Kad i u kojim uslovima se moze reci da su "bosnjacki ideolozi" izdali Bosnu i Hercegovinu? Znaci, koji dokazi se moraju ljudima predstaviti da bi konacno shvatili da i dan danas glasaju i podrzavaju izdajnike ove zemlje?Lovac na vehabije
Piše: Vildana Selimbegović
21/07/09 10:50
http://oslobodjenje.ba/index.php?id=1614
Zlatni ljiljan Armije BiH, specijalac Policije RBiH čiji ratni ožiljci nedvojbeno svjedoče o danima provedenim na frontu, jedan od simbola odbrane Mostara... samo zato što nije u suri, postao je sumnjiv. I na pravdi Boga optužen da sprema napad na vehabije!
Svako od nas ima svoje jedinice mjere za vrijeme: najvećem broju preživjelih je to rat, prognani vrijeme dijele na prije i poslije izgnanstva, političari se ravnaju po Daytonu, a ja - iz posve osobnih razloga - kao ključnu vremensku odrednicu uzimam posljednji pokušaj deblokade Sarajeva. To je ona čuvena akcija koju je Alija Izetbegović obećavajuće najavio "između Dana mladosti i Dana državnosti", ona velika ofanziva Armije RBiH nakon koje su se dogodile i Srebrenica i Žepa, onaj pokušaj proboja 12 kilometara debelih četničkih obruča za koji se zna kada je počeo - 15. juna 1995. u rano jutro - no zapravo niko ne zna kada je okončan. Kao i svi pokušaji deblokade Sarajeva, i taj je propao, mada će vajni vojni stratezi iz armijskih redova i danas posvjedočiti da je zapravo za cilj imao oslobađanje dijelova Treskavice - pa je onih pet mjeseci, koliko je prošlo od početka akcije do pobjedonosnih fotografija sa otetim tenkovima, predstavljalo "razvlačenje agresorske pameti".
No, ovo zapravo pominjem zbog jedne posve individualne vojničke priče. U toj akciji deblokade Sarajeva planirano je učešće elitnih jedinica Armije BiH iz svih krajeva zemlje. Pa je već negdje s krajem proljeća, u Sarajevo elitnu ekipu iz Mostara doveo Semir Drljević Lovac. Kako je Mostar po svemu bio specifičan - a naročito po ratu i stradanjima - Lovac je iz 401. slavne mostarske brigade prekomandovan u policiju. I dobio i činove, i sarajevski raspored (valjalo mu je atakovati na zgusnute tenkove duž Poljina) i striktne zapovijedi da nema micanja iz uzavrelog sarajevskog obruča jer se čeka start akcije. Vispreni je Mostarac više vjerovao Aliji nego novopečenim pretpostavljenim, pa je kao i svaka sarajevska punica čiji je zet obnašao dužnost moraliste u armijskoj četi, a bio istaknuti član SDA, imao pouzdana saznanja da akcije nema do sredine juna.
U tih mjesec dana svake treće noći na sarajevskom se tunelu ponavljala identična priča: ide pukovnik iz Mostara sa svojim pratiocem. I u Dobrinji i na Butmiru vojnici su s poštovanjem pozdravljali Mostarce i sklanjali se da prođu. Znali su odlično sa kojim su se sve jadima proteklih ratnih godina suočavali. Tek bi, po njihovom odlasku, međusobno proćakulali: al' barem im je sve organizirano - gledaj ti njih, vidi se na njemu da je pukovnik, ima ko i da ga prati, ama sve imaju. A Mostarci su zapravo imali taj jedan par činova koje su naizmjenice dužili za odlazak kući. Za to vrijeme, Lovac je iritirao svoje pretpostavljene: na brifinzima o moralu raspitivao se o oružju; više od sijela brinuli su ga detalji akcije; na pozive da se u sitnim noćnim satima pridruži neformalnim sjedeljkama po štabovima, odgovarao je da će i tu noć "malo obilaziti Poljine"...
