#1 Koliki je udio dijaspore u održavanju statusa quo u BiH?
Posted: 15/10/2004 16:42
Zavirim juče na sarajevo-x portal i naletim na temu „Volite li dijasporu“. Je li dijaspora nešto poput baklave koja se voli ili ne voli, pitam se naivno uz napomenu da sam svježe pristigla iz Bosne kući, tj. u dijasporu. Prelistam sve postove i nimalo se ne zabezeknem, domaći nas doživljavaju kao nekoć gastarbajtere, one što cijelu godinu rintaju da bi se jednom godišnje dovukli u svojim mercedesima da se najedu ćevapa. Dok se tovimo izvornim specijalitetom strepimo da nam neko ne ukrade auto. Domaći se pak raduju, ko im hebe mater, nek ih ogule, imaju oni para.
Jedna "sitnica" se potom lako zaboravlja: da skoro svako iz dijaspore na svojoj platnoj listi ima još najmanje dvoje iz grupe „ostataka“ (izraz koji sam pokupila iz jednog od nadahnutih postova) i da je to najprirodnije stanje stvari. Ni jednim ni drugim nikako da sine da uzimajući odnosno šaljući lovu ne postižu ništa osim da (možda) prolongiraju status „Đekna još nije crkla, a kad će, ne zna se“. Da mi se oprosti, molim, što koristim i sljedeću otrcanu fazu: dok ne dođe do suštinskih promjena u vladajućim strukturama... itd. Nezaposlenost velika, troškovi života rastu, ogromna većina življa krpi kraj s krajem, no do velikih socijalni nemira u zemlji (začudo) ne dolazi. Zna li neko kolika se novca mjesečno sliva u zemlju iz dijaspore? Ne stagnira li mala privreda između ostalog i zbog toga što oni koji dobijaju novčanu pomoć iz inostranstva nemaju ambicije, a ni mogućnosti - kako sami tvrde, da se prihvate svakakvih poslova. „Volim džaba sjediti nego džaba raditi“ je još jedan od principa koji mi je tokom kratke posjete domovini parao uši. Primjer iz bliže okoline: srodnik odbija posao uređenja gradskih parkova iako od završetka rata sjedi kod kuće. Završio je jednu od naših tehničkih škola – radna mjesta rudarskih tehničara su odavno popunjena a kako sam kaže ne bi u rudnik ni za živu glavu jer je to „puno muzike, a malo para“. Kako funkcioniše takva individua kad nema ni socijalne pomoći ni novca za nezaposlene? Fino, on živi u domaćinstvu sa roditeljima koji dobijaju doduše mizernu penziju ali redovno stiže i lova iz inostranstva. Stan i klopa su obezbjeđeni, još samo da ga neko pozove na stolicu direktora po mogućnosti neke od stranih firmi, ma radio bi on i kao šofer nekom od guzonja stranaca – samo što mu sestra iz inostranstva „neće da pomogne i nađe štelu za isti“. Razumijevanje za njegov položaj ima kako porodica tako i komšiluk, svi osim sestre koju prilikom posjete rodnoj grudi bez razmišljanja ruku za rukav i svoje mišljenje iznose direktno: „Ili ga uzmi sebi u inostranstvo ili mu nađi posao, vidiš da ovdje samo propada.“ Kada se njegov problem rješi onda je na redu slijedeći bliski srodnik koji „samo sjedi i propada“, ali mu ne pada napamet da radi poslove „ispod svoje časti“.
Drugi primjer kojim opravdavam svoj novopečeni bojkot (parazitskog?) životarenja u domovini je stav domaćeg življa prema svom glasačkom pravu. Bili eto i lokalni izbori i ja doživih predizbornu kampanju u mom rodnom mjestu. Kako znamo, samo je 45,52 posto birača izišlo je na glasovanje. Sumnjam da je iko iz moje porodice ili komšiluka bio među njima. „To je gubljenje vremena, svejedno je za koga glasaš, lopovija i jedni i drugi, samo gledaju da strpaju sve u svoj džep“ komentari su koje sam zapamtila. Teško se mirim sa ovim stavom, ako stanovnike Tuzle na glasanje ne pokreće ni činjenica da su restrikcijama vode upućeni na život nalik onom sa početka prošlog vijeka ili pak nada da će doći do bilo kakvih makar i malih pomaka naprijed, onda je definicija takvog stanja kolektivna depresija. „Šta se uzbuđuješ?“ pitanje meni jer odbijam da se pomirim s tim da veći dio dana i noći nema vode i da se perem na „lončić sistem“ u mirnodopskim uslovima. Da, i stvarno šta se ja uzbuđujem? Zašto mi je toliko stalo da ljudima koje volim, a sve mi teže i da ih poštujem iz svoje hebeno dobre perspektive u tuđini, bude barem malo bolje nego što je to sada? Oni nemaju snage ni volje da sami preuzmu bilo kakvu inicijativu, svojim jadikovkama o beznadežnoj njihovoj situaciji tako mi napune kofer da nemam volje u sljedećih deset godina da zavirim na to podneblje zatrovano korupcijom, odsustvom svih moralnih vrijednosti, zavišću, nesolidarnošću, socijalnom nebrigom i... da ne nabrajam do sutra.
