#1 Sreca koju ne osjecam
Posted: 26/07/2009 21:38
JA
Kada bih neko pitao ko sam ja.....Odgovor bi bio pozitivan i siguran u sve ono što sam željela da bude, odnosno kako sam sebe zamišljala. Ponekad, mnoge stavri radim kako bi imale „zvuka“ na onoj jačini i punoci koja je u pravoj mjeri.
Ali, svi ti neki trenutci koji me koce i odlikuju moje stanje u pogršnim kontestu, vode ka necumu što ja ne želim, a možda ipak ja to jesam. O čemu ja to pišem, o čemu ja to govorim, o čemu ja to razmišljam.....O sreci......Imam je, ali ona nije u mojim mislima, ona nije dio mene....Ja je vidim, ali ne osjetim je. . . . Osjecam sasvim nešto drugo, trece od onoga za što sam željela biti. . . . Jednostavno, zapitam sebe često zašto je to tako, gdje sam propustila taj dio ispita osobnosti koja je bitna karika mene, moje funcije i obavezan dio moje mladosti, života.
Sebe smatram multiflekibilnom, ne vidim poteškoće u mojim aktivnostima, ali vidim u zadovoljenju sobstvenom. Nikako sebe ne mogu da nametnem užitku života. Težim ka tome, a imam veliki dio toga. Osjećam se kao da sam ptica. Ja letim cijelo vrijeme, osjetim vjetar, osjetim sangu. . . apsolutno, potpuni ugođaj, ali ja nisam sretna, ili ne znam biti sretna. Ne znam uživati u stvarima koje posjedujem i ambicijama.
Kako se osjećati sretnom zaista mi je težak odgovor.
Šta učiniti kako bi sve bilo savršeno i što bi me usrećilo. Da li je nekome sreća otputovatu u Šharm el Shaik na odmor, ili položiti ispit, diplomirati, magistrirati, doktorirati. . . . biti dio neke elite.........................biti dio nekog ispunjenja.
Moja sreća treba da dolazi iz moje duše, razuma, srca, tijela i treba biti apsolutno uvijek tu. Ponekad me strah da živim dosta brzo da ambicije pretvorim u javu veoma brzo, tačnije na vrijeme. Da nije to neki osjećaj koji je baš taj koji kvari moj užitak u stvarnosti. Taj svijet maštarije koji nije dio onoga što ja trebam. Trebam odustati od toga, trebam se oduprijeti tome i ne misiliti više na neke budalaste stvari koje mi počinju stavrati poteskoce. Ne one vidljive i koje mogu narušiti integritet mojim sposobnostima već dijelovima, trenutcima kada sam sasvim obična djevojka.
Da sebi ne bih karikirala - „ Znam li biti sretna i ispunjena uz popodnevnu kaficu sa drušvom?“, „Znam li se provesti i radovati izlasku po diskotekama“ . . . . to bi jednostavno samo došlo, došao bi taj pravi osjećaj koji mi treba i koji treba pratiti me baš i kao moja sjenka.
Da li sam sebi nametnula previše obaveza, da li sam pogrešno gledala na neke stavri. . .Da li je ispravno da sa 24 godine me dijeli samo par ispita do diplome magistrice. Jesu li moje ambicije pretjerane za moje godine. . .Jesam li propuštala sve te meni ponekad „bezvezne“ stvari. . .Jesu li one trebale biti dio neki dio od neceg. . . Neceg sto je trebalo da se dogadja i da one presude mom razvitku i pronalasku mene u svakoj prlilici, pa bila sama ili ne.
U ljubavi sam mnogo sretna. Zadovoljna u zivotu. Ali ne znam biti sretna sa svim stavrima koje imam. I taj nespokoj pocinje onda kada sam sama. Koliko sam samo kilometara presla i sebe preispitivala zasto sam tuzna bez ikakvog povoda. Sto se tako osjecam? I nikada nisam pronasla taj odgovor. . . . .Uvijek ostane hiljadu pitanja, a tako malo odgovora.
