#1 Povratak SAD-a na politicku scenu Balkana
Posted: 17/05/2009 13:31
by Socijalista
Sve vise se primjecuje da ce posjeta J. Bajdena BiH, Srbiji i Kosovu pokazati vece prisustvo americke admninistracije na podrucju ove tri drzave. Evo jedan brifing visokog duznosnika SAD-a, koji sluzi kao uvod u temu.
Bijela kuća: Bidenova posjeta znak povratka SAD-a u JI Evropu
17.05.2009. 12:57
Posjeta američkog potpredsjednika Joea Bidena Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu iduće sedmice pokazuje želju Obamine administracije da se Sjedinjene Države ponovo angažiraju u regiji jugoistočne Evrope kako bi pridonijele uključenju zemalja regije u euroatlantsku zajednicu, najavila je uoči posjete Bijela kuća.
"Činjenica da su potpredsjednik Biden i predsjednik Barack Obama odlučili da on sada posjeti Balkan dokaz je želje administracije da pokaže kako smo se vratili, da je Balkan u velikoj mjeri ključni dio našega programa", rekao je visoki dužnosnik administracije na brifingu o Bidenovoj posjeti Sarajevu, Beogradu i Prištini.
"Mi brinemo za ono što su SAD i evropske zemalje uložile u Balkan 1990-ih godina kako bi se regiju udaljilo od etničkog čišćenja, nasilja i podjela, i želimo ostvariti daljnji napredak. Prisustvo potpredsjednika pokazat će snažnu predanost SAD-a da podrži napredovanje te tri zemlje prema euroatlantskoj budućnosti", naglasio je visoki dužnosnik na brifingu čiji je transkript objavljen u subotu.
"Posjeta potpredsjednika Bidena izuzetno je značajna za regiju i siguran sam da će ubrzati razvoj američke politike prema njoj", izjavio je za Hinu Ed Joseph, stručnjak za Balkan sa Univerziteta John Hopkins u Washingtonu, koji je u predizbornoj kampanji bio jedan od Bidenovih vanjskopolitičkih savjetnika.
Na upit o tome da Hrvatska nije uključena u program Bidenove posjete, Joseph je kazao kako "Hrvatskoj treba biti drago da u ovom trenutku nije među prioritetima u regiji", ističući da je Hrvatsku 2008. posjetio predsjednik SAD-a.
Biden će u utorak posjetiti Sarajevo, gdje će se susresti s tročlanim Predsjedništvom i vladom BiH te održati govor u Skupštini BiH. Najavljen je i njegov zasebni susret s premijerom RS-a Miloradom Dodikom te s Harisom Silajdžićem, kao i posjeta američkoj ambasadi.
U Bidenovoj pratnji u BiH će na svim sastancima sudjelovati visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost EU Javier Solana, kao i visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko.
"Potpredsjednik će u BiH iskazati našu neupitnu potporu Daytonu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, te državnim reformama koje su nužne da bi BiH nastavila s približavanjem NATO-u i EU", rekao je američki dužnosnik.
Biden će, po njegovim riječima, pozvati dužnosnike u BiH na suradnju preko etničkih crta, u interesu konsenzusa nužnog za ustavne reforme.
U Srbiji će se u srijedu Biden sastati s predsjednikom Borisom Tadićem, članovima vlade, ministrom obrane i zapovjednikom glavnog stožera oružanih snaga.
"Cilj u Srbiji je vrlo izravan. To je ogromna prilika da srbijanskoj vladi i narodu jasno pokažemo kako se nadamo 'resetiranju' odnosa sa Srbijom, prilika da jasno pokažemo kako želimo vrlo pozitivnu budućnost za Srbiju u euroatlantskoj zajednici, i kao vodeću u regiji", kazao je visoki američki dužnosnik.
"Zapravo je teško zamisliti budućnost regije, koja je pozitivna i produktivna, a da Srbija ne igra vodeću ulogu. To je poruka koju će istaknuti potpredsjednik", ustvrdio je taj dužnosnik.
Na brifingu je spomenuo i angažman Bidena u jugoistočnoj Evropi 90-ih godina kada je kao predsjednik senatskog Odbora za vanjsku politiku posjećivao regiju te pridonio ukidanju embarga na oružje za BiH i zračnim udarima na bosanske Srbe.
Činjenica da je Biden 1998/99. bio jedan od najagilnijih zagovornika intervencije NATO-a na Kosovu, koja je rezultirala 11-sedmičnom kampanjom bombardiranja Srbije, na brifingu nije isticana, no ona je jedan od razloga što posjeta američkog potpredsjednika Srbiji prate izuzetne mjere sigurnosti, navode mediji u SAD-u.
