Forum Klix.ba

Ima li ko da postavi 620. izdanje Bh Dana u kojem je bilo rijeci o Franjevackom pokretu & islam i sekularna drzava??

Zar je mala stvar biti božji vojnik?

Započinjući svoj pokret "manje braće" na samome početku 13. stoljeća, Franjo iz Asiza nije znao za Bosnu niti je mogao misliti na Bosnu. Ali, cijelo duhovno i povijesno iskustvo franjevaštva u Bosni i Hercegovini, ta duga i čudesna historija sraslosti s ljudima, s narodom, sa zemljom, kakva možda ne postoji nigdje drugdje na geografskoj i historijskoj mapi franjevačkoga pokreta, kao da hoće reći: za Franjinu viziju ova je zemlja bila kao stvorena

"Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva"

Svježina što ju je u kršćansku duhovnost i evropsku civilizaciju prije osam stoljeća unio mladi Giovanni Bernardone iz talijanskoga grada Asiza, kojega povijest zna pod imenom Franjo Asiški, i danas je jednako uznemirujuća i jednako plodotvorna jer se i danas na jednako životan način iskušava i ovjerovljuje njezina vedra, beskompromisna predanost "bratu čovjeku", oprečna tamnoj tegobi svake doktrinarnosti a ljekovita za ljude u potrebi, osobito za one koji su na bilo koji način isključeni, bačeni preko rubova društva. Sav u Isusu i s Isusom, "drugi Krist" kako je davno nazvan, Franjo Asiški kao da se po toj fundamentalnoj ljudskosti kroz stoljeća prisno doziva s jednim od najuzornijih moralista Dvadesetoga stoljeća, deklariranim ateistom Albertom Camusom, koji vrhovnu vrlinu čovještva vidi u sposobnosti suočavanja s našim "sumornim svijetom" onakvim kakav jest. Topli zakon ljubavi, naspram mrkome zakonu zakona. Samo nam tako biva razumljiv, i odjedanput intimno blizak, onaj Franjo koji poljupcem tješi gubavca, ili onaj Franjo koji usred ludila križarskoga rata kod egipatske Damiette, naoružan tek otvorenošću i iskrenom potrebom susretanja, prelazi ratne linije, prelazi crte predrasuda i mržnje, tražeći razgovor i razumijevanje sa sultanom Malikom al-Kamilom, pokazujući da neprijateljevanje nije zadano, da može biti obesmišljeno.

Bosna Srebrena Prvi sljedbenici Franje Asiškoga u Bosni su se pojavili krajem 13. stoljeća. Od 1340. godine djeluju kao organizirana zajednica, Bosanska franjevačka vikarija, na temelju sporazuma između bosanskoga bana Stjepana II Kotromanića i generalnoga ministra Reda fra Gerarda Odonisa. Ime Bosna Srebrena zajednica je dobila 1514. po samostanu u Srebrenici, jednomu od najstarijih. Te godine Bosanska vikarija podijeljena je na dvije franjevačke provincije - Bosnu Srebrenu i Bosnu Hrvatsku. Od Bosne Srebrene odijeljene su u 18. stoljeću provincije u Dalmaciji (Presvetoga Otkupitelja) i u Prekosavlju (Sv. Ivana Kapistrana). Polovicom 19. stoljeća nastaje zasebna franjevačka zajednica u Hercegovini.

