#1 NAJVECA IZDAJA U HISTORIJI BOSNE
Posted: 30/10/2004 12:16
INTERVJU BOSANSKOG KONGRESA RFU-u
Statovi koji su ostali aktelni do danas
01. Oktobar 1999. Moderator: Mensur CAMO
Celnici organizacije "Bosanski kongres" svjedoce za Haasku hroniku" o tome da je i Alija Izetbegovic sudjelovao u beogradsko-zagrebackom planu za podjelu Bosne. Iako Izetbegovic nije, a tesko je vjerovati da ce i biti, predmet istrazivanja Haaskog tribunala, tema o kojoj govore ljudi iz "Bosanskog kongresa" - jeste. Njihova svjedocenja vjerovatno nece dovesti do podizanja haaske optuznice protiv Izetbegovica.
Sta je "Bosanski kongres", govori nekadasnji drugi covjek SDA iz Tuzle i jedan od celnika Patriotske lige, a danas univerzitetski profesor u Massachusettsu, Muhamed Borogovac. MUHAMED BOROGOVAC:
"Bosanski kongres" je organizacija gradjana koji se bore za Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je definirana u njenom posljednjem legalnom ustavu donesenom 1974. godine, sa demokratskim amandmanima 1990. godine, i onakvu kakva je izglasana od naroda na referendumu o nezavisnosti, 1. marta 1992. Po tom ustavu Bosnjaci su imali pravo zivjeti na cijelom teritoriju BiH. To im je pravo oduzeto posljednjih desetak godina zahvaljujuci raznim Izetbegovicevim potpisima, ukljucujuci i Daytonski. "Bosanski kongres" ne priznaje niti Republiku Srpsku, niti Herceg-Bosnu, niti ostale tvorevine Daytonskog sporazuma. Kada se postavlja pitanje legaliteta "Bosanskog kongresa", mi nas legalitet crpimo iz Ustava Republike Bosne i Hercegovine, jer po tom ustavu niko nema pravo potpisati kapitulaciju i svaki gradjanin je duzan boriti se za RBiH. Trenutno se na nasoj mailing listi nalazi 5.000 Bosanaca.
RFE: Vahid Sendijarevic, danas univerzitetski profesor i ugledan naucnik u saveznoj americkoj drzavi Illinois, svjedoci o svojim kontaktima sa bliskim Izetbegovicevim saradnikom, Nedzibom Sacirbegovicem: VAHID SENDIJAREVIC:
Mene je rat u Bosni zatekao u SAD. U Ameriku sam dosao sa familijom iz profesionalnih razloga jos 1988. godine. Moram odmah reci da je u Americi bilo vrlo malo Bosnjaka 1992. godine. Na primjer, u drzavi Michigan bilo je ukupno sedam familija, ukljucujuci i moju, a danas samo u drzavi Michigan zivi 20.000 Bosnjaka sa statusom izbjeglice, sto najbolje oslikava sta nam je donio Daytonski mir. Vise Bosnjaka danas zivi u Michiganu nego na ukupnoj teritoriji Republike Srpske. Odmah na pocetku rata Bosanci su se ukljucili u prikupljanje pomoci, organizovali smo lijecenje nasih ranjenika u americkim bolnicama, itd. Kroz takve i slicne aktivnosti upoznao sam g. Nedziba Sacirbeya, koji se u Americi predstavljao i predstavlja se kao licni izaslanik Alije Izetbegovica. Tokom 1992 bio sam dnevno u kontaktu sa Sacirbeyom. Od pocetka su nas zbunjivale izjave i potezi Alije Izetbegovica. U momentu kada Amerika daje ultimatum Jugoslaviji da povuce svoje trupe sa teritorija Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegovic odlazi na pregovore u Skopje sa generalima JNA. Vrlo dobro je poznato da dok dvije strane u sukobu pregovaraju nema vanjske intervencije. Izetbegovic prihvata svaki ponudjeni plan za podjelu Bosne. Dovodilo nas je do ocaja sto pristaje da pregovara sa odmetnicima Republike BiH i time agresiju svodi na gradjanski rat. Zbunjivale su nas njegove izjave kada za sebe kaze da u tim pregovorima predstavlja muslimansku stranu u sukobu, a ne interese Republike BiH. Uvjeravanja Nedziba Sacirbeya su bila da "Alija ne zna sta radi", da "Alija ne zna sta je drzava", da je "on za dzamiju, a ne za drzavu, ali eto nemamo boljeg". Nakon niza telefonskih razgovora predlozio je da Aliji Izetbegovicu pisemo pisma podrske, kroz koja cemo ga upozoriti na njegove greske. Da apsurd bude veci, Nedzib Sacirbey i sam je ucestvovao u pripremi takvih pisama, koje smo onda slali Izetbegovicu preko Sacirbeya. Prvo smo mu pisali pisma podrske, pa apele, onda proteste. Konacno 6. decembra 1993. godine sve se razjasnilo - tog dana na moju fax-masinu stiglo je pismo Alije Izetbegovica za g. Stjepana Baloga.
