#1 Krako, jasno, i bolno istinito: Tunjov danasnji komentar.
Posted: 17/07/2009 18:51
Fantastican komentar akademika Filipovica na sve sto se oko nas desava. Jeste da nisam vjernik i da se i dalje nadam da ce se dusmani kazniti na ovome svijetu a ne na nekom drugome, moram ipak, na zalost priznati, da je Tunjo u pravo iako se politika zrtve ne slaze sa mojim liberalnim pogledima na svijet.
Na sceni je politicko i ekonomsko unistenje onoga sto je preostalo od Bosnjaka a oni tj. mi smo slijepi i imamo vodje koje vise brine da li im se osusila farba na vikendici u Drveniku nego kako njihov narod sve vise i vise propada.
DO KADA?
"Odluka o viznom režimu je antibosanska i antibošnjačka!
Bošnjaci su u svojoj zemlji postali grđani trećeg reda...
17.07.2009. 12:50
Piše: Akademik Muhamed Filipović
Objektivan posmatrač ne može da se otme snažnom utisku da se odnos Europe prema Bosni i Hercegovini i prema Bošnjacima ne mijenja i da za promjenu tog odnosa nisu bili dovoljni svi dokazi koje Bosna i Hercegovina i Bošnjaci već više od jedan vijek pružaju europskoj javnosti kao dokaz da se radi o miroljubivom, otvorenom i konstruktivnom narodu spremnom na saradnju.
Grijeh islama
Da su Bošnjaci civilizacijski, kulturno i socijalno potpuno izgrađena, civilizirana i kultivirana nacija, jasno je još iz početka 19. vijeka. Oni nikada i nikoga nisu napali, ničiju teritoriju nisu tražili i zauzimali, nisu vršili zločine i progonili stanovništvo drugih vjera i nacionalnosti, prihvatali su sve tekovine zapadne civilizacije i kulture, uz jedan izuzetak, a izgleda da je taj izuzetak upravo njihova najveća mana, oni su uporno čuvali svoju vjeru.
Nisu htjeli, kako je to Europa ranijih vjekova zahtijevala, da se katoliciziraju ili prihvate pravoslavlje. Oni su uporno branili svoju vjeru, jer su imali užasna iskustva nasilja nad njima u svim krajevima koje su europske sile Austrija i Venecija "oslobađale" iz vlasti sredinom, a oni bivali nasilno prevjravani. Oni su čuvali svoju vjeru i svoju zemlju Bosnu, čija je osnovna kulturna i civilizacijska vrijednost bila u multireligijskom sastavu njenog stanovništva i vladavini principa vjerske slobode.
Nakon kratkotrajnog nasilnog katoliciziranja zemlje tokom prve polovine 15. vijeka, dogodila se puna obnova multireligioziteta pod vladavinom Osmanskog carstva i u tom kontekstu je došlo i do prihvatanja islama od velikog dijela domaćeg stanovništva, a multireligozni sastav stanovništva je naglašen i ojačan doseljavanjem Jevreja, koji su bili protjerani iz Španije i koji su 1541. godine, pa do holokausta izvršenog nad njima od fašista i njihovih ustaških i četničkih pomagača, živjeli u Bosni zajedno s nama i slobodno.
Grijeh islama, unatoč dokaza o toleranciji, bio je ono što je odredilo našu sudbinu. Dogodilo se da su u vrijeme borbe za emancipaciju od osmanske vlasti svi ustanci u balkanskim zemljama bili obilato podržani od europskih zemalja osim ustanka Bošnjaka. Bošnjaci nisu bili podržani nego su bili prepušteni teškim represalijama Osmanlija zbog nastojanja da se oslobode njihove vlasti.