I da pitanjem završim svoje nadahnuto izlaganje:
Šta mi iz dijaspore možemo da uradimo za vas osim da se ne pojavljujemo u našim autima kupljenim na kredit (rado, vrlo rado se odričem te časti, a roditelje koji su jedini razlog mog dolaska ću natjerati da stari i bolesni sjedu u avion i dođu k meni ako žele da me vide) te da vam i dalje mjesečno šaljemo novac i tako nevidljivo povećavamo bruto nacionalni dohodak?
Jedna "sitnica" se potom lako zaboravlja: da skoro svako iz dijaspore na svojoj platnoj listi ima još najmanje dvoje iz grupe „ostataka“ (izraz koji sam pokupila iz jednog od nadahnutih postova) i da je to najprirodnije stanje stvari. Ni jednim ni drugim nikako da sine da uzimajući odnosno šaljući lovu ne postižu ništa osim da (možda) prolongiraju status „Đekna još nije crkla, a kad će, ne zna se“. Da mi se oprosti, molim, što koristim i sljedeću otrcanu fazu: dok ne dođe do suštinskih promjena u vladajućim strukturama... itd. Nezaposlenost velika, troškovi života rastu, ogromna većina življa krpi kraj s krajem, no do velikih socijalni nemira u zemlji (začudo) ne dolazi. Zna li neko kolika se novca mjesečno sliva u zemlju iz dijaspore? Ne stagnira li mala privreda između ostalog i zbog toga što oni koji dobijaju novčanu pomoć iz inostranstva nemaju ambicije, a ni mogućnosti - kako sami tvrde, da se prihvate svakakvih poslova. „Volim džaba sjediti nego džaba raditi“ je još jedan od principa koji mi je tokom kratke posjete domovini parao uši. Primjer iz bliže okoline: srodnik odbija posao uređenja gradskih parkova iako od završetka rata sjedi kod kuće. Završio je jednu od naših tehničkih škola – radna mjesta rudarskih tehničara su odavno popunjena a kako sam kaže ne bi u rudnik ni za živu glavu jer je to „puno muzike, a malo para“. Kako funkcioniše takva individua kad nema ni socijalne pomoći ni novca za nezaposlene? Fino, on živi u domaćinstvu sa roditeljima koji dobijaju doduše mizernu penziju ali redovno stiže i lova iz inostranstva. Stan i klopa su obezbjeđeni, još samo da ga neko pozove na stolicu direktora po mogućnosti neke od stranih firmi, ma radio bi on i kao šofer nekom od guzonja stranaca – samo što mu sestra iz inostranstva „neće da pomogne i nađe štelu za isti“. Razumijevanje za njegov položaj ima kako porodica tako i komšiluk, svi osim sestre koju prilikom posjete rodnoj grudi bez razmišljanja ruku za rukav i svoje mišljenje iznose direktno: „Ili ga uzmi sebi u inostranstvo ili mu nađi posao, vidiš da ovdje samo propada.“ Kada se njegov problem rješi onda je na redu slijedeći bliski srodnik koji „samo sjedi i propada“, ali mu ne pada napamet da radi poslove „ispod svoje časti“.
Drugi primjer kojim opravdavam svoj novopečeni bojkot (parazitskog?) životarenja u domovini je stav domaćeg življa prema svom glasačkom pravu. Bili eto i lokalni izbori i ja doživih predizbornu kampanju u mom rodnom mjestu. Kako znamo, samo je 45,52 posto birača izišlo je na glasovanje. Sumnjam da je iko iz moje porodice ili komšiluka bio među njima. „To je gubljenje vremena, svejedno je za koga glasaš, lopovija i jedni i drugi, samo gledaju da strpaju sve u svoj džep“ komentari su koje sam zapamtila. Teško se mirim sa ovim stavom, ako stanovnike Tuzle na glasanje ne pokreće ni činjenica da su restrikcijama vode upućeni na život nalik onom sa početka prošlog vijeka ili pak nada da će doći do bilo kakvih makar i malih pomaka naprijed, onda je definicija takvog stanja kolektivna depresija. „Šta se uzbuđuješ?“ pitanje meni jer odbijam da se pomirim s tim da veći dio dana i noći nema vode i da se perem na „lončić sistem“ u mirnodopskim uslovima. Da, i stvarno šta se ja uzbuđujem? Zašto mi je toliko stalo da ljudima koje volim, a sve mi teže i da ih poštujem iz svoje hebeno dobre perspektive u tuđini, bude barem malo bolje nego što je to sada? Oni nemaju snage ni volje da sami preuzmu bilo kakvu inicijativu, svojim jadikovkama o beznadežnoj njihovoj situaciji tako mi napune kofer da nemam volje u sljedećih deset godina da zavirim na to podneblje zatrovano korupcijom, odsustvom svih moralnih vrijednosti, zavišću, nesolidarnošću, socijalnom nebrigom i... da ne nabrajam do sutra.
I da pitanjem završim svoje nadahnuto izlaganje:
Šta mi iz dijaspore možemo da uradimo za vas osim da se ne pojavljujemo u našim autima kupljenim na kredit (rado, vrlo rado se odričem te časti, a roditelje koji su jedini razlog mog dolaska ću natjerati da stari i bolesni sjedu u avion i dođu k meni ako žele da me vide) te da vam i dalje mjesečno šaljemo novac i tako nevidljivo povećavamo bruto nacionalni dohodak?