STJEPAN BALOG: Tridesetog novembra 1993. napisao sam pismo g. Izetbegovicu. Na moje jako ugodno iznenadjenje, 6. decembra dobio sam odgovor.Taj odgovor od g. Izetbegovica je bio jako fin, ali kako su ga mnogi ljudi protumacili Izetbegovic je prihvatio podjelu Bosne od pocetka rata. Nisam mislio da je imao pravo da to prihvati. On je bio predsjednik cijele Bosne. Procitacu vam samo jednu od recenica pisma koje sam mu poslao: "Ako su patnje bosanskog naroda tolike da se vise ne moze, ako bosanska vojska vise nema snage ni mogucnosti da se bori, nije sramota biti porazen u ratu od neprijatelja mnogo puta jaceg, kojeg uz to podrzava tzv. civilizirani Zapad. Ali potpisati podjelu nemate pravo. Vas zadatak je da sacuvate Bosnu, a ne da je sahranite. Ako nemate snage gledati narod kako pati, onda stanite na stranu i pruzite priliku drugima da se bore za Bosnu". Kad sam dobio odgovor, osnovna njegova recenica je glasila: "Dvije premise su odredile nasu sudbinu (tj. podjelu Bosne, op. Balog): prva - nema Bosne bez Srba i Hrvata, i druga - Srbi i Hrvati nece Bosnu. Zakljucak cete sami izvuci". G. Izetbegovic u ostatku pisma tumaci kako i zasto nema nade da Bosna ostane citava.
SENDIJAREVIC: Nakon tog pisma, sve je bilo jasno. Bilo je jasno da Alija Izetbegovic potpuno svjesno ucestvuje u projektu podjele Bosne kao legalni predsjednik Predsjednistva, koji se zakleo da ce i zivotom braniti Ustav i granice Bosne i Hercegovine. Odmah sam nazvao Sacirbeya i pocitao mu pismo. Prva njegova reakcija je bila "Pa, eto vidis da nije pametan", misleci da neko ko je pametan ne bi napisao takvo pismo. Najmjanje tri - cetri sata smo razgovarali telefonom, da bi na kraju priznao da Alija prihvata podjelu Bosne i Hercegovine, jer "nema boljeg rjesenja", da i on, Sacirbey, podrzava podjelu Republike Bosne i Hercegovine, jer se "samo tako moze sacuvati narod", misleci pritom na Bosnjake. Ovo je prvi put u istoriji covjecanstva da predstavnici jednog naroda rade na ukidanju vlastitog suvereniteta nad svojom jedinom domovinom, e da bi "sacuvali" taj narod. To se sve desava istovremeno kada desetine drugih naroda u istocnoj Evropi i Aziji uspostavljaju suverenitet nad svojim domovinama, kako bi se sacuvali kao narodi. Mora biti jasno da, pored Alije Izetbegovica, u izdaji domovine ucestvuje i Ejub Ganic, Haris Silajdjic, Muhamed i Nedzib Sacirbey, i drugi koje je vrlo lako prepoznati i identifikovati. Na kraju se mora reci i to da nema opstanka bosnjackom narodu bez Republike Bosne i Hercegovine onakve za kakvu su se svi drzavljani BiH izjasnili na referendumu 1992. Onakve ukojoj je svaki njen drzavljanin suveren na svakoj stopi njene teritorije. Bosnjacima ne treba vjerska sloboda kao zamjena za suverenitet nad ukupnom teritorijom BiH. Vjerske slobode imaju i zatvorenici u americkim zatvorima, ali nemaju slobodu kretanja i nemaju suverenitet nad vlastitim zivotima. RFE: Muhamed Borogovac, matematicar po profesiji, bio je u susret ratu u Bosni jedan od vodecih ljudi u SDA Tuzle. Iz tog vremena, tacnije iz marta 1992. godine je i njegovo zapanjujuce svjedocenje kako je Alija Izetbegovic vec tada razmisljao o podjeli Bosne:
MUHAMED BOROGOVAC: Prvi put sam naslutio da Izetbegovic zeli da dijeli Bosnu kada je bila priprema za referendum. Poslani su po dva predstavnika iz svake opstine u Sarajevo na dogovor, kako da se provede referendum. Tada su se iznenada pojavili Izetbegovic i Ganic medju nama. Izetbegovic je rekao: "Znate sta, moze biti, trazit ce se od nas da pregovaramo o podjeli BiH i volio bih da cujem sta vi mislite o tome". Vjerujte svi prisutni, a bila su po dva predstavnika SDA iz svake opstine u Bosni, rekli su: "Ni govora, nemojte uopste razmisljati o tome". Bosanci njemu nisu nikada dali zeleno svjetlo da dijeli BiH. On u stvari nema legitimitet. RFE: Svjedocenje Musadika Borogovca, brata Muhamedovog, cini se najeksplicitnije potvrdjuje tezu da je Izetbegovic sudjelovao u krvavom komadanju BiH. Boraveci u bliskom Izetbegovicevom okruzenju, Musadik Borogovac ekskluzivno za Haasku hroniku svjedoci o dogadjajima koji su odredili neposrednu buducnost BiH.
