#1 Naša posla: Zar i ti Mile?
Posted: 11/10/2004 16:10
Genijalan tekst...
--------------------------------------------------------------------------------
Naša posla: Zar i ti Mile?
Zadnjih su me petnaestak godina često uvjeravali kako je razumijevanje među bh. narodima nemoguće povratiti. Jer, eto, mržnju, koja je stvorena, nemoguće je iskorijeniti. Sve ove godine takvima sam...
... parirao argumentima iz povijesnog iskustva. U pomoć bi znao prizivati i njemačko iskustvo. Nije nepoznanica, primjerice, da bi Nijemci čak i u osvit četrdesetpete plebiscitarno podržali Hitlera. Jer su, sve te godine dakako, bili pod ideološkim drilom njegove političke filozofije.
Piše: dr. Slavo Kukić
No, nisu bila potrebna stoljeća da bi se svijet uvjerio kako njemački narod nije isto što i Hitler. Drugačiji ambijent i drugačiji političari u tom istom narodu su pokrenuli katarzu. I doveli ga u stanje, u kojem se nalazi danas. I u kojem, umjesto priča o Nijemcima kao nadnarodu razvijaju sistem vrijednosti po kojemu smisao ljudskog života čini sposobnost života u različitostima – i rasnim i nacionalnim i političkim i konfesionalnim.
Nije, prema tome, problem u narodu. I nije mržnja imanentna ni Srbima, ni Bošnjacima, ni Hrvatima. Dapače. Problem je u političarima i politikama koje mržnju kao sistem vrijednosti proizvode, hrane i rok trajanja joj, ideološkim pumpanjem masa, stalno produžavaju.
Zamislite, govorio bih im, situaciju u BiH načas nešto drugačijom od one koju živimo. Da umjesto nacionalističkih elita i politika koje pothranjuju mržnju i nesnošljivost, imamo elite koje u narodu, ili narodima ako vam je tako draže, samo godinu dana afirmiraju vrijednosti poput poštovanja susjeda, bez obzira koje on vjere ili nacije bio.
Da su, potom, novinski stupci, umjesto priča o nacionalnoj nesnošljivosti, ispunjeni primjerima zajedničkog života. Da vjerski poglavari, umjesto priča poput onih reisa Cerića, a kojima se pothranjuje mržnja, propovijedaju ljubav među ljudima.
I tko kaže da je to nemoguće? Takav ambijent smo ovdje stoljećima živjeli. A to, onda, znači da nam on nije ni stran. U pitanju su, dakle, ponovo političari. Istina, doduše, jeste da ovi, koje imamo, do toga ne mogu dovesti. No, istina je i to da se katarza često, kao i u njemačkom primjeru, unosi sa strane.
Zašto je međunarodna zajednica onda ne bi, metodama koje je koristila i u Njemačkoj, poticala i kod nas. Uostalom, ona nije interes samo nas samih, nego i Evrope u gotovo istoj mjeri. Pa, ako je tako, zašto ne nametnuti politike i političare koji proces katarze mogu potaći?
Nogometna utakmica između naše i reprezentacije Srbije i Crne Gore mi je, nažalost, razbila neke od iluzija. Da, primjerice, takve političare već imamo. Iznenadio me, doduše, svojom izjavom nije premijer Republike Srpske. Koji će, kaže, navijati za Srbiju i Crnu Goru. Jer bi, eto, sve drugo bilo protiv njega. Točno.
Uostalom, odavno je jasno da on svojom ne smatra ovu, zemlju u kojoj je premijer, nego drugu, onu za koju je navijao. I da bi ovu, koliko sutra, samo kada bi mogao, ponovo pokušao pripajati onoj, koju smatra svojom.
Razočarao me, međutim, Dodik, kojeg sam smatrao drugačijim, Bosancem i Hercegovcem iznad svega. Navijati će i on za one druge. Jer, eto, to je samo sport i ne treba ga petljati s politikom.
Pa, zar i ti Mile? Pa, zar svojom izjavom i ti ne upetlja sport i politiku? Jer, ako ti nećeš navijati za svoju zemlju – a BiH je valjda tvoja zemlja – kako će, onda, to učiniti oni koji su, samo koji dan ranije, glasovali za tebe i koji u tebi vide putokaz i za svoje odluke.
Pa, i za to koju će zemlju smatrati domovinom. Igrala je BiH i s Hrvatskom. I navijao sam za BiH. A još ne služim kao putokaz. Jer, to je moja domovina. Osjećaš li je i ti takvom? Više nisam siguran. A bio sam. I to bez ostatka.
