#1 deset PREDRASUDA u ISLAMu
Posted: 10/09/2009 04:42
nasla sam interesantna tekst
U ovom članku, pokušat ćemo da razjasnimo mnoge predrasude koje su vezane za islam. Prije nego što direktno pogledamo listu tih predrasuda, važno je da se osvrnemo na glavne izvore islama.
Islam je naziv načina života kojeg naš Stvoritelj želi da pratimo. Mi izbjegavamo da koristimo riječ „religija“ zato što u mnogim neislamskim društvima postoji razdvajanje između religije i države. Ovo razdvajanje nije relevantno islamu. Naš Stvoritelj je obaviješten o svemu što radimo uključujući naše političke, socijalne, ekonomske i druge aspekte života. Prema tome, islam je cjelokupni način života.
Izvor islama je Allah, Stvoritelj svega nama poznatog i nepoznatog. On je Jedan i Jedini. Allah nas islamu uči kroz dva izvora: Kur'an i Sunnet. Kur'an i Sunnet su poslati nama, čovječanstvu, po Allahovom Poslaniku Muhammedu Ibn Abdullahu, da bi nam približili Allahov mir i dobročinstvo. Allahov Poslanik, a.s., nije bio ništa više i ništa manje, nego smrtni poslanik besmrtnog Stvaraoca. Kur'an je knjiga koja sadrži doslovnu riječ Allahovu. Allah ju je poslao Svom anđelu (Džibrilu-Gabrijelu), a od anđela došla je do Allahovog Poslanika koji ju je nama prenio. Kur'an obuhvata mnoštvo različitih tema, uključujući predstavljanje riječi Allahove, priče ranijih generacija, pravila koja su tražena od čovječanstva da ih se pridržavaju, informacije o onome šta će se dešavati u budućnosti. Kur'an tvrdi da se ne može podvrgnuti promjeni od strane nekog drugog, osim Allaha, i to je potvrđeno njegovom 1400- godišnjom historijom najranijeg i posljednjeg primjerka koji su identični.
Sunnet je termin koji se koristi za opis Poslanikovog, a.s., života. Poslanikov, a.s., život je primjer svim muslimanima. Štagod da je Poslanik, a.s., uradio, rekao ili šutnjom odobrio smatra se izvorom islama u istoj ravni koliko i Kur'an. Poslanikova, a.s., uloga nije prenaglašena: njegov život je diktiran onim što je Stvoritelj želio, a Poslanik, a.s., nije islamu ništa dodao niti oduzeo prema svom ličnom prohtjevu. Njegov život je bio takav da ga je njegova žena nazvala „Kur'anom koji zemljom hoda“. Kur'an i Sunnet su dva jedina sredstva pomoću kojih nas Allah direktno uči islamu. Ovo nas vodi sljedećem jednostavnom, ali važnom principu: ako neki čovjek ili žena unosi u vjeru ili ponašanje nešto što je suprotno Kur'anu ili Sunnetu, onda se to vjerovanje ili ponašanje ne može smatrati „islamskim“.
Ovo pravilo se odnosi na muslimane i nemuslimane. Prema tome, ne možemo poistovijetiti muslimane sa islamom. Islam je način života; muslimani su ljudi koji trebaju pratiti taj način života. Musliman može tvrditi da poštuje islam, ali može raditi pogrešno. U kontekstu predrasuda možemo preformulisati gornji princip na malo drugačiji način: neke predrasude o islamu uslovljene su pogrešnim vjerovanjima i aktivnostima muslimana a druge značajnim nedostatkom razumijevanja ili stereotipiranja islama od strane nemuslimana. U daljem tekstu navešćemo nekoliko predrasuda . Umjesto jednostavnog navođenja predrasude mi smo, također, naveli i neke razloge zbog kojih su ih ljudi usvojili. Zato, svako navođenje predrasude je u sljedećoj formi:
zato što:
Poslije svakog navođenja predrasude i njenih mogućih razloga, mi jasno pokazujemo zašto je ta predrasuda pogrešna, navodeći jednu ili više mogućnosti:
1. razlog je pogrešan
2. razlog logički ne vodi predrasudi
3. glavni dio informacije je ignorisan
Naši odgovori na predrasude su uzeti iz Kur'ana i Sunneta a svi drugi pristupi su nedovoljni: islam je način života koji je čvrsto baziran na školskom pristupu, a taj pristup je baziran na znanju.
1. predrasuda
Islam je „religija mira“ zato što:
Arapska riječ el-islam potiče iz arapske riječi es-selam što znači mir
Možda izgleda čudno smatrati ovo kao predrasudom, ali korijen riječi islam je riječ es-silm što znači pokornost, ili predanost. Mi to shvatamo kao pokornost Allahu. Uprkos mnogim plemenitim namjerama koje su uslovile mnoge muslimane da tvrde da islam potiče iz riječi mir, moramo kazati da to nije tačno. Allah u Kur'anu kaže: „Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo (mi smo muslimani)" (El-Bekare: 136).
Drugi korijen islama može biti riječ es-selam (mir). Međutim tekst iz Kur'ana pojašnjava da je Allah jasno htio da smisao ovog života bude pokornost Njemu. Ovo podrazumijeva pokoravanje Njemu u svakom vremenu i mjestu; u vrijeme mira, rata, lahkoća ili poteškoća.
