#1 Slavili zlocine nad Bosnjacima
Posted: 26/07/2009 23:20
Slavili zločin nad Bošnjacima
Nakon Alispahićeve tribine hrvatski ekstremisti okružili Dom kulture a jedna trudna Bošnjakinja je udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom
Obilježavanje 16. godišnjice stradanja Bošnjaka u Prozoru, u subotu 25. jula 2009, pod nazivom „Šehidima dova – živima opomena“, završeno je divljanjem hrvatskih ekstremista po centru grada, koji su u koloni automobila, sa izvješenim zastavama Hrvatske, više puta kružili oko Doma kulture, u kojem je Fatmir Alispahić držao tribinu na temu kulture pamćenja. Više desetina ekstremista su vrištali, turirali automobile, škripali gumama, tako da su Bošnjaci nakon Alispahićeve tribine bili primorani ostati u holu Doma kulture, u strahu sa svoju sigurnost. Jedna trudna Bošnjakinja je na ulicu izlašla odmah nakon tribine, misleći da joj se ne može dogoditi nikakva neprijatnost, ali je u blizini džamije udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom, nakon čega se sklonila u džamijsko dvorište. Indikativno je da se policajci nisu pojavili da zaštite okupljene Bošnjake. Divljanje u centru Prozora se pojačalo kada su ekstremisti na ulazu Doma kulture ugledali Safeta ef. Pozdera sa ahmedijom, koji se potom vratio u hol. Pošto se nije nazirao kraj divljanju oko Doma kulture, prisutni su, predvođeni ef. Pozderom i Fatmirom Alispahićem krenuli iz hola Doma kulture, uskim ulicama, prolazeći pored razularene mase koja je, očito, na dan bošnjačke tuge u Prozoru svjesno i proračunato provocirala i slavila zločin nad Bošnjacima. Time se direktno potvrdilo ono na šta je čas prije upozoravao Fatmir Alispahić na tribini, rekavši da ni velikosrpski ni velikohrvatski ekstremisti nemaju razloga da misle kako se zločin ne isplati, jer evropsko getoiziranje Bošnjaka u konačnici odaje priznaje genocidnim projektima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.
- Genocid nad Bošnjacima je usađen u ustavno biće dejtonske Bosne, samim tim što su Bošnjaci stjerani na geto u kome zasad opstaju kao fizička većina, ali u ekonomskom, kulturnom i političkom smislu bivaju minorizirani i potlačeni. Velikosrbi i velikohrvati vladaju bošnjačkim životom preko bošnjačkih podanika koji im služe. Zato bošnjačka politika više nema nikakve veze sa bošnjačkim narodom, koji je napušten, zapušten, prepušten asimilacijama i kolonizacijama. Mi danas ostajemo bez naroda, kao što bašča ostaje bez plodova kad se zapusti. Genocid nad Bošnjacima je kontinuitet koji se danas ne realizira ubistvima, već se realizira medijskom i sistemskom izmjenom bošnjačkog identiteta. Islamofobija je nametnuta kao vrlina dejtonskog režima, pa i sami Bošnjaci postaju vojnici islamofobije, u uvjerenju da će im mržnja prema svojoj vjeri pomoći u životu. To je opasna iluzija, jer u Prozoru 1993. ustaše nisu pitale ko ide a ko ne ide u džamiju, već su hapsile i ubijale svakoga ko je musliman. Kao što smo se u vrijeme genocidne agresije časno borili da spasemo naše živote, danas se moramo boriti da spasemo naše duše. Zalud nam Bošnjaci bez islama i Bosna bez suverenih Bošnjaka! - rekao je, između ostalog, Fatmir Alispahić.
Tribina je trajala preko dva sata, a nakon uvodnog Alispahićevog izlaganja razvila se živa diskusija, kojom je dominiralo uvjerenje svih prisutnih da bi Bošnjaci trebali uspomenu na svoju žrtvu institucionalizirati pod krovom Muzeja genocida, te je u političkoj stvarnosti nametnuti kao razlog za izgradnju antifašističkog i tolerantnog društva na cijelom bh. teritoriju.
Safet ef. Pozder: O situaciji u Prozoru
Zločinci se slobodno šetaju ulicama Prozora
Na području opštine Prozor je prema popisu iz 1991.g. živjelo 7225 Bošnjaka a 12 259 Hrvata. Danas je taj broj prepolovljen i na jednoj i na drugoj strani (izraženije kod Bošnjaka). U ratu su Bošnjaci Prozora i okolnih sela doživjeli strahovita stradanja, ubijanja, protjerivanja… Jedina sela koja su ostala u rukama Armije RBiH su Šćipe i Kute. Najveći broj prozorskih Bošnjaka je stradao 1993. godine i to u logorima u Srednjoškolskom centru u Prozoru, atomskom skloništu u UNISU i Vatrogasnom domu, u selu Rumboci, te u logoru Dretelj kod Čapljine. Mnogi od njih su ubijeni u Herama, Kleku, Heljdovima, živim štitovima na Crnom vrhu, te na deponiji Duška kosa. Najmlađa žrtva bio je sedmomjesečni dječak Haris Pilav iz sela Lapsunj ubijen u majčinom naručju a najstarija Fata Malanović iz sela Heljdovi. Za sudbinu preko 50 Prozoraka se još uvijek ništa ne zna, niko od zločinaca nije procesuiran nego se slobodno šetaju prozorskim ulicama.