MUSADIK BOROGOVAC: Sredinom marta, mislim da je bio 15. mart, dobio sam poziv predsjednika Predsjednistva, Alije Izetbegovica, da sudjelujem u timu Izeta Serdarevica, koji je bio tada njegov savjetnik, u izradi mapa. Tada su u Sarajevu bile izljepljene mape mog bivseg asistenta Markotica, koje su povrsinski pokazivale demografsku strukturu Bosne, sa cim se ja nisam slagao, tako da smo napravili novu mapu koja tackasto pokazuje razmjestaj stanovnistva BiH, po popisnim mjestima koja su ravna ondasnjim mjesnim zajednicama, kako bi bilo fatalno povrsinsko predstavljanje demografske strukture BiH ili bilo kakva podjela o kojoj se tada uveliko diskutovalo. Docekali su me Serdarevic i predsjednik, koji me upoznao sa Serdarevicem i rekao mi: "Vidis, Musadik, mi se ovdje mucimo sa drvenim bojicama (na stolu su lezale karte Bosne), a ja sam cuo da ti to radis lijepo na kompjuteru". Predsjednik BiH je stavio kartu Bosne pred mene i pitao: "Gdje je ovdje nasa zemlja". Bilo je to vrlo neobicno pitanje i ja sam htio da dam neki racionalan odgovor ili da postavim neko racionalno pitanje. Nisam ocekivao od predsjednika nase zemlje da pita "gdje je nasa zemlja". Tada sam shvatio da misli na nas Bosnjake. U skladu sa tim sam dao i odgovor. Rekao sam da je nasa zemlja i zemlja svih Hrvata i svih Srba, cijela BiH, i nije mi jasno pitanje. Tada je nastala pauza. Zazvonio je telefon i ja sam jos malo porazgovarao sa Serdarevicem, pokusavajuci da saznam na sta on tacno misli. Serdarevic je bio neodredjen, da se radi o nekim odlukama, koje medjutim sada uopste nisu vazne, itd. Izetbegovic je dugo razgovarao sa Silajdjicem na telefon. Tada je sekretarica, kcerka Alije Izetbegovica, rekla da dolazi srpska delegacija. Ja sam pozurio da izadjem, a u tom momentu u sobu su ulazili upravo predstavnici SDS - tu je bila, koliko se sjecam, BiljanaPlavsic i (Nikola) Koljevic. Ponovni susret sa mapama bio je kada smo radili, u najboljoj namjeri, te mape difuzne demografske strukture u jednom centru u Zagrebu, za potrebe diplomacije. Krajem 92 godine, tacnije 22.12., dosla mi je odluka predsjednika Predsjednistva, Alije Izetbegovica, u kojoj stoji da su PREDSJEDNIK Predsjednistva BiH i GOSPODIN Mate Boban, donijeli odluku o formiranju zajednicke komisije radi izrade zajednickog prijedloga administrativno-politickog i prostornog uredjenja drzave BiH. U komisiji koju je vodio prof. dr. Kasim Trnka, ja sam bio strucni clan, a na bosnjackoj strani je bio i Camil Solakovic, a dvokat iz Mostara. Sa Hrvatske strane bio je asistent sa mog fakulteta, Ante Markotic, bio je i diplomirani pravnik, Zoran Buntic, kao i Ante Valenta. Mi smo otisli u Neum i tamo smo se susreli sa velikom kartom, za koju kazu da je napravio licno Mate Boban.
Ta karta je bila pravljena po posebnom principu. Tamo gdje je hrvatskoj strani odgovarao povjesni princip oni su se pozivali na povjesni princip, kao recimo kod Jajca, Pocitelja, itd. Tamo gdje je odgovarao popis iz 1981. pozivali su se na taj popis, to je bio slucaj bas sa Mostarom. Ja sam ne znajuci i neprijatno se osjecajuci, posto drzavna delegacija BiH pregovara sa stranom koju smo mi smatrali neformalnom, predstavnicima jedne institucije koja je do tada bila registrovana prakticno kao kulturno-umjetnicko drustvo, ipak sudjelovao u pregovorima, jer sam mislio da iza svega stoji neka mudrost, neka nevidljiva tajna i naravno dobra namjera. Medjutim, vidio sam da pregovori ne idu nigdje, osim sto je hrvatska strana zestoko insistirala na popisu iz 1981. za Mostar. Ja sam insistirao na popisu iz 1991. kao na medjunarodnoj kategoriji. Razlika je u Mostarskoj regiji bila beznacajna, svega mozda jedan posto, ali je bio bitan princip da se ne moze etnicki dijeliti grad. Kada to nije proslo, zato sto, naravno, niko nije otvoreno htio da na to pristane sa nase strane, meni se desilo da mi se profesor Trnka obrati diskretno i da mi saopsti na uho da "ne budem tako uporan oko Mostara, jer je na vrhu dogovoreno da Mostar pripadne Hrvatima". Ja sam ga pitao kako je to moguce, a on mi je rekao: "Pa, moraju imati jedan veliki grad". To je za mene bio sok. Ono sto je mene zbunjivalo je - ja sam diplomirao na politickoj ekonomiji i znam da to pise u preambuli ustava Repubilke BiH - da su takve aktivnosti zabranjene i protivustavne. Ja sam se lomio sa sobom i sa svim sto znam i ne znam. Slijedeca faza mapa i pregovora o necemu o cemu ja nikad nisam smatrao da ja trebam da pregovaram, dosla je odmah nakon ovog susreta u Neumu.