2. predrasuda
U islamu, negiranje ljudskih prava je u redu, zato što:
Islam se ptorivi čistoj demokratiji
Islam toleriše ropstvo
Ova predrasuda ne opravdava navedene razloge jer oni ignorišu veliki broj bitnih informacija.
Kao što je ranije rečeno, islam je cjelokupni način života. Prema tome nije iznenađujuće da se Stvoritelj brine o metodi koju biramo za upravljanje samima sobom. Značajno pravilo kojeg se islamaska država mora pridržavati je navedeno u Kur'anu:
„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše“ (En-Nisa: 59).
Iz ovoga je jasno da državna obaveza pokornosti Stvoritelju je podjednako važna kao i individualna. Prema tome, islamska država mora usvojiti zakon iz Kur'ana ili Sunneta. Ovaj princip isključuje određene opcije islamske države u političkim i ekonomskim sistemima, kao što je čista demokratija, neograničeni kapitalizam, komunizam, socijalizam, itd. Na primjer, čista demokratija smješta ljude izvan Kur'ana i Sunneta, što predstavlja nepokornost Stvoritelju. Međutim, najbolja alternativa čistoj demokratiji je demokratija koja sprovodi i implementira šerijat (islamski zakon). Allah, također, u Kur'anu navodi:
„Sve što vam je dato - samo je uživanje u životu na ovom svijetu, a ono što je u Allaha - bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju; za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju; za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju“ (Eš-Šura: 36-38).
Allah nam ovim poručuje da sprovodimo svoje radnje savjetujući jedni druge i konsultujući se međusobno. Ovo je metodologija islamske države; konsultovanje jednih sa drugima i držanje Kur'ana i Sunneta kao nečeg najbitnijeg. Svaki zakon koji se suprotstavlja Kur'anu i Sunnetu je bespravan. Ovaj veliki princip konsultacije je sigurno dovoljan da obuhvati formu upravljanja u kojoj se svi mogu čuti i u kojoj se to ohrabruje. Ustvari, važno je kazati da su rane islamske države bile u ovakvoj formi. Beznačajne vlade mnogih „muslimanskih država“ danas ne primjenjuju ovaj princip i čine mnoge zločine protiv ljudi.
Što se roptsva tiče, islam ima jedinstven stav među „religijama“ u svojoj iskrenoj namjeri da mirno ukloni taj princip. Prije pojave islama, ropstvo je bilo uveliko rasprostranjeno po čitavom svijetu. Poslanik islama nas je naučio da je oslobađanje roba dobar čin kod Allaha. U hadiskim zbirkama posebno u Sahihu-l-Buhari nalazimo:
„Ebu Hurejre pripovijeda: „Poslanik, a.s., je rekao: „Ko bude oslobodio roba muslimana, Allah će osloboditi sve njegove dijelove tijela od Vatre kao što je on oslobodio sve djelove tijela roba svoga.“ Said ibn Mardžana kaže da, kada je ovaj hadis izrečen Aliji ibn el-Husejinu, da je on nakon toga oslobodio svog roba. Abdullah ibn Džafer mu je za njega nudio deset hiljada dirhema ili jednu hiljadu dinara“ [3:46:693].
Također, u Muvetti Imama Malika nalazimo: „Aiša, majka vjernika pripovijeda: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio upitan: „Kojeg roba je najbolje osloboditi? On, s.a.v.s., je odgovorio: „Najskupljeg i najvrjednijeg svom vlasniku“ [3:46:704].
Tretiranje ropstva u islamu je drugačije od neislamskog. U Sunenu Ebu Davuda se navodi:
„Ebu Hurejre pripovijeda: „Poslanik, a.s., je rekao: „Niko od vas ne smije kazati robu: „Moj robe“ (abdi) niti „Moja robinjo“ (amati), a rob ne smije kazati: „Moj gospodaru (gospodarice)“ (rabbi ili rabbati). Vlasnik roba treba kazati: „Moj mladiću“ (fetaja) ili „Moja djevojko“ (fetati), a rob treba kazati „Moj gazda (sejjidi) ili „Moja gazdarice (sejjideti) jer ste svi vi (Allahovi) robovi a Gospodar je Allah, Uzvišeni“ [41:4957].
U Sahihu-l-Buhari nalazimo: „El-Me'rur bin Suvejd pripovijeda:
„Vidio sam Ebu Zerra el-Gifarija kako nosi ogrtač, i njegov rob je, također, nosio ogrtač. Mi smo ga upitali u vezi toga (kako da i jedan i drugi nose iste ogrtače?). On je odgovorio: „Jednom sam izgrdio jednog čovjeka a on se na to požalio Poslaniku. Poslanik me upitao: „Jesi li ga izgrdio vrijeđajući njegovu majku?! On je dodao: „Vaši robovi su vaša braća u vjeri nad kojima vam je Allah dao vlast. Zato, ako neko ima svoga brata u vjeri pod vlašću svojom, neka ga onda hrani od onog što sam jede i neka ga oblači sličnom odjećom kojom sebe oblači. Ne smijete ih opterećivati onim što ne mogu podnijeti, a ako im nešto teško zadate, onda im u tome pomozite“ [3:46:721].
Kao rezultat učenja islama ropstvo je, mirno i bez prolijevanja krvi, skoro potpuno iskorijenjeno sa mnogih prostora muslimanskog svijeta.
