#15 Re: O rudarima nema ko da pise ...
Posted: 17/03/2009 14:12
by zonbirile
pa sjetimo se mračnog doba,koje je prije 30g modernizovalo rudnike,jer da to nisu uradili,ova banda ne bi imala ništa.Sjetite se da su rudari za vreme Ante Markovića štrajkovali zbog male plate od 1000KM,a ukupni troškovi su bili manji nego sada.Samnom na poslu radi čovjek poginulog rudara i prije nam je pričao,a sada kaže da su svi dobili pare,stipendije i zaposleni.To je bila obaveza one mračne države prema poginulim komoratima.Ko je išao u Gradac,zna za ljetovalište rudarsko,gdje se obavezno išlo u smjenama od 14 dana.Imali su svoje zadruge za nabavku i snabdijevanje,bonove i popuste,beneficirani staž.Bili su heroji rada,nosioci razvoja,glavni kooperanti željeznice,željezara,diljem velike,ali"mračne" Titine zemlje. Seljački gramzivi mentalitet mediokriteta je uništio rudarstvo BiH,koje se neće nikad oporaviti i povući za sobom i Rudarski fakultet i institut u bezdan,trange frange trgovine kineskom kancerogenom robom.Ne postoji segment koji nisu upropastili nekompetentni lopovi.Na sličnim temama uvijek prizivam rumunjski rasplet,tako i sada,ovom prilikom-divim se hrabrosti lopova i upornosti,ne mogu da shvatim da ne kontaju da nose glavu u torbi
#17 Re: O rudarima nema ko da pise ...
Posted: 22/03/2009 18:13
by omar little
ima ko da pise ali nema ko da cita...ili, ne do dragi bog, razmisli o procitanom...
O mrtvima sve najbolje
Uoči pretposljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini - izbori su, inače, ono što se svako malo dešava, ali se nakon toga ništa ne mijenja - Ahmet Hadžipašić je u imovinskom kartonu napisao kako ima: porodičnu kuću vrijednu 200.000 maraka, vikendicu na Vlašiću vrijednu 100.000, vikendicu u Busovači od 30.000 maraka, stan u Zenici procijenjen na još 100.000; pa onda 50 posto vlasništva u mini pivnici Gatto, 3,7 posto dionica u kompaniji ŽEP Zenica te 5,22 u Metalnom i 8,7 u Gradnji iz Zenice. Uoči nesreće u Stranjanima, objavljeno je kako je Ahmet Hadžipašić u nasljedstvo ostavio 34 miliona maraka. Na dan pogibije Almira Babića to je, kao, demantovano
Pise: Emir Imamovic
Šta to radiš, sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću. A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.
(Abdulah Sidran)
Od trideset i tri godine života Almira Babića Belog, barem pola je bilo - patnja. On, međutim, ne zadovoljava kriterije za psihijatrijske statistike prema koji ma se gubitak jednog roditelja prije petnaeste godine života djeteta trajno odra žava na ponašanje. Almir Babić, jednostavno, nije imao vremena za bacanje i novca za budalasanje. On se nije navukao na heroin, nije završio u popravnom domu, nije... On je radio u rudniku. Pod zemljom. I to godinama!
Ahmet Hadžipašić je bivši predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Rođen je u Cazinu 1952. godine. U Sarajevu je završio srednju školu, a Metalurški fakultet u Zenici. Bio je, kako piše u zvaničnoj biografiji, uspješan i ugledan poslovni čovjek do 1998. Od te 1998. se aktivno bavio politikom. Umro je ljeta prošle godine u okolnostima čije bi opisivanje bilo povreda privatnosti barem dvije žene i Hadžipašićeve djece. Zvanično: Ahmet Hadžipašić je imao pedeset i šest godina kada ga je pokosio srčani udar.
Almir Babić Beli je imao suprugu Almu i dvoje djece, Elmina i Lejlu. Živio je u pola (!) kuće napravljene od glinenih opeka koju je dobio od komšija na korištenje. U prevodu: Almir, Alma, Elmin i Lejla su živjeli u ćerpićari, dakle, u nečemu što se samo zbog oblika zove kućom. Almir Babić Beli je radio od petnaeste godine života, kada je ostao bez oca. Poginuo je u rudarskoj nesreći, u jami Stranjani kod Zenice. Njegovo tijelo je nađeno na dubini od šest stotina metara ispod zemlje!