Devetnaestog januara 1993. godine, opet vjerujuci da idem kao strucnjak zbog jako dobrih mapa na kojima se vidi "tigrova koza" Bosne, otisao sam u Genevu. Bio sam zajedno sa svojim kolegom Mirnesom Alihodzicem, koji je radio graficki dio tih mapa. Tu je opet bio nas mentor prof. Kasim Trnka, bio je i Miro Lazovic ispred parlamenta, bio je prof. Muhamed Filipovic i Stjepan Siber ispred vojske. Iz naseg ureda u Genevi bio je Mustafa Bijedic, izmedju ostalih bio je i sadasnji novinar Radija Slobodna Evropa, Omerm Karabeg. Kad smo dosli nas je vec cekao gotov plan. Vjerovatno je u Neumu bilo usaglasavano nesto sto je u Genevi, na prvoj plenarnoj sjednici, u deset sati 19. januara, stavljeno na sto kao gotov, dogovoren "Genevski plan". Tada se cijeli tim suprostavio vodjstvu Izetbegovic-Silajdjic I bojkotovao dalji rad na ovoj sesiji pregovora, sto nikad nije objavljeno u medijima. I pored naseg bojkota, nakon nekih sest dana, koliko je trajala konferencija, predsjednik nas je sazvao u hotel "President". Kazao je da, iako smo mi bojkotovali pregovore, on je ipak nastavio da radi "u interesu mira" i da je dosta detalja usaglaseno, da on to vidi "kao put ka miru", a ako se ne potpise "to je put ka ratu". Prof. Filipovic je izgubio nerve i izasao, rekavsi da on to ne moze slusati. Nesto je u smislu podrske toj ideji da se potpise govorio samo Miro Lazovic. Kasim Trnka je sutio. Izetbegovic nas je pitao: "Da li se slazete?" Naravno, tu sam ostao ja, ostao je jedan novinar, ostao je Miro Lazovic, koji se slaze, i moj saradnik, koji kao ni ja takodjer nije imao pravo glasa. Bila je neprijatna tisina i ja sam je prekinuo rekavsi da, ako niko nema rijeci, ja u ponudjenom planu vidim jednu veliku opasnost. "Ja bih vasu definiciju", kazao sam Izetbegovicu, "ako ovo potpisemo imamo mir, ako ne potpisemo imamo rat, drugacije predstavio. Ako ovo potpisemo mi imamo rat na dva fronta". Jasno je bilo da plan otvara drugi front u BiH.
Sporazum je davao zvanican papir neformalnoj vojnoj sili u BiH da razoruza Armiju BiH u sjevernim dijelovima provincija osam i deset, a to su Jablanica, Konjic, Prozor, Gornji Vakuf i Bugojno. To podrucje sa bosnjackom vecinom, na terenu je u stvari bio jedini preostali problem za HVO na spajanju hercegovackih i srednjebosanskih trupa. Najgore je bilo sto je taj plan, u stvari, definirao tu teritoriju na medjunarodnom nivou, konferenciji kao drzavu, dajuci joj zakonodavno-sudsko i izvrsnu vlast, plus dajuci pravo HVO da razoruza Armiju BiH. Silajdzic mi se zestoko suprostavio, pitajuci me u cije ime ja govorim. Medjutim, Stjepan Siber je rekao da on kao Hrvat i kao jedan od komadanata ABiH, sa svim informacijama kojima raspolaze sa terena, moze potvrditi tezu koju sam ja iznio. Tada je Izetbegovic samo sklopio knjigu i izasao. Tadasnja varijanta nije potpisana, ali je sasvim drugi tim dosao u martu i zavrsio neke male izmjene oko ovlastenja HVO-a. U maju iste godine, kao sto je dobro poznato, tokom privatne posjete Alu Gore-u, Izetbegovic je otisao u New York. Tamo je vec bio Silajdzic. I potpisan je taj isti plan od strane predsjednika Predsjednistva BiH. Sada je sasvim jasno da je umjesto da se ponasa kao clanica UN, da se pridrzava Clana 2. Povelje UN, koji kaze da je suverenitet neupitan, nedjeljiv i neprenosiv, BiH izabrala da pregovara sa agresorima. BiH je prihvatila upravo jedini moguci nacin da sama nestane, a to je da se odrekne primjene medjunarodnog prava, u korist neformalnih dogovora, necega sto pravnici nazivaju "ustavnom kapitualcijom".