3. predrasuda
U islamu su žene podređene muškarcima zato što:
Muškarac se može oženiti sa četiri žene, a žena se može udati samo za jednog muškarca
Muškarčev dio nasljedstva je veći nego ženin
Muškarac može oženiti nemuslimanku, a žena se ne može udati za nemuslimana
Žene moraju biti pokrivene
Ova naširoko rasprostranjena predrasuda ne opravdava date razloge. Prvi i najbitniji prigovor na ovo pitanje „jesu li muškarci i žene jednaki“? je taj što je ono loše formulisano. To je pitanje na koje se ne može tako jednostavno odgovoriti. Problem kojeg ljudi posebno ignorišu je taj što ta „jednakost“ nije definisana. Ovo je veoma opasna stavka: jednakost mora biti spomenuta uvažavajući neke mjerljive osobine. Na primjer, žene su prosječno superiorne u odnosu na muškarce, ako pitamo ko je niži po visini? (Rast i razvoj, Enciklopedija Britannica, 1992). Žene su također, u prosjeku superiornije od muškaraca ako pitamo kome su djeca više naklonjena, majkama ili očevima? Žene su isto u prosjeku sureriornije od muškaraca ako pitamo ko ima tendenciju da se više podržava? S druge strane, muškarci su u prosjeku superiorniji od žena ako pitamo ko je viši po visini, itd. Svako pitanje se može preokrenuti, a što je još važnije, ove osobine su beznačajne.
Koja je onda značajna osobina oko koje se raspravljamo u terminima o jednakosti spolova? S tačke gledišta Kur'ana i Sunneta očigledno važna osobina je, ko je draži Allahu, muškarci ili žene? Ovo pitanje je posebno obrađeno u Kur'anu:
„A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je - ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda“ (En-Nisa: 124);
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio“ (El-Ahzab: 35).
Kur'an i Sunnet svaki put ponavljaju da Allah favorizuje neku osobu na osnovu njene lične svijesti i trezvenosti, strahopoštovanja, ljubavi i vjere u Allaha. Svi drugi kriteriji su isključeni: spol, etnička grupa, država, porijeklo, itd.
Znajući da Allah ne favorizuje jedan spol nad drugim, ne možemo primijetiti razlike među spolovima u islamu. Prvo, muškarci i žene nisu isti, kao što znamo. Stvoritelj u Kur'anu kaže:
„Poslije ona, kada je rodi, reče: "Gospodaru moj, rodila sam žensko"- a Allah dobro zna šta je rodila - "a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana“ (Alu Imran: 36).
Muškarci i žene su različiti po načinu mišljenja i svojim odgovornostima i obavezama u islamu. Međutim, vezani su obavezama jedni prema drugima, naročito u sljedećoj veoma važnoj obavezi koja se mora spomenuti u svakoj diskusiji koja se tiče muškaraca i žena:
„Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna“ (En-Nur: 32).
U ovom ajetu, Stvoritelj naglašava da muslimani treba da teže braku: samačko stanje se ne podržava. Imajući ovo na umu, možemo razumijeti da su gore četiri spomenuta razloga pogrešna.
Muškarci i žene se razlikuju po obavezama u porodici. Oboje ih moraju izvršavati. Žene nisu obavezne da rade, dok muškarci to jesu. Muškarac mora obezbijediti potrebne uslove za život članova svoje porodice. Žena ne mora trošiti novac za to, iako će biti nagrađena ako to uradi. Allah u Kur'anu kaže:
„Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! - Allah je, zaista, uzvišen i velik!“ (En-Nisa: 34).
U Buharijinoj zbirci čitamo sljedeće:
„Pripovijeda Amr ibn el-Haris: „Abdullahova žena Zejneb kaže: „Bila sam u džamiji kada je Poslanik, a.s., rekao: „O žene! Dajite milostinju čak i od svoga nakita.“ Zejneb je izdržavala Abdullaha i onu siročad koja su bila pod njenom zaštitom. Jednom je Abdullahu rekla: „Hoćeš li upitati Allahovog Poslanika da li će mi biti dovoljno da dam dio zekata tebi i siročadima koja su pod mojom zaštitom?“ On je odgovorio: „Hoćeš li ga ti upitati?“ (Dodala je Zejneb): „Ja sam otišla Poslaniku, a.s., i vidjela jednu ženu Ensarijku kako stoji ispred vrata Poslanika koja je imala isti problem kao ja. Bilal je prošao pored nas i mi smo ga zamolile: „Upitaj Poslanika, a.s., da li mi je dozvoljeno da dam zekat na svoga muža i siročad koja su pod mojom zaštitom? I još smo zamolile Bilala da ne obaviještava Poslanika, a.s., o nama. Bilal je otišao unutra i pitao Poslanika, a.s., izlažući mu naš problem. Poslanik, a.s., je upitao: „Ko su te dvije?“ Bilal reče da je to bila Zejneb. Poslanik, a.s., reče: „Koja Zejneb?“ Bilal odgovori: „Žena Abdullaha (Ibn Mes'uda).“ Poslanik, a.s., reče: „Da (dozvoljeno joj je) i ona će dobiti duplu nagradu (za to): jednu zato što pomaže rodbinu, a drugu zato što daje zekat“ [2:24:545].
S obzirom da su muževi dužni da izdržavaju svoje žene i da je brak veoma preporučen cilj islama, lahko je vidjeti zašto je dio ženinog nasljedstva kao polovina nasljedstva muškarca. Također zapažamo da su muškarci dužni da obezbijede ženi prigodan miraz (u braku). Ustvari, pogodnije je o ovome govoriti koristeći termine muževi i žene nego muškarci i žene. Allah u Kur'anu kaže:
„I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte“ (En-Nisa: 4); „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu - samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. - A Allah je silan i mudar“ (El-Bekare: 228).