Sedam godina kasnije, nekako opet u ljeto, u Mostaru sam bilježila ratna sjećanja. Dane i vikende proveli smo zajedno: diktafon i ja na jednoj, borci, ljekari, medicinske sestre, sudionici ratnog Mostara na drugoj strani. Lovac se čudom čudio - kakva sjećanja, kakve trice, uhapsit će nas sve zajedno! "Zar ti ne vidiš šta se dešava: pa sve su vojske nakon Daytona ozvaničene, samo Armije BiH ni na mapi nema? Znaš li zašto? Pa zato što smo se borili protiv fašizma! Napali nas četnici, eno ih danas - Vojska RS-a. I u Haagu ih tako zovu. Napale nas ustaše - eno ih danas, general do generala. Gdje je Armija BiH? Samo što ne dođu da nas hapse."
Sedam godina kasnije Lovcu u pohode stiže policija. Traži oružje jer "imaju dojavu da skuplja naoružanje za obračun s vehabijama". I eno ga ovih dana pravda se Mostarom - kako policiji, tako i glavnom mentoru škole Kur'ana. Ne, nema naoružanja, ne, ne pada mu na pamet da se obračunava s nekakvim vehabijama. Protiv koga se oni ustvari bore, pita novinara, ne krijući da on osobno sumnja na "izvjesne obavještajne krugove".
I ne samo on - nemali je broj, kako boraca Armije BiH, tako i boraca za BiH koji će dolazak AA faktora pripisati "izvjesnim obavještajnim krugovima", pozivajući se pritom na činjenicu da su mudžahedini, usred rata, bez puno muke prolazili sve debele obruče oko opsjednutih krajeva BiH. No samo će rijetki naglas progovoriti o ideologiji koju su sobom donijeli. A još rjeđi o njihovom napredovanju u institucionalnom osvajanju vjerskog prostora u ovoj zemlji. Pa zar nije s njihovim dolaskom u ove krajeve uvedeno čestitanje šehida? Zar nisu upravo oni, borci za čisti islam, jasni zagovaratelji života jednih pored drugih, što je - kako god se interpretira - potpuna suprotnost suživotu?
Vehabije su danas realnost koja se pod plaštom zaštite ljudskih prava i najčešće pozivanjem na Evropsku konvenciju Bošnjacima nameće kao vrijednost kojoj trebaju stremiti. Da im se više ne ponovi Srebrenica, da im se ne dogodi genocid... Utjerivanje u suru je - zna to i historija - lakše izvodivo uz pomoć čistih religijskih sekti, a utjerivanje u suru, barem kod Bošnjaka u godinama nakon Daytona postao je imperativ. Iako je rezultat takve politike zapravo poražavajući po bošnjački nacionalni korpus, ne biraju se sredstva. Lovac je najeklatantniji primjer: Zlatni ljiljan Armije BiH, specijalac Policije RBiH čiji ratni ožiljci nedvojbeno svjedoče o danima provedenim na frontu, jedan od simbola odbrane Mostara... samo zato što nije u suri, postao je sumnjiv. I na pravdi Boga optužen da sprema napad na vehabije!
Duboko poštujem snagu porodice Magdija Dizdarevića: u najvećoj boli pozvali su na sabur. Njihov je poziv upućen braći, no vrijedilo bi ga proširiti i na one institucije Islamske zajednice koje su - u času Magdijeva ubistva - prepoznale priliku da Bošnjake utjeraju u vehabijsku suru. Ne birajući sredstva. I svjesno zaboravljajući pritom da bi bošnjačke žrtve u proteklom ratu, kojim tako suvereno mašu kao svojom zastavom - bile daleko, daleko veće da nije bilo boraca Armije BiH. Lovaca i lovaca koji su odbranili i Sarajevo, i Mostar, i Bihać mnogo prije nego li su se bošnjački ideolozi dosjetili da žrtvuju Armiju BiH i prave svoju vojsku. Vehabija.
P.S. Ovo nije tema o Magdiju Dizdarevicu.