Kada bih neko pitao ko sam ja.....Odgovor bi bio pozitivan i siguran u sve ono što sam željela da bude, odnosno kako sam sebe zamišljala. Ponekad, mnoge stavri radim kako bi imale „zvuka“ na onoj jačini i punoci koja je u pravoj mjeri.
Ali, svi ti neki trenutci koji me koce i odlikuju moje stanje u pogršnim kontestu, vode ka necumu što ja ne želim, a možda ipak ja to jesam. O čemu ja to pišem, o čemu ja to govorim, o čemu ja to razmišljam.....O sreci......Imam je, ali ona nije u mojim mislima, ona nije dio mene....Ja je vidim, ali ne osjetim je. . . . Osjecam sasvim nešto drugo, trece od onoga za što sam željela biti. . . . Jednostavno, zapitam sebe često zašto je to tako, gdje sam propustila taj dio ispita osobnosti koja je bitna karika mene, moje funcije i obavezan dio moje mladosti, života.
Sebe smatram multiflekibilnom, ne vidim poteškoće u mojim aktivnostima, ali vidim u zadovoljenju sobstvenom. Nikako sebe ne mogu da nametnem užitku života. Težim ka tome, a imam veliki dio toga. Osjećam se kao da sam ptica. Ja letim cijelo vrijeme, osjetim vjetar, osjetim sangu. . . apsolutno, potpuni ugođaj, ali ja nisam sretna, ili ne znam biti sretna. Ne znam uživati u stvarima koje posjedujem i ambicijama.
Kako se osjećati sretnom zaista mi je težak odgovor.
Šta učiniti kako bi sve bilo savršeno i što bi me usrećilo. Da li je nekome sreća otputovatu u Šharm el Shaik na odmor, ili položiti ispit, diplomirati, magistrirati, doktorirati. . . . biti dio neke elite.........................biti dio nekog ispunjenja.
Moja sreća treba da dolazi iz moje duše, razuma, srca, tijela i treba biti apsolutno uvijek tu. Ponekad me strah da živim dosta brzo da ambicije pretvorim u javu veoma brzo, tačnije na vrijeme. Da nije to neki osjećaj koji je baš taj koji kvari moj užitak u stvarnosti. Taj svijet maštarije koji nije dio onoga što ja trebam. Trebam odustati od toga, trebam se oduprijeti tome i ne misiliti više na neke budalaste stvari koje mi počinju stavrati poteskoce. Ne one vidljive i koje mogu narušiti integritet mojim sposobnostima već dijelovima, trenutcima kada sam sasvim obična djevojka.
Da sebi ne bih karikirala - „ Znam li biti sretna i ispunjena uz popodnevnu kaficu sa drušvom?“, „Znam li se provesti i radovati izlasku po diskotekama“ . . . . to bi jednostavno samo došlo, došao bi taj pravi osjećaj koji mi treba i koji treba pratiti me baš i kao moja sjenka.
Da li sam sebi nametnula previše obaveza, da li sam pogrešno gledala na neke stavri. . .Da li je ispravno da sa 24 godine me dijeli samo par ispita do diplome magistrice. Jesu li moje ambicije pretjerane za moje godine. . .Jesam li propuštala sve te meni ponekad „bezvezne“ stvari. . .Jesu li one trebale biti dio neki dio od neceg. . . Neceg sto je trebalo da se dogadja i da one presude mom razvitku i pronalasku mene u svakoj prlilici, pa bila sama ili ne.
U ljubavi sam mnogo sretna. Zadovoljna u zivotu. Ali ne znam biti sretna sa svim stavrima koje imam. I taj nespokoj pocinje onda kada sam sama. Koliko sam samo kilometara presla i sebe preispitivala zasto sam tuzna bez ikakvog povoda. Sto se tako osjecam? I nikada nisam pronasla taj odgovor. . . . .Uvijek ostane hiljadu pitanja, a tako malo odgovora.
a sad uzivaj 
