#1 MEDJUNACIONALNA MRZNJA LIJECI SE PSIHOTERAPIJOM POLITICARA
Posted: 10/10/2004 09:05
MEDJUNACIONALNA MRZNJA LIJECI SE PSIHOTERAPIJOM POLITICARA
EDUARD KLAIN, PSIHIJATAR I PSIHOTERAPEUT: O BOLESNOM DRUSTVU
Za pomirenje zrtve i agresora potrebno je nekoliko generacija. Ne mozete cijeli narod podvesti pod psihoterapiju, ali mozete njihove rukovodioce. Jedan americki psihoanaliticar uspio je u Estoniji privesti ministre grupnoj terapiji i umanjiti nacionalizam u drustvu. Tamo vise nitko ne tjera Ruse.
- Ljude od 40 ili 50 godina vise ne mozete mijenjati. Mijenjati se moze nekoga s 10 ili 15 godina.
Jako je tesko pomiriti ljude od 50 godina koji su cijeli zivot slusali price o ovakvim cetnicima i onakvim ustasama. Trebalo bi vec tete u vrticima educirati da djeci ne govore nacionalisticke i sovinisticke parole, vec da ih uce da su crni i zuti, svi ljudi, i da ih ima dobrih i manje dobrih. Jer ako "otrujete" dijete dok je malo, ono je "otrovano" cijeli zivot.
Ali stranacka protekcija i dalje je prisutna, od lokalne razine do ministara. Zaposljavaju se prijatelji, znanci, stranacki istomisljenici, rodbina, kumovi, sumjestani. Nije vazno sto oni ne znaju raditi. Sposobni i strucni ostaju izvan toga. To je primitivni plemenski obrazac ponašanja. Kod nas, naime, vladaju plemena jer mi smo Balkan. Balkansko - boljsevicki sindrom ili bolje je reci da je to nas mentalitet. I dokle god takav mentalitet dominira, necemo imati prave ljude na pravim mjestima, niti cemo se uspjesno boriti protiv mrznje.
Kad se ne zaradjuje, redaju se medjusobne optuzbe iako nitko zapravo nije kriv. Pomirenje je preduvjet razvoja i napretka.
Nasa sredina oskudijeva tolerancijom. Nju treba uciti, a to je dug proces. Ljude u grupi valja nauciti da slusaju jedni druge, a ne samo sebe. Ljudi ne moraju biti prijatelji, niti se moraju voljeti, ali se trebaju nauciti zivjeti na istom prostoru. Da bi se to moglo postici, ne mozete cijeli narod podvesti pod grupnu psihoterapiju. Ali se makar mogu ljudi koji odlucuju - bilo Srbi, Hrvati ili Bosnjaci - i s njima raditi kako bi oni to dalje provodili.
Jedan americki psihoanaliticar vec dvadeset godina radi sa slicnim grupama od Izraela do Azerbejdzana. U baltickim je zemljama godinama radio sa srednjom klasom rukovoditelja, ministrima i bivsim veleposlanicima kako bi im promijenio mentalni sklop, i na kraju je uspio.
U Estoniji je pridobio Estonce i Ruse. Valja znati da su Estonci htjeli istjerati sve Ruse koji cine vise od 30 posto stanovnistva. Posjeo ih je u zajednicke skupine i priveo dijalogu. Njihov se sovinizam i nacionalizam "smanjio", sto se osjetilo i na nizim razinama. U Estoniji se stanje vidljivo popravilo, nitko vise ne tjera Ruse, a problemi su bili jako veliki. Tako bi nesto trebalo i nama, ali ako neki nacelnik opcine kaze da cetnike treba klati jer su oni klali nas, gotovo je ...
Ideoloske podjele su umjetne podjele. Ideologije na koncu tu nije ni bilo! Djeca partizana dobivala su bolja mjesta, ustasku djecu izbacivali su iz stanova. Nije to ideologija, nego borba raznih skupina za svoje interese. Kakva je to ideologija? To je ponasanje primitivnih, politicki manipuliranih grupa.
Politicki motivirane psiholoske stvari a priori su propale. Zelja politicara je postici cilj, korist, bez obzira na zrtve, a nasa zelja je pomoc covjeku. Ne treba miriti kosti, nego cijeniti ljude po njihovoj sposobnosti.