Na Kosovu će se Biden u četvrtak sastati s najvišim državnim dužnosnicima, predsjednicima republike, vlade i parlamenta, održati govor u kosovskoj skupštini i posjetiti američke snage u vojnoj bazi Bondsteel.
"Potpredsjednik će istaći privrženost SAD-a jedinstvenom, neovisnom i multietničkom Kosovu. S kosovskim čelnicima razgovarat će o ogromnim naporima koji su već poduzeti na izgradnji učinkovite države i zaštiti manjina, te o boljem upravljanju, jačanju gospodarstva i osmišljenom otvaranju prema Srbima, te o jačanju odnosa s ostatkom Evrope", rekao je visoki dužnosnik.
On je također istaknuo "širu poruku" koju SAD šalje islamskom svijetu, pružanjem pomoći muslimanima koji su bili izloženi etničkom čišćenju u BiH i na Kosovu 90-ih godina, te sadašnjom uspostavom "snažnih i pozitivnih odnosa" s te dvije države.
Potvrdu jačanja interesa SAD-a za jugoistočnu Europu protekle sedmice dao je i Predstavnički dom američkog Kongresa rezolucijom u kojoj je pozvao na ustavne reforme u BiH u interesu stvaranja "učinkovite države koja može ispuniti uvjete za članstvo u NATO-u i EU-u", što je označeno "nacionalnim interesom SAD-a".
"Ta rezolucija pokazuje značajnu zabrinutost u Kongresu oko događaja u BiH. To je pažljivo promišljen pokušaj članova Kongresa da pokažu kakva bi politika trebala biti, a na administraciji je da odredi tu politiku", ocijenio je Ed Joseph.
Povratak jugoistočne Evrope u zonu primarnog interesa američke vanjske politike trebalo bi potvrditi i imenovanje posebnog američkog izaslanika za regiju, koje je iz Obamine administracije najavljeno u okviru aktualne revizije regionalne politike Washingtona.
#18 Re: Povratak SAD-a na politicku scenu Balkana
Posted: 17/05/2009 18:03
by oddodood
Knjige: Joe Biden - Bosna je mogla biti spašena…
Povodom posjete američkog potpredsjednika Joea Bidena Bosni i Hercegovini, objavljujemo najinteresantnije odlomke iz njegove knjige Promises to Keep, a koji se dotiču rata u našoj zemlji. Biden piše o svojoj posjeti BiH i Srbiji 1993. i zalaganju za rješavanje konflikta bombardiranjem srpskih položaja u Bosni kako bi se zaustavili oružana agresija i sprovođenje genocida nad nesrpskim stanovništvom. Američki potpredsjednik opisuje svoje susrete s Miloševićem, Karadžićem, Izetbegovićem i Silajdžićem, te svoja lobiranja i nastojanja pred američkim kongresom i predsjednikom Billom Clintonom, da se preduprijedi nesposobnost evropskih sila i rat okonča što je prije moguće
USAMLJENI SVJEDOK U Sarajevu je bosanska multietnička vlada također dobila nešto nade zbog izbora Billa Clintona, koji je uspješno priveo kampanju i zamijenio Georgea Busha. Ipak, Lord Owen je pokušao ugasiti ove nade. "Ne, ne i ne. Nemojte sanjati da će Zapad doći i riješiti vaše probleme", rekao je. "Ne sanjajte snove." Dok je Bosanska vlada čekala na Clintonovu inauguraciju u januaru 1993., logori za mučenje, silovanje i logori smrti i dalje su operirali. U Bosni je hiljadu ljudi dnevno napuštalo svoje domove. Ni jedna jedina evropska zemlja nije bila voljna založiti se da nešto učini kako bi se spriječilo međusobno klanje Hrvata i Muslimana.
Zbog toga sam pozvao na NATO udare kako bi se iz upotrebe izbacili srpska teška artiljerija i tenkovi koji su razarali bosanske gradove, te na primjenu "uzleti i udari". Komitet je odlučio da ne reagira. Osjećao sam se kao usamljeni glas, ali nisam namjeravao da odustanem.
Također sam se založio da se Milošević proglasi onim što jeste: ratni zločinac i masovni ubojica. Bilo je vrijeme da bude zaustavljen. Pozvao sam se na naša osnovna nacionalna načela. Šta bi mogla biti ta načela, ako ne zaustavljanje genocida?
U martu sam se obratio Komitetu Senata za spoljne odnose. Apelovao sam da pomognu u zaustavljanju genocida, tako što će protiv Srba biti podignute sankcije i primijenjena strategija "uzleti i udari". Komitet je odlučio da ne djeluje. Osjećao sam se kao usamljeni glas, ali nisam namjeravao odustati.