Ovim je Stvoritelj naveo da Mu žene nisu draže od muškaraca, ili obrnuto. To je prosto način dijeljenja odgovornosti u domaćinstvu kod dvoje odraslih: neko mora donijeti konačnu odluku po pitanju dnevnih obaveza. Tako će se pokazati dalje u odjeljku o različitim predrasudama u kojima se kaže da konačnu odluku treba ostaviti mužu, da se odluke najbolje donose zajedničkom konsultacijom.
Iako je muškarcima dozvoljeno da ožene četiri žene, njima je, također, naređeno da steknu preduslove da budu sposobni da ih finansijski izdržavaju. Oni se, također, moraju odnositi pravedno i jednako prema svakoj supruzi, uz poštovanje bračnih (seksualnih) i ekonomskih obaveza.
Allah u Kur'anu kaže: „Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom; ili - eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati“ (En-Nisa: 3).
Štaviše, ženama je dozvoljeno da odbiju bilo koji bračni prijedlog od strane svojih prosaca, za koji osjeća da se ne može pridržavati pravila Kur'ana i Sunneta. Ona može odbiti prijedlog u kome se, pored nje, toleriše vjenčanje druge žene. Iako je beznačajno za islam, vrijedno je zapaziti da Judaizam i hrišćanstvo dozvoljavaju poligamiju. To nije toliko strano nemuslimanima kao što se često tvrdi.
Konačno, pokrivanje žena je također nelogična premisa na osnovu koje bi se tvrdilo da su žene podređene muškarcima. Prikladnije je optužiti društvo da vrši eksploataciju žena ako radije toleriše pornografiju od nametanja pokrivanja žena. Imajući u vidu da Allah nije ni muško ni žensko, da ne favorizuje stvorenja prema njihovom spolu, da brine o svima nama (muškarcima i ženama), te da je seksualni nagon kod muškaraca jači od onog kod žena... S obzirom na sve to, nelogično je negativno shvatiti sljedeće naredbe u Kur'anu:
„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je“ (El-Ahzab: 59);
„Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite“ (En-Nur: 30-31).
O ovoj predrasudi bi se moglo još pisati. Većina toga će pokazati kako sadašnje navike i običaji ljudi u mnogim muslimanskim zemljama idu protiv onoga što je Kur'an i Sunnet naredio. Tako u nekim islamskim zemljama žene se tretiraju kao nečije vlasništvo, nisu obrazovane i nije im dozvoljeno da imaju ekonomska prava, a sve to je neislamski. Što se tiče ovoga, savjetujemo svakom da prvo pročita Kur'an i Sunnet prije nego što optuži islam. Uvijek se sjetite da je islam cjelokupni način života i da su muslimani ljudi koji tvrde da prate taj način života. A znamo da musliman može tvrditi da poštuje islam, ali da pored toga radi pogrešno.
4. predrasuda
Islam je pogodan samo za Arape zato što:
Većina muslimana su Arapi
Kur'an je na arapskom jeziku
Prvi razlog za ovu predrasudu je daleko od istine. U muslimanskom svijetu koji broji 1.5 milijardi sljedbenika samo su 18% Arapi. Najmnogoljudnija muslimanska država u svijetu je Indonezija. Druga po redu je Bangladeš. Nijedna od ovih država nije arapska.
Islam je najbrže rastuća religija na svijetu (Enciplopedija Britannica). On ima pristalica na svim naseljenim kontinentima i pristupačna je Arapima i nearapima. U Sjedinjenim Državama se očekuje da će muslimani postati najveća religiozna manjina krajem ovog vijeka, nadmašivši Jevreje.
Univerzalni poziv islama Arapima i nearapima egzistira uprkos tome što je Kur'an na arapskom. Allah u Kur'anu kaže da je ovaj način života, zvani islam, za sve ljude:
„A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 107).
Štaviše, da bi im sudio, Stvoritelj ne uzima u obzir boju niti maternji jezik kojim ljudi govore, bili oni Arapi ili ne. Umjeto toga kriterijum je nivo njihove svijesti o Allahu:
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa“ (El-Hudžurat: 13).
Razlog da arapski jezik bude jezik Kur'ana je vrlo prosto objašnjen:
„A da Kur’an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: "Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje je Arap?" - Reci: "On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju - i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju” (Fussilet: 44).
Međutim, bitno je, također, da se naglasi da je Kur'an u svojoj formi na arapskom jeziku doslovna riječ Božija – a svaki prijevod je nazvan prijevod značenja Kur'ana jer svaki prevodilac uključuje svoja vlastita shvatanja Teksta.
5. predrasuda
Islam odbacuje Isusa zato što:
Isus se ne smatra „Božijim sinom“
Kur'an i Sunnet nas, bez ikakve sumnje, uče da islam smatra iskaz o trojstvu velikom neistinom. Kur'an kaže:
„Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" - Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete - ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!“ (Merjem: 88-93).
Međutim, predrasuda da je Isus odbačen ne proizilazi iz gore navedenog razloga. Preciznije je reći da je poistovjećivanje Isusa sa „Božijim sinom“ odbačeno. Kao što je Muhammedu, s.a.v.s., data čast i Isusu je data ista čast kao i ostalim poslanicima. U Kur'anu se navodi:
„Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo“ (El-Bekare: 136).