Upala metana - kako se rudarskim rječnikom zove ono što je u subotu ubilo Almira i povrijedilo još četrnaest komorata - desila se dan nakon što je Oslobođenje objavilo kako je ostavština Ahmeta Hadžipašića vrijedna trideset i četiri miliona maraka. Tragedija u Stranjanima desila se, dakle, istoga dana kada je Branka Hadžipašić u, naravno, Dnevnom avazu demantirala Oslobođenje, skromno kazavši da ona i djeca, hvala Bogu i rahmetli Ahmetu, nisu gladni, ali da je nasljedstvo manje. Koliko manje, to nije rekla.
"Oni koji su ga poznavali, znaju kolika je gromada od čovjeka bio. Nedavno je polovina kolega napustila jamu. On je ostao, znao je da nam hljeb mora zaraditi. Kolege nisu izdržale od plina. On je došao, kaže, guši ga, peku ga oči...", ispričala je Alma Babić, supruga poginulog komorata Almira Babića Belog.
Dan prije nego će metan ubiti Belog, Oslobođenje je, rekosmo, objavilo kako je iza Ahmeta Hadžipašića ostao luksuzni dvoetažni stan u Zenici u kojem je živio s porodicom, pa još jedan u novogradnji, uredno uplaćen, zatim, dva kupljena kćerkama, pa apartman na Pelješcu i vikendica na Vlašiću (ili obratno), pivnica Gatto... dionice u različitim firmama i fondovima. Iza Almira Babića Belog ostali su supruga i dvoje djece.
Postoje poslovi koji nikada ne mogu biti ni dovoljno, a kamoli dobro plaćeni. Postoje i ljudi što te poslove rade. Svakoga dana po osam sati. Almir Babić Beli je bio rudar. Kopao je na šest stotina metara ispod zemlje. Ponovimo: kopao je na šest stotina metara ispod zemlje. I to ugalj, ćumur, ono crno, teško, čija prašina suši grlo i lijepi se za pluća! Almir Babić Beli je sanjao da će, jednoga dana, imati svoju kuću. Koliku god, al' svoju. Da iz jame ide Almi, Elminu i Lejli u njihovo. I Elmin i Lejla imaju snove. Sanjat će dugo, godinama, kako se babo vraća s posla. Ne bi oni puno, samo da ih, eto, pomiluje velikim, žuljevitim rukama kojima je taj dan iskopao planinu. Almir Babić Beli nikada više neće doći kući.
Uoči pretposljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini - izbori su, inače, ono što se svako malo dešava, ali se nakon toga ništa ne mijenja - Ahmet Hadžipašić je u imovinskom kartonu napisao kako ima: porodičnu kuću vrijednu 200.000 maraka, vikendicu na Vlašiću vrijednu 100.000, vikendicu u Busovači od 30.000 maraka, stan u Zenici procijenjen na još 100.000; pa onda 50 posto vlasništva u mini pivnici Gatto, 3,7 posto dionica u kompaniji ŽEP Zenica te 5,22 u Metalnom i 8,7 u Gradnji iz Zenice. Uoči nesreće u Stranjanima, objavljeno je kako je Ahmet Hadžipašić u nasljedstvo ostavio 34 miliona maraka. Na dan pogibije Almira Babića to je, kao, demantovano.
Ahmet Hadžipašić je, sudeći po stečenom za života, bio napredno dijete. Mora da je i u osnovnu školu krenuo sa šest godina. I završio je sa četrnaest. Iz gimnazije je izašao, jer nema podataka da je ponavljao razred, punoljetan. Kako je bio sposoban za žene, tako je bio i za vojske. Biće da se tada, početkom sedamdesetih, domovini služilo godinu i po, što će reći da je mladi Ahmet mogao početi raditi već sa svojih skoro dvadeset. Ahmet Hadžipašić je, rekosmo, imao pedeset i šest kada mu je puklo srce.
Matematika je neumoljiva nauka. Ako je Almir Babić dnevno kopao "samo" pola tone uglja, a jeste i duplo više, za osamnaest godina rada preko njegovih je ruku prešlo skoro dva i po miliona kilograma ćumura. Najmanje. Almir Babić Beli nikada mjesečno nije zaradio 1.000 maraka. Ako se, eto nek' bude da jeste, školovao uz rad, Ahmet Hadžipašić je za trideset i šest godina staža stekao 34 miliona maraka! Što je malo manje od 950.000 maraka godišnje, odnosno, 78.666 maraka mjesečno. Skoro toliko, desetak hiljada više, Ahmet i Branka i jesu, prema imovinskom kartonu, zaradili 2005. godine. Ali cijele.
