#1 od komunista do vjernika - kvazi preobrazaj
Posted: 02/04/2009 09:27
Fenomenalan je tekst i fenomenalno opisuje nesto jako prisutno u nasim drustvima.
Radi se o ljudima koji su bili kvazi komunisti i pretvorili su se u kvazi vjernike a defacto su samo oportunisti.
I takvi su, vecinom, bili na vlasti prije i takvi su, vecinom, na vlasti sada.
Život i obraćenje nevjernog Tomca
Miljenko Jergović SUMNJIVO LICE
Zdravko Tomac za života je bio komunistički glavešina. Što je bilo poslije, ne zna se, jer nije za pamćenje. Međutim, u to doba kad ga više nije bilo, napisao je Tomac knjigu s naslovom “Obraćenje” i podnaslovom “od komunista do vjernika”, koja bi, dakle, imala da bude nekakva pornografija duše, pošto nam nagovještava javno otkrivanje jedne od najprivatnijih činjenica nečijega postojanja, vlastitu vjeru i odnos s Bogom. Ali kako se Tomčevo samorazglašeno i višestruko tabloidizirano obraćenje dogodilo nakon njegove socijalne smrti, prema toj skarednosti i bijedi staračke golotinje i ne bismo trebali biti odveć strogi. Prešutjeli bismo je kad bi Tomčeva knjiga doista, makar sasvim naivno i udbaški iskreno, svjedočila vjeru u Boga.
U veljačnome broju magazina za vjeru, društvo i kulturu Svjetlo riječi, koji izdaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena, pisac i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivan Šarčević analizira “Obraćenje” Zdravka Tomca. U mirnom i jasnom izlaganju, bez teologiziranja gdje mu nije mjesto, ali s potpunom sabranošću i svedenošću na temu koju si je sam Tomac zadao, Šarčević na osnovu primjera iz knjige zaključuje: “Tomac u biti samo mijenja jedan politički svjetonazor drugim: komunistički koji je imao oznake kvazireligije ustupa mjesto današnjem svjetonazoru političkog hrvatskog katoličanstva kao nacionalizirane vjere i kvazipolitike. Iz političkog ateizma ušao je u politički teizam. Nije, dakle, riječ o obraćenju od ateista (komunista) do vjernika nego o političkoj promjeni od komunista do antikomunista.”
Šarčevićevu egzegezu nevjernog Tomca ne bi trebalo spominjati u ovim novinama da se nakon nje nije dogodilo još nešto. Ne bi je trebalo spominjati jer ono što je vrijedno i dragocjeno da se izrekne u Svjetlu riječi nema isti smisao kada se prevede u tabloidnu stvarnost hrvatskoga svjetovnog tiska. Ružno bi bilo na tabloidna obraćenja upokojenoga komunističkog glavešine reagirati tabloidnim citiranjem nečega što pripada jednome puno starijem žanru: eseju o vjeri, pisanom klodelovski pouzdano, lijepo i posve neskandalozno.
Komunisti i danas, kao antikomunisti, misle da će se u raj ulaziti kolektivno
Uostalom, ne bismo smjeli Tomca prozivati samo zato što napada komuniste. Mnogi se pod stare dane uplaše smrti i okrenu se nekoj svojoj improvizaciji, nekoj brzoizrađenoj kulisi boga na nebesima, samo što neki pritom nisu svjesni da su već odavno umrli. Nad zemljom tek dotrajava njihovo tijelo, što se nije uščulo pa ga bližnji nisu zakopali. Ne bismo ga smjeli prozivati iz još jednog razloga: kao komunist, naučio je živjeti u čoporu jačih. Zato i sad bira isti takav čopor. Komunističkim glavešinama smrt je ostati u manjini. U tom su smislu bili i ostali krajnje nedelikatni i suprotni svakoj osobnoj i privatnoj vjeri. Oni i danas, kao antikomunisti, misle da će se u raj ulaziti kolektivno i s koreografijom, kao na slet za Dan mladosti.