EDUARD KLAIN, PSIHIJATAR I PSIHOTERAPEUT: O BOLESNOM DRUSTVU
Za pomirenje zrtve i agresora potrebno je nekoliko generacija. Ne mozete cijeli narod podvesti pod psihoterapiju, ali mozete njihove rukovodioce. Jedan americki psihoanaliticar uspio je u Estoniji privesti ministre grupnoj terapiji i umanjiti nacionalizam u drustvu. Tamo vise nitko ne tjera Ruse.
- Ljude od 40 ili 50 godina vise ne mozete mijenjati. Mijenjati se moze nekoga s 10 ili 15 godina.
Jako je tesko pomiriti ljude od 50 godina koji su cijeli zivot slusali price o ovakvim cetnicima i onakvim ustasama. Trebalo bi vec tete u vrticima educirati da djeci ne govore nacionalisticke i sovinisticke parole, vec da ih uce da su crni i zuti, svi ljudi, i da ih ima dobrih i manje dobrih. Jer ako "otrujete" dijete dok je malo, ono je "otrovano" cijeli zivot.
Nekoliko generacija je potrebno za pomirenje zrtve i napadaca, to je jako tesko. Za ubrzanje toga procesa treba puno raditi. Ne mozete ocekivati od ljudi koji su se do jucer tukli da danas piju kavu. Godine moraju proci. U tome bi znatno pomogla bolja ekonomska situacija. Rad i zaradjivanje postupno bi potisnuli mrznju.DANI broj 382, 08.10.2004. wrote:Stolac
Zabranjena međunacionalna ljubav
Nedavno su, po prvi put nakon četiri godine, djeca srednje škole iz Stoca, koja imaju nastavu u dvije različite smjene - Bošnjaci u prvoj, a Hrvati u drugoj - stupili u kontakt. To se desilo nakon što je Helsinški komitet organizirao u Neumu petodnevni seminar na temu "Ljudska prava" i pozvao 18 srednjoškolaca. Na dan polaska, ispred škole autobus je čekalo njih devet sa jedne, a devet sa druge strane. Tako su se i smjestili - jedni na prednja, drugi na stražnja sjedišta. I tako je svako bio u svom filmu, sve dok konačno autobus nije stigao do željene destinacije i dok nije počela raspodjela po sobama. Tu već nisu imali izbora i bilo je vrijeme da se dvije grupe izmiješaju. Tada se pomalo počela otopljavati santa leda, a potom su na red došla predavanja.
Međutim, ono što ni UN deklaraciji ni Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima nije uspjelo, odradila je noć: organizatori su se teškim mukama trudili da u ranim jutarnjim satima razdvoje srednjoškolce i pošalju ih u sobe. U sličnom "mamurluku" nekako je protekao i sam seminar. A onda se valjalo vratiti u Stolac. Za neke to i nije bio lagan zadatak. Pojedinim roditeljima je teže palo to što je seminar uspio nego što su im prijavili da su djeca u pijanom stanju napravila totalni haos u sobama. Toliko da su se neki počeli tajno viđati. I toliko da ipak pojedini nisu htjeli prihvatiti da se vide sa ekipom magazina Dani, procjenjujući već sa 16 godina da se ne radi o "njihovoj", već o "muslimanskoj novini". Zaključili smo da im je trebalo tačno dva dana da to shvate, s obzirom da su prethodno pristali da se svi skupa sretnu sa nama.
Ko zna šta se desilo u međuvremenu; međutim, kada smo došli u Stolac, ispred srednje škole čekalo nas je samo devetero mladih ljudi - Bošnjaka. I bista sa natpisom: "Hrvatskom vojvodi don Ivanu Musiću, osloboditelju Stoca od višestoljetnog robovanja Turcima, prigodom 120-godišnjice podigoše zahvalni Hrvati stolačkog kraja (1878-1998)". Nakon što smo pokušali kontaktirati ostalu ekipu, saznali smo da su se zajedno dogovorili da se ne pojave. Pa ipak, nakon insistiranja, jedna od njih, Ana, odlučila je da dođe. Čekajući je, sedamnaestogodišnjem Adisu stigla je poruka: "Ako te budu zvali ovi novinari, ne odgovaraj, ja se neću pojaviti, nemoj ni ti." Tek što smo shvatili o kome se radi, stigla je nova poruka: "Adise, izvini, poruka nije bila za tebe." Praveći se da se ništa nije dogodilo, ponovo smo nazvali Anu na telefon. Na dugotrajno nagovaranje, ipak je pristala da dođe. Ostala je kratko: "Drago mi je što sam se zbližila sa ekipom iz 'druge smjene', ali to se desilo u Neumu. Sada smo u Stocu, i stvari su drugačije." Ostala djeca su samo slegla ramenima i vratila se na nastavu, koja inače funkcionira kao istureno odjeljenje tzv. "Hrvatske srednje škole", gdje nastavnici Bošnjaci nisu prijavljeni u radni odnos i primaju "volontersku" platu.
