Tišina je. Osim zrikavaca napolju i kuckanja sata gore iznad. Svaki moj udisaj i izdisaj traje. Pokušavam zamisliti kako bi bilo da se ne čuje sat, da se vrijeme zaustavi.
Odmah mi se sve povezalo sa energijom. Ona se troši, dok se krećem, dišem, jedem. Tijelo ište !
Možda bi se to moglo zamisliti bez tijela, samo sa dušom, u jednom sadašnjem trenutku zamisliti vječnost. Zanemariti potrebe i živjeti srce života, postojanje samo. Evo u meni se javlja radost. Bez tijela nema bola, bez potreba nema muke. Sad.
I već je prošlo.
Uhvatio sam sebe jednom da živim u budućnosti. Pa i sad mi se to često desi. Nekako živim tako i razmišljam tako da odrađujem poslove za neki život u budućnosti. To su razmišljanja npr:
Ma kad završim faks onda ću se zaposliti, pa ću osnovati porodicu, pa ću onda živjeti. Kao da sad nemam porodicu, kao da to što učim u stvari i ne učim nego štrebam za nešto, kao da sad nemam potrebu da se zaposlim i da radim. (i ma šta više značilo uopšte raditi)
Možda bi trebalo da imam neke pretenzije na život u prošlosti! Možda bi mi to napravilo neki balans

Možda uhvatim da čeprkam po svojim lijepo proživljenim trenucima života i otkrijem da i nije bilo loše, pa malo našminkam, upakujem i okačim pored sata na zid
Ja sam za to da se ipak može putovati kroz vrijeme ali bez tijela, odnosno ruke koja bi mogla da izvrši djedoubistvo