MILOŠEVIĆEV POKUŠAJ U to vrijeme, ambasador iz Beograda, Miloševićev čovjek, ukazao se u mojoj kancelariji. Bio je lijepo obučen, ulizica - toliko pun poštovanja i razumijevanja. Nije se trudio da nešto nametne, ali mi je pokušavao nagovijestiti da možda, ustvari, nisam dobro shvatio šta se zapravo dešava: "Muslimani u Bosni žele stvoriti islamsku državu", rekao mi je. "Vidite, mi Srbi smo dobri momci. Ja sam oduvijek bio veliki poštovalac Sjedinjenih Država. Mi slijedimo vaš uzor. Više smo zapadni, baš kao vi." Poenta je bila da Milošević želi da odem u Beograd kako bismo pričali jedan na jedan. Slobodan je mislio da srpsku stvar može prikazati u mnogo ljepšem svjetlu. Prihvatio sam ponudu... ali ne smjesta.
Prije nego sam se složio, razgovarao sam sa Johnom Ritchom, koji je vodio moj Subkomitet za evropska pitanja i još jednim uposlenikom - Jamieom Rubinom. Govorili smo o Hitleru i kako se tridesetih godina gledalo na ljude, koji su bili na sličnoj poziciji kao ja a koji su se susretali s Führerom. Također sam provjerio u našoj ambasadi u Beogradu da li znaju nešto više o Miloševiću. Upozorili su me da voli snimke sebe i zvaničnika koji mu dođu u posjetu odmah prikazivati na državnoj televiziji, koju su kontrolirali on i njegova žena. Imao sam jedan uslov, koji je prenijet Miloševiću - rekao sam da se s njim neću susresti javno. Nema štampe, nema kamera. "Kako god vi želite, senatore", rekao mi je.
(...)
Letjeli smo u Evropu avionom Američke vlade. To je jedna od privilegija kada ste američki senator više od dvadeset godina. Nakon kratkog prizemljenja u Stuttgartu, kako bismo prisustvovali kratkom briefingu naših vojnih lidera u zapadnoj Evropi, sletjeli smo u Zagreb (Hrvatska), 7. aprila 1993. - tačno godinu dana nakon što su Milošević i Karadžić započeli svoj genocidni poduhvat.
"OSTAVITE ME, JA NE MOGU DALJE" Iz Zagreba smo, dvočasovnom vožnjom helikopterom, pod pratnjom UNPROFOR-a prebačeni u bosanski grad Tuzlu - u izbjeglički logor. Leteći iznad Bosne, ponovo sam bio zadivljen ljepotom krajolika - međutim, dolje se dešavalo nešto zlokobno. Koliko li se Hrvata i Muslimana skrivalo u šumama, iščekujući prolazak Belih orlova?
Tuzla je bila preplavljena izbjeglicama iz Srebrenice... Ako bi Srebrenica pala, Tuzla bi primila još, najmanje, pedeset hiljada izbjeglica. Dok smo bili u Tuzli, vidjeli smo džinovske kamione sa UN oznakama, toliko pune izbjeglica da su roditelji morali pružati ruke iz kamiona kako bi držali svoju djecu. Kasnije tog dana, posjetili smo školu koja je preuređena u izbjeglički kamp i sreli se s porodicom koja je upravo izbjegla pred vojnicima koji su je sve vrijeme pratili. Željeli su nam, uz pomoć prevodioca, ispričati svoju priču. Otac se gušio u suzama. Kada ga je prevodilac konačno smirio, ispričao nam je svoju priču: "Pješačili smo do Tuzle preko planina. I moja majka, kojoj je bilo sedamdeset osam godina, više nije imala snage. Rekla je: 'Ostavite me. Ja ne mogu dalje.' Zadnji put kada sam se osvrnuo sjedila je na stijeni smrzavajući se do smrti. Da smo ostali s njom svi bi bili poubijani - ja, moja žena, moja djeca."
Prema rasporedu, naš susret s Miloševićem bio je zakazan za narednu večer, i bio sam čvrsto namjerio da mu kažem šta mislim. Kada smo stigli, morali smo nekako ubiti vrijeme u lokalnom hotelu, tako da smo gledali prvi kanal državne srpske televizije. Komentatori su govorili kako bosanski Muslimani masakriraju Srbe, ubijaju srpske bebe i vješaju ih na kuke kao piliće.
(...)
