#1 hachiko
Posted: 20/05/2009 15:01
prije par dana vidjeh trailer za novi film richarda gira, HACHIKO. ako vas interesuje, evo istinite price po kojoj je film nastao:
hachiko je pripadao profesoru tokijskog univerziteta. donio ga je kao stene iz akita prefekture po kojoj je vrsta i dobila ime. ubrzo su stekli i rutinu: hachiko bi svakog jutra ispratio vlasnika ispred kuce, a popodne sam isao do shibuya stanice i cekao vlasnika, dolazeci uvijek tacno na vrijeme za njegov uobicajeni voz. ali jednog dana profesor se nije vratio. tog dana pretrpio je mozdani udar i umro nikad se ne oprostivsi od svog najvjernijeg druga. pas to nije znao. dali su ga drugome ali je stalno bjezao i vracao se svojoj staroj kuci. ubrzo je shvatio da vlasnika tu nema, pa je otisao pred stanicu da ceka svog druga. svaki dan, tacno u vrijeme dolaska vlasnikovog voza, sjedio je ispred stanice i cekao. svaki dan, devet godina, pretrazivao je lica putnika koji izlaze trazeci samo jedno. devet godina je odlazio sa stanice sam.
ostali putnici su shvatili sta hachiko radi. ubrzo je postao dragi lik svih putnika te su mu donosili hranu i vodu. skoro deset godina je trajalo njegovo cekanje. sada je, nadam se, u setnji sa svojim vlasnikom na nekom boljem svijetu.
hachiko je postao legenda. njegova prica je lekcija o vjernosti i upornosti. danas ga japan slavi statuom postavljenom ispred shibuya stanice. tamo gdje je nekad cekao vlasnika. ima i svoj izlaz: hachikoguchi (jap. guchi - izlas).
akita ken, ili akita pas poznat je po lojalnosti porodici sa kojom zivi. zapravo - kazu da zivi samo da bi bio sa njima. pomalo je osoben kao i svi japanski psi. u tri rijeci: cist, tvrdoglav i dugovjek. amerikanci u japanu su se zaljubili u njih pa su ih ponijeli i preko vode. tako je nastala i americka grana njihove rase. ali americki su par godina manjeg zivotnog vijeka nego japanski, mora da je do stila zivota
(moj prijatelj ima psa koji je star 17 godina). akita ken je skoro istrebljen u drugom svjetkom ratu jer je vlada naredila ubijanje svega sto koristi resurse te su njihova krzna koristili za pravljenje odjece. kraj krize docekali su sa svega 30 jedinki prezivivsi u divljini ili kod ljudi koji su ih skrivali. danas se njihova populacija oporavila.
hachiko je pripadao profesoru tokijskog univerziteta. donio ga je kao stene iz akita prefekture po kojoj je vrsta i dobila ime. ubrzo su stekli i rutinu: hachiko bi svakog jutra ispratio vlasnika ispred kuce, a popodne sam isao do shibuya stanice i cekao vlasnika, dolazeci uvijek tacno na vrijeme za njegov uobicajeni voz. ali jednog dana profesor se nije vratio. tog dana pretrpio je mozdani udar i umro nikad se ne oprostivsi od svog najvjernijeg druga. pas to nije znao. dali su ga drugome ali je stalno bjezao i vracao se svojoj staroj kuci. ubrzo je shvatio da vlasnika tu nema, pa je otisao pred stanicu da ceka svog druga. svaki dan, tacno u vrijeme dolaska vlasnikovog voza, sjedio je ispred stanice i cekao. svaki dan, devet godina, pretrazivao je lica putnika koji izlaze trazeci samo jedno. devet godina je odlazio sa stanice sam.
ostali putnici su shvatili sta hachiko radi. ubrzo je postao dragi lik svih putnika te su mu donosili hranu i vodu. skoro deset godina je trajalo njegovo cekanje. sada je, nadam se, u setnji sa svojim vlasnikom na nekom boljem svijetu.
hachiko je postao legenda. njegova prica je lekcija o vjernosti i upornosti. danas ga japan slavi statuom postavljenom ispred shibuya stanice. tamo gdje je nekad cekao vlasnika. ima i svoj izlaz: hachikoguchi (jap. guchi - izlas).
akita ken, ili akita pas poznat je po lojalnosti porodici sa kojom zivi. zapravo - kazu da zivi samo da bi bio sa njima. pomalo je osoben kao i svi japanski psi. u tri rijeci: cist, tvrdoglav i dugovjek. amerikanci u japanu su se zaljubili u njih pa su ih ponijeli i preko vode. tako je nastala i americka grana njihove rase. ali americki su par godina manjeg zivotnog vijeka nego japanski, mora da je do stila zivota
(moj prijatelj ima psa koji je star 17 godina). akita ken je skoro istrebljen u drugom svjetkom ratu jer je vlada naredila ubijanje svega sto koristi resurse te su njihova krzna koristili za pravljenje odjece. kraj krize docekali su sa svega 30 jedinki prezivivsi u divljini ili kod ljudi koji su ih skrivali. danas se njihova populacija oporavila.