Kroz prvo stoljeće organizirane prisutnosti, od osnutka Vikarije do turskoga osvojenja 1463, franjevci u Bosni puštaju snažno korijenje, te vidno pridonose razvitku onodobnoga urbaniteta, prateći pastoralnom i graditeljskom djelatnošću sve vitalne oblike tadašnjega privrednog i političkog života. Jednako su prisutni na vladarskom dvoru kao i u podgrađima starih gradova, u dubrovačkim trgovačkim kolonijama, u rudarskim naseljima. Već u to doba događa se ono što će presudno oblikovati povijesni mentalitet bosanskoga franjevca: nakon prvih generacija stranaca (među kojima su i znamenita imena Reda, kao, na primjer, Jakov iz Markije, Bartul iz Alverne, itd.), ustaljuje se praksa da se domaći mladići, nakon završetka nužnoga školovanja, vraćaju i služe u Bosni. U drugoj polovici 15. stoljeća taj proces bio je potpuno dozreo, te je omogućio pojavu fra Anđela, nazvanoga Zvizdović. Njegov čin spremnosti usred osmanlijske poplave 1463. godine da radi opstanka svojega naroda, vjere i kulture traži modus vivendi s novom, tuđinskom vlašću, umjesto da pobjegne i napusti svoju zemlju, svoj svijet, zasnovan je na individualnom preuzimanju najviše odgovornosti u skladu s franciskanskim načelom secundum loca et tempora (djelovati prema prilikama mjesta i vremena), i u tom činu nerazdjeljivo se sjedinjuju duhovna, politička, moralna i narodnosna motivacija.

Domovinski mentalitet Kasnije, u okolnostima daljih turskih osvajanja u Hrvatskoj i Ugarskoj i gašenja redovitih ustanova Katoličke crkve u tim krajevima, Bosna Srebrena proširuje svoje djelovanje na ogromni prostor od Budima do Albanije, i od Bihaća do Carigrada. Tako se je u kasnijim vremenima i smanjivala, s odstupom Turske iz prekosavskih, prekodinarskih i prekodunavskih strana, ostajući cijelo to vrijeme, sve do 1881. kada je s Austro-Ugarskom uvedena redovna crkvena hijerarhija, jedinom ustanovom Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i političkim predstavnikom katolika Hrvata u okviru osmanskoga sistema mileta.

Kroz ta zbivanja, u procesu dugoga trajanja, formirao se u franjevaca izrazit narodni i domovinski mentalitet i identitet. S jedne strane on je naslonjen na bogato povijesnotradicijsko zaleđe, po kojemu su se franjevci identificirali s bosanskim državnim (bansko-kraljevskim) suverenitetom i osjećali nekom vrstom njegovih nasljednika i čuvara, a s druge strane taj se identitet učvršćivao u svakodnevnici života sa svojim narodom i dijeljenja sudbine s njime u teškim i nesklonim vremenima, osobito u drugom razdoblju osmanske epohe, nakon Bečkoga rata, kada Carstvo počinje rastakati dugotrajna i sveopća kriza i dekadencija. Neobični pučki naziv za fratre - ujaci, koji snažno podcrtava familijarnost odnosa, u Bosni i Hercegovini se uobičajio kao svojevrsna konspiracijska šifra u okolnostima kada je trebalo skrivati svećenički identitet i službu. S druge strane, bilo je vremena u kojima su franjevci uspijevali isposlovati dozvolu da nose civilno odijelo i oružje, kako bi na se manje svraćali pažnju kojekakvih sjecikesa i drumskih razbojnika, a i obranili se ako ustreba. Nezgodan tip na konju, u odijelu à la turca, s oružjem za bensilahom, spremnim da bude upotrijebljeno, mrka brka obješena pod orlovskim nosom - to je slika franjevca, minorita, kakav se na svijetu mogao susresti jedino u Bosni toga doba, i koja je zbunjivala i zaprepašćivala mnoge zapadnjake na tegobnim proputovanjima kroz ovu zemlju.