--------------------------------------------------------------------------------
Naša posla: Zar i ti Mile?
Zadnjih su me petnaestak godina često uvjeravali kako je razumijevanje među bh. narodima nemoguće povratiti. Jer, eto, mržnju, koja je stvorena, nemoguće je iskorijeniti. Sve ove godine takvima sam...
... parirao argumentima iz povijesnog iskustva. U pomoć bi znao prizivati i njemačko iskustvo. Nije nepoznanica, primjerice, da bi Nijemci čak i u osvit četrdesetpete plebiscitarno podržali Hitlera. Jer su, sve te godine dakako, bili pod ideološkim drilom njegove političke filozofije.
Piše: dr. Slavo Kukić
No, nisu bila potrebna stoljeća da bi se svijet uvjerio kako njemački narod nije isto što i Hitler. Drugačiji ambijent i drugačiji političari u tom istom narodu su pokrenuli katarzu. I doveli ga u stanje, u kojem se nalazi danas. I u kojem, umjesto priča o Nijemcima kao nadnarodu razvijaju sistem vrijednosti po kojemu smisao ljudskog života čini sposobnost života u različitostima – i rasnim i nacionalnim i političkim i konfesionalnim.
Nije, prema tome, problem u narodu. I nije mržnja imanentna ni Srbima, ni Bošnjacima, ni Hrvatima. Dapače. Problem je u političarima i politikama koje mržnju kao sistem vrijednosti proizvode, hrane i rok trajanja joj, ideološkim pumpanjem masa, stalno produžavaju.
Zamislite, govorio bih im, situaciju u BiH načas nešto drugačijom od one koju živimo. Da umjesto nacionalističkih elita i politika koje pothranjuju mržnju i nesnošljivost, imamo elite koje u narodu, ili narodima ako vam je tako draže, samo godinu dana afirmiraju vrijednosti poput poštovanja susjeda, bez obzira koje on vjere ili nacije bio.
Da su, potom, novinski stupci, umjesto priča o nacionalnoj nesnošljivosti, ispunjeni primjerima zajedničkog života. Da vjerski poglavari, umjesto priča poput onih reisa Cerića, a kojima se pothranjuje mržnja, propovijedaju ljubav među ljudima.
I tko kaže da je to nemoguće? Takav ambijent smo ovdje stoljećima živjeli. A to, onda, znači da nam on nije ni stran. U pitanju su, dakle, ponovo političari. Istina, doduše, jeste da ovi, koje imamo, do toga ne mogu dovesti. No, istina je i to da se katarza često, kao i u njemačkom primjeru, unosi sa strane.
Zašto je međunarodna zajednica onda ne bi, metodama koje je koristila i u Njemačkoj, poticala i kod nas. Uostalom, ona nije interes samo nas samih, nego i Evrope u gotovo istoj mjeri. Pa, ako je tako, zašto ne nametnuti politike i političare koji proces katarze mogu potaći?
Nogometna utakmica između naše i reprezentacije Srbije i Crne Gore mi je, nažalost, razbila neke od iluzija. Da, primjerice, takve političare već imamo. Iznenadio me, doduše, svojom izjavom nije premijer Republike Srpske. Koji će, kaže, navijati za Srbiju i Crnu Goru. Jer bi, eto, sve drugo bilo protiv njega. Točno.
Uostalom, odavno je jasno da on svojom ne smatra ovu, zemlju u kojoj je premijer, nego drugu, onu za koju je navijao. I da bi ovu, koliko sutra, samo kada bi mogao, ponovo pokušao pripajati onoj, koju smatra svojom.
Razočarao me, međutim, Dodik, kojeg sam smatrao drugačijim, Bosancem i Hercegovcem iznad svega. Navijati će i on za one druge. Jer, eto, to je samo sport i ne treba ga petljati s politikom.
Pa, zar i ti Mile? Pa, zar svojom izjavom i ti ne upetlja sport i politiku? Jer, ako ti nećeš navijati za svoju zemlju – a BiH je valjda tvoja zemlja – kako će, onda, to učiniti oni koji su, samo koji dan ranije, glasovali za tebe i koji u tebi vide putokaz i za svoje odluke.
Pa, i za to koju će zemlju smatrati domovinom. Igrala je BiH i s Hrvatskom. I navijao sam za BiH. A još ne služim kao putokaz. Jer, to je moja domovina. Osjećaš li je i ti takvom? Više nisam siguran. A bio sam. I to bez ostatka.