Forum Klix.ba

PESMA O KERUŠI

Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žuckastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domacin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližuci znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oci pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

Jesenjin

Crni ljepotan

Kol'ko sam samo plakala kad je Biberka umrla

Žao mi je što ovu iduću pjesmu možda neću dobro citirati. Pišem je ovdje po sjećanju, naučila sam je još kao dijete u 3. ili 4. osnovne, čitajući je kod kuće, zadivljena ljepotom tog jelena. Ako neko može da popravi riječi pjesme ili da doda ime autora (što sam također zaboravila) biću zahvalna.


CRVENI JELEN

Negdje, ko zna gdje pašnjak je zelen
Visoka šuma njega krije
Po njemu pase crveni jelen
I sa izvora vodu pije

Po njemu ovaj jelen u skoku
Prelazi kao na snažnom krilu
Prošiva neko čini se oku
Crvenim koncem zelenu svilu

A kad stane, kad ga umor savlada
DOk mu divljinom gori još glava
Na pašnjaku se, čini se tada
Crvena ruža rascvjetava.

Njegovo tijelo, vitko i sito,
Divljina snažna u pokret tjera
I jelen diže zlatno kopito
Sa potkovima od bisera

I tu je on stalno i živi tako
Ali nije vidljiv za oko svako....

Čuli za sve to mudraci neki
Rek'o im putnik što skita drumom
I krenuli odmah na put daleki
Ravnicom mirnom i divljom šumom.

Koraci im zvonili putem,
Prešli su rijeke i vode mnoge
I po planinskom kamenu ljutom
Krvarile im bose noge

Pamet im dala snagu tijelu
A put kazale zvijezde s neba
Prošli su oni zemlju cijelu
I našli pašnjak koji im treba

Da, tu je pašnjak na gorskom visu
Al jelena vidjeli nisu!

Dječak je sjeo i cijelog dana
Jelena gleda kog drugi gone
Na grivi mu zvonca vezana
I on ih čuje kako zvone

I dječak mirno u travi sjedi
I nasmije se od srca svega
vidi: od ljudi jelen ne bježi
Al oni sami prođu kraj njega

Vidi ga dječak jer skokom lakim
Protrča jelen pašnjakom svakim.

GAVRAN Edgar Alan Poe


Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.



Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.



Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."



Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.



Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.



Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.



Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.



Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".



Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".



Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".



Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".



Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".



Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.



Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".



"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".



"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".



"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".



I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

Monolog psa upetljanog u povijest

Ima pasa i pasa. Ja sam bio pas odabrani.
Imao sam dobre papire i u žilama vučju krv.
Stanovao sam na uzvisini i udisao sam mirise pogleda
na livade u suncu, na smreke na kiši
i grudve zemlje pod snijegom.

Imao sam čestitu kuću i ljude da mi služe.
Hranili su me, prali, četkali,
izvodili u lijepe šetnje.
Doduše, poštujući me, ali bez povjerenja.
Nitko nije zaboravljao čiji sam pas.

Svaka pišljiva džukela može imati gospodara.
Ali, pažnja - marš, kloni se usporedbi.
Moj gospodar bio je gospodin jedini takve vrste.
Posjedovao je poveliko stado da ga u korak prati,
gledajući ga s bojažljivim divljenjem.

Meni su upućivali osmijehe
s loše skrivenom ljubomorom.
Jer, samo sam ja imao pravo
dočekivati ga skačući u zrak,
samo ja - opraštati se vukući ga zubima za hlače.
Samo je meni dozvoljeno bilo
S glavom na njegovim koljenima
primati milovanja i češkanja iza ušiju.
Samo sam se ja mogao pred njim praviti da spavam,
i tada bi se on naginjao i nešto mi šaputao.

Na druge se srdio često i glasno.
Režao je na njih, ujedao,
trčao od zida do zida.
Mislim da je volio samo mene
i više nikada, nikoga.

Ali, imao sam i obaveze: čekanje, vjerovanje.
Jer, pojavljivao se na kratko i za dugo nestajao.
Što ga je zaustavljalo u dolini, ne znam.

Nagađao sam stoga da su to važne stvari,
barem toliko važne
kao što je za mene borba s mačkama
i svim što se nepotrebno miče.

Postoji sudbina i sudbina. Moja se najednom promijenila.
Stiglo je jedno proljeće,
A njega nije bilo kraj mene.
Nastala je u kući čudna strka.
Sanduci, kovčezi, torbe, ugurani su u automobile.
Vozila su se trubeći spuštala dolje
i gubila se iza okuke.

Na terasi su gorjele nekakve skule, krpe,
žute bluze, povezi s crnim znakovima
i mnogo, vrlo mnogo poderanih kutija
iz kojih su ispadale zastavice.

Motao sam se u toj zbrci
više začuđen nego ljut.
Osjećao sam na dlaci neprijateljske poglede.
Kao da sam ničiji pas,
nametljiva prišipetlja
koja se već sa stubišta nogom goni.

Netko mi je strgnuo srebrnu ogrlicu.
Netko je šutnuo moju zdjelicu danima praznu.
A onda, zadnji netko, prije no što je krenuo na put,
provirio je kroz okno automobila
i pucao u mene dva put.

Čak nije umio ni pogoditi kako valja,
jer sam umirao još, dugo i bolno,
u zujanju raspomamljenih muha
Ja, pas svoga gospodara.

Wisława Szymborska

Crni mačak- Edgar A. Poe (na engleskom)

http://classiclit.about.com/library/bl- ... ackcat.htm