Magazin Start

[Bacacica_kugle]

Neki dan mi dođe do ruku magazin Start. Kako sam mogla primjetiti, došlo je došlo do kadrovskih i uredničkih promjena.
Kako vam se novina sada čini? Meni ne izgleda loše...

http://www.startbih.info/

[texas]

Ako se radi o na sva zvona najavljivanom e-magazinu Eldina Karića po uzoru na Lukovićeve e-novine onda je ovo bezveze.

[strujnik]

Kako su neki ljudi otisli iz Starta, kvalitet sadrzaja je sigurno opao, ali eto i dalje kupujem Start, kao znak podrske gradjanski orijentisanim medijima.

[kazimir]

Postavih i na temi o Mandicu, ali da probam i ovde:

Da li neko, možda, ima pristup arhivi „Infobiroa“, jer bih voleo pročitati intervju koji je Igor Mandić dao „Startu“ pre dve godine (http://www.idoconline.info/digitalarchi ... tId=336574 ).
Unapred zahvalan na svakoj pomoći,
m.

[tokar]

Postavih i na temi o Mandicu, ali da probam i ovde:

Da li neko, možda, ima pristup arhivi „Infobiroa“, jer bih voleo pročitati intervju koji je Igor Mandić dao „Startu“ pre dve godine (http://www.idoconline.info/digitalarchi ... tId=336574 ).
Unapred zahvalan na svakoj pomoći,
m.

Ja ti mogu samo vako pomoći :

