#1 Čeljad naša - plodovi srca naših
Posted: 24/06/2009 12:04
Tema o roditeljima i djeci, kroz prizmu vjere. Interesantan tekst objavljen u zadnjem broju Saffa, podstiče nas da se više posvetimo odgoju svoje djece, ali ako dublje pogledamo, svaka knjiga, ili tekst o odgoju djece prije svega se bavi odgoju samih roditelja.
Piše: Amir Durmić ( [email protected] )
Rekao je Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja Kur'ana: ''Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.'' (El-Kehf, 46.) Da su djeca ukras na ovom svijetu kao i predmet velike ljudske ljubavi i pažnje, ne dvoji niko od onih koji su imali čast i obavezu postati roditelji. Šta se to na dunjaluku može mjeriti sa srećom, ushićenjem i suptilnim emocijama koje osjećaju roditelji nakon što se poslije dugih mjeseci strepnje i iščekivanja, na ovaj svijet pojavi njihovo čedo, živo i zdravo, koje su toliko dugo očekivali. Sva majčina bol i tegobe koje je osjećala prilikom trudnoće i samog poroda, nestaju u onom trenutku kada neko od medicinskog osoblja zadovoljno mahne glavom i već formalno kaže: ''Čestitamo! Rodili ste zdravu bebu!'' A i brižnom ocu, koji je čitavu noć kao mahnit nervozno šetao bolničkim hodnicima brojeći podne pločice, sada je pao kamen sa srca. Prsa su prostrana, a ruke široke. Muštuluk i riječi iskrene zahvale daruju se prvoj osobi koja radosnom viješću prekine očevu neizvjesnost i pomalo djetinjasto ponašanje. Nakon izlaska iz bolnice i povratka kući, sve se odvija nekako spontano, a prvi mjeseci života sa prinovom u kući prava su avantura. Kroz smijeh i suze roditelji uče kako postupati sa djetetom te postaju svjesni veličine svoje odgovornosti i obaveze. Njihovo neiskustvo i prvotna nespretnost nadomješćuje se silnom ljubavlju i brigom koju ukazuju novorođenčetu, a tu je i rodbina koja svojim iskustvom i savjetima nesebično pomaže da sve bude kako treba. Kako vrijeme prolazi, ljubav prema djetetu je sve jača i jača. Roditelji se silno vežu za ''plod svojih srca'', kako je djecu nazvao Uzvišeni Allah, u vjerodostojnom hadisi-kudsijju. Međutim, pored velike sreće koje je dijete svojim dolaskom na ovaj svijet unijelo u kuću roditelja, isto tako ono je sa sobom donijelo mnoga iskušenja i probleme, čega roditelji vrlo brzo postaju svjesni. Polahko ali sigurno, i otac i majka u pravom smislu počinju shvatati istinsko značenje riječi Uzvišenog Allaha, koji je, u prijevodu značenja, rekao: ''...i neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika'' (El-Anfal, 28.).
Djeca su iskušenje veliko
Djeca su za roditelje iskušenje u svakom pogledu. Njihova bol je i bol roditelja, a njihovi problemi i životne nedaće često su veća patnja za roditelje nego za samu djecu. Koliko su samo puta majke i očevi budni zore dočekivali bdijući pored bolesnog djeteta, ili se na razne načine ponižavali pristajući da rade i najmizernije poslove samo kako bi svojoj djeci obezbijedili osnovne životne potrebe, čega mnoga djeca, barem u prvim godinama života, uopće nisu ni svjesna. Nažalost, veoma je mali broje one djece koja roditeljima makar djelimično uzvrate na svu ukazanu ljubav i žrtvovanje. Iz svoje silne ljubavi koju gaje prema djeci, roditelji se ponekad znaju zamjeriti Onome čije bi im zadovoljstvo i naklonost trebali biti daleko preči od naklonosti njihove djece. Mnogo je onih roditelja koji su inače čestite i plemenite osobe, ali su u cilju pružanja podrške ili zaštite problematičnog djeteta spremni da lažu, varaju, a ponekad i da učine neke od teških zločina robujući tako šejtanu i prohtjevima svoje djece, a ne Svemogućem Stvoritelju. Svakodnevni događaji u našoj bližoj ili daljoj okolini to najbolje potvrđuju. Ako i ne budu svoju djecu pomagali u zlu i onome što je loše, malo je roditelja koje