U ovom članku, pokušat ćemo da razjasnimo mnoge predrasude koje su vezane za islam. Prije nego što direktno pogledamo listu tih predrasuda, važno je da se osvrnemo na glavne izvore islama.
Islam je naziv načina života kojeg naš Stvoritelj želi da pratimo. Mi izbjegavamo da koristimo riječ „religija“ zato što u mnogim neislamskim društvima postoji razdvajanje između religije i države. Ovo razdvajanje nije relevantno islamu. Naš Stvoritelj je obaviješten o svemu što radimo uključujući naše političke, socijalne, ekonomske i druge aspekte života. Prema tome, islam je cjelokupni način života.
Izvor islama je Allah, Stvoritelj svega nama poznatog i nepoznatog. On je Jedan i Jedini. Allah nas islamu uči kroz dva izvora: Kur'an i Sunnet. Kur'an i Sunnet su poslati nama, čovječanstvu, po Allahovom Poslaniku Muhammedu Ibn Abdullahu, da bi nam približili Allahov mir i dobročinstvo. Allahov Poslanik, a.s., nije bio ništa više i ništa manje, nego smrtni poslanik besmrtnog Stvaraoca. Kur'an je knjiga koja sadrži doslovnu riječ Allahovu. Allah ju je poslao Svom anđelu (Džibrilu-Gabrijelu), a od anđela došla je do Allahovog Poslanika koji ju je nama prenio. Kur'an obuhvata mnoštvo različitih tema, uključujući predstavljanje riječi Allahove, priče ranijih generacija, pravila koja su tražena od čovječanstva da ih se pridržavaju, informacije o onome šta će se dešavati u budućnosti. Kur'an tvrdi da se ne može podvrgnuti promjeni od strane nekog drugog, osim Allaha, i to je potvrđeno njegovom 1400- godišnjom historijom najranijeg i posljednjeg primjerka koji su identični.
Sunnet je termin koji se koristi za opis Poslanikovog, a.s., života. Poslanikov, a.s., život je primjer svim muslimanima. Štagod da je Poslanik, a.s., uradio, rekao ili šutnjom odobrio smatra se izvorom islama u istoj ravni koliko i Kur'an. Poslanikova, a.s., uloga nije prenaglašena: njegov život je diktiran onim što je Stvoritelj želio, a Poslanik, a.s., nije islamu ništa dodao niti oduzeo prema svom ličnom prohtjevu. Njegov život je bio takav da ga je njegova žena nazvala „Kur'anom koji zemljom hoda“. Kur'an i Sunnet su dva jedina sredstva pomoću kojih nas Allah direktno uči islamu. Ovo nas vodi sljedećem jednostavnom, ali važnom principu: ako neki čovjek ili žena unosi u vjeru ili ponašanje nešto što je suprotno Kur'anu ili Sunnetu, onda se to vjerovanje ili ponašanje ne može smatrati „islamskim“.
Ovo pravilo se odnosi na muslimane i nemuslimane. Prema tome, ne možemo poistovijetiti muslimane sa islamom. Islam je način života; muslimani su ljudi koji trebaju pratiti taj način života. Musliman može tvrditi da poštuje islam, ali može raditi pogrešno. U kontekstu predrasuda možemo preformulisati gornji princip na malo drugačiji način: neke predrasude o islamu uslovljene su pogrešnim vjerovanjima i aktivnostima muslimana a druge značajnim nedostatkom razumijevanja ili stereotipiranja islama od strane nemuslimana. U daljem tekstu navešćemo nekoliko predrasuda . Umjesto jednostavnog navođenja predrasude mi smo, također, naveli i neke razloge zbog kojih su ih ljudi usvojili. Zato, svako navođenje predrasude je u sljedećoj formi:
zato što:
Poslije svakog navođenja predrasude i njenih mogućih razloga, mi jasno pokazujemo zašto je ta predrasuda pogrešna, navodeći jednu ili više mogućnosti:
1. razlog je pogrešan
2. razlog logički ne vodi predrasudi
3. glavni dio informacije je ignorisan
Naši odgovori na predrasude su uzeti iz Kur'ana i Sunneta a svi drugi pristupi su nedovoljni: islam je način života koji je čvrsto baziran na školskom pristupu, a taj pristup je baziran na znanju.
1. predrasuda
Islam je „religija mira“ zato što:
Arapska riječ el-islam potiče iz arapske riječi es-selam što znači mir
Možda izgleda čudno smatrati ovo kao predrasudom, ali korijen riječi islam je riječ es-silm što znači pokornost, ili predanost. Mi to shvatamo kao pokornost Allahu. Uprkos mnogim plemenitim namjerama koje su uslovile mnoge muslimane da tvrde da islam potiče iz riječi mir, moramo kazati da to nije tačno. Allah u Kur'anu kaže: „Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo (mi smo muslimani)" (El-Bekare: 136).
Drugi korijen islama može biti riječ es-selam (mir). Međutim tekst iz Kur'ana pojašnjava da je Allah jasno htio da smisao ovog života bude pokornost Njemu. Ovo podrazumijeva pokoravanje Njemu u svakom vremenu i mjestu; u vrijeme mira, rata, lahkoća ili poteškoća.
2. predrasuda
U islamu, negiranje ljudskih prava je u redu, zato što:
Islam se ptorivi čistoj demokratiji
Islam toleriše ropstvo
Ova predrasuda ne opravdava navedene razloge jer oni ignorišu veliki broj bitnih informacija.
