#1 Hajte vi a ja cu za vama....
Posted: 22/10/2004 00:32
Zvona vladike Grigorija
Nakon punih dvanaest godina iznudjene tisine, u nedjelju su se u dolini Neretve ponovo oglasila zvona sa jedne pravoslavne crkve, najstarije u tom dijelu Hercegovine. Tog je dana u mostarskom naselju Bjelusine svecano otvorena obnovljena crkva Rodjenja presvete Bogorodice, koja je spaljena i srusena u proteklom ratu. Njena zvona simbolicno je pokrenuo vladika zahumsko-hercegovacki Grigorije. Dogadjaj nije privukao narocitu paznju sarajevskih medija. Valjda imajuci u vidu da Srbi u Mostaru nisu vise nikakav relevantan politicki i drustveni faktor, najtirazniji dnevni list u zemlji posvetio mu je manje prostora nego bizarnoj informaciji da je u Gvatemali nogometna ekipa prostitutki dan ranije porazena od tima policajki. Svaka srusena bogomolja zasluzuje da je ljudska ruka vrati u prvobitno stanje, makar se u njoj vec sutra nemao ko moliti. Njihovo ponovno radjanje bio je vjernicima jedan od najjacih motiva da se vrate na svoja ognjista, i tu nista nije sporno. Ali ako se posljedice razdvoje od uzroka i uvazi njihov objektivan redosljed, u nedjeljnoj svecanosti u Mostaru, pa i u zvonjavi vladike Grigorija, bilo je i previse povijesne ironije. Vladika je u svom govoru kazao da Srbi ne mrze nikoga i da zele zivjeti u miru i ljubavi sa svojim susjedima. Vladika Grigorije, nazalost, pati od gubitka pamcenja. Jer, upravo su srpski lideri u Bosni i Hercegovini - sve vjernik do vjernika - pravdajuci svoj genocidni pohod na Bosnjake i Hrvate, bili ti koji su javno tvrdili da Srbi ne mogu i ne zele zivjeti ni sa kim osim sami sa sobom. I sta ih je pokretalo na masovne zlocine nad svojim komsijama ako ne mrznja? Srpska pravoslavna crkva bila je jedan od stubova tog nakaznog politickog projekta i ma koliko se danas trudila da porekne svoj grijeh, ovozemaljske cinjenice su neumoljive. Dobro je ako su Grigorijevi preostali vjernici odlucili da “u Mostaru ponovo zive u ljubavi i toleranciji s drugima”. Ali, kad je rijec o Srbima iz doline Neretve, gdje ih je prije rata bilo oko 45 hiljada, prica je, cini se, vec zavrsena. U martu 1992. Radovan Karadzic i Mate Boban sastaju se u Gracu i “dijele” Hercegovinu izmedju Hrvata i Srba tako da ova rijeka bude granica. Na pitanje “sta cemo s Muslimanima?”, odgovor je, navodno, dao Bozidar Vucurevic: “Njih cemo pobacati u Neretvu.” Medjutim, dogadjaji se ne odvijaju kako je bilo planirano. Nakon sto je general Perisic poceo granatirati Mostar, rat je i u tom gradu postao krvava stvarnost. JNA se povlaci prema Nevesinju, a s njom i najveci dio Srba. Oni koji su ostali, bili su prepusteni vlastitoj sudbini. Ne mareci za njih, Mostar su napustili i pravoslavni svestenici. Kad se rat zavrsio, zloglasni paljanski stab poceo se osipati. Nikola Koljevic se ubio, Radovan Karadzic je postao najtrazeniji evropski bjegunac, Biljana Plavsic je u Hagu osudjena na jedanaest godina zatvora, sudjenje Momcilu Krajisniku je u toku, neki su se u medjuvremenu sklonili u Srbiju, a posljednjeg iz plejade prvoboraca za “srpsku stvar”, Dragana Kalinica, Pedi Esdaun je otjerao iz politike. Ali uprkos svim personalnim promjenama, nacionalisticka vlast Republike Srpske nikada nije postavljala pitanje Mostara, “jer ga je Radovan obecao Hrvatima”. Povratak izbjeglica - bilo gdje i bilo kojih - bio je u dubokoj suprotnosti sa njenim programom. Od 45 hiljada Srba koji su prije rata zivjeli u dolini Neretve, danas ih tamo ima jedva desetak odsto, a u samom Mostaru ni toliko. Kakva je u tom etnickom inzenjeringu bila uloga pravoslavnih svestenika, lako je zakljuciti ako se zna da su oni, u politickom smislu, listom bili uz Karadzica. A jedan od njih je, tvrde dobro upuceni, i vladika Grigorije. On vec godinama stoluje u Trebinju, gdje mu, kazu, ne manjka ni mrsa, ni mesa, ni dobrog vina. Jedan trebinjski intelektualac, Srbin, duhovito primjecuje kako se nekada u Trebinju za sve pitao drug Vlado (Segrt), dok se vec godinama za sve pita gospodin Vladika (Grigorije). Vladika povremeno navrati i u Mostar, ali se brzo vraca kuci. A i sta ce u Mostaru? U podijeljenom gradu zivio bi sirotinjski i ne bi se ama bas ni za sta pitao. Vladika Grigorije ne namjerava da napusti Trebinje prije nego sto u Mostaru bude obnovljen Vladicin dvor. Ali da mu je stvarno stalo do povratka izbjeglih Srba, vladika bi se, vec davno, medju prvima vratio u Mostar. Mogao je, ako treba, zivjeti i asketski, u nekoj oskudno namjestenoj sobi. Koliko znam, propovijedanje vjere nije nuzno vezano uz dobru trpezu i mehke duseke.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