Pukovnica Legije stranaca bila je glavni oficir u našem avionu za Sarajevo. Prvoga dana nismo mogli ući u grad - loše vrijeme i snajperska vatra. Nije je bilo briga je li američkom senatoru, ili nije, dozovoljeno letjeti opasnim letom. "Dakle, mogli bismo ostati bez jednog Amerikanca", čuo sam je kako govori. "Što bi se meni j.....o za to?" Kako smo se približavali aerodromu, gledao sam stambene zgrade u blizini. Od njih su ostale samo ruševine. Srpski snajperi su djelovali po onome što je ostalo od tih zgrada, a meci su dolijetali i na aerodrom. Komandanti srpskih artiljerijskih jedinica su bili zabrinuti da kojim slučajem ne pogode UN-ov avion, tako da su voljeli zasipati aerodrom snajperskom vatrom prije nego što počnu granatirati Sarajlije. To je bio razlog našeg jednodnevnog zakašnjenja. Pripadnici francuskih specijalnih snaga sve vrijeme su sjedili na svojim šljemovima. Nisu željeli da budu ustrijeljeni u onu stvar, ili gore. Aerodrom je kontrolirao UNPROFOR, uglavnom francuski i britanski. Francuskim trupama čak nije data mašinerija da iskopaju poštene bunkere, tako da smo se s bosanskim predsjednikom Alijom Izetbegovićem susreli u improviziranom bunkeru u blizini aerodroma.
SARAJEVO Trebala nam je vojna pratnja kako bismo kroz "snajpersku aleju" dospjeli do centra Sarajeva. Sjećao sam se grada s televizije u vrijeme Zimskih olimpijskih igara nekoliko godina ranije. Sada nije djelovalo toliko osvajajuće. Sarajevo je smješteno u dolini, okruženo planinama, na koje su Srbi stacionirali svoju tešku artiljeriju. Cijelu godinu dana Sarajevu je uskraćena voda, hrana, lijekovi, struja i gas. Ustvari, scene su bile kao iz Drugog svjetskog rata - razorene zgrade, urušeni spratovi. Izgledalo je kao Dresden s grafitima. Sve sarajevske ulice bile su ničija zemlja... Na ulicama su kružili razbojnici, a crno tržište je cvjetalo za svaku potrebu. Međutim, svi su smatrali da će izdržati opsadu još malo, ukoliko pomoć ubrzo dođe... Drugi sastanak je bio s urednicima nezavisnog dnevnog lista Oslobođenje... u onome što je ostalo od njegove zgrade. Bila je visoka pet ili šest spratova - teško je reći jer su zadnji spratovi bili potpuno uništeni. Novinari su bili prisutni dan i noć. Čak su i krevete postavili u podrumu. Svi su bili sigurni da će grad izdržati. Dao sam im intervju i valjda neki razlog za nadu. Rekao sam da je Milošević ratni zločinac, da svijet to počinje shvatati i da ga moramo zaustaviti.
Naš zadnji briefing u Sarajevu bio je u komandi UNPROFOR-a. Bila je to demonstracija realnosti. Pokazali su nam uvjerljive dokaze da su oprema i ljudstvo JNA (Biden vjerovatno misli na VJ op. priređivača) direktno umiješane u napade na Srebrenicu, da su artiljerijske jedinice iz Srbije dejstvovale po teritoriju BiH.
Primijetili su da su srpske snage izuzetno dobro naoružane, ali da ozbiljno oskudijevaju u broju vojnika, dok su bosanske snage imale dovoljno boraca, ali su oskudijevale u artiljeriji. Bosanske jedinice su se borile s vrlo malo municije i vatrenog oružja. Međutim, ono što je zaista bilo grozno bio je stav UNPROFOR-a. Kapetan mi je dosađivao dajući mi lekcije o NATO udarima. Smatrao je da je bilo isuviše opasno ugroziti trupe UN-a. "Nemojte brinuti za NATO, senatore", rekao je. "NATO ovdje ne bi trebao da se miješa." Više nisam mogao izdržati: "Sine, gdje misliš da bi NATO trebao da se umiješa? Ne treba da ideš u Senat i zalažeš se za 100 milijardi dolara godišnje za NATO. Ako se NATO ovdje ne umiješa, koja je zapravo uloga NATO-a? Mogli bismo ga slobodno raspustiti i uštedjeti novac. Šta je i gdje je uloga NATO-a? Ovo je, zapravo, ono što bi trebala biti uloga NATO-a!"
Aerodrom ponovo nije bio u funkciji kada smo mi bili spremni za odlazak, tako da nas je britanski komandant ispratio u ličnom naoružanom vozilu.
INTERVENCIJA JE BILA OPRAVDANA Već smo letjeli iznad Njemačke kada smo dobili iznenađujući poziv iz Napulja, od admirala Mikea Boordae vrhovnog komandanta Južne komande savezničkih snaga. Zatražio je tu slobodu da promijeni naš pravac letenja. Da li bismo mogli imati večeru s njim?
(...)