ljubav i briga za vlastitu djecu neće odvratiti od činjenja mnogih dobrih i bogougodnih djela. Prenosi se od Muhammeda ibnul-Esveda ibn Halfa, od njegovog oca, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike uzeo Husejna, r.a., i poljubio ga, a zatim rekao: ''Uistinu dijete čovjeka navodi na škrtost i kukavičluk, te biva razlogom njegove tuge i neznanja.'' (Hakim, 3/623, br. 5351. Vidjeti Sahihul-Džami'a, br. 1990) Bojeći se za opskrbu svoje djece, mnogi će škrtariti te malo udjeljivati na Allahovom putu iako su svjesni da im je opskrba određena dok su još bili u utrobama majki njihovih i da se imetak muslimana udjeljivanjem ne umanjuje, kako je to u vjerodostojnom hadisu potvrdio Muhammed, s.a.v.s. Izbjegavat će borbu na Allahovom putu bojeći se da će poginuti te da će im djeca ostati siročad, iako vrlo dobro znaju da im je smrtni čas određen davno prije nego su vidjeli svjetlost dunjaluka. Zbog djece tuguju i žaloste se, te zanemaruju učenje ispravnog šerijatskog znanja koje je ključno za postizanje Allahovog zadovoljstva na dunjaluku i ahiretu. Sve ove, ali i druge slične činjenice pomažu vjernicima da shvate suštinu kur'anske poruke: ''O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom, doista, imate neprijatelja, pa ih se pričuvajte!'' (Tegabun, 14.)
Šta je gore od smrti djeteta?
Jedno od najvećih dunjalučkih iskušenja koje može doživjeti čovjek jeste gubitak vlastitog djeteta. Tu duševnu bol mogu razumjeti samo oni koji su je doživjeli. Svi drugi, koje ovo iskušenje nije pogodilo, mogu samo nijemo posmatrati bolom skrhane roditelje i učtivo se praviti da razumiju. Strpljenje koje čovjek radi Allaha pokaže u tim trenucima, može mu uz Allahovu milost biti garancija ulaska u Džennet. Rekao je Muhammed, s.a.v.s., prenoseći od svoga Gospodara da je rekao: ''Kada Svome robu uzmem njegovo čedo pa se on pri tome strpi želeći od Mene nagradu, za takvoga osim Dženneta nema druge nagrade.'' (Buharija, br. 6424, od Ebu Hurejre, r.a.) Međutim, da li je smrt djeteta za roditelje baš najveće iskušenje? Iako mnogi smatraju da jeste, u stvarnosti je situacija ipak drugačija. Nakon što im dijete umre (pogotovo prije punoljetnosti), roditeljima na njega zauvijek ostaju lijepe uspomene. Po sjećanjima će prebirati te uvijek nanovo prepričavati svaku sitnicu iz perioda kada je njihovo mezimče veselo trčkaralo po kući, unoseći radost i veselje u njihove živote. Bit će strpljivi, očekivati nagradu od Allaha i radovati se ponovnom susretu u Kući vječnosti, u kojoj nema ni bolesti ni tuge, ni nesreće ni bola, ni bolnice ni hemoterapije, niti bilo čega od svih onih silnih belaja i iskušenja koja su na dunjaluku bivala uzrokom smrti voljenih. Za roditelja vjernika gore od fizičke smrti djeteta jeste njegovo skretanje sa Pravoga puta i ustrajavanje u nekoj od zabluda. Kakvu duševnu bol može osjećati otac koji je dojučer na svaki namaz sa sobom u džamiju vodio sina držeći ga za ručicu i, na njegovo veliko zadovoljstvo, pričao mu priče o poslanicima i dobrim Allahovim robovima, dok danas isti taj sin za vrijeme ezana nonšalantno prolazi pored džamije izbušenog nosa, istetoviranog tijela i u zagrljaju djevojke kratke suknje i još kraće pameti, a problemi koje svakodnevno stvara u kući su jednostavno nepodnošljivi? Kakav je osjećaj majke koja je do prije samo nekoliko godina svoju djevojčicu s nestrpljenjem čekala da se vrati iz mekteba ili sa halke Kur'ana kako bi čula šta je to novo naučila, dok istu tu kćerku danas, tužna i nemoćna da bilo šta promijeni, uplakana očekuje da se u sitne sate polupijana pojavi na vratima porodične kuće? Mnogo je onih roditelja koji nakon svih velikih problema, sramote i neugodnosti koje im prirede njihova djeca, iskreno požele da ih nikada nisu ni dobili.