Djelovati odozdo, iz života "Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva", opominje veliki engleski znanstvenik i filozof Roger Bacon, i sam franjevac, i to iz prvoga razdoblja Franjina pokreta, postulirajući važnost neposrednoga životnog iskustva u oblikovanju dubljih ljudskih osvjedočenja i spoznaja. Sva povijest franjevaštva u Bosni i Hercegovini kao da je stala u ovu snažnu sliku-misao. Doista, najvažniji osjećaj smisla i uputu za svoje djelovanje bosanski franjevac dobiva "odozdo", iz života, iz potrebe tih ljudi kojima je dan, takav kakav je, i koji su mu dani, takvi kakvi su. Camusovski spremni da se suoče sa svojim svijetom, franjevci - tako sam jedanput napisao - nisu (samo) sjedili u svojim samostanima, moleći i kontemplirajući, nego su bili pravi, žestoki "terenski radnici", stalno među ljudima, potrebitim duhovne hrane ali i svake druge, ovozemaljske pomoći. Oblijećući tako Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko, neumorno i neprestano baš kao pčele, upoznavali su je dublje i bolje od ikoga u svojemu vremenu, stapajući se s njezinom topografijom i geografijom, intimizirajući se s njezinim pejzažima, s njezinim selima i gradovima, putovima i bespućima, pitominama i divljinama - sa svim njezinim miljem i sa svom njezinom surovošću; postajali jedna historija s njome. Sastavni dio tog iskustva je i umijeće života među drugima, s drugima. To teško i zahtjevno, ali ljudski i evanđeoski obavezujuće umijeće često traži da budeš bolji od sebe samoga, i ono je franjevcima u Bosni i Hercegovini bilo i ostalo svakodnevni ispit i inspiracija. Ispit koji se ne sprema ni iz kakvih knjiga, inspiracija koja se doživljava i ostvaruje individualno, izvan zadanih i normiranih oblika ponašanja. Zahvaljujući ovoj crti, duboko položenoj u socijalno-moralnu potku franjevačkoga života u Bosni i Hercegovini, u svakoj generaciji je bilo, i ima i danas, ličnosti koje na cijelu svoju okolinu djeluju izrazitom, svjetioničkom snagom. Zapamćeno je, na primjer, kako se 1860. godine preko pet tisuća ljudi, katolika i muslimana, oprostilo od mrtvoga fra Marijana Šunjića, a Derviš-beg Teskeredžić po povratku sa Šunjićeva ukopa u Gučoj Gori kaže: "Žao mi je učenog biskupa Šunjića. Ja pamtim do šeset, koji su od moje rodbine pomrli, ali viruj mi, da nikog nisam žalio ko biskupa."

Kultura teksta Način na koji su franjevci svome ljudskom i socijalnom prostoru posvećeni integralno rezultirao je time da se njihova djelatnost uvijek prelijevala daleko preko granica primarne zadaće pastoriziranja, iz čega je proizašlo ono što danas prepoznajemo i vrednujemo kao veliku i važnu kulturnu akciju. Ona kroz povijest ima mnoga lica, ali se svakako najmarkantnije ostvarivala kao kultura teksta, spisateljstvo. Književnohistorijski, franjevačka književnost pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa odigrala je u 17, 18. i 19. stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu geografiju od Dubrovnika i Dalmacije preko Bosne i Hercegovine do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskog jezičnog standarda. Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu - iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan - kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. A veliki franjevački pisci i polihistori poput Matije Divkovića ili Filipa Lastrića ili Jerolima Filipovića ujedno su i utemeljitelji književnosti, znanstvene historiografije, filozofsko-teorijskoga pojmovlja i terminologije u kulturnoj i intelektualnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Preko franjevačkoga spisateljstva Bosna i Hercegovina je uvijek ostvarivala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom i tradicijom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci u Devetnaestom stoljeću (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome ublažiti i prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.

Bosna i Franjo Započinjući svoj pokret "manje braće" na samome početku 13. stoljeća, Franjo iz Asiza nije znao za Bosnu niti je mogao misliti na Bosnu. Ali, cijelo duhovno i povijesno iskustvo franjevaštva u Bosni i Hercegovini, ta duga i čudesna historija sraslosti s ljudima, s narodom, sa zemljom, kakva možda ne postoji nigdje drugdje na geografskoj i historijskoj mapi franjevačkoga pokreta, kao da hoće reći: za Franjinu viziju ova je zemlja bila kao stvorena. To će Ivo Andrić, oživljujući lik i karakter staroga bosanskog fratra, kroz njegova usta izraziti pučki kolokvijalno i neponovljivo: "Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?"