Boorda nam je otkrio da neki od predsjednikovih vrhovnih oficira ne dijele mišljenje da se ništa ne treba ili ne može uraditi u Bosni. Bio je prilično otvoren kada je u pitanju njegov šef Powell. Rekao je da smatra pogrešnim njegovo mišljenje da se u Bosni ne može ništa učiniti bez stotina hiljada kopnenih trupa. Boorda je smatrao da zračni udari mogu prekinuti srpsku agresiju i okončati srpsku opsadu Sarajeva i Srebrenice. "Ali, admirale", rekao sam, "svi mi govore da zračni udari neće biti djelotvorni." Samo nas je pogledao i rekao: "Pođite sa mnom."
Admiral nam je pokazao satelitske snimke srpskih položaja širom Bosne. Imao je snimke presretnutih razgovora generala JNA sa Srbima u Hrvatskoj i Bosni, kako im govore: "Uništite ih." Boorda je potvrdio da Miloševićeva VJ, a ne bosanski Srbi, predvodi cijelu akciju. To ga je izluđivalo. Tvrdio je da bi samo nekoliko pogodaka iz zraka moglo ušutkati srpsku tešku artiljeriju.
"Vidite, senatore, naprimjer, kada biste Vi to zatražili, mogao bih spustiti bombu ispred šatora svakog srpskog generala u Srebrenici. Toliko bismo precizni bili... Mislim da bismo trebali nešto učiniti. Mogli bismo koristiti zračne udare. Mogli bismo se umiješati preko Jadrana. Morali bismo se umiješati. Združena komanda za ovo ne želi da čuje. Ovdje ima nekoliko admirala s većim činom od mene. Ja ne mogu voditi politiku, ali, senatore, Vi ste u pravu." Za mene je to bio zadnji komadić slagalice. Trebalo je samo da ubijedim predsjednika.
Narednih dana, po povratku, otišao sam u State Department da izvijestim novog državnog sekretara, Warrena Christophera. Bio sam direktan. Dešava se genocid. Možemo ga spriječiti. Uzleti i udari.
OKLIJEVANJE WASHINGTONA Odbio je veoma grubo, koristeći se svim argumentima koje bi koristio dobar advokat. "Prvo, čak i kada bi to htjeli, zračni udari nisu naša dužnost. To spada u ingerencije NATO-a. Drugo, naoružavanje Bosanaca samo bi uzrokovalo više ubijanja. Treće, radi se o građanskom ratu." Međutim, argument na koji se najčešće pozivao jeste problem zadobijanja podrške nacije. Christopher se nije otvoreno suprotstavio ideji, bio je dobro istreniran diplomat. "Pa, senatore, da li će predsjednik biti u mogućnosti da dobije podršku za intervenciju u Kongresu? Da li će dobiti podršku i demokrata i republikanaca? Hoće li imati podršku američkog naroda... Hoće li oni podržati napad na Srbe?"
"Gospodine sekretaru, imam mnogo poštovanja prema Vama", rekao sam. "Vi možda znate mnogo više o spoljnoj politici od mene, ali i ja se razumijem u politiku. Američki narod će podržati intervenciju ako bude znao šta se događa. Moramo ih informirati."
Stav državnog sekretara je bio takav da je moguće da sam u pravu, ali da predsjednik ne može previše učiniti bez podrške Ujedinjenih nacija i evropskog vođstva. Rekao sam mu da ću lično razgovarati s predsjednikom, što on baš i nije želio čuti. Ustvari, pokušao me od toga odgovoriti. Kada sam se ipak sastao s predsjednikom Clintonom, Christopher se potrudio da i sam bude prisutan.
Bijela kuća je - samo stotinu dana Clintonovog prvog mandata, u aprilu 1993. - bila pod nekom vrstom opsade. Predsjednik je izabran sa samo 43% glasova. Prema nekim istraživanjima tri naprema jedan Amerikanaca je, kada je riječ o spoljnoj politici, više vjerovala Colinu Powellu, nego Billu Clintonu. Ljudi su već počeli osjećati antipatije prema predsjednikovoj ženi, a on još uvijek nije shvatio prvu lekciju - šta znači biti predsjednik.
Gotovo je nemoguće za predsjednika da utvrdi jednu agendu i onda je slijedi dan za danom. Ustvari, trebao je reagirati po sistemu "valova", odnosno, nositi se s događajima onako kako nadolaze. Međutim, Clinton je bio najtalentiraniji političar kojega sam upoznao. Najbrže je učio i bio izvrsno informiran. Svoj je posao shvatao veoma ozbiljno. Također vjerujem da je imao dobar politički instinkt. Vjerovao sam da ukoliko mu predložim "uzlete i udare", da će uvidjeti da se radi o neophodnom potezu. I predsjednik i Christopher su mi odmah rekli da ih je Powell izvijestio da bi za misiju na Balkanu bile potrebne stotine hiljada američkih vojnika.