Statovi koji su ostali aktelni do danas
01. Oktobar 1999. Moderator: Mensur CAMO
Celnici organizacije "Bosanski kongres" svjedoce za Haasku hroniku" o tome da je i Alija Izetbegovic sudjelovao u beogradsko-zagrebackom planu za podjelu Bosne. Iako Izetbegovic nije, a tesko je vjerovati da ce i biti, predmet istrazivanja Haaskog tribunala, tema o kojoj govore ljudi iz "Bosanskog kongresa" - jeste. Njihova svjedocenja vjerovatno nece dovesti do podizanja haaske optuznice protiv Izetbegovica.
Sta je "Bosanski kongres", govori nekadasnji drugi covjek SDA iz Tuzle i jedan od celnika Patriotske lige, a danas univerzitetski profesor u Massachusettsu, Muhamed Borogovac. MUHAMED BOROGOVAC:
"Bosanski kongres" je organizacija gradjana koji se bore za Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je definirana u njenom posljednjem legalnom ustavu donesenom 1974. godine, sa demokratskim amandmanima 1990. godine, i onakvu kakva je izglasana od naroda na referendumu o nezavisnosti, 1. marta 1992. Po tom ustavu Bosnjaci su imali pravo zivjeti na cijelom teritoriju BiH. To im je pravo oduzeto posljednjih desetak godina zahvaljujuci raznim Izetbegovicevim potpisima, ukljucujuci i Daytonski. "Bosanski kongres" ne priznaje niti Republiku Srpsku, niti Herceg-Bosnu, niti ostale tvorevine Daytonskog sporazuma. Kada se postavlja pitanje legaliteta "Bosanskog kongresa", mi nas legalitet crpimo iz Ustava Republike Bosne i Hercegovine, jer po tom ustavu niko nema pravo potpisati kapitulaciju i svaki gradjanin je duzan boriti se za RBiH. Trenutno se na nasoj mailing listi nalazi 5.000 Bosanaca.
RFE: Vahid Sendijarevic, danas univerzitetski profesor i ugledan naucnik u saveznoj americkoj drzavi Illinois, svjedoci o svojim kontaktima sa bliskim Izetbegovicevim saradnikom, Nedzibom Sacirbegovicem: VAHID SENDIJAREVIC:
Mene je rat u Bosni zatekao u SAD. U Ameriku sam dosao sa familijom iz profesionalnih razloga jos 1988. godine. Moram odmah reci da je u Americi bilo vrlo malo Bosnjaka 1992. godine. Na primjer, u drzavi Michigan bilo je ukupno sedam familija, ukljucujuci i moju, a danas samo u drzavi Michigan zivi 20.000 Bosnjaka sa statusom izbjeglice, sto najbolje oslikava sta nam je donio Daytonski mir. Vise Bosnjaka danas zivi u Michiganu nego na ukupnoj teritoriji Republike Srpske. Odmah na pocetku rata Bosanci su se ukljucili u prikupljanje pomoci, organizovali smo lijecenje nasih ranjenika u americkim bolnicama, itd. Kroz takve i slicne aktivnosti upoznao sam g. Nedziba Sacirbeya, koji se u Americi predstavljao i predstavlja se kao licni izaslanik Alije Izetbegovica. Tokom 1992 bio sam dnevno u kontaktu sa Sacirbeyom. Od pocetka su nas zbunjivale izjave i potezi Alije Izetbegovica. U momentu kada Amerika daje ultimatum Jugoslaviji da povuce svoje trupe sa teritorija Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegovic odlazi na pregovore u Skopje sa generalima JNA. Vrlo dobro je poznato da dok dvije strane u sukobu pregovaraju nema vanjske intervencije. Izetbegovic prihvata svaki ponudjeni plan za podjelu Bosne. Dovodilo nas je do ocaja sto pristaje da pregovara sa odmetnicima Republike BiH i time agresiju svodi na gradjanski rat. Zbunjivale su nas njegove izjave kada za sebe kaze da u tim pregovorima predstavlja muslimansku stranu u sukobu, a ne interese Republike BiH. Uvjeravanja Nedziba Sacirbeya su bila da "Alija ne zna sta radi", da "Alija ne zna sta je drzava", da je "on za dzamiju, a ne za drzavu, ali eto nemamo boljeg". Nakon niza telefonskih razgovora predlozio je da Aliji Izetbegovicu pisemo pisma podrske, kroz koja cemo ga upozoriti na njegove greske. Da apsurd bude veci, Nedzib Sacirbey i sam je ucestvovao u pripremi takvih pisama, koje smo onda slali Izetbegovicu preko Sacirbeya. Prvo smo mu pisali pisma podrske, pa apele, onda proteste. Konacno 6. decembra 1993. godine sve se razjasnilo - tog dana na moju fax-masinu stiglo je pismo Alije Izetbegovica za g. Stjepana Baloga.
