#1 Kako je tužitelj McNair postao top-star?!
Posted: 23/10/2004 16:18
Kako je tužitelj McNair postao top-star?!
http://www.bljesak.info/modules.php?nam ... &sid=12620
Ako bi se u ovom trenutku provelo makar i krajnje površno, nereprezentativno sondiranje javnog mnijenja o osobama iz ovdašnjeg javnog, političkog, duhovnog, ekonomskog života kojima se...
... najviše vjeruje i čiji se angažman najviše cijeni, vrlo je vjerovatno kako bi John McNair, tužitelj Specijalnog odjela za korupciju i organizirani kriminal Tužiteljstva BiH, zauzeo visoko, a može biti i najviše mjesto, i priskrbio najveće ocjene.
Piše: Senad Avdić
Ovaj Kanađanin, pitome i uglađene vanjštine i radikalno drugačije unutrašnje strukture, takav je status nedvojbeno zaslužio i višestruko opravdao. Na način na koji je italijanski sudac Giovanni Falcone (ubijen, naravno, početkom 90-ih) stekao simpatije građana Sicilije, koji su decenijama živjeli u žrvnju sprege mafijaško - pravosudno - odvjetničke hobotnice, i tužitelj McNair je posljednjih mjeseci u ovdašnjoj nekorumpiranoj javnosti postao svojevrsni simbol pravde i pravednosti, i posljednja nada da će ovdašnji kriminalci, ubice i mafijaši napokon odgovarati za svoja zlodjela.
Njegove su optužnice rezultirale hapšenjem osoba koje nisu krale novčanike, obijale auta ili u pripitom stanju prošle kroz crveno svjetlo: kanadski je tužitelj iza rešetaka stavio krupne ribe, donedavne šampione ovdašnje vlasti; ex predsjednika države, ministra odbrane, direktora INTERPOL-a te njihove pomagače i “po horizontali i po vertikali”...
Uprkos činjenici da su u istom odjelu Tužiteljstva BiH trojica stranaca s istim imenom, John (uz McNaira, tu su i John Rattel, također Kanađanin, i John Smidt, Amerikanac), ovdašnjoj je javnosti poznato samo ime ovog prvog: on je dao nalog za hapšenje Ante Jelavića, Miroslava Prce i Miroslava Rupčića, on se nagodio s posljednjom dvojicom da priznaju krivicu i odleže u zatvoru pet, odnosno pet i po godina; po njegovom nalogu policija je uhapsila Asima Fazlića i Senada Kobilića, a nešto kasnije i Abduladhima Maktoufa, u njega su uprte oči kompletnog puka koji se nada da nije izgubljena svaka nada da se Bosna i Hercegovina transformira u pravnu državu...
Prevelik teret za jednog čovjeka?! Naravno da jeste. Osobito u zemlji čiji građani više od jedne decenije žive u pravosudnoj džungli, u kojoj su tužitelji i sudije bili produžena ruka politike a politika bila instrument mafije, zločinaca i kriminalaca.
Međunarodna zajednica je posljednjih 7-8 godina gotovo iskrvarila pokušavajući “iznutra” reformirati taj sistem, dakle depolitizirati ga, profesionalizirati i učiniti neovisnim. Rezultati su bili bijedni, što će reći, nije ih bilo: pravosuđe je u stanju iz kojeg izlaza nema.
Potpuno je bilo besmisleno, primjerice, vjerovati kako će korumpirani sudija koji je imao hiljadu maraka plaću prestati biti korumpiran onog trena kad mu ta plaća bude pet puta veća: ma kakvi, on će samo iz “golfa dvojke” preseliti u “audi 6” koji je dobio na poklon od malo krupnijih kriminalaca od onih koji su mu dodijelili golfa.
Kakve pomoći (materijalne, stručne, moralne) može biti za sudiju koji izrekne presudu za ubistvo u visini od 20 godina, pa samo nekoliko mjeseci kasnije počinitelje oslobodi u “nedostatku dokaza”.
Lokalna tužiteljstva, od općinskih do entitetskih, korumpirana i kompromitirana, nestručna i oportuna, ljigava i bezvoljna (pri tom aristokratski plaćena) od trenutka kada je uspostavljeno Tužiteljstvo BiH utrkuju se da svoje predmete proslijede na najvišu tužiteljsku razinu, e kako se oni (lokalci) ne bi bavili ničim (prvo) a pogotovo (drugo) kako se ne bi zamjerali svojim političkim i kriminalnim saveznicima.
Kao posljedica toga, već u ovom trenutku, godinu dana nakon efektivne uspostave, Tužiteljstvo i Sud BiH su potpuno zatrpani hiljadama predmeta od kojih je lokalno pravosuđe pobjeglo. Primjer: prijava protiv Tihomira Gligorića u svakoj bi normalnoj zemlji bila u nadležnosti općinskog suda (u ovom slučaju u Laktašima): kod nas se taj slučaj, krajnje lokalnog karaktera, preselio na državnu razinu, vjerovatno iz tog razloga što je Gligorić poslanik u državnom Parlamentu!?
