#1 Ako smo ovo
Posted: 18/08/2009 22:09
sto odavno rece Mesa Selimovic onda ima nade... 
...i bilo bi dobro kad bi i najveci oportunisti(u koje spada i moja malenkost)prepoznali sebe i shvatili da su/smo to i nista vise,za sada.
Mesa je zapisao;
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
...i bilo bi dobro kad bi i najveci oportunisti(u koje spada i moja malenkost)prepoznali sebe i shvatili da su/smo to i nista vise,za sada.
Mesa je zapisao;
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.