Stav zapadnih sila prema Bosni i Bošnjacima nije se promijenio ni kasnije, kada je postalo jasno da će na Balkanu nastati niz novih nacionalnih država. Iz tog projekta izuzeta je Bosna, jer je u njoj tada vladala velika muslimanska većina, a muslimani bili u ekonomskom, obrazovnom, kulturnom i civilizacijskom kontekstu vodeći njeni stanovnici. Europa nije htjela da u toj regiji nastane jedna država čija će vodeća snaga biti Bošnjaci islamske vjere, kojih je tada bilo u Bosni 71 posto (prema preciznim proračunima osmaniste Adema Handžića), bez obzira na to što su Bošnjaci smatrali svoje katoličke i pravoslavne, kao i jevrejske sugrađane, jednakim sebi u pravima i u odnosu prema državi i zemlji Bosni.
Neke europske sile (Austrija i Rusija preko Srbije i Crne Gore) potakle su i organizirale lokalne ustanke 1975. godine, da bi stekle povod za nametanje pitanja prava Osmanlija da vladaju i dalje u Bosni. To nije bilo potrebno činiti, jer su to pitanje na jasan način već 1832. godine postavili sami Bošnjaci. Ti ustanci svodili su se na paljenje odžaka i čardaka i ubijanje nevinih ljudi i imali su jedinu funkciju da daju povod za intervenciju zapadnih zemalja u unutrašnje stvari Osmanskog carstva. Rezultat je bio Berlinski kongres. Taj kongres oduzeo je Osmanskoj carevini pravo uprave nad Bosnom, ostavljajući sultanu suverenost nad njom.
Austriji je dato pravo da okupira zemlju i uvede red, a uvođenje reda započelo je kao policijska, a završilo se kao teška vojna operacija zbog žestokog otpora stanovništva. Taj otpor dao je izliku Austriji da izvrši velike represalije nad Bošnjacima. Uvođenje reda i zakona završilo se aneksijom Bosne i Hercegovine i njenim uključenjem u Austrijsko carstvo. Okupacija i kasnije uključenje Bosne i Hercegovine u Austriju izazvalo je val emigracije Bošnjaka koji su se selili u zemlje Osmanske carevine da bi se sačuvali od nasilja i prozelitizma. Tada je iseljeno oko 30 posto cjelokupnog bošnjačkog stanovništva.
Sve ovo praćeno je ubijanjem Bošnjaka koje je vršio Omer-paša Latas u znak odmazde zbog ustanka i protivljenja Osmanskom carstvu, zatim je isto to radila Austrija, koja je ubijala i vršila sekvestar imovine zbog otpora ljudi prema nasilnoj okupaciji njihove zemlje. Nasilje, međutim, nije prestalo nego se i povećalo nestankom stranih osvajača 1918. godine. U vezi s padom Austrije sile Antante su odlučile da Bosnu i Hercegovinu, kao dio ratnog plijena, uključe u novu tvorevinu svoje politike na Balkanu nazvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Bošnjaci o tome nisu pitani, kao što nikoga nije brinulo što im je time bio oduzet status bez naroda, a sve je bilo praćeno ogromnim represalijama nad njima.
I ovo nasilje, koje je izvršeno nakon završetka rata, a sastojalo se od masovnih ubojstava i pljački Bošnjaka, izazvalo je novi veliki val iseljavanja Bošnjaka. Ono što je užasno jeste činjenica da su sve do 1924. godine trajala divljačka masovna ubijanja muslimana u Sandžaku i istočnoj Hercegovini s očitom tendencijom da se oni prisile na iseljavanje.
Sljedeći dar zapadnih demokrata bošnjačkom narodu bila je podjela Bosne i Hercegovine 1939. godine. Ova kriminalna podjela izvršena je tako da su svi kotarevi u Bosni i Hercegovini dijeljeni po metodi 50 posto + 1 čovjek pravoslavac ili katolik, odlučivao je o tome hoće li određeni kotar pripasti Banovini Hrvatskoj ili Velikoj Srbiji, dok muslimani, odnosno Bošnjaci, nisu uzimani u obzir, mada su bili većinsko stanovništvo cijele zemlje. Ova operacija izvršena je pod pritiskom Velike Britanije. Koliko je ovaj potez Velike Britanije bio apsurdan i štetan po sve stanovnike Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, bilo je vidljivo već 1941. godine.