Clintonu nije odgovaralo da primijeni "uzlete i udare" unilateralno, tako da je odlučio konsultirati se s državnim sekretarom Christopherom da ovaj ode u Evropu, te da se s Britancima i Francuzima složi po pitanju strategije i nekog eventualnog plana. Mogu reći da predsjednik Clinton još uvijek nije bio toliko siguran da ide predaleko s evropskim saveznicima.
(...)
Razgovori o zračnim udarima kako bi se okončala srpska agresija i ukinuo embargo na uvoz oružja Muslimanima u Bosni, našli su na jak otpor u Washingtonu. Jedan od najoštrijih protivnika bio je John McCain, bivši vojni pilot, ratni zarobljenik u vijetnamskom ratu. On je insistirao na tome da nijedan vojni ekspert do sada nije potvrdio da su zračni udari dovoljni. Brinuo se za sigurnost pješadije. "Ja neću da se životi mladih Amerikanaca, žena i muškaraca, dovode u rizik zbog operacije za koju nismo sigurni da li će imati pozitivan ishod. Dan kasnije prizvao je najstrašniju grešku američke spoljne politike: "Ovo mi zvuči nevjerovatno poznato. Radi se o istim razlozima zbog kojih smo započeli bombardirati Sjeverni Vijetnam. Tako smo naše mišice napregnuli zbog nečega, zbog čega nam je trebalo dvadeset godina oporavka."
(...)
RAZOČARENJE Christopherov put u Evropu bio je katastrofa. Naredni put kada sam ga vidio svjedočio je pred Komitetom za spoljne poslove, upravo nakon povratka iz Evrope, gdje su ga Britanci i Francuzi dočekali udarcima u zube. Evropske vođe su preferirale lakši način, koji se svodio isključivo na retoriku. Clinton je povjerovao na riječ britanskom premijeru Johnu Majoru da je uklanjanje embarga previše opasno. Nisu željeli riskirati sigurnost svojih trupa na terenu. UN je pozvao da se gradovi Sarajevo i Srebrenica proglase "slobodnim zonama" Ujedinjenih nacija, pod zaštitom UNPROFOR-a - ali tek nakon ispunjenja uslova da bosanska armija u tim gradovima preda oružje... Tog dana sam rekao Christopheru: "Da vam to što jasnije predočim, gospodine sekretaru. Od Vas se zahtijeva da govorite diplomatski; od mene ne. Ne mogu čak naći riječi da izrazim svoj prezir prema evropskoj politici koja od nas zahtijeva da saučestvujemo u srpskoj pobjedi... Ono sa čime ste se susreli jeste obeshrabrujući mozaik indiferentnosti, nezainteresiranosti, samoobmane i licemjerstva... Nakon što su nas držali za rukav u Kuvajtu i Somaliji, od nas traže da pošaljemo hiljade naših vojnika na teren, kako bismo imali pravo da nešto zahtijevamo i to u cilju implementacije 'sigurnosnih zona' za Bosance... Zanemarimo kurtoaziju. Evropska politika je bazirana na kulturološkoj i religijskoj indiferentnosti, ako ne i na fanatizmu. I smatram da bismo imali sasvim drugačiju situaciju da Muslimani rade ono što su Srbi već uradili, da se ovdje radi o muslimanskoj, a ne o srpskoj agresiji..."
Istog dana Clinton me razočarao koristeći staru Bushovu retoriku: "Mi ne možemo djelovati sami. Ne bismo smjeli... Moramo nastojati da se konflikt ne proširi na druge države, kao što je Albanija, Grčka i Turska..."
Susret s Miloševićem i Karadžićem u Beogradu
Mislim da ste prokleti ratni zločinac
Malo iza osam uvečer, uputili smo se prema Miloševićevoj predsjedničkoj palati - vrsti zgrada kakve volim. Trodijelna palata sa žutom fasadom i dorskim kapitelima. Primijetio sam šest ili osam stražara u dugim kožnim jaknama; većina ih je pušila cigarete osiguravajući vrata. Bili su to veliki momci, kao izbacivači, ali osiguranje uopće nije bilo na visini. Milošević se, po svemu sudeći, nije osjećao mnogo ugroženim, tako da su nas stražari samo ispratili do vanjskih stepenica zgrade. Čak iznutra sam pokušao ustanoviti ima li kamera. U velikom holu, koji je odisao šarmom mrtvačnice, nije bilo nikoga. I bilo je tako tiho da smo mogli čuti odjeke sopstvenih koraka. Slijedili smo crveni tepih do džinovskog mramornog stepeništa koje je vodilo do sprata, a potom su slijedile još jedne mramorne stepenice. Milošević nas je čekao u svom uredu na vrhu stepeništa. Bio je, otprilike, moje godište, konzervativan u odijevanju, okrugle glave, glatke kože kao u keruba, samozadovoljni bankar na plodnom kraju duge i unosne karijere. Tamno odijelo mu je dovodilo do izražaja sijedu kosu, koja je stršila otkrivajući gigantsko čelo. Prišao mi je s pruženom rukom; činilo se da je veoma sretan što nas vidi. Kada sam odbio da se s njim rukujem, mirno je kimnuo glavom, nimalo uvrijeđen.