Islam i sekularizam: Povodom sarajevske konferencije o upravljanju islamskim poslovima u sekularnoj državi
Islamska zajednica kao nacionalna crkva

Znanstvenici i istraživači iz Francuske, Britanije, Norveške, Njemačke, Austrije, Turske, Mađarske, Bugarske, BiH i drugih zemalja raspravljali su tri dana u Sarajevu o odnosu islama i sekularne države. U nizu otvorenih tema izdvajaju se pitanja da li je način islamskog organiziranja u BiH model za izvoz u Evropu ili ne, te šta su evropski zahtjevi prema jednoj vjerskoj zajednici, ko i kako na tržištu fetvi tumači odnos prema nemuslimanima u BiH…


"Poslije povlačenja Otomanskog carstva, krajem devetnaestog stoljeća, muslimani na Balkanu su, izuzev u Albaniji, živjeli kao manjina u državama s kršćanskom većinom. Po prvi put, to više nije slučaj. Muslimani su sada većina u dvije dodatne države - u BiH i na Kosovu. To znači da većina muslimana na Balkanu sada živi u državama u kojima čine većinu stanovništva", rekao je dr. Xavier Bougarel, sažimajući raspravu vođenu tokom trodnevne konferencije u Sarajevu o upravljanju islamskim poslovima u sekularnoj državi. Znanstvenici i istraživači iz Francuske (Natalie Clayer i Xavier Bougarel), Britanije (Cornelia Sorabji), Norveške (Christian Moe), Njemačke (Armina Omerika), Mađarske (Gyorgy Lederer), Austrije (Thomas Schmidinger), Turske, Holandije, Španije, Bugarske, BiH i drugih zemalja raspravljali su na konferenciji koju su od 17. do 19. aprila organizirali Forum za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF) i Centar za napredne studije (CNS) o iskustvima različitog organiziranja islamskih poslova u zemljama jugoistočne Evrope. Bougarelovo uočavanje historijske promjene položaja muslimanskih naroda na Balkanu najavljuje najviše mogućih reakcija, iako o tome nije bilo rasprave na ovoj konferenciji.

Model za izvoz!? Konferenciji nije prisustvovao niti jedan gost iz Albanije. Iako organizatori navode tehničke razloge, većina istraživača upoznatih s međusobnim rivalitetom između albanskih i bošnjačkih vjerskih prvaka misli da postoje i drugi razlozi. Izostala su brojna moguća poređenja o različitom značaju islama za nacionalni identitet, za različitu ulogu islama u javnosti BiH i Albanije te za različita viđenja o islamskom organiziranju u Evropi. Jedno od ključnih pitanja konferencije jeste pitanje o modelu islamskog organiziranja u BiH, njegovom historijskom porijeklu i mogućnosti primjene u drugim zemljama. "Kada smo na početku birali naziv konferencije, imali smo na umu, prije svega, administriranje islamskih pitanja koje je dobijalo oblik posebne islamske zajednice predvođene (velikim) muftijom u svakoj od novonastalih nacionalnih država. Tematski blokovi rasprava pokazuju kako je naša koncepcija narasla od administriranja do onoga što je nedavno nazvano "upravljanje islamom u Evropi". Jedno od pitanja koje proizilazi iz ovog skupa je kako iskustvo islama u jugoistočnoj Evropi može doprinijeti debati o upravljanju islamom u Evropi, te kako ova šira debata može doprinijeti fokusiranju našeg istraživanja na islamske zajednice na Balkanu", rekao je norveški istraživač Christian Moe.