Odgoj (ni)je presudan
Kućni odgoj je uvijek bio vrlo značajan faktor koji je u velikoj mjeri utjecao na moral i ponašanje svakog pojedinca. Roditelji su se trudili da u krugu porodice, shodno svojim uvjerenjima i svjetonazoru, djeci pruže smjernice koje bi im trebale trasirati životni put za koji smatraju da je po njih najbolji i najispravniji. Kuće u kojima se držalo do islama i njegovih propisa oduvijek su bile prve škole bogobojaznosti, morala i plemenitih osobina iz kojih su izlazile generacije odgojene i pristojne djece koja su se znala nositi sa životnim izazovima i odolijevati iskušenjima poroka i grijeha. Dugo vremena je upravo taj kućni odgoj najčešće bio presudan u djetetovom odabiru životnog puta kao i njegovom ophođenju prema drugima. Iako se ni danas nikako ne može niti smije zanemariti bitnost kućnog odgoja, njegov značaj je kudikamo manji i marginalniji nego je bio nekada. Vrijeme globalnog pokvarenjaštva nikoga nije poštedjelo, a ni najčistija društva i sredine nisu ostale netaknute. Zlo, nemoral i poganluk zakucali sa na vrata svake kuće na dunjaluku. Elektronski mas-mediji, a pogotovo televizija i internet, učinili su svoje. Obistinile su se riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Šest događaja će prethoditi Sudnjem danu: '…i fitna (iskušenje) čija će žestina ući u kuću svakog muslimana…'' (Ahmed, 5/228, od Muaza b. Džebela, r.a. Vidjeti: Es-Sahiha, br. 1883) Gledanjem i najbezazlenijeg televizijskog programa djeca će doći u priliku da vide scene bezobrazluka i nasilja svih vrsta koje se sasvim normalno prikazuju u reklamama, dječijim filmovima pa čak i ''kulturno'' obrazovnim emisijama, a sve to sa sobom nosi dugoročne negativne posljedice, o čemu redovno razglabaju psiholozi. Oni koji iz predostrožnosti i ne drže televizor u kući niti posjeduju internet, ni oni u potpunosti ne mogu sačuvati svoju djecu od mnogih opasnosti koje vrebaju u svakodnevnom životu i koje se praktički ne mogu izbjeći. Dijete izlaskom na ulicu, ili odlaskom u školu, htjelo to ono ili ne, jednostavno u sebe usisava mnogo ružnih riječi, manira i navika, a da toga uopće i nije svjesno. Vjerovatno su mnogi roditelji koji su se maksimalno trudili da u uši njihove djece nikada ne dopre ružna i nepristojna riječ, bili u prilici od strane istog tog djeteta biti pitani o značenju neke izrazito ružne i vulgarne riječi koju je dijete pokupilo u školi ili na ulici te iz čiste radoznalosti pitalo o njoj. Pored toga, roditelji u odgoj svoje djece moraju uložiti maksimum, a nakon toga pred Uzvišenim Allahom neće snositi odgovornost ukoliko dijete ipak krene putem grijeha i zablude jer samo je Allah Taj koji na Pravi put upućuje. Poznat je slučaj sina poslanika Nuha, a.s., koji je, i pored svog očevog napora i truda koji je uložio u nastojanju da mu ukaže na Pravi put, ostao dosljedan u svojoj zabludi te je u velikom potopu uništen sa ostalim nevjernicima. Iako često znaju biti razočarani i duboko uvrijeđeni zbog ponašanja i neposlušnosti djece, roditelji ne smiju klevetati niti proklinjati djecu jer je to Poslanik, s.a.v.s., zabranio u hadisu, koji se prenosi od Džabira, r.a., rekavši: ''Ne dovite protiv sebe samih niti protiv svoje djece niti protiv svojih sluga! Nemojte da se desi pa da potrefite onaj trenutak u kojem ako Allaha budete za nešto molili, On će vam traženo u datom momentu i ispuniti.'' (Muslim, br. 3009) Ako roditelji djecu već spominju u svojim dovama i skrušenim molitvama, neka to budu dove u kojima će za njih tražiti uputu, Allahovu milost i sve ono što je za njih dobro i korisno. Kada to Allah hoće, tevba će pokucati na vrata i najgrješnijeg i najneposlušnijeg djeteta, pa će od njega postati iskreni Allahov rob koji će Gospodaru svome biti pokoran, a samim tim i roditeljima poslušan. Možda baš iskrena roditeljska dova za svoje dijete tome bude uzrok. Zbog toga kažemo onako kako govore robovi Milostivog: "Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!'' (El-Furkan, 74.)