"Dođite, senatore, sjednite. Hajde da razgovaramo." Sjeli smo za konferencijski stol i on nam je počeo govoriti. "Znate, sve ste krivo shvatili, senatore." Njegov engleski je bio dobar; proveo je puno vremena radeći u zapadnoevropskim bankama. Eagelburger ga je dobro poznavao i smatrao, u vrijeme kada je tek došao na vlast, da će on biti osoba s kojom će se moći dobro sarađivati. "Nije problem u Srbima. Muslimani i Hrvati progone Srbe." Izvadio je mape Jugoslavije i raširio ih na konferencijski stol između nas. Želio je da mi pokaže gdje su Srbi bili napadnuti. Rekao sam mu da cijeli svijet zna ko zapravo napada i da je na njemu da te napade zaustavi, da mora prestati sa snabdijevanjem srpskih snaga u Bosni oružjem, gorivom i hranom, te da Karadžić, lider bosanskih Srba mora potpisati Vance-Owenov plan. Milošević je još uvijek bio miran. Lagao mi je u lice: "Prije svega, senatore, mi ne dajemo nikakvu pomoć bosanskim Srbima. Oni su nezavisna strana u ratu. I drugo, Karadžić je nezavisan vođa i ja nemam nikakvih stvarnih odnosa s njim. Ja mu mogu uputiti prijedlog, ali ne mogu kontrolisati čovjeka kakav je Karadžić."
Tada je ponovo započeo s mapama, tako da sam i ja počeo pokazivati lokacije za koje sam znao. A šta je sa Sarajevom? Granata je poubijala dvadeset dvoje nevinih ljudi u redu za hljeb. Snajperi ubijaju nevinu djecu na ulicama. Šta je s Omarskom? Žene i djevojčice silovane, od strane ljudi koji im govore da sada moraju služiti kao stoka za rasplod srpskih beba. Odbacivao je sve optužbe jednu po jednu, sa smišljenim izgovorom za svaku, nimalo ne povisujući glas. "Muslimani su granatirali sopstveni narod kako bi okrivili Srbe. Ne odigrava se nikakav genocid, kao ni raseljavanje stanovništva. Nema etničkog čišćenja, a ako ga i ima, sprovodi se nad Srbima."
Spomenuo sam Srebrenicu, grad s muslimanskom većinom, potpuno okružen srpskim vojnicima koji su ispaljivali artiljerijske hice s okolnih brda i koji su pljačkali konvoje humanitarne pomoći. "Ne, ne! Ujedinjene nacije su dokazale da za skoro bombardiranje sela u okolini Srebrenice nisu odgovorni Srbi." Tada me pokušao ubijediti da sve strane u Bosni, uključujući Muslimane, imaju artiljeriju i tenkove. Ovo me podsjetilo na stari vic Lennyja Bruckea: "Šta činiti kada vam žena dođe kući i zatekne vas u krevetu s drugom? Poričite!" Međutim, u ovom slučaju nije bilo smiješno. Osjećao sam kako mi krv navire u lice.
"Gospodine Miloševiću", rekao sam, "vi ste jedina osoba na svijetu koja bi mogla reći tako nešto."
Milošević je shvatio da mi je dosta njegovih laži i u jednom momentu je podigao pogled s mapa, bez trunke emocija rekao: "Šta mislite o meni?"
"Mislim da ste prokleti ratni zločinac i mislim da bi vam kao takvom trebalo suditi", rekao sam. Gledao sam ga pravo u oči, međutim, njegov izraz lica se nije izmijenio. Nije bilo ni najmanje promjene na njegovom licu. Kao da sam mu upravo rekao da je predivna osoba.
U toj atmosferi smo se vratili poslu. Nekoliko minuta kasnije priupitao sam ga za pratnju do Srebrenice, kako bih se lično mogao uvjeriti šta se tamo događa. Milošević se složio da je to izvrsna ideja, ali, nažalost, ni on nema ovlasti da me pošalje u ratnu zonu. Osim toga, nije sigurno. U tom slučaju, rekao sam mu, da bi najbolje bilo da se teško oružje preda UN trupama. U suprotnom, bit će ionako uništeno NATO zračnim udarima.
"Vjerujte mi, senatore, da bih volio da Vam pomognem, ali to mogu jedino ako se bosanski Srbi s tim slože."