U svom odgovoru na pitanje šta evropska društva javne administracije žele i očekuju od administriranja islamskih pitanja, Moe je naveo četiri principa. Prvi je da se vjerske aktivnosti odvijaju unutar sekularne paradigme, zbog čega je prema preovladavajućem evropskom modelu odnos prema vjeri privatna stvar. Za većinu zemalja (ali ne za sve) to znači da država ne pruža religijske usluge. Kada je u pitanju socijalno i duhovno staranje, kao što su sahrane, "kapelani" u bolnicama, staračkim domovima, zatvorima, vojsci, te drugim primjerima karitativnog socijalnog rada, u ovisnosti od modela odnosa između države i crkve, moguće je da su dostupni javni fondovi za takav rad, i država može upravljati njima direktno ili u saradnji s vjerskim zajednicama. "Self-policing" princip podrazumijeva da su islamski lideri odgovorni za suprotstavljanje ekstremizmu i radikalizaciji, kao i otvoreno suprotstavljanje različitim običajnim ponašanjima muslimanskih imigrantskih grupa koja su neprihvatljiva za društvo u koje su se naselili (kao što su prisilna vjenčanja, sakaćenje genitalija, ubistva iz osvete, homofobija, pitanje hidžaba…). Kao četvrti princip se navodi princip reprezentacije u kojem se od islamske administracije očekuje uloga sagovornika na svim pitanjima koja se odnose na muslimansku zajednicu, sa dvostrukim ovlastima da govore u ime muslimana i da osiguraju njihovo pristajanje na postignuti dogovor. "Ukratko, većina društava i država želi da prihvati 'dobro' islamsko vođstvo i administraciju koja djeluje poput crkve i da se uklapa u postojeće modele odnosa razdvojenosti i saradnje između države i crkve", rekao je Moe.

U nastavku svog rada, Moe je predstavio historijski razvoj islamske administracije u BiH, u različitim državama od Otomanske imperije, preko kršćanskih kraljevina, do socijalističke države i, takozvane, tranzicije do demokracije. Moe je izrazio veoma zanimljivo poređenje strukture i organizacije Islamske zajednice sa crkvom.

IZ kao crkva Prema njegovom uvidu, postoji kontrola nad imenovanjima unutar obrazovnog sistema, ali nema tako striktne kontrole nad dogmom. "Općenito, Islamska zajednica se okrenula prema strategiji toleriranja, preuzimanja i apsorbiranja ekstremističkih grupa, s određenim uspjehom do sada, ali s nepoznatim dugoročnim implikacijama takve orijentacije. Moe, također, uočava važno previranje u definiranju Islamske zajednice, kada ona više ne može da računa na državnu podršku za monopol u tumačenju islama na određenoj teritoriji. "Osim toga, ni sama Islamska zajednica u BiH više ne počiva samo na teritorijalnom određenju nego i na etničko/personalnom određenju, jer se IZ istovremeno određuje i kao zajednica Bošnjaka izvan Bosne, koji zaista teže organiziranju u vlastitim etničkim džamijama. U tome postoji kontradikcija, jer etnička heterogenost muslimana u većini evropskih zemalja je jedna od najozbiljnijih prepreka za direktni izvoz bosanskog modela", navodi Moe, opisujući IZ u BiH kao i demokratsku, popularističku i inkluzivnu organizaciju, ali i "dosađujuće birokratsku organizaciju starijih muških pravovjerno umjerenih sunita koji ispoljavaju mješavinu razumskog i tradicionalnog autoriteta".

Moe naziva IZ bosanskom "nacionalnom islamskom crkvom". Na sve više fragmentiranom religijskom tržištu IZ je učinila malo kako bi njena poruka došla do određenih ciljnih grupa kao što su "ženske grupe", omladinski rad, mistični islam te dobrotvorni i socijalni rad. Posebno je zanimljivo historijsko obrazloženje zašto Islamska zajednica prikuplja novac od naroda kada ga troši samo na obrazovanje svog kadra i svoju administraciju, a ne troši ga na pomaganje onih koji su u socijalnoj nuždi ili potrebi. Prema obrazloženju koje daje Moe, ovaj aranžman je napravljen u vrijeme socijalizma šezdesetih godina, kako bi se IZ ekonomski održala uprkos gubitku imovine i kako bi mogla da reproducira svoj kadar. Moe opisuje kako su selefije i drugi tumači islama popunili prostor na tržištu fetvi i drugih oblika islamskog djelovanja na koje IZ nije odgovorila. Komentirajući o debati između religijskih aktivista i sekularista u BiH, Moe kaže kako ni vjerske zajednice niti sekularne snage u BiH nemaju jasnu ideju o sekularizmu i balansu kojeg žele postići. Ahmet Alibašić i Asim Zubčević (FIN, Sarajevo) su u svom radu o islamskom obrazovnom sistemu u BiH naveli ideje o uvođenju religijskog obrazovanja u dječije vrtiće kao ilustraciju tvrdnje da se u BiH i dalje vodi debata o granicama sekularnog i religijskog u obrazovanju.

