#1 pojam strepnje
Posted: 08/07/2009 21:37
da pokusam. prvi put se javljam na ovaj subforum, i pratim ponekada vase komentare - i mnogi od vas me impresioniraju
znanjem, nacinom razmisljanja, i dopada mi se kako se na ovome forumu teme razvijaju. cini se jedno prociscavanje neke teme,
ili pitanja.
za sebe drzim da sam gnostik. moram priznati da mi je jako tesko "identificirati" se kroz moju 'prvobitnu' religiju.
nekada davno je to bilo. postojali su pokusaji, i cak svojevoljno odlazim na satove etike (nazovimo tako), bez ikakve
prisile od strane porodice, ili pod utjecajem drugih autoritativnih faktora.
nekada kroz vrijeme me vukla "strepnja", pa sve do nekada jednom perioda mojeg zivota, povezujem kako je
moj odnos sa nebom, nekim svecima, sa onim sto je oko mene - moj odnos. postojala je prednost, razmisljam, sto ne zivim vise u Bosni, pa tako da ne mogu
biti pod utjecajem 'faktora' ikakvih.
sto zelim da kazem? pamtim kako je u periodima moje "duhovnosti" (recimo da danas vise nisam to, samo imam neku vrstu slobode, i
da imam svoj odnos sa tim nebeskim visinama, ili kako god se zovu) postojala jedna vrsta strepnje. mislim da, na zalost, postoje jos neki
kraci od onih dana, pa se pojavi osjecaj anksioznosti, i pokusavam da korigiram neke stvari, kako ne bi grmilo i sijevalo sa neba.
cudno?
kako sa ove distance posmatram one dane, shvatim da je to bio, suptilno receno, jedan razvoj i sve one turbulencije su bile nuzne
da bi doslo, valjda, do nekoga "osvijescivanja"... osvijesvicanja do te mjere, da iz sebe izbacim sve moguce strepnje koje su prilicno
znale razbacivati po stranama. pitam se, sto je onda tih dana bilo "duhovno"?
uredu. ne zelim da ostavljam dojam da vrijedjam ikoga, da vrijedjam one koji su duhom priklonjeni svetovnom.
za vrijeme tih dana, krajem 19-te godine nekim sticajem okolnosti pocinjem citati Kierkegaarda. danas mu se rado vracam,
jer vjerujem kako je ima turbulencije koje su meni slicne. pa mi je svakako pomogao da se izvucem iz toga nekoga anksioznog osjecaja.
kao i Swedenborg, kao i Emerson, kao i Thoreau, ili Goethe. bez njih, vjerovatno bi me glava danas jos vise boljela.
sada, jucer prelazim po knjizi, Pojam Strepnje, Kieerkegard, i nailazim na ovaj pasus:
"Jedino sto odistinski moze razoruzati sofizam kajanja jeste vjera, hrabrost da se vjeruje da je samo
nase stanje nov grijeh, hrabrost je da se odrekne strepnje bez strepnje, a za to je sposobna samo vjera,
koja pri tom ne unistava strepnju, vec, vjecito mlada, stalno izmice uzasima strepnje. To moze samo
vjera, jer samo u vjeri je sinteza vjecita i u svakom trenutku mogucna.
Osim toga, kajanje (i strepnja) zadrzava radnju, a ovu posljednju etika ustvari i zahtjeva. Naime
kajanje samo sebi mora postati predmet, posto vrijeme kajanja znaci odsustvo radnje.
Stoga je prravi eticki poklic 'pun energije i hrabrosti, da nema vremena za kajanje'.
***
Nije mi stalo do toga da ovdje drzim visokoparne govore o cijeloj nasoj epohi; ali da li
ce onaj ko je posmatrao danasnju generaciju biti sklon da negira kako disharmonija u njoj i razlog njenih
strepnji i nemira leze u tome sto, na jednoj strani, istina raste po obimu i masi, a donekle
i po apstraktnoj jasnoci, dok, s druge strane, izvijesnost stalno opada?!
Covjek oslobadja i umiruje svoju dusu naprezuci misao da bi nasao neki novi dokaz. A sta je takav
dokaz drugo vec dobro djelo u cisto katolickom smislu!
Svaki individualitet koji, da ostanemo pri istom primjeru, umije da navede dokaz za besmrtnost nase duse, a sam
nije ubijedjen u nju, uvijek ce strepiti pred svakim fenomenom koji ga bude tangirao. On ce biti
zbunjen, osjecat ce se mucno kada cuje nekoga covjeka da govori o besmrtnosti.
Pristalica najkruce ortodoksije moze biti opsjednut demonom. On zna sve od pocetka do kraja,
on se klanja pred onim sto je sveto, istina mu je skup obreda, on govori o pojavljivanju pred prijestolom
Bozjim i zna koliko se puta treba pokloniti pred Njim, on zna sve kao onaj sto umije da dokaze neki
matematicki stav ako su elementi obiljezeni sa A B C, a ne umije da se snadje ako su oznake D E F.
Zato on strepi kada cuje nesto sto nije od rijeci do rijeci isto."
Uredu. Ima jos mnogo toga da se pise, ali samo ispisujem jedan mali fragment iz Kierkegaardovog djela.
No pitam se, sto znaci strepnja u duhovnom? Vjerujem da ona nosi neku prednost, vodi ka prociscavanju,
ali prepustanje njoj moze dovesti do velikog gubitka energije, i, pa recimo tako, vremena
da se nesto stvarno, i Bogu milo, stvori u ovozemaljskom zivotu.