Nakon punih dvanaest godina iznudjene tisine, u nedjelju su se u dolini Neretve ponovo oglasila zvona sa jedne pravoslavne crkve, najstarije u tom dijelu Hercegovine. Tog je dana u mostarskom naselju Bjelusine svecano otvorena obnovljena crkva Rodjenja presvete Bogorodice, koja je spaljena i srusena u proteklom ratu. Njena zvona simbolicno je pokrenuo vladika zahumsko-hercegovacki Grigorije. Dogadjaj nije privukao narocitu paznju sarajevskih medija. Valjda imajuci u vidu da Srbi u Mostaru nisu vise nikakav relevantan politicki i drustveni faktor, najtirazniji dnevni list u zemlji posvetio mu je manje prostora nego bizarnoj informaciji da je u Gvatemali nogometna ekipa prostitutki dan ranije porazena od tima policajki. Svaka srusena bogomolja zasluzuje da je ljudska ruka vrati u prvobitno stanje, makar se u njoj vec sutra nemao ko moliti. Njihovo ponovno radjanje bio je vjernicima jedan od najjacih motiva da se vrate na svoja ognjista, i tu nista nije sporno. Ali ako se posljedice razdvoje od uzroka i uvazi njihov objektivan redosljed, u nedjeljnoj svecanosti u Mostaru, pa i u zvonjavi vladike Grigorija, bilo je i previse povijesne ironije. Vladika je u svom govoru kazao da Srbi ne mrze nikoga i da zele zivjeti u miru i ljubavi sa svojim susjedima. Vladika Grigorije, nazalost, pati od gubitka pamcenja. Jer, upravo su srpski lideri u Bosni i Hercegovini - sve vjernik do vjernika - pravdajuci svoj genocidni pohod na Bosnjake i Hrvate, bili ti koji su javno tvrdili da Srbi ne mogu i ne zele zivjeti ni sa kim osim sami sa sobom. I sta ih je pokretalo na masovne zlocine nad svojim komsijama ako ne mrznja? Srpska pravoslavna crkva bila je jedan od stubova tog nakaznog politickog projekta i ma koliko se danas trudila da porekne svoj grijeh, ovozemaljske cinjenice su neumoljive. Dobro je ako su Grigorijevi preostali vjernici odlucili da “u Mostaru ponovo zive u ljubavi i toleranciji s drugima”. Ali, kad je rijec o Srbima iz doline Neretve, gdje ih je prije rata bilo oko 45 hiljada, prica je, cini se, vec zavrsena. U martu 1992. Radovan Karadzic i Mate Boban sastaju se u Gracu i “dijele” Hercegovinu izmedju Hrvata i Srba tako da ova rijeka bude granica. Na pitanje “sta cemo s Muslimanima?”, odgovor je, navodno, dao Bozidar Vucurevic: “Njih cemo pobacati u Neretvu.” Medjutim, dogadjaji se ne odvijaju kako je bilo planirano. Nakon sto je general Perisic poceo granatirati Mostar, rat je i u tom gradu postao krvava stvarnost. JNA se povlaci prema Nevesinju, a s njom i najveci dio Srba. Oni koji su ostali, bili su prepusteni vlastitoj sudbini. Ne mareci za njih, Mostar su napustili i pravoslavni svestenici. Kad se rat zavrsio, zloglasni paljanski stab poceo se osipati. Nikola Koljevic se ubio, Radovan Karadzic je postao najtrazeniji evropski bjegunac, Biljana Plavsic je u Hagu osudjena na jedanaest godina zatvora, sudjenje Momcilu Krajisniku je u toku, neki su se u medjuvremenu sklonili u Srbiju, a posljednjeg iz plejade prvoboraca za “srpsku stvar”, Dragana Kalinica, Pedi Esdaun je otjerao iz politike. Ali uprkos svim personalnim promjenama, nacionalisticka vlast Republike Srpske nikada nije postavljala pitanje Mostara, “jer ga je Radovan obecao Hrvatima”. Povratak izbjeglica - bilo gdje i bilo kojih - bio je u dubokoj suprotnosti sa njenim programom. Od 45 hiljada Srba koji su prije rata zivjeli u dolini Neretve, danas ih tamo ima jedva desetak odsto, a u samom Mostaru ni toliko. Kakva je u tom etnickom inzenjeringu bila uloga pravoslavnih svestenika, lako je zakljuciti ako se zna da su oni, u politickom smislu, listom bili uz Karadzica. A jedan od njih je, tvrde dobro upuceni, i vladika Grigorije. On vec godinama stoluje u Trebinju, gdje mu, kazu, ne manjka ni mrsa, ni mesa, ni dobrog vina. Jedan trebinjski intelektualac, Srbin, duhovito primjecuje kako se nekada u Trebinju za sve pitao drug Vlado (Segrt), dok se vec godinama za sve pita gospodin Vladika (Grigorije). Vladika povremeno navrati i u Mostar, ali se brzo vraca kuci. A i sta ce u Mostaru? U podijeljenom gradu zivio bi sirotinjski i ne bi se ama bas ni za sta pitao. Vladika Grigorije ne namjerava da napusti Trebinje prije nego sto u Mostaru bude obnovljen Vladicin dvor. Ali da mu je stvarno stalo do povratka izbjeglih Srba, vladika bi se, vec davno, medju prvima vratio u Mostar. Mogao je, ako treba, zivjeti i asketski, u nekoj oskudno namjestenoj sobi. Koliko znam, propovijedanje vjere nije nuzno vezano uz dobru trpezu i mehke duseke.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
... ???