IRONIJA MI JE SPLAV ZA PREŽIVLJAVANJE


Previsoka je cena po koju je Mandić, ciničnom ironijom usuda, imao «dokazati» kako o sebi i bližnjima ume pisati jednako dobro kao i o drugima! «Sebi pod kožu» je od početka do stravičnog finala, knjiga izuzetna čak i u okvirima jednog tako osebujnog opusa napisao je u listu Vreme beogradski književni kritičar Teofil Pančić. Nehotičnu biografiju, kako je sam Igor Mandić u podnaslovu nazvao svoju knjigu Sebi pod kožu, čine dnevnički pabirci od augusta 2003. godine pa do augusta 2004. Radi se o zaista zabavnom štivu, u kojem stari cinik s lakoćom secira kulturnu scenu, ali i svakodnevnicu Hrvatske. Zabavno je sve do posljednjih nekoliko stranica, kada knjiga doživljava, kako je to Robert Perišić napisao, bolan, ali književno zanimljiv preobražaj 19. augusta njegova kćerka Ada pokušala je izvršiti samoubistvo, preživjela ga, a onda iz neobjašnjivih razloga i pod nejasnom dijagnozom, preminula šest dana kasnije. Knjiga od tog momenta sasvim opravdava svoj naslov Sebi pod kožu, slijede šokantno iskreni i bolni redovi, do sumornog finala i potresnog vrhunca u kojem pisac zaključuje: NEMA VIŠE (ništa od) MANDIĆA!!! Razgovor sa Mandićem imao je niz ograničenja, on nije želio razgovarati o temama u kojima je najjači književnosti, medijima, kuhinji, uz obrazloženje da je od kobnog augusta 2004. godine postao ravnodušan prema svemu... Na traci je ostao zabilježen ovaj kratki pokušaj razgovora. Vaša posljednja knjiga Sebi pod kožu ima podnaslov nehotična autobiografija. Kako se onda uopće desilo da je objavite? Zato što preživljavam od objavljivanja. Morao sam je objaviti. Mnogi kritičari, čak i na omotu knjige, tvrde da se od Vas nije očekivalo ovoliko razgolićavanje. Možda, ali nekim knjigama sam to već naznačio. Poput, recimo, moje knjige vulgarnih eseja pod nazivom Prijapov problem. Ta knjiga već je pokazala tu moju tendenciju ka jeziku lišenom svake cenzure. Ovdje se, dakako, radi o svlačenju vlastitog lika. Zato što to niko nije očekivao, knjiga je i postala tako uspješna. Čak i u stravičnom finalu knjige, kada se dešava porodična tragedija, ne odričete se Vašeg omiljenog oružja ironije. Ovdje je to autoironija... To mi je splav za preživljavanje. Samo sa ironijom mogu se izvući iz ove močvare u koju me sudbina zavukla. Nakon smrti kćerke izjavili ste kako ste postali ravnodušni prema svemu. Prošle su tri godine od tragedije, da li sada postoji nešto što Vas može pokrenuti? Ne. Da li i dalje čitate monstruoznu količinu novina dnevno? Da, novine su svakidašnje smeće koje se mora uzimati u obzir. Da li ste upoznati sa ovdašnjom novinskom ponudom? Ne. Slabo dolazi u Zagreb, a ja nisam baš mnogo orjentiran na BiH. Zar smo toliko nezanimljivi? Šta ću lagati... Nisam našao srodne duše svih ovih pustih desetljeća. Suradnja sa Sarajevom je bila slaba, a ja sam bio više orjentiran prema Beogradu i Srbiji. Neki pojedinci su me više vezali uz taj centar. Ali, jasna je stvar, da Sarajevu kao trećem dijelu našeg Bermudskog trougla ne umanjujem važnost. Vi ste prvi autor čiji novinski tekstovi su ukoričavani... Sada je to prilično česta pojava. Koje knjige tog tipa biste istakli? Ima dobrih, ali nikom neću činiti reklamu. Ne čine je drugi meni, pa neću ni ja njima. Možete li onda reći koje novinare u Hrvatskoj cijenite? Neću ni to, zaista. Od Hrvatskog novinarskog društva prošle godine dobili ste nagradu za životno djelo. S čim ste najzadovoljniji u svojoj karijeri? Tim što sam preživio, relativno neokrnjen, osim ovog krajnjeg udarca sudbine. Ali, to nisu ljudi, to je sudbina. Ništa mi nije moglo nauditi, ni CK, ni HDZ. Zadovoljan sam što sam prošao kroz te scile i haribde društva, politike i svih njenih mijena relativno neoštećen. Do zadnjega časa, do te 2004. godine. To smatrate za najdragocjenije u novinarskoj karijeri? Nikada nisam ni imao pravu novinarsku karijeru. U masovne medije ušao sam svjesno kao profesor komparativne književnosti. Zaposlio sam se kao kritičar u Vjesniku prvoga januara 1966. godine, točno pod tom specifikacijom. Nikada nisam imao novinarski posao... Ipak ste dobili novinarsku nagradu... Da, i to zbog toga što sam uspio dokazati da pojam spisateljstva objedinjuje i književnost i novinstvo. Bilo mi je stalo da se ja afirmiram preko masovnih medija i drugo, da od njih uzmem ono što mi oni mogu dati i da zato ne izgubim svoju osobnost. Istovremeno sam vodio karijeru akademskog kritičara esejiste i masmedijskoga praktičara. To moje pisanje se objedinjuje samo u prostoru u kojem sam objavljivao. Ono se zove novinsko samo zato što je objavljeno u novinama. Ali, ono je novinsko kao i pismo Matoša, Balzaca, Dostojevskog ili Krleže u novinama. Kako pišete u knjizi, Sanader je prvi političar kojeg ste poljubili u javnosti... Privatno nisam nijednog političara, nemojte mi podmetati, ha, ha, ha... Pazite, to je bilo slučajno, na javnom skupu, mogu i tebe, eventalno poljubit na javnom skupu... Nema potrebe... Ako se nađemo u srdačnim odnosima na javnom skupu.... Ipak, ne... Šta sada mislite o Sanaderu? Nisam ja zadovoljan niti sa jednim političarom. Ali, Sanader je prijatniji od čitave plejade prije njega, u ovih zadnjih 15 godina. Pratite li politiku u BiH? Ne možete reći da je nezanimljiva... Nije nezanimljiva. Ovde se ispunila ona kletva, dabogda imao zanimljiv život. To je nešto strašno. Pratim ja sve što se događa. Pratite li dešavanja sa ovdašnjim strankama