Tada me, bez upozorenja, upitao želim li razgovarati s Karadžićem. Sada je moja brada bila sasvim isturena. "Da, želim."
"Mislim da je u gradu", rekao je Milošević, uzeo telefonsku slušalicu i počeo govoriti srpsko-hrvatski.
Nakon što je spustio slušalicu, nastavili smo razgovarati nekoliko minuta, kada su se, odjednom, ulazna vrata palate otvorila uz tresak koji je odzvanjao mramornim hodnikom. Svi smo odvratili pažnju od mapa, ušutjeli i slušali užurbane korake na stubištu. Odzvanjali su po crvenom tepihu, bam-bam-bam, a potom gotovo u galopu bam-bam-bam. Vrata kancelarije su se brzo otvorila. Ugledali smo zadihanog Radovana Karadžića sa svojom raščupanom kosom, koja mu je pokrivala markantno lice. Požurio je da sjedne s desna Miloševiću i pokušao promucati pozdrav. Osjetio sam da bih trebao reći da neko ovom čovjeku donese čašu vode. Mislio sam da će doživjeti srčani udar. "Uhhh, gospodine predsjedniče... uhhh, žao mi je... uhh... kasnim... uhhh, došao sam što sam brže mogao."
Okrenuo sam se Miloševiću i prokomentirao: "Nemate kontrole, baš?"
Bio je to jedini put da sam vidio da se Miloševićev izraz lica mijenja. Sjekao je Karadžića pogledom u komadiće, dok mi se ovaj predstavljao. "Senatore, čast mi je susresti se s Vama. Čuo sam za Vas. Hvala što mi pružate šansu da Vam objasnim svoju situaciju."
"Oh, interesantno je upoznati Vas doktore", rekao sam.
Milošević se vratio mapama, a Karadžić se pridružio svome šefu u tvrdnji da su Srbi napadnuta strana. "Kako Srbi u Bosni više uopšte mogu živjeti s Muslimanima", pitao se Karadžić. "Oni su životinje koje ubijaju Srbe u kolijevci i neprijatelji zapadnih interesa."
Nakon više od dva sata ovakvog razgovora, bio sam poprilično bijesan i pooštrio sam svoj ton. Prvo sam im rekao da moraju pustiti UN trupe u Srebrenicu. Drugo, moraju garantirati obustavu vatre dok rade na prihvatanju mirovnog plana. Karadžić je negodovao. Skupština bosanskih Srba imala je svu kontrolu nad našim inostranim trupama na terenu kojeg su držali. Naglasio sam da je sada na vlasti novi američki predsjednik i da će se stav SAD-a pooštriti po ovom pitanju. Srbi će završiti pod strašnim ekonomskim sankcijama, s u potpunosti naoružanom bosanskom vojskom koja će ih slomiti, uz NATO zračne udare koji će ih dokrajčiti. Objasnio sam im da SAD nisu odustale od upotrebe sile, te da na primjeru Zaljevskog rata mogu studirati američku vojnu silu.
Susret s Izetbegovićem
"Krhak starac naborane kože..."
Dvojica bosanskih lidera krenula su izvan grada da mole za pomoć i novac, ali su čekali moj dolazak, jer su se nadali da ću njihovu poruku prenijeti novom predsjedniku, Billu Clintonu. Silajdžić je svjedočio na senatskim raspravama i poštovao sam ga, ali ovo je bio moj prvi susret s Izetbegovićem. Bio je krhak starac izborane kože. Zahvalio mi je na dolasku i objasnio situaciju. Snage UN-a bile su nesposobne da zaštite Bosnu - čak i s UN trupama na terenu, Sarajevo je bilo na ivici kolapsa. Rekao mi je da će, po svemu sudeći, izdržati do sredine ljeta. Ono što je on želio jeste povlačenje UNPROFOR-a. Njihovo prisustvo činilo je nemogućim da se međunarodna zajednica ubijedi da vojno djeluje, zbog straha da će trupe Ujedinjenih nacija biti uhvaćene u vatri.
Nije shvatao logiku stavljanja sigurnosti "sigurnosnih snaga" iznad sigurnosti naroda kojeg bi te snage trebale zaštititi. Želio je međunarodne posmatrače na bosanskim granicama kako bi se spriječilo unošenje Miloševićevog oružja na bosansku teritoriju. I, usput, rekao je da ne treba američke kopnene trupe, niti bilo čije druge. Dovoljan je broj bosanskih vojnika koji su bili spremni braniti svoju državu, ako bi imali oružje. Teško da se to činilo nerazumnim. Rekao sam mu da ću učiniti šta je u mojoj moći.
(a znamo sto je onaj neki muftija tamo izjavio za njegov dolazak)