Riječ je o krajnje defektnoj logici: Borislav Paravac, kad ukrade haljinu sa komšijinog štrika, treba odgovarati na sudu u Doboju; kad svoju ženu obuče novcem iz budžeta BiH, mjesto mu je u sudnici Suda BiH!
No, pobjegosmo od osnovne teme: javne (pozitivne) recepcije kanadskog pravnika na privremenom radu u BiH Johna McNaira.
Unutar ovdašnje stručne, pravne javnosti već se stvorila snažna opozicija koja njegove metode dovodi u pitanje a rezultate njegovog angažmana, ponekad i argumentirano, relativizira. Tužitelj i njegov rad se, naravno, ne mjere podrškom javnosti, već isključivo kvalitetom optužnica koje je potpisao i koje mora odbraniti pred sudom.
Vrlo je upitno da li je tužitelj McNair, odustajanjem od više od trideset tačaka optužnice protiv Miroslava Prce i njegovog imenjaka Rupčića (zauzvrat dobijajući deset i po godina zatvora), oslabio ili ojačao svoj autoritet. Sporno je i da li prekvalifikacija optužnice protif Maktoufa (gdje je prvobitno težište sa kriminala prebačeno na ratne zločine ovog Iračanina sa sjedištem u Travniku) posljedica “temeljitog pristupa” ili hvatanje za (dosta čvrstu i efektnu) slamku?
Zašto je Tužiteljstvo BiH na suđenju Asimu Fazliću i Senadu Kobiliću tražilo odgodu kako bi se preformulirala optužnica (formalni razlog je smrt zaštićenog svjedoka)? Odgovore ovdje nećete naći. Ovdje se samo može konstatirati da je dosadašnja praksa Tužiteljstva i Suda BiH proizvela prije svega (užasno dragocjene) psihološke efekte: pokazalo se da niko nije zaštićen od “ruke pravde”.
Ostaje još jedan sitni poslić: da se u pravnu praksu uvede i princip da niko nije kriv dok mu se to ne dokaže!
Sve suprotno je refleksija i recidiv tzv. revolucionarne pravde, oslobođene od obaveze poštivanja zakonski ustrojene pravne procedure.
Ništa u ovoj zemlji ne može funkcionirati ukoliko samo to (jedno) funkcionira. Nažalost, ni McNair...
http://www.bljesak.info/modules.php?nam ... &sid=12620
Ako bi se u ovom trenutku provelo makar i krajnje površno, nereprezentativno sondiranje javnog mnijenja o osobama iz ovdašnjeg javnog, političkog, duhovnog, ekonomskog života kojima se...
... najviše vjeruje i čiji se angažman najviše cijeni, vrlo je vjerovatno kako bi John McNair, tužitelj Specijalnog odjela za korupciju i organizirani kriminal Tužiteljstva BiH, zauzeo visoko, a može biti i najviše mjesto, i priskrbio najveće ocjene.
Piše: Senad Avdić
Ovaj Kanađanin, pitome i uglađene vanjštine i radikalno drugačije unutrašnje strukture, takav je status nedvojbeno zaslužio i višestruko opravdao. Na način na koji je italijanski sudac Giovanni Falcone (ubijen, naravno, početkom 90-ih) stekao simpatije građana Sicilije, koji su decenijama živjeli u žrvnju sprege mafijaško - pravosudno - odvjetničke hobotnice, i tužitelj McNair je posljednjih mjeseci u ovdašnjoj nekorumpiranoj javnosti postao svojevrsni simbol pravde i pravednosti, i posljednja nada da će ovdašnji kriminalci, ubice i mafijaši napokon odgovarati za svoja zlodjela.
Njegove su optužnice rezultirale hapšenjem osoba koje nisu krale novčanike, obijale auta ili u pripitom stanju prošle kroz crveno svjetlo: kanadski je tužitelj iza rešetaka stavio krupne ribe, donedavne šampione ovdašnje vlasti; ex predsjednika države, ministra odbrane, direktora INTERPOL-a te njihove pomagače i “po horizontali i po vertikali”...
Uprkos činjenici da su u istom odjelu Tužiteljstva BiH trojica stranaca s istim imenom, John (uz McNaira, tu su i John Rattel, također Kanađanin, i John Smidt, Amerikanac), ovdašnjoj je javnosti poznato samo ime ovog prvog: on je dao nalog za hapšenje Ante Jelavića, Miroslava Prce i Miroslava Rupčića, on se nagodio s posljednjom dvojicom da priznaju krivicu i odleže u zatvoru pet, odnosno pet i po godina; po njegovom nalogu policija je uhapsila Asima Fazlića i Senada Kobilića, a nešto kasnije i Abduladhima Maktoufa, u njega su uprte oči kompletnog puka koji se nada da nije izgubljena svaka nada da se Bosna i Hercegovina transformira u pravnu državu...