sa hrvatskim predznakom, dva HDZa, čudne koalicije...? Meni je previše i jedan HDZ. Najveći problem je što ovdašnja hrvatska politika nije jedinstvena, nego stranačka. Tome smo težili i dobili smo to što smo tražili, kaos višestranačja koji često donosi više štete nego koristi. U knjizi Sebi pod kožu komentirate Thompsonovu izvedbu pjesme Jasenovac i Gradiška stara. Da li ste uočili ovdašnju aferu oko njegovog koncerta? Pratim to. Taj pastirski rocker definitivno se kompromitirao. Nije mu mjesto na svečanim koncertima. Može pjevati gdje hoće, i šta hoće kada to čini u vlastitom aranžmanu. Ali, da njemu društvene institucije utvrđuju koncerte, to mi je neshvatljivo. On je prva osoba koja je proglašena nepoželjnom u Sarajevu... Ako se njemu fizički zabrani ulazak to je loša odluka, to je ograničavanje ljudskih sloboda, kretanja ljudi i ideja. On svoje loše ideje, ako ih ima, kao što tvrdi da ih nema, može slobodno prenositi sve dok one ne nanose štetu drugima, odnosno namjerno ne izazivaju loše posljedice. Nije mu prijetilo fizičko zabranjivanje ulaza. (U međuvremenu je Thompson sam odustao od koncerta) Vlada Kantona Sarajevo samo je poglasila neprimjerenim njegove ksenofobične poruke... Dobro, to je moralna ocjena, i to je sasvim uredu. Pomislio sam da mu je zabranjen fizički ulazak. Pratite li modernu bosanskohercegovačku književnost? Ne, nažalost. Nemam više ni vremena ni volje za svestranim čitanjem kao što sam imao nekada. I previše materijala se nakupilo. Poznati ste kao ljubitelj dobre hrane. U knjizi svako malo spominjete kako ste nešto dobro pojeli. Jeste li ovdje imali dobar objed? Nisam, nažalost. Naišao sam na katastrofalne restorančiće, da im ne spominjem imena. Znam ja šta je bosanska kuhinja. Probao sam ja u ranijim posjetama sjajnih stvari. Ovaj put sam se nasukao. Da li ste zbog novca pristali na učešće u televizijskoj emisiji? Novac uopće nije važan, osim iz finansijskih razloga. To je rekao Woody Allen. Jasna stvar da jesam. Osim toga bio je dobar format, ugodni sugovornici, što je samo plus. Jasna stvar da ne bih pristao na takvu emisiju kada bi mi sugovornici bili neki bolesni umovi, kriminalni tipovi, društveno ili politički. Ne bih tada pristao ni za kakvu lovu. Ovako se sve posložilo. I ugodno društvo i pristojan honorar. Da li i dalje prodajete knjige da biste preživjeli? Imam penzijicu, nije tako ni strašna. Uleti i kakva tezga, a ova zadnja knjiga se prodala kao bestseller. Na opće iznenađenje, naročito mojih kolega iz književničkog i novinskog ceha. Prodala se toliko dobro da mi dosta pomaže u življenju, ne samo u preživljavanju. Nema više Mandića Ubili su mi dite U 00.40 sati...stvarno je i puklo, barem mi je tako u ušima odjekivala zvonjava telefona kraj kreveta. Konstantin kaže: «ADA JE UPRAVO UMRLA». ŠTO? WAS? WHAT? (sa zetom, Nijemcem, komuniciram na engleskom jeziku i dok on nastavlja dalje Slavici objašnjavati, urlam: ...UBILI SU MI DITE... ...ubili su mi dite... UBILI SU MI DITE... Konstantin izvješćuje, da je ušao u Adinu sobu upravo kad je ona prekinula telefonsku vezu sa Slavicom i da je ostao sjediti pokraj nje. To, da je on imao dozvolu za posjećivanje, koju su nama uskraćivali, to mi ni prethodno nije (bilo) jasno. No, dobro: kaže da ju je držao za ruku i da je u jednom trenutku možda je i sam malo pridrijemao osjetio kako se ne miče i kako mu se učinilo da ne diše. Odmah je (oko 23.30) alarmirao čitav bolnički trakt, pa se oko Ade nagurala grupa za reanimaciju, koja je napokon odustala. Rekli su, da je to za njih misterija. Kaže, da kao uzrok smrti, u prvi mah navode «EMBOLIJU», a dok nesuvislo urlam čujem Slavicu kako se odmah protivi i pobija takvu tvrdnju, jer bi u tome slučaju Ada morala imati simptome «gušenja», «utapkljanja»..., a ne da ode KAO U SNU. Klečim na podu u sobi i tučem glavom o parket (ali, gle ti vraga, kako se «očalinko» dosjetio prethodno skinuti naočale? Zapravo, nisam se «sjetio», jer je to refleksna gesta sviju, koji su opskrbljeni ovakvim pomagalom, ali zašto ih nisam ostavio, pa neka mi se stakla razbiju i krhotine zabiju u oči!????), pa se čini da se klanjam smrti. O, i te kako, samo neka dođe! Što ćemo mi, siročići, bez diteta našega? (...) 3. rujna 004. g. ADIN sprovod/pogreb na Mirogoju (a, nisam skakao u grob, kako sam obećavao «izvedbu točke ucviljenoga oca»). Samo sam klečao kraj rake, ispraćajući njeno tijelo u dubinu. Samo tijelo, a ona nije mrtva. I tako, kao što sam prije obećao: NEMA VIŠE (ništa od) MANDIĆA!!! (Odlomak iz knjige Sebi pod kožu)
Autor: SELVEDIN AVDIĆ
Magazin Start BiH 15/5/2007

[kazimir]

I više nego velikodušno zahvaljujem na dobavljanju ovog intervjua!

[SSemir]

pozdrav,
kao prvo, izvinjenje sto podizem nekoliko godina staru temu. ali kada sam je vec pronasao, nema potrebe da otvaram novu.
treba mi mala pomoc. treba mi clanak iz njihovog prethodnog izdanja (juli mjesec) "Hipotekarna kriza" ili tako nekako je naslog, uglavnom, rijec je o krizi na hipotekarnog trzistu bih. pa ako neka prima ili elektronsko izdanje, ili ima negdje taj magazin, da mi posalje taj clanak. nigdje na trafikama nemaju starijih brojeva.
potrebno mi je za fakultet.

[ignacio]

Neki dan mi dođe do ruku magazin Start. Kako sam mogla primjetiti, došlo je došlo do kadrovskih i uredničkih promjena.
Kako vam se novina sada čini? Meni ne izgleda loše...

http://www.startbih.info/

Taj Start nema veze s onim zagrebačkim kultnim Startom ?