Tada su Hrvati iskoristili njemačku okupacije zemlje i rušenje države da započnu masovno istrebljivanje Srba iz Bosne i Hercegovine, kako bi teritorije zadobivene podjelom kompletirali i cijelu Bosnu i Hercegovinu definitivno pretvorili u čisto hrvatske teritorije (radili su ono isto što njihovi nasljednici sa srpske i hrvatske strane rade danas). I tada su račun platili Bošnjaci. Niko ih nije pitao žele li podjelu svoje zemlje, niko ih nije pitao žele li biti u Hrvatskoj, nisu stvarali nacionalnu bošnjačku državu, nisu istrebljivali i progonili stanovništvo drugih vjera i nacija, ali su tuđe račune platili najvećom cijenom, tj. najvećim postotkom ubijenih pripadnika svoje nacije poslije Jevreja (demograf Kočović to je egzaktno utvrdio).
Istrebljenje muslimana
Oni su nastavili da plaćaju račun za sve što je sukob hrvatskog i srpskog nacionalizma donijeo Bosni i Hercegovini. Ni to nije otrijeznilo Europu, jer je ona, kada je rušen komunizam u Jugoslaviji, i to na najgori mogući način, tj. putem davanja prava najcrnjim nacionalizmima da se razmašu i započnu svoj dance macabre, čije su Bošnjaci opet bili glavne žrtve, i to sada s jasnim razlozima, jer ni hrvatski ni srpski nacionalizam nisu mogli ostvariti ciljeve prisvajanja ili podjele Bosne i Hercegovine bez istrebljenja Bošnjaka. Stoga je rat u Bosni i Hercegovini u biti i bio rat protiv Bošnjaka, a usput i protiv muslimana, tj. istrebljenje muslimana bio je ideološki, a istrebljenje Bošnjaka politički cilj oba nacionalizma.
Trijebljenje Bošnjaka vršeno je uz punu asistenciju i indirektnu pomoć zapadnih sila koje su izbjegle da izvrše ijednu od svojih međunarodnim pravom i svojim aktima (brojnim rezolucijama OUN-a i drugih institucija) preuzetih obaveza u očuvanju mira i suzbijanju rata, ratnih zločina, među kojima i groznog genocida nad Bošnjacima. Naprotiv, Zapad je učinio sve da izjednači agresora sa žrtvom, da one koji čine ratne zločine i genocid proglasi individualnim zločincima i da liši odgovornosti i države i politike koje su proizvele sve ove grozote te da im osigura ostvarenje svih njihovih ciljeva na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Sve to bilo je praćeno vodopadima praznih riječi, olinjalih fraza o miroljubivim namjerama, podršci i pomoći, osudama agresije i zločina, ali bez ikakvog efekta i uz obilato priznavanje i legalizaciju svih političkih ciljeva i ostvarenja agresora i svođenja svih zločina na individualne akte pojedinaca. Bošnjaci su u svojoj zemlji postali grđani trećeg reda, stisnuti u koridoru od Sarajeva do Bihaća, uz stalne dokaze o tome da ni srpski ni hrvatski nacionalizam na tome ne ostaju, nego da imaju namjeru dovesti svoje ciljeve do krajnjeg ostvarenja.
U cijelom tom kontekstu stalnih nepravdi, žrtava i nasilja, sadašnja odluka zapadnih zemalja da se vizni režim liberalizira praktično za sve osim za Bošnjake, predstavlja tačku na I i konačni neoborivi dokaz o jasno neprijateljskom i antibošnjačkom u suštini antimuslimanskom stavu tih zemalja prema nama Bošnjacima. Naime, svi znamo da te mjere pogađaju samo Bošnjake, respective muslimane, koji nemaju, kako je to slučaj s Hrvatima i Srbima, pasoše susjednih zemalja i koji će jedino biti kontejnirani i konfinirani na teritoriji onog malog dijela svoje zemlje, na čijoj su površini 1990. živjeli u relaciji 92 posto njene teritorije, da bi danas pali na samo 22 posto nje, stjerani u tor i stavljeni u sendvič između nacionalističkih srpskih i hrvatskih vlasti koje provode segregaciju u "Herceg-Bosni" i u Republici Srpskoj i onemogućavaju svaki aktivniji život Bošnjaka.