STJEPAN BALOG: Tridesetog novembra 1993. napisao sam pismo g. Izetbegovicu. Na moje jako ugodno iznenadjenje, 6. decembra dobio sam odgovor.Taj odgovor od g. Izetbegovica je bio jako fin, ali kako su ga mnogi ljudi protumacili Izetbegovic je prihvatio podjelu Bosne od pocetka rata. Nisam mislio da je imao pravo da to prihvati. On je bio predsjednik cijele Bosne. Procitacu vam samo jednu od recenica pisma koje sam mu poslao: "Ako su patnje bosanskog naroda tolike da se vise ne moze, ako bosanska vojska vise nema snage ni mogucnosti da se bori, nije sramota biti porazen u ratu od neprijatelja mnogo puta jaceg, kojeg uz to podrzava tzv. civilizirani Zapad. Ali potpisati podjelu nemate pravo. Vas zadatak je da sacuvate Bosnu, a ne da je sahranite. Ako nemate snage gledati narod kako pati, onda stanite na stranu i pruzite priliku drugima da se bore za Bosnu". Kad sam dobio odgovor, osnovna njegova recenica je glasila: "Dvije premise su odredile nasu sudbinu (tj. podjelu Bosne, op. Balog): prva - nema Bosne bez Srba i Hrvata, i druga - Srbi i Hrvati nece Bosnu. Zakljucak cete sami izvuci". G. Izetbegovic u ostatku pisma tumaci kako i zasto nema nade da Bosna ostane citava.
SENDIJAREVIC: Nakon tog pisma, sve je bilo jasno. Bilo je jasno da Alija Izetbegovic potpuno svjesno ucestvuje u projektu podjele Bosne kao legalni predsjednik Predsjednistva, koji se zakleo da ce i zivotom braniti Ustav i granice Bosne i Hercegovine. Odmah sam nazvao Sacirbeya i pocitao mu pismo. Prva njegova reakcija je bila "Pa, eto vidis da nije pametan", misleci da neko ko je pametan ne bi napisao takvo pismo. Najmjanje tri - cetri sata smo razgovarali telefonom, da bi na kraju priznao da Alija prihvata podjelu Bosne i Hercegovine, jer "nema boljeg rjesenja", da i on, Sacirbey, podrzava podjelu Republike Bosne i Hercegovine, jer se "samo tako moze sacuvati narod", misleci pritom na Bosnjake. Ovo je prvi put u istoriji covjecanstva da predstavnici jednog naroda rade na ukidanju vlastitog suvereniteta nad svojom jedinom domovinom, e da bi "sacuvali" taj narod. To se sve desava istovremeno kada desetine drugih naroda u istocnoj Evropi i Aziji uspostavljaju suverenitet nad svojim domovinama, kako bi se sacuvali kao narodi. Mora biti jasno da, pored Alije Izetbegovica, u izdaji domovine ucestvuje i Ejub Ganic, Haris Silajdjic, Muhamed i Nedzib Sacirbey, i drugi koje je vrlo lako prepoznati i identifikovati. Na kraju se mora reci i to da nema opstanka bosnjackom narodu bez Republike Bosne i Hercegovine onakve za kakvu su se svi drzavljani BiH izjasnili na referendumu 1992. Onakve ukojoj je svaki njen drzavljanin suveren na svakoj stopi njene teritorije. Bosnjacima ne treba vjerska sloboda kao zamjena za suverenitet nad ukupnom teritorijom BiH. Vjerske slobode imaju i zatvorenici u americkim zatvorima, ali nemaju slobodu kretanja i nemaju suverenitet nad vlastitim zivotima. RFE: Muhamed Borogovac, matematicar po profesiji, bio je u susret ratu u Bosni jedan od vodecih ljudi u SDA Tuzle. Iz tog vremena, tacnije iz marta 1992. godine je i njegovo zapanjujuce svjedocenje kako je Alija Izetbegovic vec tada razmisljao o podjeli Bosne:
MUHAMED BOROGOVAC: Prvi put sam naslutio da Izetbegovic zeli da dijeli Bosnu kada je bila priprema za referendum. Poslani su po dva predstavnika iz svake opstine u Sarajevo na dogovor, kako da se provede referendum. Tada su se iznenada pojavili Izetbegovic i Ganic medju nama. Izetbegovic je rekao: "Znate sta, moze biti, trazit ce se od nas da pregovaramo o podjeli BiH i volio bih da cujem sta vi mislite o tome". Vjerujte svi prisutni, a bila su po dva predstavnika SDA iz svake opstine u Bosni, rekli su: "Ni govora, nemojte uopste razmisljati o tome". Bosanci njemu nisu nikada dali zeleno svjetlo da dijeli BiH. On u stvari nema legitimitet. RFE: Svjedocenje Musadika Borogovca, brata Muhamedovog, cini se najeksplicitnije potvrdjuje tezu da je Izetbegovic sudjelovao u krvavom komadanju BiH. Boraveci u bliskom Izetbegovicevom okruzenju, Musadik Borogovac ekskluzivno za Haasku hroniku svjedoci o dogadjajima koji su odredili neposrednu buducnost BiH.