Dok je napadao komuniste, bio je Tomac, dakle, vrijedan sažaljenja, kao i svaki leš iz Centralnog komiteta. Ali neki dan je, u obraćanju (a ne obraćenju) Novom listu napao fra Ivu Markovića, bosanskog intelektualca, franjevca i vođu jednoga začudnog interreligijskog pjevačkog zbora, jer je fra Ivo, u briljantnom intervjuu koji je dao za iste novine, mirno konstatirao da je Thompson bezbožnik, a da je Zlatko Sudac šarlatan. Osim što ga podučava i daje mu partijske smjernice oko teoloških pitanja, Tomac fra Ivu nužno i politički difamira te kaže kako “sve ono što rade Zlatko Sudac i Marko Perković Thompson opasno je proglasiti bezboštvom. To je ne samo netočno, uvredljivo i skandalozno, nego je i u suprotnosti s fratarskim pozivom”. Bilo bi zanimljivo jednu uz drugu postaviti dvije biografije: živoga fra Ivu i neživoga Tomca. Fratar i njegov glavosječa, koji ga progoni i nakon vlastite socijalne smrti.
Ono što je uvredljivo u antikomunističkim obraćenjima naših novih vjernika, pa tako i nevjernog Tomca, jest što su oni o vjeri i Isusu Kristu zapravo zadržali isto mišljenje kakvo su ga imali dok su koračali Titovim putem. Mislili su tada kako razlike nema između Isusa, Stepinca, poglavnika Ante Pavelića, sarajevskog nadbiskupa Šarića, nerođenog Marka Perkovića i zadnjega seoskog popa i fratra. Sve je to manje-više isto, od jednake japije načinjeno i u iste glave saliveno. Tako to misle i danas, samo što su promijenili predznake dotičnim pojavama, pa u njih danas vjeruju istim žarom kojim su ih prezirali, uz jednak raspored glavnih i sporednih junaka.E, to je ono što je uvredljivo u posthumnom obraćenju glavešine Tomca, kako za one koji vjeruju u Krista Spasitelja i Otkupitelja, tako i za one koji samo u svojoj kulturi i identitetu osjete njegovu muku.
Radi se o ljudima koji su bili kvazi komunisti i pretvorili su se u kvazi vjernike a defacto su samo oportunisti.
I takvi su, vecinom, bili na vlasti prije i takvi su, vecinom, na vlasti sada.
Život i obraćenje nevjernog Tomca
Miljenko Jergović SUMNJIVO LICE
Zdravko Tomac za života je bio komunistički glavešina. Što je bilo poslije, ne zna se, jer nije za pamćenje. Međutim, u to doba kad ga više nije bilo, napisao je Tomac knjigu s naslovom “Obraćenje” i podnaslovom “od komunista do vjernika”, koja bi, dakle, imala da bude nekakva pornografija duše, pošto nam nagovještava javno otkrivanje jedne od najprivatnijih činjenica nečijega postojanja, vlastitu vjeru i odnos s Bogom. Ali kako se Tomčevo samorazglašeno i višestruko tabloidizirano obraćenje dogodilo nakon njegove socijalne smrti, prema toj skarednosti i bijedi staračke golotinje i ne bismo trebali biti odveć strogi. Prešutjeli bismo je kad bi Tomčeva knjiga doista, makar sasvim naivno i udbaški iskreno, svjedočila vjeru u Boga.
U veljačnome broju magazina za vjeru, društvo i kulturu Svjetlo riječi, koji izdaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena, pisac i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivan Šarčević analizira “Obraćenje” Zdravka Tomca. U mirnom i jasnom izlaganju, bez teologiziranja gdje mu nije mjesto, ali s potpunom sabranošću i svedenošću na temu koju si je sam Tomac zadao, Šarčević na osnovu primjera iz knjige zaključuje: “Tomac u biti samo mijenja jedan politički svjetonazor drugim: komunistički koji je imao oznake kvazireligije ustupa mjesto današnjem svjetonazoru političkog hrvatskog katoličanstva kao nacionalizirane vjere i kvazipolitike. Iz političkog ateizma ušao je u politički teizam. Nije, dakle, riječ o obraćenju od ateista (komunista) do vjernika nego o političkoj promjeni od komunista do antikomunista.”
