priznali da bi voleli da odu i da se vrate, ali u šta da se vrate? Ko će menjati situaciju iz koje su pobegli?
U redu za polazak: Omladina iz Sarajeva većinom je za napuštanje BIH
Photo: Zdenko Stromar
Vrlo su ružna vremena za mladog čovjeka u regionu. Nemam odgovora za to. Ne znam čak ni moja predviđanja dokle bi dosezala. Njima se ništa ne nudi, oni nemaju mogućnost izbora, nemaju dostojanstvenu alternativu, nemaju ništa što bi moglo da zaštiti njihov dignitet, budućnost, želje, planove...nemaju ništa što bi moglo da se pruži kao neki izlaz. Do te mjere su ugroženi, geotizirani. Još gore je, ne ta fizička zabrana koja je pitanje viznog režima, nego i ta getoizacija na mentalnom planu zbog čega njihov pogled ne doseže daleko. Oni samo nešto naslućuju, nešto pretpostavljaju...oni nemaju mogućnost provjere šta je to tamo iza. Pokušavam kroz tu kategoriju duhovnosti da putujemo ali ne može se samo tako. Za njih je izuzetno potrebno da se susretnu sa drugim kulturama sa drugim komunikacijama da uporede sve ono što drugi mladi imaju, šta im se nudi. Mnogi koji su otišli doživjeli su razne vrste šokova - od kulturološkog pa dalje. Ne bih rekla da oni koji odu da će se vratiti i to vlast zna. Mislite da se vizni režim ne bi mogao riješiti u roku od 24 sata? Ne znam šta će se desiti onog trenutka kad taj protok krene. Imam osjećaj da će tu biti seoba. Znam po svojoj djeci koji žive u inostranstvu. Oni kažu da su ostvarili svoje snove završavajući fakultete na najboljim koledžima, imajući izbora i literature, praktičnog djelovanja, finansiranja...to je lepeza mogućnosti što je u ovim jadnim zemljama još uvijek san.
* Koliko im pozorište omogućava da steknu sliku?
Teatar u Sarajevu je u dosta nezavidnom položaju. Sada govorimo o tom odnosu između publike i teatra. Demografska slika se dosta promijenila i potrebno je da se ponovo neke generacije odgoje kao pozorišni gledaoci. Upravo odatle i ove radionice i moja potreba da tim mladim ljudima približim teatar kao bijeg ili kao utjehu. Ponovo ih odgajam kao gledaoce. To su neki mali pomaci i želja mi je da barem budu znalci kao gledaoci, da bar neku informaciju imaju o teatru. Jedino što možda može da opstane na duže staze su populističke predstave koje se nude površno za te mlade ljude ali sa druge strane se na festivalu malih scena na (MESS) odjednom desi da se iz te mase koja dolazi na takvu vrstu populističkih predstava isprofilira jedan određen broj mladih ljudi koji sa puno posvećenosti i želje dolaze na sve predstave MESS. Ali ne znam koliko bi mogle te predstave da imaju publiku da ostaju da igraju još neko izvjesno vrijeme. Čini mi se da MESS pokazuje koliki je procenat prave pozorišne publike, ona koja umije da prati nešto drugo što nije samo na nivou zabave. To je međutim uvijek još vrlo malo. Mi počinjemo skoro ispočetka.
* Koliko možemo da uporedimo situaciju sa filmom, MESS sa Sarajevskim filmskim festivalom (SFF) i postoji li “ona” filmska publika?
Film je druga vrsta medija. Ima širi broj konzumenata. U kinima ne opstaju filmovi koji su u regionalnoj produkciji. Nemamo zavidan broj gledalaca na bilo kojem filmu kao što je to bilo prije rata. Nove generacije nemaju ni tu naviku da idu u kino. Osim pitanja navike i ne mora se biti neki veliki znalac kao u teatru. To je nešto što se nudi više kao zabava, ali ni tu nema mnogo publike.
* Do sada smo podele radili na vreme pre i posle rata. Međutim kada je vaša agngažovanost u pitanju neizbežno je razgovarati o ratu, o Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) o SFF.
Nisam otišla iz Sarajeva zbog identiteta
Photo: Dragan Kujundžić
Pod snajperima smo išli da gledamo “Tri boje plavo”. Moram priznati da sam plakala, što nije uzrokovano filmom nego nečim potpuno iracionalnim, zato što je iracionalno pobijedilo racionalno. Idem na neki festival i gledam da li će me ubiti jer smo pretrčavali ulice. To je iluzija, kao i pozorišna predstava - iluzija dva sata normalnog života. To je ta čarobna kutija. Samo za vrijeme rata sam imala osjećaj da je moj posao vrijedan sve žrtve koju sam mu prinijela. Samo taj period mi je dao za pravo da kažem da može nešto da se promijeni i nije tačno kada kažu da kada topovi grme da muze zašute.