MUSADIK BOROGOVAC: Sredinom marta, mislim da je bio 15. mart, dobio sam poziv predsjednika Predsjednistva, Alije Izetbegovica, da sudjelujem u timu Izeta Serdarevica, koji je bio tada njegov savjetnik, u izradi mapa. Tada su u Sarajevu bile izljepljene mape mog bivseg asistenta Markotica, koje su povrsinski pokazivale demografsku strukturu Bosne, sa cim se ja nisam slagao, tako da smo napravili novu mapu koja tackasto pokazuje razmjestaj stanovnistva BiH, po popisnim mjestima koja su ravna ondasnjim mjesnim zajednicama, kako bi bilo fatalno povrsinsko predstavljanje demografske strukture BiH ili bilo kakva podjela o kojoj se tada uveliko diskutovalo. Docekali su me Serdarevic i predsjednik, koji me upoznao sa Serdarevicem i rekao mi: "Vidis, Musadik, mi se ovdje mucimo sa drvenim bojicama (na stolu su lezale karte Bosne), a ja sam cuo da ti to radis lijepo na kompjuteru". Predsjednik BiH je stavio kartu Bosne pred mene i pitao: "Gdje je ovdje nasa zemlja". Bilo je to vrlo neobicno pitanje i ja sam htio da dam neki racionalan odgovor ili da postavim neko racionalno pitanje. Nisam ocekivao od predsjednika nase zemlje da pita "gdje je nasa zemlja". Tada sam shvatio da misli na nas Bosnjake. U skladu sa tim sam dao i odgovor. Rekao sam da je nasa zemlja i zemlja svih Hrvata i svih Srba, cijela BiH, i nije mi jasno pitanje. Tada je nastala pauza. Zazvonio je telefon i ja sam jos malo porazgovarao sa Serdarevicem, pokusavajuci da saznam na sta on tacno misli. Serdarevic je bio neodredjen, da se radi o nekim odlukama, koje medjutim sada uopste nisu vazne, itd. Izetbegovic je dugo razgovarao sa Silajdjicem na telefon. Tada je sekretarica, kcerka Alije Izetbegovica, rekla da dolazi srpska delegacija. Ja sam pozurio da izadjem, a u tom momentu u sobu su ulazili upravo predstavnici SDS - tu je bila, koliko se sjecam, BiljanaPlavsic i (Nikola) Koljevic. Ponovni susret sa mapama bio je kada smo radili, u najboljoj namjeri, te mape difuzne demografske strukture u jednom centru u Zagrebu, za potrebe diplomacije. Krajem 92 godine, tacnije 22.12., dosla mi je odluka predsjednika Predsjednistva, Alije Izetbegovica, u kojoj stoji da su PREDSJEDNIK Predsjednistva BiH i GOSPODIN Mate Boban, donijeli odluku o formiranju zajednicke komisije radi izrade zajednickog prijedloga administrativno-politickog i prostornog uredjenja drzave BiH. U komisiji koju je vodio prof. dr. Kasim Trnka, ja sam bio strucni clan, a na bosnjackoj strani je bio i Camil Solakovic, a dvokat iz Mostara. Sa Hrvatske strane bio je asistent sa mog fakulteta, Ante Markotic, bio je i diplomirani pravnik, Zoran Buntic, kao i Ante Valenta. Mi smo otisli u Neum i tamo smo se susreli sa velikom kartom, za koju kazu da je napravio licno Mate Boban.
Ta karta je bila pravljena po posebnom principu. Tamo gdje je hrvatskoj strani odgovarao povjesni princip oni su se pozivali na povjesni princip, kao recimo kod Jajca, Pocitelja, itd. Tamo gdje je odgovarao popis iz 1981. pozivali su se na taj popis, to je bio slucaj bas sa Mostarom. Ja sam ne znajuci i neprijatno se osjecajuci, posto drzavna delegacija BiH pregovara sa stranom koju smo mi smatrali neformalnom, predstavnicima jedne institucije koja je do tada bila registrovana prakticno kao kulturno-umjetnicko drustvo, ipak sudjelovao u pregovorima, jer sam mislio da iza svega stoji neka mudrost, neka nevidljiva tajna i naravno dobra namjera. Medjutim, vidio sam da pregovori ne idu nigdje, osim sto je hrvatska strana zestoko insistirala na popisu iz 1981. za Mostar. Ja sam insistirao na popisu iz 1991. kao na medjunarodnoj kategoriji. Razlika je u Mostarskoj regiji bila beznacajna, svega mozda jedan posto, ali je bio bitan princip da se ne moze etnicki dijeliti grad. Kada to nije proslo, zato sto, naravno, niko nije otvoreno htio da na to pristane sa nase strane, meni se desilo da mi se profesor Trnka obrati diskretno i da mi saopsti na uho da "ne budem tako uporan oko Mostara, jer je na vrhu dogovoreno da Mostar pripadne Hrvatima". Ja sam ga pitao kako je to moguce, a on mi je rekao: "Pa, moraju imati jedan veliki grad". To je za mene bio sok. Ono sto je mene zbunjivalo je - ja sam diplomirao na politickoj ekonomiji i znam da to pise u preambuli ustava Repubilke BiH - da su takve aktivnosti zabranjene i protivustavne. Ja sam se lomio sa sobom i sa svim sto znam i ne znam. Slijedeca faza mapa i pregovora o necemu o cemu ja nikad nisam smatrao da ja trebam da pregovaram, dosla je odmah nakon ovog susreta u Neumu.