Kao što je ranije rečeno, islam je cjelokupni način života. Prema tome nije iznenađujuće da se Stvoritelj brine o metodi koju biramo za upravljanje samima sobom. Značajno pravilo kojeg se islamaska država mora pridržavati je navedeno u Kur'anu:
„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše“ (En-Nisa: 59).
Iz ovoga je jasno da državna obaveza pokornosti Stvoritelju je podjednako važna kao i individualna. Prema tome, islamska država mora usvojiti zakon iz Kur'ana ili Sunneta. Ovaj princip isključuje određene opcije islamske države u političkim i ekonomskim sistemima, kao što je čista demokratija, neograničeni kapitalizam, komunizam, socijalizam, itd. Na primjer, čista demokratija smješta ljude izvan Kur'ana i Sunneta, što predstavlja nepokornost Stvoritelju. Međutim, najbolja alternativa čistoj demokratiji je demokratija koja sprovodi i implementira šerijat (islamski zakon). Allah, također, u Kur'anu navodi:
„Sve što vam je dato - samo je uživanje u životu na ovom svijetu, a ono što je u Allaha - bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju; za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju; za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju“ (Eš-Šura: 36-38).
Allah nam ovim poručuje da sprovodimo svoje radnje savjetujući jedni druge i konsultujući se međusobno. Ovo je metodologija islamske države; konsultovanje jednih sa drugima i držanje Kur'ana i Sunneta kao nečeg najbitnijeg. Svaki zakon koji se suprotstavlja Kur'anu i Sunnetu je bespravan. Ovaj veliki princip konsultacije je sigurno dovoljan da obuhvati formu upravljanja u kojoj se svi mogu čuti i u kojoj se to ohrabruje. Ustvari, važno je kazati da su rane islamske države bile u ovakvoj formi. Beznačajne vlade mnogih „muslimanskih država“ danas ne primjenjuju ovaj princip i čine mnoge zločine protiv ljudi.
Što se roptsva tiče, islam ima jedinstven stav među „religijama“ u svojoj iskrenoj namjeri da mirno ukloni taj princip. Prije pojave islama, ropstvo je bilo uveliko rasprostranjeno po čitavom svijetu. Poslanik islama nas je naučio da je oslobađanje roba dobar čin kod Allaha. U hadiskim zbirkama posebno u Sahihu-l-Buhari nalazimo:
„Ebu Hurejre pripovijeda: „Poslanik, a.s., je rekao: „Ko bude oslobodio roba muslimana, Allah će osloboditi sve njegove dijelove tijela od Vatre kao što je on oslobodio sve djelove tijela roba svoga.“ Said ibn Mardžana kaže da, kada je ovaj hadis izrečen Aliji ibn el-Husejinu, da je on nakon toga oslobodio svog roba. Abdullah ibn Džafer mu je za njega nudio deset hiljada dirhema ili jednu hiljadu dinara“ [3:46:693].
Također, u Muvetti Imama Malika nalazimo: „Aiša, majka vjernika pripovijeda: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio upitan: „Kojeg roba je najbolje osloboditi? On, s.a.v.s., je odgovorio: „Najskupljeg i najvrjednijeg svom vlasniku“ [3:46:704].
Tretiranje ropstva u islamu je drugačije od neislamskog. U Sunenu Ebu Davuda se navodi:
„Ebu Hurejre pripovijeda: „Poslanik, a.s., je rekao: „Niko od vas ne smije kazati robu: „Moj robe“ (abdi) niti „Moja robinjo“ (amati), a rob ne smije kazati: „Moj gospodaru (gospodarice)“ (rabbi ili rabbati). Vlasnik roba treba kazati: „Moj mladiću“ (fetaja) ili „Moja djevojko“ (fetati), a rob treba kazati „Moj gazda (sejjidi) ili „Moja gazdarice (sejjideti) jer ste svi vi (Allahovi) robovi a Gospodar je Allah, Uzvišeni“ [41:4957].
U Sahihu-l-Buhari nalazimo: „El-Me'rur bin Suvejd pripovijeda:
„Vidio sam Ebu Zerra el-Gifarija kako nosi ogrtač, i njegov rob je, također, nosio ogrtač. Mi smo ga upitali u vezi toga (kako da i jedan i drugi nose iste ogrtače?). On je odgovorio: „Jednom sam izgrdio jednog čovjeka a on se na to požalio Poslaniku. Poslanik me upitao: „Jesi li ga izgrdio vrijeđajući njegovu majku?! On je dodao: „Vaši robovi su vaša braća u vjeri nad kojima vam je Allah dao vlast. Zato, ako neko ima svoga brata u vjeri pod vlašću svojom, neka ga onda hrani od onog što sam jede i neka ga oblači sličnom odjećom kojom sebe oblači. Ne smijete ih opterećivati onim što ne mogu podnijeti, a ako im nešto teško zadate, onda im u tome pomozite“ [3:46:721].
Kao rezultat učenja islama ropstvo je, mirno i bez prolijevanja krvi, skoro potpuno iskorijenjeno sa mnogih prostora muslimanskog svijeta.