Piše: Amir Durmić ( [email protected] )
Rekao je Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja Kur'ana: ''Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.'' (El-Kehf, 46.) Da su djeca ukras na ovom svijetu kao i predmet velike ljudske ljubavi i pažnje, ne dvoji niko od onih koji su imali čast i obavezu postati roditelji. Šta se to na dunjaluku može mjeriti sa srećom, ushićenjem i suptilnim emocijama koje osjećaju roditelji nakon što se poslije dugih mjeseci strepnje i iščekivanja, na ovaj svijet pojavi njihovo čedo, živo i zdravo, koje su toliko dugo očekivali. Sva majčina bol i tegobe koje je osjećala prilikom trudnoće i samog poroda, nestaju u onom trenutku kada neko od medicinskog osoblja zadovoljno mahne glavom i već formalno kaže: ''Čestitamo! Rodili ste zdravu bebu!'' A i brižnom ocu, koji je čitavu noć kao mahnit nervozno šetao bolničkim hodnicima brojeći podne pločice, sada je pao kamen sa srca. Prsa su prostrana, a ruke široke. Muštuluk i riječi iskrene zahvale daruju se prvoj osobi koja radosnom viješću prekine očevu neizvjesnost i pomalo djetinjasto ponašanje. Nakon izlaska iz bolnice i povratka kući, sve se odvija nekako spontano, a prvi mjeseci života sa prinovom u kući prava su avantura. Kroz smijeh i suze roditelji uče kako postupati sa djetetom te postaju svjesni veličine svoje odgovornosti i obaveze. Njihovo neiskustvo i prvotna nespretnost nadomješćuje se silnom ljubavlju i brigom koju ukazuju novorođenčetu, a tu je i rodbina koja svojim iskustvom i savjetima nesebično pomaže da sve bude kako treba. Kako vrijeme prolazi, ljubav prema djetetu je sve jača i jača. Roditelji se silno vežu za ''plod svojih srca'', kako je djecu nazvao Uzvišeni Allah, u vjerodostojnom hadisi-kudsijju. Međutim, pored velike sreće koje je dijete svojim dolaskom na ovaj svijet unijelo u kuću roditelja, isto tako ono je sa sobom donijelo mnoga iskušenja i probleme, čega roditelji vrlo brzo postaju svjesni. Polahko ali sigurno, i otac i majka u pravom smislu počinju shvatati istinsko značenje riječi Uzvišenog Allaha, koji je, u prijevodu značenja, rekao: ''...i neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika'' (El-Anfal, 28.).
Djeca su iskušenje veliko
Djeca su za roditelje iskušenje u svakom pogledu. Njihova bol je i bol roditelja, a njihovi problemi i životne nedaće često su veća patnja za roditelje nego za samu djecu. Koliko su samo puta majke i očevi budni zore dočekivali bdijući pored bolesnog djeteta, ili se na razne načine ponižavali pristajući da rade i najmizernije poslove samo kako bi svojoj djeci obezbijedili osnovne životne potrebe, čega mnoga djeca, barem u prvim godinama života, uopće nisu ni svjesna. Nažalost, veoma je mali broje one djece koja roditeljima makar djelimično uzvrate na svu ukazanu ljubav i žrtvovanje. Iz svoje silne ljubavi koju gaje prema djeci, roditelji se ponekad znaju zamjeriti Onome čije bi im zadovoljstvo i naklonost trebali biti daleko preči od naklonosti njihove djece. Mnogo je onih roditelja koji su inače čestite i plemenite osobe, ali su u cilju pružanja podrške ili zaštite problematičnog djeteta spremni da lažu, varaju, a ponekad i da učine neke od teških zločina robujući tako šejtanu i prohtjevima svoje djece, a ne Svemogućem Stvoritelju. Svakodnevni događaji u našoj bližoj ili daljoj okolini to najbolje potvrđuju. Ako i ne budu svoju djecu pomagali u zlu i onome što je loše, malo je roditelja koje ljubav i briga za vlastitu djecu neće odvratiti od činjenja mnogih dobrih i bogougodnih djela. Prenosi se od Muhammeda ibnul-Esveda ibn Halfa, od njegovog oca, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike uzeo Husejna, r.a., i poljubio ga, a zatim rekao: ''Uistinu dijete čovjeka navodi na škrtost i kukavičluk, te biva razlogom njegove tuge i neznanja.'' (Hakim, 3/623, br. 5351. Vidjeti Sahihul-Džami'a, br. 1990) Bojeći se za opskrbu svoje djece, mnogi će škrtariti te malo udjeljivati na Allahovom putu iako su svjesni da im je opskrba određena dok su još bili u utrobama majki njihovih i da se imetak muslimana udjeljivanjem ne umanjuje, kako je to u vjerodostojnom hadisu potvrdio Muhammed, s.a.v.s. Izbjegavat će borbu na Allahovom putu bojeći se da će poginuti te da će im djeca ostati siročad, iako vrlo dobro znaju da im je smrtni čas određen davno prije nego su vidjeli svjetlost dunjaluka. Zbog djece tuguju i žaloste se, te zanemaruju učenje ispravnog šerijatskog znanja koje je ključno za postizanje Allahovog zadovoljstva na dunjaluku i ahiretu. Sve ove, ali i druge slične činjenice pomažu vjernicima da shvate suštinu kur'anske poruke: ''O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom, doista, imate neprijatelja, pa ih se pričuvajte!'' (Tegabun, 14.)