Tržište fetvi U svom istraživanju onoga što se dešava na "tržištu fetvi" u BiH, Onder Cetin (Turska/Holandija) je opisao "kako se ranije monopolistički islamski autoritet razlučio putem fetvi i vjerskih savjeta sličnih fetvama u tri različite periodične publikacije. Cetin se fokusirao na pitanja o nemuslimanima, političkoj oblasti i alternativnim islamskim idejama i pokretima". Fetvu je opisao kao "neobavezno savjetodavno mišljenje o islamskom pravu". Cetin je analizirao Preporod i IZ kao "predstavnike tradicionalnog islamskog mišljenja i glasnogovornike dominantnog islamskog autoriteta, počevši od njegovog uspostavljanja 1882. godine". Analizirao je i Nove horizonte koje objavljuje Udruženje Selam u Zenici i koje, po njemu, predstavlja različite islamske ličnosti, uglavnom ihvani i selefijske interpretatore, pored profesora islamskih pedagoških škola u Zenici. Ovu grupu je nazvao "periferijalnom ulemom". Konačno, analizirao je i Saff, kao "predstavnike selefijske i, takozvane, vehabijske interpretacije koji je ranije objavljivan od strane Aktivne islamske omladine". Ovu grupu tumača islama nazvao je "opozicionom ulemom". Cetin je uočio da dok prve dvije grupe dijele iste intelektualne izvore u "islamskom reformizmu", pravo iskušenje za tradicionalne tumače dolazi od novih selefijskih inicijativa u posljednje dvije decenije.

"U ovoj borbi za moć, fetve su služile kao posrednici između promjena u socijalnom svijetu i formulacija u teoriji. Iako izgleda da IZ predstavlja više demokratsko stajalište nego ranije, ona i dalje čuva ambiciju da se održi kao jedini patron islama u ovom dijelu svijeta, pozivajući se na podršku domaćih državnih autoriteta kada je to neophodno i međunarodnu podršku unutar diskusije o takozvanom euro-islamu kako bi obnovila svoj imidž kao jedini priznati islamski autoritet", tvrdi Cetin. Njegova analiza je posebno zanimljiva jer daje pregled pitanja koja su postavljali muslimani tražeći religijske, generalne i praktične savjete za svoj odnos s nemuslimanima u različitim časopisima od 1965. do 2005. godine. Sadržaj ovih fetvi različitih islamskih autoriteta u BiH i savjeta sličnih fetvama ima direktan utjecaj na kreiranje bosanskomuslimanskog identiteta te odnos prema državi i nemuslimanima u BiH, ali je do sada bio nedovoljno analiziran i poznat u javnosti.