Šarčevićevu egzegezu nevjernog Tomca ne bi trebalo spominjati u ovim novinama da se nakon nje nije dogodilo još nešto. Ne bi je trebalo spominjati jer ono što je vrijedno i dragocjeno da se izrekne u Svjetlu riječi nema isti smisao kada se prevede u tabloidnu stvarnost hrvatskoga svjetovnog tiska. Ružno bi bilo na tabloidna obraćenja upokojenoga komunističkog glavešine reagirati tabloidnim citiranjem nečega što pripada jednome puno starijem žanru: eseju o vjeri, pisanom klodelovski pouzdano, lijepo i posve neskandalozno.
Komunisti i danas, kao antikomunisti, misle da će se u raj ulaziti kolektivno
Uostalom, ne bismo smjeli Tomca prozivati samo zato što napada komuniste. Mnogi se pod stare dane uplaše smrti i okrenu se nekoj svojoj improvizaciji, nekoj brzoizrađenoj kulisi boga na nebesima, samo što neki pritom nisu svjesni da su već odavno umrli. Nad zemljom tek dotrajava njihovo tijelo, što se nije uščulo pa ga bližnji nisu zakopali. Ne bismo ga smjeli prozivati iz još jednog razloga: kao komunist, naučio je živjeti u čoporu jačih. Zato i sad bira isti takav čopor. Komunističkim glavešinama smrt je ostati u manjini. U tom su smislu bili i ostali krajnje nedelikatni i suprotni svakoj osobnoj i privatnoj vjeri. Oni i danas, kao antikomunisti, misle da će se u raj ulaziti kolektivno i s koreografijom, kao na slet za Dan mladosti.
Dok je napadao komuniste, bio je Tomac, dakle, vrijedan sažaljenja, kao i svaki leš iz Centralnog komiteta. Ali neki dan je, u obraćanju (a ne obraćenju) Novom listu napao fra Ivu Markovića, bosanskog intelektualca, franjevca i vođu jednoga začudnog interreligijskog pjevačkog zbora, jer je fra Ivo, u briljantnom intervjuu koji je dao za iste novine, mirno konstatirao da je Thompson bezbožnik, a da je Zlatko Sudac šarlatan. Osim što ga podučava i daje mu partijske smjernice oko teoloških pitanja, Tomac fra Ivu nužno i politički difamira te kaže kako “sve ono što rade Zlatko Sudac i Marko Perković Thompson opasno je proglasiti bezboštvom. To je ne samo netočno, uvredljivo i skandalozno, nego je i u suprotnosti s fratarskim pozivom”. Bilo bi zanimljivo jednu uz drugu postaviti dvije biografije: živoga fra Ivu i neživoga Tomca. Fratar i njegov glavosječa, koji ga progoni i nakon vlastite socijalne smrti.
Ono što je uvredljivo u antikomunističkim obraćenjima naših novih vjernika, pa tako i nevjernog Tomca, jest što su oni o vjeri i Isusu Kristu zapravo zadržali isto mišljenje kakvo su ga imali dok su koračali Titovim putem. Mislili su tada kako razlike nema između Isusa, Stepinca, poglavnika Ante Pavelića, sarajevskog nadbiskupa Šarića, nerođenog Marka Perkovića i zadnjega seoskog popa i fratra. Sve je to manje-više isto, od jednake japije načinjeno i u iste glave saliveno. Tako to misle i danas, samo što su promijenili predznake dotičnim pojavama, pa u njih danas vjeruju istim žarom kojim su ih prezirali, uz jednak raspored glavnih i sporednih junaka.E, to je ono što je uvredljivo u posthumnom obraćenju glavešine Tomca, kako za one koji vjeruju u Krista Spasitelja i Otkupitelja, tako i za one koji samo u svojoj kulturi i identitetu osjete njegovu muku.
Roditeljska paznja... 