Povratak nije ostvaren u željenoj mjeri a otpočeo je 1998.g. Mnogi Bošnjaci Prozora su našli svoj smiraj u evropskim zemljama ili Americi a značajan dio ih je trbuhom za hljebom odselio u Bugojno, G. Vakuf, Mostar, Jablanicu, Konjic, Sarajevo ili Zenicu. Mladi visokoobrazovani kadrovi zaposlenje pronalaze u drugim sredinama jer u Prozoru nisu podobni. Prijeratne tvornice Unis i Viteks koje su zapošljavale gro ovdašnjeg stanovništva faktički i ne postoje. Bošnjaci su danas uglavnom okrenuti ugostiteljstvu koje nudi vrlo slabu perspektivu, građevinskom poduzetništvu te poljoprivredi. Jedan dio domišljatih Bošnjaka se posvetio otkupu šumskih plodova što se pokazalo vrlo unosnim zanimanjem.
Osnovna škola djeluje po principu ''dvije škole pod jednim krovom'' (OŠ Marko Marulić i OŠ Alija Isaković). Srednja škola radi po hrvatskom nastavnom planu i programu i iako ima sve potrebne preduslove da Bošnjaci dobiju nacionalni paket predmeta to se desilo tek protekle školske godine u kojoj je jedno odjeljenje imalo Bosanski i Vjeronauku (a Bosanski predaje Hrvatica koja predaje i hrvatski).
Politička podjeljenost Bošnjaka je rak rana Prozora što je rezultiralo da na minulim lokalnim izborima osvojimo svega pet vijećničkih mandata od ukupno 21 čime smo postali tek puke figure u Vijeću.
Sigurnosna situacija je relativno dobra izuzmu li se periodi fudbalskih utakmica ili svadbi kada nam ni Zagreb nije ni do koljena. Kontakata vjerskih lidera skoro da i nema jer za to ne postoji želja kolega katolika izuzev franjevačkog samostana na Šćitu.
Nakon Alispahićeve tribine hrvatski ekstremisti okružili Dom kulture a jedna trudna Bošnjakinja je udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom
Obilježavanje 16. godišnjice stradanja Bošnjaka u Prozoru, u subotu 25. jula 2009, pod nazivom „Šehidima dova – živima opomena“, završeno je divljanjem hrvatskih ekstremista po centru grada, koji su u koloni automobila, sa izvješenim zastavama Hrvatske, više puta kružili oko Doma kulture, u kojem je Fatmir Alispahić držao tribinu na temu kulture pamćenja. Više desetina ekstremista su vrištali, turirali automobile, škripali gumama, tako da su Bošnjaci nakon Alispahićeve tribine bili primorani ostati u holu Doma kulture, u strahu sa svoju sigurnost. Jedna trudna Bošnjakinja je na ulicu izlašla odmah nakon tribine, misleći da joj se ne može dogoditi nikakva neprijatnost, ali je u blizini džamije udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom, nakon čega se sklonila u džamijsko dvorište. Indikativno je da se policajci nisu pojavili da zaštite okupljene Bošnjake. Divljanje u centru Prozora se pojačalo kada su ekstremisti na ulazu Doma kulture ugledali Safeta ef. Pozdera sa ahmedijom, koji se potom vratio u hol. Pošto se nije nazirao kraj divljanju oko Doma kulture, prisutni su, predvođeni ef. Pozderom i Fatmirom Alispahićem krenuli iz hola Doma kulture, uskim ulicama, prolazeći pored razularene mase koja je, očito, na dan bošnjačke tuge u Prozoru svjesno i proračunato provocirala i slavila zločin nad Bošnjacima. Time se direktno potvrdilo ono na šta je čas prije upozoravao Fatmir Alispahić na tribini, rekavši da ni velikosrpski ni velikohrvatski ekstremisti nemaju razloga da misle kako se zločin ne isplati, jer evropsko getoiziranje Bošnjaka u konačnici odaje priznaje genocidnim projektima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.