Šta je gore od smrti djeteta?
Jedno od najvećih dunjalučkih iskušenja koje može doživjeti čovjek jeste gubitak vlastitog djeteta. Tu duševnu bol mogu razumjeti samo oni koji su je doživjeli. Svi drugi, koje ovo iskušenje nije pogodilo, mogu samo nijemo posmatrati bolom skrhane roditelje i učtivo se praviti da razumiju. Strpljenje koje čovjek radi Allaha pokaže u tim trenucima, može mu uz Allahovu milost biti garancija ulaska u Džennet. Rekao je Muhammed, s.a.v.s., prenoseći od svoga Gospodara da je rekao: ''Kada Svome robu uzmem njegovo čedo pa se on pri tome strpi želeći od Mene nagradu, za takvoga osim Dženneta nema druge nagrade.'' (Buharija, br. 6424, od Ebu Hurejre, r.a.) Međutim, da li je smrt djeteta za roditelje baš najveće iskušenje? Iako mnogi smatraju da jeste, u stvarnosti je situacija ipak drugačija. Nakon što im dijete umre (pogotovo prije punoljetnosti), roditeljima na njega zauvijek ostaju lijepe uspomene. Po sjećanjima će prebirati te uvijek nanovo prepričavati svaku sitnicu iz perioda kada je njihovo mezimče veselo trčkaralo po kući, unoseći radost i veselje u njihove živote. Bit će strpljivi, očekivati nagradu od Allaha i radovati se ponovnom susretu u Kući vječnosti, u kojoj nema ni bolesti ni tuge, ni nesreće ni bola, ni bolnice ni hemoterapije, niti bilo čega od svih onih silnih belaja i iskušenja koja su na dunjaluku bivala uzrokom smrti voljenih. Za roditelja vjernika gore od fizičke smrti djeteta jeste njegovo skretanje sa Pravoga puta i ustrajavanje u nekoj od zabluda. Kakvu duševnu bol može osjećati otac koji je dojučer na svaki namaz sa sobom u džamiju vodio sina držeći ga za ručicu i, na njegovo veliko zadovoljstvo, pričao mu priče o poslanicima i dobrim Allahovim robovima, dok danas isti taj sin za vrijeme ezana nonšalantno prolazi pored džamije izbušenog nosa, istetoviranog tijela i u zagrljaju djevojke kratke suknje i još kraće pameti, a problemi koje svakodnevno stvara u kući su jednostavno nepodnošljivi? Kakav je osjećaj majke koja je do prije samo nekoliko godina svoju djevojčicu s nestrpljenjem čekala da se vrati iz mekteba ili sa halke Kur'ana kako bi čula šta je to novo naučila, dok istu tu kćerku danas, tužna i nemoćna da bilo šta promijeni, uplakana očekuje da se u sitne sate polupijana pojavi na vratima porodične kuće? Mnogo je onih roditelja koji nakon svih velikih problema, sramote i neugodnosti koje im prirede njihova djeca, iskreno požele da ih nikada nisu ni dobili.