Ocito je da je strepnja intenzivna kod tih, kako ih Kierkaard oslovljava, pripadnika najkruce ortodoksije.
znanjem, nacinom razmisljanja, i dopada mi se kako se na ovome forumu teme razvijaju. cini se jedno prociscavanje neke teme,
ili pitanja.
za sebe drzim da sam gnostik. moram priznati da mi je jako tesko "identificirati" se kroz moju 'prvobitnu' religiju.
nekada davno je to bilo. postojali su pokusaji, i cak svojevoljno odlazim na satove etike (nazovimo tako), bez ikakve
prisile od strane porodice, ili pod utjecajem drugih autoritativnih faktora.
nekada kroz vrijeme me vukla "strepnja", pa sve do nekada jednom perioda mojeg zivota, povezujem kako je
moj odnos sa nebom, nekim svecima, sa onim sto je oko mene - moj odnos. postojala je prednost, razmisljam, sto ne zivim vise u Bosni, pa tako da ne mogu
biti pod utjecajem 'faktora' ikakvih.
sto zelim da kazem? pamtim kako je u periodima moje "duhovnosti" (recimo da danas vise nisam to, samo imam neku vrstu slobode, i
da imam svoj odnos sa tim nebeskim visinama, ili kako god se zovu) postojala jedna vrsta strepnje. mislim da, na zalost, postoje jos neki
kraci od onih dana, pa se pojavi osjecaj anksioznosti, i pokusavam da korigiram neke stvari, kako ne bi grmilo i sijevalo sa neba.
cudno?
kako sa ove distance posmatram one dane, shvatim da je to bio, suptilno receno, jedan razvoj i sve one turbulencije su bile nuzne
da bi doslo, valjda, do nekoga "osvijescivanja"... osvijesvicanja do te mjere, da iz sebe izbacim sve moguce strepnje koje su prilicno
znale razbacivati po stranama. pitam se, sto je onda tih dana bilo "duhovno"?
uredu. ne zelim da ostavljam dojam da vrijedjam ikoga, da vrijedjam one koji su duhom priklonjeni svetovnom.
za vrijeme tih dana, krajem 19-te godine nekim sticajem okolnosti pocinjem citati Kierkegaarda. danas mu se rado vracam,
jer vjerujem kako je ima turbulencije koje su meni slicne. pa mi je svakako pomogao da se izvucem iz toga nekoga anksioznog osjecaja.
kao i Swedenborg, kao i Emerson, kao i Thoreau, ili Goethe. bez njih, vjerovatno bi me glava danas jos vise boljela.
sada, jucer prelazim po knjizi, Pojam Strepnje, Kieerkegard, i nailazim na ovaj pasus:
"Jedino sto odistinski moze razoruzati sofizam kajanja jeste vjera, hrabrost da se vjeruje da je samo
nase stanje nov grijeh, hrabrost je da se odrekne strepnje bez strepnje, a za to je sposobna samo vjera,
koja pri tom ne unistava strepnju, vec, vjecito mlada, stalno izmice uzasima strepnje. To moze samo
vjera, jer samo u vjeri je sinteza vjecita i u svakom trenutku mogucna.
Osim toga, kajanje (i strepnja) zadrzava radnju, a ovu posljednju etika ustvari i zahtjeva. Naime
kajanje samo sebi mora postati predmet, posto vrijeme kajanja znaci odsustvo radnje.
Stoga je prravi eticki poklic 'pun energije i hrabrosti, da nema vremena za kajanje'.
***
Nije mi stalo do toga da ovdje drzim visokoparne govore o cijeloj nasoj epohi; ali da li
ce onaj ko je posmatrao danasnju generaciju biti sklon da negira kako disharmonija u njoj i razlog njenih
strepnji i nemira leze u tome sto, na jednoj strani, istina raste po obimu i masi, a donekle
i po apstraktnoj jasnoci, dok, s druge strane, izvijesnost stalno opada?!
Covjek oslobadja i umiruje svoju dusu naprezuci misao da bi nasao neki novi dokaz. A sta je takav
dokaz drugo vec dobro djelo u cisto katolickom smislu!
Svaki individualitet koji, da ostanemo pri istom primjeru, umije da navede dokaz za besmrtnost nase duse, a sam
nije ubijedjen u nju, uvijek ce strepiti pred svakim fenomenom koji ga bude tangirao. On ce biti
zbunjen, osjecat ce se mucno kada cuje nekoga covjeka da govori o besmrtnosti.
Pristalica najkruce ortodoksije moze biti opsjednut demonom. On zna sve od pocetka do kraja,
on se klanja pred onim sto je sveto, istina mu je skup obreda, on govori o pojavljivanju pred prijestolom
Bozjim i zna koliko se puta treba pokloniti pred Njim, on zna sve kao onaj sto umije da dokaze neki
matematicki stav ako su elementi obiljezeni sa A B C, a ne umije da se snadje ako su oznake D E F.
Zato on strepi kada cuje nesto sto nije od rijeci do rijeci isto."
Uredu. Ima jos mnogo toga da se pise, ali samo ispisujem jedan mali fragment iz Kierkegaardovog djela.
No pitam se, sto znaci strepnja u duhovnom? Vjerujem da ona nosi neku prednost, vodi ka prociscavanju,
ali prepustanje njoj moze dovesti do velikog gubitka energije, i, pa recimo tako, vremena
da se nesto stvarno, i Bogu milo, stvori u ovozemaljskom zivotu.
Ocito je da je strepnja intenzivna kod tih, kako ih Kierkaard oslovljava, pripadnika najkruce ortodoksije.
tvoj prijedlog za knjige, pokusala sam pronaci na internetu neke primjerke ili recenzije na iste. medjutim, ne uspjevam naci. osim nekih fragmenata na nekim diskusijama.