- Genocid nad Bošnjacima je usađen u ustavno biće dejtonske Bosne, samim tim što su Bošnjaci stjerani na geto u kome zasad opstaju kao fizička većina, ali u ekonomskom, kulturnom i političkom smislu bivaju minorizirani i potlačeni. Velikosrbi i velikohrvati vladaju bošnjačkim životom preko bošnjačkih podanika koji im služe. Zato bošnjačka politika više nema nikakve veze sa bošnjačkim narodom, koji je napušten, zapušten, prepušten asimilacijama i kolonizacijama. Mi danas ostajemo bez naroda, kao što bašča ostaje bez plodova kad se zapusti. Genocid nad Bošnjacima je kontinuitet koji se danas ne realizira ubistvima, već se realizira medijskom i sistemskom izmjenom bošnjačkog identiteta. Islamofobija je nametnuta kao vrlina dejtonskog režima, pa i sami Bošnjaci postaju vojnici islamofobije, u uvjerenju da će im mržnja prema svojoj vjeri pomoći u životu. To je opasna iluzija, jer u Prozoru 1993. ustaše nisu pitale ko ide a ko ne ide u džamiju, već su hapsile i ubijale svakoga ko je musliman. Kao što smo se u vrijeme genocidne agresije časno borili da spasemo naše živote, danas se moramo boriti da spasemo naše duše. Zalud nam Bošnjaci bez islama i Bosna bez suverenih Bošnjaka! - rekao je, između ostalog, Fatmir Alispahić.
Tribina je trajala preko dva sata, a nakon uvodnog Alispahićevog izlaganja razvila se živa diskusija, kojom je dominiralo uvjerenje svih prisutnih da bi Bošnjaci trebali uspomenu na svoju žrtvu institucionalizirati pod krovom Muzeja genocida, te je u političkoj stvarnosti nametnuti kao razlog za izgradnju antifašističkog i tolerantnog društva na cijelom bh. teritoriju.
Safet ef. Pozder: O situaciji u Prozoru
Zločinci se slobodno šetaju ulicama Prozora
Na području opštine Prozor je prema popisu iz 1991.g. živjelo 7225 Bošnjaka a 12 259 Hrvata. Danas je taj broj prepolovljen i na jednoj i na drugoj strani (izraženije kod Bošnjaka). U ratu su Bošnjaci Prozora i okolnih sela doživjeli strahovita stradanja, ubijanja, protjerivanja… Jedina sela koja su ostala u rukama Armije RBiH su Šćipe i Kute. Najveći broj prozorskih Bošnjaka je stradao 1993. godine i to u logorima u Srednjoškolskom centru u Prozoru, atomskom skloništu u UNISU i Vatrogasnom domu, u selu Rumboci, te u logoru Dretelj kod Čapljine. Mnogi od njih su ubijeni u Herama, Kleku, Heljdovima, živim štitovima na Crnom vrhu, te na deponiji Duška kosa. Najmlađa žrtva bio je sedmomjesečni dječak Haris Pilav iz sela Lapsunj ubijen u majčinom naručju a najstarija Fata Malanović iz sela Heljdovi. Za sudbinu preko 50 Prozoraka se još uvijek ništa ne zna, niko od zločinaca nije procesuiran nego se slobodno šetaju prozorskim ulicama.
Povratak nije ostvaren u željenoj mjeri a otpočeo je 1998.g. Mnogi Bošnjaci Prozora su našli svoj smiraj u evropskim zemljama ili Americi a značajan dio ih je trbuhom za hljebom odselio u Bugojno, G. Vakuf, Mostar, Jablanicu, Konjic, Sarajevo ili Zenicu. Mladi visokoobrazovani kadrovi zaposlenje pronalaze u drugim sredinama jer u Prozoru nisu podobni. Prijeratne tvornice Unis i Viteks koje su zapošljavale gro ovdašnjeg stanovništva faktički i ne postoje. Bošnjaci su danas uglavnom okrenuti ugostiteljstvu koje nudi vrlo slabu perspektivu, građevinskom poduzetništvu te poljoprivredi. Jedan dio domišljatih Bošnjaka se posvetio otkupu šumskih plodova što se pokazalo vrlo unosnim zanimanjem.
Osnovna škola djeluje po principu ''dvije škole pod jednim krovom'' (OŠ Marko Marulić i OŠ Alija Isaković). Srednja škola radi po hrvatskom nastavnom planu i programu i iako ima sve potrebne preduslove da Bošnjaci dobiju nacionalni paket predmeta to se desilo tek protekle školske godine u kojoj je jedno odjeljenje imalo Bosanski i Vjeronauku (a Bosanski predaje Hrvatica koja predaje i hrvatski).
Politička podjeljenost Bošnjaka je rak rana Prozora što je rezultiralo da na minulim lokalnim izborima osvojimo svega pet vijećničkih mandata od ukupno 21 čime smo postali tek puke figure u Vijeću.
Sigurnosna situacija je relativno dobra izuzmu li se periodi fudbalskih utakmica ili svadbi kada nam ni Zagreb nije ni do koljena. Kontakata vjerskih lidera skoro da i nema jer za to ne postoji želja kolega katolika izuzev franjevačkog samostana na Šćitu.