Politički faktor
Sve to jasno ukazuje da je logika rješavanja bosanskog pitanja modelirana prema palestinskomn uzoru, pogotovo što je i retorika i ideologija koja stoji iz toga jednaka, tj. antiislamska. Mi smo krivi što smo živi i što se ne raseljavamo do kraja, kako bismo zapadnoj gospodi olakšali posao da očiste ovaj dio Europe od muslimanske opasnosti i onemoguće svaku mogućnost da muslimani postanu politički, duhovni i kulturni faktor u Europi. Oni, međutim, zaboravljaju da mi znamo da je strpljenje spas nemoćnih i da Allah, dž. š., voli strpljive, koji će na kraju pobijediti. Naravno, samo ako ima Boga i ako ima pravde u svijetu i išta dobra u ljudima.
Sve što je rečeno upućuje nas na veliki i opravdani skepticizam prema Zapadu i zapadnoj politici. Štaviše, mnogo toga uvjerava nas da je ona danas neskriveno antimuslimanska. U naše političare nemamo mnogo nade, koje zbog njihove nemoći i prevelikog angažmana u zapadnjačkim projektima, tako mi zbog njihovih intelektualnih i moralnih insuficijencija koje stalno demonstriraju. Ostaje nam da se uzdamo u sebe same i u svoju dokazanu moć trpljenja i strpljenja, a takvima će Bog sigurno pomoći ako neće ljudi. Ovo što su nam učinili je užasno i nema komentara osim gađenja i osude"
Na sceni je politicko i ekonomsko unistenje onoga sto je preostalo od Bosnjaka a oni tj. mi smo slijepi i imamo vodje koje vise brine da li im se osusila farba na vikendici u Drveniku nego kako njihov narod sve vise i vise propada.
DO KADA?
"Odluka o viznom režimu je antibosanska i antibošnjačka!
Bošnjaci su u svojoj zemlji postali grđani trećeg reda...
17.07.2009. 12:50
Piše: Akademik Muhamed Filipović
Objektivan posmatrač ne može da se otme snažnom utisku da se odnos Europe prema Bosni i Hercegovini i prema Bošnjacima ne mijenja i da za promjenu tog odnosa nisu bili dovoljni svi dokazi koje Bosna i Hercegovina i Bošnjaci već više od jedan vijek pružaju europskoj javnosti kao dokaz da se radi o miroljubivom, otvorenom i konstruktivnom narodu spremnom na saradnju.
Grijeh islama
Da su Bošnjaci civilizacijski, kulturno i socijalno potpuno izgrađena, civilizirana i kultivirana nacija, jasno je još iz početka 19. vijeka. Oni nikada i nikoga nisu napali, ničiju teritoriju nisu tražili i zauzimali, nisu vršili zločine i progonili stanovništvo drugih vjera i nacionalnosti, prihvatali su sve tekovine zapadne civilizacije i kulture, uz jedan izuzetak, a izgleda da je taj izuzetak upravo njihova najveća mana, oni su uporno čuvali svoju vjeru.
Nisu htjeli, kako je to Europa ranijih vjekova zahtijevala, da se katoliciziraju ili prihvate pravoslavlje. Oni su uporno branili svoju vjeru, jer su imali užasna iskustva nasilja nad njima u svim krajevima koje su europske sile Austrija i Venecija "oslobađale" iz vlasti sredinom, a oni bivali nasilno prevjravani. Oni su čuvali svoju vjeru i svoju zemlju Bosnu, čija je osnovna kulturna i civilizacijska vrijednost bila u multireligijskom sastavu njenog stanovništva i vladavini principa vjerske slobode.