3. predrasuda
U islamu su žene podređene muškarcima zato što:
Muškarac se može oženiti sa četiri žene, a žena se može udati samo za jednog muškarca
Muškarčev dio nasljedstva je veći nego ženin
Muškarac može oženiti nemuslimanku, a žena se ne može udati za nemuslimana
Žene moraju biti pokrivene
Ova naširoko rasprostranjena predrasuda ne opravdava date razloge. Prvi i najbitniji prigovor na ovo pitanje „jesu li muškarci i žene jednaki“? je taj što je ono loše formulisano. To je pitanje na koje se ne može tako jednostavno odgovoriti. Problem kojeg ljudi posebno ignorišu je taj što ta „jednakost“ nije definisana. Ovo je veoma opasna stavka: jednakost mora biti spomenuta uvažavajući neke mjerljive osobine. Na primjer, žene su prosječno superiorne u odnosu na muškarce, ako pitamo ko je niži po visini? (Rast i razvoj, Enciklopedija Britannica, 1992). Žene su također, u prosjeku superiornije od muškaraca ako pitamo kome su djeca više naklonjena, majkama ili očevima? Žene su isto u prosjeku sureriornije od muškaraca ako pitamo ko ima tendenciju da se više podržava? S druge strane, muškarci su u prosjeku superiorniji od žena ako pitamo ko je viši po visini, itd. Svako pitanje se može preokrenuti, a što je još važnije, ove osobine su beznačajne.
Koja je onda značajna osobina oko koje se raspravljamo u terminima o jednakosti spolova? S tačke gledišta Kur'ana i Sunneta očigledno važna osobina je, ko je draži Allahu, muškarci ili žene? Ovo pitanje je posebno obrađeno u Kur'anu:
„A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je - ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda“ (En-Nisa: 124);
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio“ (El-Ahzab: 35).
Kur'an i Sunnet svaki put ponavljaju da Allah favorizuje neku osobu na osnovu njene lične svijesti i trezvenosti, strahopoštovanja, ljubavi i vjere u Allaha. Svi drugi kriteriji su isključeni: spol, etnička grupa, država, porijeklo, itd.
Znajući da Allah ne favorizuje jedan spol nad drugim, ne možemo primijetiti razlike među spolovima u islamu. Prvo, muškarci i žene nisu isti, kao što znamo. Stvoritelj u Kur'anu kaže:
„Poslije ona, kada je rodi, reče: "Gospodaru moj, rodila sam žensko"- a Allah dobro zna šta je rodila - "a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana“ (Alu Imran: 36).
Muškarci i žene su različiti po načinu mišljenja i svojim odgovornostima i obavezama u islamu. Međutim, vezani su obavezama jedni prema drugima, naročito u sljedećoj veoma važnoj obavezi koja se mora spomenuti u svakoj diskusiji koja se tiče muškaraca i žena:
„Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna“ (En-Nur: 32).
U ovom ajetu, Stvoritelj naglašava da muslimani treba da teže braku: samačko stanje se ne podržava. Imajući ovo na umu, možemo razumijeti da su gore četiri spomenuta razloga pogrešna.
Muškarci i žene se razlikuju po obavezama u porodici. Oboje ih moraju izvršavati. Žene nisu obavezne da rade, dok muškarci to jesu. Muškarac mora obezbijediti potrebne uslove za život članova svoje porodice. Žena ne mora trošiti novac za to, iako će biti nagrađena ako to uradi. Allah u Kur'anu kaže:
„Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! - Allah je, zaista, uzvišen i velik!“ (En-Nisa: 34).
U Buharijinoj zbirci čitamo sljedeće:
„Pripovijeda Amr ibn el-Haris: „Abdullahova žena Zejneb kaže: „Bila sam u džamiji kada je Poslanik, a.s., rekao: „O žene! Dajite milostinju čak i od svoga nakita.“ Zejneb je izdržavala Abdullaha i onu siročad koja su bila pod njenom zaštitom. Jednom je Abdullahu rekla: „Hoćeš li upitati Allahovog Poslanika da li će mi biti dovoljno da dam dio zekata tebi i siročadima koja su pod mojom zaštitom?“ On je odgovorio: „Hoćeš li ga ti upitati?“ (Dodala je Zejneb): „Ja sam otišla Poslaniku, a.s., i vidjela jednu ženu Ensarijku kako stoji ispred vrata Poslanika koja je imala isti problem kao ja. Bilal je prošao pored nas i mi smo ga zamolile: „Upitaj Poslanika, a.s., da li mi je dozvoljeno da dam zekat na svoga muža i siročad koja su pod mojom zaštitom? I još smo zamolile Bilala da ne obaviještava Poslanika, a.s., o nama. Bilal je otišao unutra i pitao Poslanika, a.s., izlažući mu naš problem. Poslanik, a.s., je upitao: „Ko su te dvije?“ Bilal reče da je to bila Zejneb. Poslanik, a.s., reče: „Koja Zejneb?“ Bilal odgovori: „Žena Abdullaha (Ibn Mes'uda).“ Poslanik, a.s., reče: „Da (dozvoljeno joj je) i ona će dobiti duplu nagradu (za to): jednu zato što pomaže rodbinu, a drugu zato što daje zekat“ [2:24:545].
S obzirom da su muževi dužni da izdržavaju svoje žene i da je brak veoma preporučen cilj islama, lahko je vidjeti zašto je dio ženinog nasljedstva kao polovina nasljedstva muškarca. Također zapažamo da su muškarci dužni da obezbijede ženi prigodan miraz (u braku). Ustvari, pogodnije je o ovome govoriti koristeći termine muževi i žene nego muškarci i žene. Allah u Kur'anu kaže:
„I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte“ (En-Nisa: 4); „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu - samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. - A Allah je silan i mudar“ (El-Bekare: 228).