Devetnaestog januara 1993. godine, opet vjerujuci da idem kao strucnjak zbog jako dobrih mapa na kojima se vidi "tigrova koza" Bosne, otisao sam u Genevu. Bio sam zajedno sa svojim kolegom Mirnesom Alihodzicem, koji je radio graficki dio tih mapa. Tu je opet bio nas mentor prof. Kasim Trnka, bio je i Miro Lazovic ispred parlamenta, bio je prof. Muhamed Filipovic i Stjepan Siber ispred vojske. Iz naseg ureda u Genevi bio je Mustafa Bijedic, izmedju ostalih bio je i sadasnji novinar Radija Slobodna Evropa, Omerm Karabeg. Kad smo dosli nas je vec cekao gotov plan. Vjerovatno je u Neumu bilo usaglasavano nesto sto je u Genevi, na prvoj plenarnoj sjednici, u deset sati 19. januara, stavljeno na sto kao gotov, dogovoren "Genevski plan". Tada se cijeli tim suprostavio vodjstvu Izetbegovic-Silajdjic I bojkotovao dalji rad na ovoj sesiji pregovora, sto nikad nije objavljeno u medijima. I pored naseg bojkota, nakon nekih sest dana, koliko je trajala konferencija, predsjednik nas je sazvao u hotel "President". Kazao je da, iako smo mi bojkotovali pregovore, on je ipak nastavio da radi "u interesu mira" i da je dosta detalja usaglaseno, da on to vidi "kao put ka miru", a ako se ne potpise "to je put ka ratu". Prof. Filipovic je izgubio nerve i izasao, rekavsi da on to ne moze slusati. Nesto je u smislu podrske toj ideji da se potpise govorio samo Miro Lazovic. Kasim Trnka je sutio. Izetbegovic nas je pitao: "Da li se slazete?" Naravno, tu sam ostao ja, ostao je jedan novinar, ostao je Miro Lazovic, koji se slaze, i moj saradnik, koji kao ni ja takodjer nije imao pravo glasa. Bila je neprijatna tisina i ja sam je prekinuo rekavsi da, ako niko nema rijeci, ja u ponudjenom planu vidim jednu veliku opasnost. "Ja bih vasu definiciju", kazao sam Izetbegovicu, "ako ovo potpisemo imamo mir, ako ne potpisemo imamo rat, drugacije predstavio. Ako ovo potpisemo mi imamo rat na dva fronta". Jasno je bilo da plan otvara drugi front u BiH.
Sporazum je davao zvanican papir neformalnoj vojnoj sili u BiH da razoruza Armiju BiH u sjevernim dijelovima provincija osam i deset, a to su Jablanica, Konjic, Prozor, Gornji Vakuf i Bugojno. To podrucje sa bosnjackom vecinom, na terenu je u stvari bio jedini preostali problem za HVO na spajanju hercegovackih i srednjebosanskih trupa. Najgore je bilo sto je taj plan, u stvari, definirao tu teritoriju na medjunarodnom nivou, konferenciji kao drzavu, dajuci joj zakonodavno-sudsko i izvrsnu vlast, plus dajuci pravo HVO da razoruza Armiju BiH. Silajdzic mi se zestoko suprostavio, pitajuci me u cije ime ja govorim. Medjutim, Stjepan Siber je rekao da on kao Hrvat i kao jedan od komadanata ABiH, sa svim informacijama kojima raspolaze sa terena, moze potvrditi tezu koju sam ja iznio. Tada je Izetbegovic samo sklopio knjigu i izasao. Tadasnja varijanta nije potpisana, ali je sasvim drugi tim dosao u martu i zavrsio neke male izmjene oko ovlastenja HVO-a. U maju iste godine, kao sto je dobro poznato, tokom privatne posjete Alu Gore-u, Izetbegovic je otisao u New York. Tamo je vec bio Silajdzic. I potpisan je taj isti plan od strane predsjednika Predsjednistva BiH. Sada je sasvim jasno da je umjesto da se ponasa kao clanica UN, da se pridrzava Clana 2. Povelje UN, koji kaze da je suverenitet neupitan, nedjeljiv i neprenosiv, BiH izabrala da pregovara sa agresorima. BiH je prihvatila upravo jedini moguci nacin da sama nestane, a to je da se odrekne primjene medjunarodnog prava, u korist neformalnih dogovora, necega sto pravnici nazivaju "ustavnom kapitualcijom".