Nakon kratkotrajnog nasilnog katoliciziranja zemlje tokom prve polovine 15. vijeka, dogodila se puna obnova multireligioziteta pod vladavinom Osmanskog carstva i u tom kontekstu je došlo i do prihvatanja islama od velikog dijela domaćeg stanovništva, a multireligozni sastav stanovništva je naglašen i ojačan doseljavanjem Jevreja, koji su bili protjerani iz Španije i koji su 1541. godine, pa do holokausta izvršenog nad njima od fašista i njihovih ustaških i četničkih pomagača, živjeli u Bosni zajedno s nama i slobodno.
Grijeh islama, unatoč dokaza o toleranciji, bio je ono što je odredilo našu sudbinu. Dogodilo se da su u vrijeme borbe za emancipaciju od osmanske vlasti svi ustanci u balkanskim zemljama bili obilato podržani od europskih zemalja osim ustanka Bošnjaka. Bošnjaci nisu bili podržani nego su bili prepušteni teškim represalijama Osmanlija zbog nastojanja da se oslobode njihove vlasti.
Stav zapadnih sila prema Bosni i Bošnjacima nije se promijenio ni kasnije, kada je postalo jasno da će na Balkanu nastati niz novih nacionalnih država. Iz tog projekta izuzeta je Bosna, jer je u njoj tada vladala velika muslimanska većina, a muslimani bili u ekonomskom, obrazovnom, kulturnom i civilizacijskom kontekstu vodeći njeni stanovnici. Europa nije htjela da u toj regiji nastane jedna država čija će vodeća snaga biti Bošnjaci islamske vjere, kojih je tada bilo u Bosni 71 posto (prema preciznim proračunima osmaniste Adema Handžića), bez obzira na to što su Bošnjaci smatrali svoje katoličke i pravoslavne, kao i jevrejske sugrađane, jednakim sebi u pravima i u odnosu prema državi i zemlji Bosni.
Neke europske sile (Austrija i Rusija preko Srbije i Crne Gore) potakle su i organizirale lokalne ustanke 1975. godine, da bi stekle povod za nametanje pitanja prava Osmanlija da vladaju i dalje u Bosni. To nije bilo potrebno činiti, jer su to pitanje na jasan način već 1832. godine postavili sami Bošnjaci. Ti ustanci svodili su se na paljenje odžaka i čardaka i ubijanje nevinih ljudi i imali su jedinu funkciju da daju povod za intervenciju zapadnih zemalja u unutrašnje stvari Osmanskog carstva. Rezultat je bio Berlinski kongres. Taj kongres oduzeo je Osmanskoj carevini pravo uprave nad Bosnom, ostavljajući sultanu suverenost nad njom.
Austriji je dato pravo da okupira zemlju i uvede red, a uvođenje reda započelo je kao policijska, a završilo se kao teška vojna operacija zbog žestokog otpora stanovništva. Taj otpor dao je izliku Austriji da izvrši velike represalije nad Bošnjacima. Uvođenje reda i zakona završilo se aneksijom Bosne i Hercegovine i njenim uključenjem u Austrijsko carstvo. Okupacija i kasnije uključenje Bosne i Hercegovine u Austriju izazvalo je val emigracije Bošnjaka koji su se selili u zemlje Osmanske carevine da bi se sačuvali od nasilja i prozelitizma. Tada je iseljeno oko 30 posto cjelokupnog bošnjačkog stanovništva.