Organizacija islamske zajednice
Bliže smo ruskom nego zapadnoevropskom modelu


Znanstvenici koji su govorili na ovom skupu su dali zanimljive analize o historijskom porijeklu pojedinih aspekata islamskog organiziranja u BiH i odnosu države i uleme i Islamske zajednice u različitim istorijskim periodima. Posmatrači su mogli da čuju i brojne prikaze o načinu organiziranja Islamskih zajednica u drugim državama jugoistočne Evrope. Stoga je bilo zanimljivo poređenje islamskog organiziranja u BiH, Austriji i Rusiji. "Na posljednjem popisu stanovništva u Austriji, 4,2 posto stanovnika se izjasnilo pripadnicima islama. Na popisu 1971. bilo je samo 0,3 posto; 1981. je bilo 1,0 posto a 1992. godine 2,0 posto. Procent od 4,2 posto 2001. je iznosio 338.988 stanovnika, a pretpostavlja se da je do sada broj dostigao više od 400 hiljada muslimana u Austriji, čime su muslimani postali druga najveća vjerska zajednica u Austriji. Austrijski državljani su druga najveća grupa muslimana u Austriji sa 28,3 posto. Na prvom mjestu su turski državljani a na trećem državljani BiH", rekao je Thomas Schmidinger iz Beča, objašnjavajući da to nije prolazni fenomen nego da će, po svemu sudeći, islam imati značajnu ulogu u Austriji. Schmidinger je naveo brojne primjere historijske veze Austrije i islama, kroz okupaciju BiH u 19. stoljeću do savremenog uspostavljanja službene Islamske zajednice u Austriji i rasprava o tome ko i kako predstavlja islam u ovoj zemlji. "Na jednoj strani Austrija i dalje služi kao model u Evropi zbog jedinstvenog pravnog priznavanja islama, a na drugoj strani ovo iskušenje homogeniziranja islama u jednu službenu Islamsku zajednicu (IGGiÖ) je prekrilo brojne probleme i ostavilo ih po strani", rekao je Schmidinger. U Rusiji živi više od 20 miliona muslimana, Rusija ima status posmatrača u Organizaciji islamske konferencije i vodi kroz različite inicijative dijalog s islamskim svijetom. "Ruska država vodi veoma pragmatičnu politiku kombinirajući autoritarni i fleksibilni pristup prema muslimanima. Na jednoj strani federalni i lokalni zvaničnici podržavaju obnavljanje džamija, medresa i drugih vjerskih mjesta, posebno u područjima u kojima su muslimani u većini, dok na drugoj strani ponavljaju svoju zabrinutost zbog političkog djelovanja neregistriranih islamskih grupa", rekao je Sevinc Alkan Ozcan (Istanbul). U svom radu, Ozcan je prikazao odnos ruske države, pravoslavne crkve i islama u postsovjetskoj Rusiji. "Iako se vjerovalo drugačije, čini se da je model islamskog organiziranja u BiH sličniji ruskom negoli zapadnoevropskom modelu. S austrijskim modelom ima sličnosti, ali je Austrija izuzetak u Evropi", rekao je na kraju skupa Bougarel.

Compact hvala lijepa za ove tekstove..

bihmak wrote:Compact hvala lijepa za ove tekstove..

Imal' još!....Imal' još!......Skupljam ove tekstove i druge.

Hajd da otvorimo pod temu " Novinski isječci" ili tako nešto?

Jel neko za?

compact ko je autor teksta islam, sekularizam....?

nadjeno zanimljiv je ovaj pregled u danima o konferenciji.. dragi nam autorje ocito prisustvovao konferenciji no bas je cudno da nije primjetio da Sevinc ( Istanbul) nije on, vec ona Jel on stvarno tamo bio? ili ne vidi dobro?

ma nisi trebao otkriti autorovu sramotu,znas sta se kaze..ko sakrije neciju sramotu na ovom svijetu,Allah ce njegovu sakriti na onom

almin-78 wrote:ma nisi trebao otkriti autorovu sramotu,znas sta se kaze..ko sakrije neciju sramotu na ovom svijetu,Allah ce njegovu sakriti na onom

pa nije valjda sramota ako covjek ne vidi... treba samo do ljekara i problem rijesen... a eto citajuci tekst stice se dojam da je bio tamo.. mozda i nije al eto sta znam.. mislim samo na to sta od ove konferencije autor jeste procitao, vidio, cuo...

Nego hočemo li praviti pod temu "Religiski isjčci ili tako nešto"?

Ima li zainteresovanih?

Borg-Resistence is FUTILE wrote:Nego hočemo li praviti pod temu "Religiski isjčci ili tako nešto"?

Ima li zainteresovanih?

Pratim...

Borg-Resistence is FUTILE wrote:Nego hočemo li praviti pod temu "Religiski isjčci ili tako nešto"?

Ima li zainteresovanih?

Ima