Ovim je Stvoritelj naveo da Mu žene nisu draže od muškaraca, ili obrnuto. To je prosto način dijeljenja odgovornosti u domaćinstvu kod dvoje odraslih: neko mora donijeti konačnu odluku po pitanju dnevnih obaveza. Tako će se pokazati dalje u odjeljku o različitim predrasudama u kojima se kaže da konačnu odluku treba ostaviti mužu, da se odluke najbolje donose zajedničkom konsultacijom.
Iako je muškarcima dozvoljeno da ožene četiri žene, njima je, također, naređeno da steknu preduslove da budu sposobni da ih finansijski izdržavaju. Oni se, također, moraju odnositi pravedno i jednako prema svakoj supruzi, uz poštovanje bračnih (seksualnih) i ekonomskih obaveza.
Allah u Kur'anu kaže: „Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom; ili - eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati“ (En-Nisa: 3).
Štaviše, ženama je dozvoljeno da odbiju bilo koji bračni prijedlog od strane svojih prosaca, za koji osjeća da se ne može pridržavati pravila Kur'ana i Sunneta. Ona može odbiti prijedlog u kome se, pored nje, toleriše vjenčanje druge žene. Iako je beznačajno za islam, vrijedno je zapaziti da Judaizam i hrišćanstvo dozvoljavaju poligamiju. To nije toliko strano nemuslimanima kao što se često tvrdi.
Konačno, pokrivanje žena je također nelogična premisa na osnovu koje bi se tvrdilo da su žene podređene muškarcima. Prikladnije je optužiti društvo da vrši eksploataciju žena ako radije toleriše pornografiju od nametanja pokrivanja žena. Imajući u vidu da Allah nije ni muško ni žensko, da ne favorizuje stvorenja prema njihovom spolu, da brine o svima nama (muškarcima i ženama), te da je seksualni nagon kod muškaraca jači od onog kod žena... S obzirom na sve to, nelogično je negativno shvatiti sljedeće naredbe u Kur'anu:
„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je“ (El-Ahzab: 59);
„Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite“ (En-Nur: 30-31).
O ovoj predrasudi bi se moglo još pisati. Većina toga će pokazati kako sadašnje navike i običaji ljudi u mnogim muslimanskim zemljama idu protiv onoga što je Kur'an i Sunnet naredio. Tako u nekim islamskim zemljama žene se tretiraju kao nečije vlasništvo, nisu obrazovane i nije im dozvoljeno da imaju ekonomska prava, a sve to je neislamski. Što se tiče ovoga, savjetujemo svakom da prvo pročita Kur'an i Sunnet prije nego što optuži islam. Uvijek se sjetite da je islam cjelokupni način života i da su muslimani ljudi koji tvrde da prate taj način života. A znamo da musliman može tvrditi da poštuje islam, ali da pored toga radi pogrešno.
4. predrasuda
Islam je pogodan samo za Arape zato što:
Većina muslimana su Arapi
Kur'an je na arapskom jeziku
Prvi razlog za ovu predrasudu je daleko od istine. U muslimanskom svijetu koji broji 1.5 milijardi sljedbenika samo su 18% Arapi. Najmnogoljudnija muslimanska država u svijetu je Indonezija. Druga po redu je Bangladeš. Nijedna od ovih država nije arapska.
Islam je najbrže rastuća religija na svijetu (Enciplopedija Britannica). On ima pristalica na svim naseljenim kontinentima i pristupačna je Arapima i nearapima. U Sjedinjenim Državama se očekuje da će muslimani postati najveća religiozna manjina krajem ovog vijeka, nadmašivši Jevreje.
Univerzalni poziv islama Arapima i nearapima egzistira uprkos tome što je Kur'an na arapskom. Allah u Kur'anu kaže da je ovaj način života, zvani islam, za sve ljude:
„A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 107).
Štaviše, da bi im sudio, Stvoritelj ne uzima u obzir boju niti maternji jezik kojim ljudi govore, bili oni Arapi ili ne. Umjeto toga kriterijum je nivo njihove svijesti o Allahu:
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa“ (El-Hudžurat: 13).
Razlog da arapski jezik bude jezik Kur'ana je vrlo prosto objašnjen:
„A da Kur’an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: "Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje je Arap?" - Reci: "On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju - i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju” (Fussilet: 44).
Međutim, bitno je, također, da se naglasi da je Kur'an u svojoj formi na arapskom jeziku doslovna riječ Božija – a svaki prijevod je nazvan prijevod značenja Kur'ana jer svaki prevodilac uključuje svoja vlastita shvatanja Teksta.
5. predrasuda
Islam odbacuje Isusa zato što:
Isus se ne smatra „Božijim sinom“
Kur'an i Sunnet nas, bez ikakve sumnje, uče da islam smatra iskaz o trojstvu velikom neistinom. Kur'an kaže:
„Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" - Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete - ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!“ (Merjem: 88-93).
Međutim, predrasuda da je Isus odbačen ne proizilazi iz gore navedenog razloga. Preciznije je reći da je poistovjećivanje Isusa sa „Božijim sinom“ odbačeno. Kao što je Muhammedu, s.a.v.s., data čast i Isusu je data ista čast kao i ostalim poslanicima. U Kur'anu se navodi:
„Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo“ (El-Bekare: 136).