Odgoj (ni)je presudan
Kućni odgoj je uvijek bio vrlo značajan faktor koji je u velikoj mjeri utjecao na moral i ponašanje svakog pojedinca. Roditelji su se trudili da u krugu porodice, shodno svojim uvjerenjima i svjetonazoru, djeci pruže smjernice koje bi im trebale trasirati životni put za koji smatraju da je po njih najbolji i najispravniji. Kuće u kojima se držalo do islama i njegovih propisa oduvijek su bile prve škole bogobojaznosti, morala i plemenitih osobina iz kojih su izlazile generacije odgojene i pristojne djece koja su se znala nositi sa životnim izazovima i odolijevati iskušenjima poroka i grijeha. Dugo vremena je upravo taj kućni odgoj najčešće bio presudan u djetetovom odabiru životnog puta kao i njegovom ophođenju prema drugima. Iako se ni danas nikako ne može niti smije zanemariti bitnost kućnog odgoja, njegov značaj je kudikamo manji i marginalniji nego je bio nekada. Vrijeme globalnog pokvarenjaštva nikoga nije poštedjelo, a ni najčistija društva i sredine nisu ostale netaknute. Zlo, nemoral i poganluk zakucali sa na vrata svake kuće na dunjaluku. Elektronski mas-mediji, a pogotovo televizija i internet, učinili su svoje. Obistinile su se riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Šest događaja će prethoditi Sudnjem danu: '…i fitna (iskušenje) čija će žestina ući u kuću svakog muslimana…'' (Ahmed, 5/228, od Muaza b. Džebela, r.a. Vidjeti: Es-Sahiha, br. 1883) Gledanjem i najbezazlenijeg televizijskog programa djeca će doći u priliku da vide scene bezobrazluka i nasilja svih vrsta koje se sasvim normalno prikazuju u reklamama, dječijim filmovima pa čak i ''kulturno'' obrazovnim emisijama, a sve to sa sobom nosi dugoročne negativne posljedice, o čemu redovno razglabaju psiholozi. Oni koji iz predostrožnosti i ne drže televizor u kući niti posjeduju internet, ni oni u potpunosti ne mogu sačuvati svoju djecu od mnogih opasnosti koje vrebaju u svakodnevnom životu i koje se praktički ne mogu izbjeći. Dijete izlaskom na ulicu, ili odlaskom u školu, htjelo to ono ili ne, jednostavno u sebe usisava mnogo ružnih riječi, manira i navika, a da toga uopće i nije svjesno. Vjerovatno su mnogi roditelji koji su se maksimalno trudili da u uši njihove djece nikada ne dopre ružna i nepristojna riječ, bili u prilici od strane istog tog djeteta biti pitani o značenju neke izrazito ružne i vulgarne riječi koju je dijete pokupilo u školi ili na ulici te iz čiste radoznalosti pitalo o njoj. Pored toga, roditelji u odgoj svoje djece moraju uložiti maksimum, a nakon toga pred Uzvišenim Allahom neće snositi odgovornost ukoliko dijete ipak krene putem grijeha i zablude jer samo je Allah Taj koji na Pravi put upućuje. Poznat je slučaj sina poslanika Nuha, a.s., koji je, i pored svog očevog napora i truda koji je uložio u nastojanju da mu ukaže na Pravi put, ostao dosljedan u svojoj zabludi te je u velikom potopu uništen sa ostalim nevjernicima. Iako često znaju biti razočarani i duboko uvrijeđeni zbog ponašanja i neposlušnosti djece, roditelji ne smiju klevetati niti proklinjati djecu jer je to Poslanik, s.a.v.s., zabranio u hadisu, koji se prenosi od Džabira, r.a., rekavši: ''Ne dovite protiv sebe samih niti protiv svoje djece niti protiv svojih sluga! Nemojte da se desi pa da potrefite onaj trenutak u kojem ako Allaha budete za nešto molili, On će vam traženo u datom momentu i ispuniti.'' (Muslim, br. 3009) Ako roditelji djecu već spominju u svojim dovama i skrušenim molitvama, neka to budu dove u kojima će za njih tražiti uputu, Allahovu milost i sve ono što je za njih dobro i korisno. Kada to Allah hoće, tevba će pokucati na vrata i najgrješnijeg i najneposlušnijeg djeteta, pa će od njega postati iskreni Allahov rob koji će Gospodaru svome biti pokoran, a samim tim i roditeljima poslušan. Možda baš iskrena roditeljska dova za svoje dijete tome bude uzrok. Zbog toga kažemo onako kako govore robovi Milostivog: "Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!'' (El-Furkan, 74.)
.