Sve ovo praćeno je ubijanjem Bošnjaka koje je vršio Omer-paša Latas u znak odmazde zbog ustanka i protivljenja Osmanskom carstvu, zatim je isto to radila Austrija, koja je ubijala i vršila sekvestar imovine zbog otpora ljudi prema nasilnoj okupaciji njihove zemlje. Nasilje, međutim, nije prestalo nego se i povećalo nestankom stranih osvajača 1918. godine. U vezi s padom Austrije sile Antante su odlučile da Bosnu i Hercegovinu, kao dio ratnog plijena, uključe u novu tvorevinu svoje politike na Balkanu nazvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Bošnjaci o tome nisu pitani, kao što nikoga nije brinulo što im je time bio oduzet status bez naroda, a sve je bilo praćeno ogromnim represalijama nad njima.
I ovo nasilje, koje je izvršeno nakon završetka rata, a sastojalo se od masovnih ubojstava i pljački Bošnjaka, izazvalo je novi veliki val iseljavanja Bošnjaka. Ono što je užasno jeste činjenica da su sve do 1924. godine trajala divljačka masovna ubijanja muslimana u Sandžaku i istočnoj Hercegovini s očitom tendencijom da se oni prisile na iseljavanje.
Sljedeći dar zapadnih demokrata bošnjačkom narodu bila je podjela Bosne i Hercegovine 1939. godine. Ova kriminalna podjela izvršena je tako da su svi kotarevi u Bosni i Hercegovini dijeljeni po metodi 50 posto + 1 čovjek pravoslavac ili katolik, odlučivao je o tome hoće li određeni kotar pripasti Banovini Hrvatskoj ili Velikoj Srbiji, dok muslimani, odnosno Bošnjaci, nisu uzimani u obzir, mada su bili većinsko stanovništvo cijele zemlje. Ova operacija izvršena je pod pritiskom Velike Britanije. Koliko je ovaj potez Velike Britanije bio apsurdan i štetan po sve stanovnike Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, bilo je vidljivo već 1941. godine.
Tada su Hrvati iskoristili njemačku okupacije zemlje i rušenje države da započnu masovno istrebljivanje Srba iz Bosne i Hercegovine, kako bi teritorije zadobivene podjelom kompletirali i cijelu Bosnu i Hercegovinu definitivno pretvorili u čisto hrvatske teritorije (radili su ono isto što njihovi nasljednici sa srpske i hrvatske strane rade danas). I tada su račun platili Bošnjaci. Niko ih nije pitao žele li podjelu svoje zemlje, niko ih nije pitao žele li biti u Hrvatskoj, nisu stvarali nacionalnu bošnjačku državu, nisu istrebljivali i progonili stanovništvo drugih vjera i nacija, ali su tuđe račune platili najvećom cijenom, tj. najvećim postotkom ubijenih pripadnika svoje nacije poslije Jevreja (demograf Kočović to je egzaktno utvrdio).
Istrebljenje muslimana
Oni su nastavili da plaćaju račun za sve što je sukob hrvatskog i srpskog nacionalizma donijeo Bosni i Hercegovini. Ni to nije otrijeznilo Europu, jer je ona, kada je rušen komunizam u Jugoslaviji, i to na najgori mogući način, tj. putem davanja prava najcrnjim nacionalizmima da se razmašu i započnu svoj dance macabre, čije su Bošnjaci opet bili glavne žrtve, i to sada s jasnim razlozima, jer ni hrvatski ni srpski nacionalizam nisu mogli ostvariti ciljeve prisvajanja ili podjele Bosne i Hercegovine bez istrebljenja Bošnjaka. Stoga je rat u Bosni i Hercegovini u biti i bio rat protiv Bošnjaka, a usput i protiv muslimana, tj. istrebljenje muslimana bio je ideološki, a istrebljenje Bošnjaka politički cilj oba nacionalizma.