* Odatle i ono protupitanje Harisa Pašovića kada su ga priupitali “zašto se festival (SFF) održava za vrijeme rata”, na šta je on odgovorio “zašto rat za vrijeme festivala”?
Baš tako. Mi smo imali knjigu utisaka pozorišnih predstava pa smo to uzeli kao moto za sve aktivnosti u toku rata. Jedna gospođa je upisala : “Hvala vam što mi niste dali da poludim”. Mislim da je u tom smislu teatar učinio stašno mnogo kao ljekovitost, kao nešto što je bilo istinsko sklonište i kako je u stvari ta duhovnost proradila i rekla - “ne možete nam to uništiti”. Mislim da bi se to svugdje na svijetu da su se desile slične okolnosti moglo primjeniti. To su bile filmske sekvence kada smo dolazili na probe. Ja sam išla s buretom u koje sam trebala da natočim vodu, nikoga nije bilo na ulici, padale su granate, a meni je to bure bilo najvažnije na svijetu. Na predstavi se svi dobro zabavimo, plačemo, smijemo...onda idem sa tim buretom po vodu...sve je bilo čudno i bilo bi mi strašno da nisam bila dio toga.
* Nakon svega zašto se taj duh koji je za vreme rata izrastao nije održao i posle?
Nama su u ratu govorili da će borba u miru biti gora nego u ratu i to zato što smo bili potpuno ogoljeni. Rat nema novac, nema sujetu, nema konkurenciju, rat nema potrebu da neka materijalna dobra uzmu, rat nema ništa što je ružno u čovjeku koji je žrtva tog rata. Naša jedina želja i potreba u ratu je bila da ostanemo živi i u toj potrebi mi smo se skupili i samo smo tako mogli dalje da izdržimo. U tom zajedništvu se stvorila ljubav koja je kad je završio rat polako otišla na sve svoje strane i sve ono mirnodopsko ružno je uništilo tu ljubav. Novac nije postojao kao kategorija, doduše jesu cigarete bile platežno sredstvo, ali što se tiče pozorišta mi nismo imali potrebu za tom vrstom “rada na crno” pa smo se potpuno okrenuli sebi. Sjećam se kolega koji su u užasnom strahu dolazili u pozorište i kad dođu u to mjesto koje nam je bilo pribježište opuste se i ništa više ne postoji, jer smo svi podjednaki, u istim mukama, istim nadanjima da ćemo se sutra opet sresti.
* Može se reći da su tada funkcionisale dve krajnosti - ljubav i mržnja, destrukcija i inovativnost, napad i odbrana...?
Mislim da je tu između ostalog bilo i borbe urbanog i ruralnog koja je htjela da ubije grad.
U radu sa djecom imam azil: Proba predstave "Raskršća" na Bitef Polifoniji
Photo: Zdenko Stromar
* Prilikom boravka u Sarajevu na desetogodišnjicu Dejtona urezala mi se u sećanje jedna konstatacija koju sam čuo od Sarajlija, a to je da “Sarajevo danas vodi bitku značajniju nego onu pod granatama”. Da li bi se složili sa tim?
Sigurno da jeste tako. To je sada jedna druga vrsta borbe ali grad je postavio mnoge zamke. Imam tjeskobu kad kao čovjek i kao rođena Sarajka hodam gradom jer hodam između svojih uspomena. Tu skoro da nema ni ljudi sa kojima sam ja provela neke svoje dane mladosti, mnogi su otišli. Nema ih i iz tog ugla se baš ne snalazim dobro jer sve što je obilježilo neko vrijeme je nestalo. A nisam otišla iz Sarajeva upravo iz te vrste identiteta jer kako to ne gledati u ugao svoje ulice, svoje škole i kako ne sretati ljude sa kojima sam provela život. Sa druge strane, kao i svugdje prisutan je taj jedan kleronacizam koji se javlja sa svih strana, a koji je više inat nego izbor. Ta homogenizacija sa raznih strana je postala nešto što takođe pokušava da nas koji smo ateisti dovede u podanički položaj. Mislim da to nije dobro i nekako se nadam da će to jenjavati jer po prirodi stvari neki će ljudi uspostaviti odbrambene mehanizme, neće moći da dozvole da se to toliko reflektira na njihove živote i skoro na sve segmente društva. Naravno, i stranke su te koje su potpuno preuzele čak i našu privatnost koju mi možemo zaštititi samo porodičnim integritetom i ja imam veliku sreću što sam u nekom okruženju koje je zaista potpuno eliminisalo tu vrstu zabrana, tu vrstu nekog nametnutog načina mišljenja i to je neko moje sklonište. Uz to, ovo šta radim sa djecom sa kojima je najljepše, oni nemaju tu vrstu zabrana i pokušavam ih napraviti ljudima, kospomolitama a ne građanima svog kvarta. To su dvije pozicije gdje mogu da imam azil, uporište.