Pa, ipak, kažu da je i to mnogo bolje nego ambijent u kojem su radili prije dvije godine, kada je otac jednog djeteta iz "hrvatske smjene" ušao na nastavu i nožem počeo da prijeti petnaestogodišnjem dječaku zbog male "jezičke" nesuglasice. Djelo oca je prošlo neopaženo, a ni dječaku, srećom, nije bilo ništa, osim što je morao da plati 50 KM kazne?! (B.B.)
Ali stranacka protekcija i dalje je prisutna, od lokalne razine do ministara. Zaposljavaju se prijatelji, znanci, stranacki istomisljenici, rodbina, kumovi, sumjestani. Nije vazno sto oni ne znaju raditi. Sposobni i strucni ostaju izvan toga. To je primitivni plemenski obrazac ponašanja. Kod nas, naime, vladaju plemena jer mi smo Balkan. Balkansko - boljsevicki sindrom ili bolje je reci da je to nas mentalitet. I dokle god takav mentalitet dominira, necemo imati prave ljude na pravim mjestima, niti cemo se uspjesno boriti protiv mrznje.
Kad se ne zaradjuje, redaju se medjusobne optuzbe iako nitko zapravo nije kriv. Pomirenje je preduvjet razvoja i napretka.
Nasa sredina oskudijeva tolerancijom. Nju treba uciti, a to je dug proces. Ljude u grupi valja nauciti da slusaju jedni druge, a ne samo sebe. Ljudi ne moraju biti prijatelji, niti se moraju voljeti, ali se trebaju nauciti zivjeti na istom prostoru. Da bi se to moglo postici, ne mozete cijeli narod podvesti pod grupnu psihoterapiju. Ali se makar mogu ljudi koji odlucuju - bilo Srbi, Hrvati ili Bosnjaci - i s njima raditi kako bi oni to dalje provodili.
Jedan americki psihoanaliticar vec dvadeset godina radi sa slicnim grupama od Izraela do Azerbejdzana. U baltickim je zemljama godinama radio sa srednjom klasom rukovoditelja, ministrima i bivsim veleposlanicima kako bi im promijenio mentalni sklop, i na kraju je uspio.
U Estoniji je pridobio Estonce i Ruse. Valja znati da su Estonci htjeli istjerati sve Ruse koji cine vise od 30 posto stanovnistva. Posjeo ih je u zajednicke skupine i priveo dijalogu. Njihov se sovinizam i nacionalizam "smanjio", sto se osjetilo i na nizim razinama. U Estoniji se stanje vidljivo popravilo, nitko vise ne tjera Ruse, a problemi su bili jako veliki. Tako bi nesto trebalo i nama, ali ako neki nacelnik opcine kaze da cetnike treba klati jer su oni klali nas, gotovo je ...
Ideoloske podjele su umjetne podjele. Ideologije na koncu tu nije ni bilo! Djeca partizana dobivala su bolja mjesta, ustasku djecu izbacivali su iz stanova. Nije to ideologija, nego borba raznih skupina za svoje interese. Kakva je to ideologija? To je ponasanje primitivnih, politicki manipuliranih grupa.
Politicki motivirane psiholoske stvari a priori su propale. Zelja politicara je postici cilj, korist, bez obzira na zrtve, a nasa zelja je pomoc covjeku. Ne treba miriti kosti, nego cijeniti ljude po njihovoj sposobnosti.
vjerovatno svjestan neuspjeha terapije.
a ostatak staviti pod terapiju! 