Trijebljenje Bošnjaka vršeno je uz punu asistenciju i indirektnu pomoć zapadnih sila koje su izbjegle da izvrše ijednu od svojih međunarodnim pravom i svojim aktima (brojnim rezolucijama OUN-a i drugih institucija) preuzetih obaveza u očuvanju mira i suzbijanju rata, ratnih zločina, među kojima i groznog genocida nad Bošnjacima. Naprotiv, Zapad je učinio sve da izjednači agresora sa žrtvom, da one koji čine ratne zločine i genocid proglasi individualnim zločincima i da liši odgovornosti i države i politike koje su proizvele sve ove grozote te da im osigura ostvarenje svih njihovih ciljeva na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Sve to bilo je praćeno vodopadima praznih riječi, olinjalih fraza o miroljubivim namjerama, podršci i pomoći, osudama agresije i zločina, ali bez ikakvog efekta i uz obilato priznavanje i legalizaciju svih političkih ciljeva i ostvarenja agresora i svođenja svih zločina na individualne akte pojedinaca. Bošnjaci su u svojoj zemlji postali grđani trećeg reda, stisnuti u koridoru od Sarajeva do Bihaća, uz stalne dokaze o tome da ni srpski ni hrvatski nacionalizam na tome ne ostaju, nego da imaju namjeru dovesti svoje ciljeve do krajnjeg ostvarenja.
U cijelom tom kontekstu stalnih nepravdi, žrtava i nasilja, sadašnja odluka zapadnih zemalja da se vizni režim liberalizira praktično za sve osim za Bošnjake, predstavlja tačku na I i konačni neoborivi dokaz o jasno neprijateljskom i antibošnjačkom u suštini antimuslimanskom stavu tih zemalja prema nama Bošnjacima. Naime, svi znamo da te mjere pogađaju samo Bošnjake, respective muslimane, koji nemaju, kako je to slučaj s Hrvatima i Srbima, pasoše susjednih zemalja i koji će jedino biti kontejnirani i konfinirani na teritoriji onog malog dijela svoje zemlje, na čijoj su površini 1990. živjeli u relaciji 92 posto njene teritorije, da bi danas pali na samo 22 posto nje, stjerani u tor i stavljeni u sendvič između nacionalističkih srpskih i hrvatskih vlasti koje provode segregaciju u "Herceg-Bosni" i u Republici Srpskoj i onemogućavaju svaki aktivniji život Bošnjaka.
Politički faktor
Sve to jasno ukazuje da je logika rješavanja bosanskog pitanja modelirana prema palestinskomn uzoru, pogotovo što je i retorika i ideologija koja stoji iz toga jednaka, tj. antiislamska. Mi smo krivi što smo živi i što se ne raseljavamo do kraja, kako bismo zapadnoj gospodi olakšali posao da očiste ovaj dio Europe od muslimanske opasnosti i onemoguće svaku mogućnost da muslimani postanu politički, duhovni i kulturni faktor u Europi. Oni, međutim, zaboravljaju da mi znamo da je strpljenje spas nemoćnih i da Allah, dž. š., voli strpljive, koji će na kraju pobijediti. Naravno, samo ako ima Boga i ako ima pravde u svijetu i išta dobra u ljudima.
Sve što je rečeno upućuje nas na veliki i opravdani skepticizam prema Zapadu i zapadnoj politici. Štaviše, mnogo toga uvjerava nas da je ona danas neskriveno antimuslimanska. U naše političare nemamo mnogo nade, koje zbog njihove nemoći i prevelikog angažmana u zapadnjačkim projektima, tako mi zbog njihovih intelektualnih i moralnih insuficijencija koje stalno demonstriraju. Ostaje nam da se uzdamo u sebe same i u svoju dokazanu moć trpljenja i strpljenja, a takvima će Bog sigurno pomoći ako neće ljudi. Ovo što su nam učinili je užasno i nema komentara osim gađenja i osude"
Klasično Tunjino baljezganje i kvazi-istorija. On kao kritikuje vođe, a čitav život im skute drži. Dovde nas je dovela jedno do podne, drugo iza podne-minder politika. Kad razmislim, 16 strana kritike profesorice Sanje je malo previše - Tunjo je zaslužio bar duplo
ja sam SI-ZA 
status ovakav kakav jeste samo njima odgovara...