Prevelik teret za jednog čovjeka?! Naravno da jeste. Osobito u zemlji čiji građani više od jedne decenije žive u pravosudnoj džungli, u kojoj su tužitelji i sudije bili produžena ruka politike a politika bila instrument mafije, zločinaca i kriminalaca.
Međunarodna zajednica je posljednjih 7-8 godina gotovo iskrvarila pokušavajući “iznutra” reformirati taj sistem, dakle depolitizirati ga, profesionalizirati i učiniti neovisnim. Rezultati su bili bijedni, što će reći, nije ih bilo: pravosuđe je u stanju iz kojeg izlaza nema.
Potpuno je bilo besmisleno, primjerice, vjerovati kako će korumpirani sudija koji je imao hiljadu maraka plaću prestati biti korumpiran onog trena kad mu ta plaća bude pet puta veća: ma kakvi, on će samo iz “golfa dvojke” preseliti u “audi 6” koji je dobio na poklon od malo krupnijih kriminalaca od onih koji su mu dodijelili golfa.
Kakve pomoći (materijalne, stručne, moralne) može biti za sudiju koji izrekne presudu za ubistvo u visini od 20 godina, pa samo nekoliko mjeseci kasnije počinitelje oslobodi u “nedostatku dokaza”.
Lokalna tužiteljstva, od općinskih do entitetskih, korumpirana i kompromitirana, nestručna i oportuna, ljigava i bezvoljna (pri tom aristokratski plaćena) od trenutka kada je uspostavljeno Tužiteljstvo BiH utrkuju se da svoje predmete proslijede na najvišu tužiteljsku razinu, e kako se oni (lokalci) ne bi bavili ničim (prvo) a pogotovo (drugo) kako se ne bi zamjerali svojim političkim i kriminalnim saveznicima.
Kao posljedica toga, već u ovom trenutku, godinu dana nakon efektivne uspostave, Tužiteljstvo i Sud BiH su potpuno zatrpani hiljadama predmeta od kojih je lokalno pravosuđe pobjeglo. Primjer: prijava protiv Tihomira Gligorića u svakoj bi normalnoj zemlji bila u nadležnosti općinskog suda (u ovom slučaju u Laktašima): kod nas se taj slučaj, krajnje lokalnog karaktera, preselio na državnu razinu, vjerovatno iz tog razloga što je Gligorić poslanik u državnom Parlamentu!?
Riječ je o krajnje defektnoj logici: Borislav Paravac, kad ukrade haljinu sa komšijinog štrika, treba odgovarati na sudu u Doboju; kad svoju ženu obuče novcem iz budžeta BiH, mjesto mu je u sudnici Suda BiH!
No, pobjegosmo od osnovne teme: javne (pozitivne) recepcije kanadskog pravnika na privremenom radu u BiH Johna McNaira.
Unutar ovdašnje stručne, pravne javnosti već se stvorila snažna opozicija koja njegove metode dovodi u pitanje a rezultate njegovog angažmana, ponekad i argumentirano, relativizira. Tužitelj i njegov rad se, naravno, ne mjere podrškom javnosti, već isključivo kvalitetom optužnica koje je potpisao i koje mora odbraniti pred sudom.
Vrlo je upitno da li je tužitelj McNair, odustajanjem od više od trideset tačaka optužnice protiv Miroslava Prce i njegovog imenjaka Rupčića (zauzvrat dobijajući deset i po godina zatvora), oslabio ili ojačao svoj autoritet. Sporno je i da li prekvalifikacija optužnice protif Maktoufa (gdje je prvobitno težište sa kriminala prebačeno na ratne zločine ovog Iračanina sa sjedištem u Travniku) posljedica “temeljitog pristupa” ili hvatanje za (dosta čvrstu i efektnu) slamku?
Zašto je Tužiteljstvo BiH na suđenju Asimu Fazliću i Senadu Kobiliću tražilo odgodu kako bi se preformulirala optužnica (formalni razlog je smrt zaštićenog svjedoka)? Odgovore ovdje nećete naći. Ovdje se samo može konstatirati da je dosadašnja praksa Tužiteljstva i Suda BiH proizvela prije svega (užasno dragocjene) psihološke efekte: pokazalo se da niko nije zaštićen od “ruke pravde”.
Ostaje još jedan sitni poslić: da se u pravnu praksu uvede i princip da niko nije kriv dok mu se to ne dokaže!
Sve suprotno je refleksija i recidiv tzv. revolucionarne pravde, oslobođene od obaveze poštivanja zakonski ustrojene pravne procedure.
Ništa u ovoj zemlji ne može funkcionirati ukoliko samo to (jedno) funkcionira. Nažalost, ni McNair...