"U vrijeme kada je bio na funkciji premijera Vlade FBiH, vozario je svakodnevno za Sarajevo, nije htio ni uzimati vozača. I opet bi sve stizao. Subota nam je uvijek bila za kafu i pranje auta", prisjeća se svog rahmetli druga Sabahudin Ekinović, rektor Univerziteta u Zenici na kojem je Hadžipašić bio prorektor za, prirodno, finansije.
U vrijeme kada je bio na funkciji premijera Vlade FBiH, Ahmet Hadžipašić nije radio subotom. Ni nedjeljom. Ko će ga znati, valjda je takav bio uvijek. Ako jeste, onda je svakoga radnog dana svog života zarađivao 3.575 maraka ili svakog sata - vrijedan je kažu bio, pa je možda crnčio i po 12 sati - barem 297 maraka. A da je Almir Babić Beli sedmično imao 200 maraka... Da je njegov sat pod zemljom bio samo pet, halo pet! maraka, on ne bi sanjao kuću koje nema. Možda ni Elmin i Lejla ne bi sanjali oca kojeg nemaju. Možda bi oni imali svog oca. A njihov otac svoju kuću.
Neko je jednom rekao da o mrtvima treba govoriti sve najbolje. A mislio je, beli, na nekog određenog. Jer nema na svijetu dva ista čovjeka ni u životu ni u smrti. Neko svašta stekne, pa ga i zato, ali i što ga stvarno vole, žale kada umre. A neko je i kad kopa na šest stotina metara ispod zemlje čišći i za života i u smrti. Ahmet Hadžipašić je umro kao bogat čovjek. Almir Babić Beli je poginuo kao pošten. Nek' je rahmet njegovoj čistoj duši. Poželjeti da mu bude laka zemlja bio bi cinizam prvog reda. Jer on je znao koliko je teška. Možda će jednog dana, ako ih ne zaborave, na njoj biti lakše Elminu i Lejli. I možda će, jednoga dana, oni i njihova majka, na toj istoj zemlji imati svoju kuću i u njoj sanjati kako Beli, sav garav od prašine iz okna, pjeva o kući koju i on ima.
(BH Dani, Broj 614 - 20.03.2009)
#22 Re: O rudarima nema ko da pise ...
Posted: 23/03/2009 13:17
by caniggia
Sta reci? U srce me je dirnuo clanak, isto kao i Emirov clanak o maloj Zehri i necijem sinu... I, sta sad? Trenutno se osjecam tako da je malo stvari koje ne bih mogla uraditi za porodicu poginulog rudara, ali se bojim da ce se svaki put zavrsiti kao i prethodni... Oplaces, nasikiras se, cijeli dan si nikakav, do nekog slijedeceg problema, i onda sve zaboravis... Ljudi su cudni. Neko je vec rekao kako smo dobri samo na jeziku, a slabi na djelima. I stvarno smo takvi.
Ako iko zna ikakav nacin da se pomogne djeci i zeni koja su ostala bez oca i muza, bilo kakav konkretan prijedlog, molim vas javite...
P.S. Ovakvi clanci definintivno postizu svoj cilj, barem kad sam ja u pitanju. Pod dojmom proslog Emirovog clanka, odjednom vise nisam bila dobra samo na jeziku, i odjednom sam nasla vremena da konacno budem dobra i na djelu za neko drugo dijete, koliko toliko.
Emire, samo nastavi...
#23 Re: O rudarima nema ko da pise ...
Posted: 23/03/2009 13:43
by caniggia
metal_rules_cura wrote:Svi pisu kojesta tek nakon sto se desi ovako nesto i kao pomogao bi. Na prste ne mogu nabrojati one koji su o ovim ljudima mislili prije nesrece... Uh, sto ne mogu licemjerje...
Samo mi objasni kako cu ja, ti ili bilo ko drugi, ukljucujuci i novinare, znati za svaki pojedinacni slucaj tuge i nepravde u ovoj drzavi, da bih mogla reagirati na to? Naravno da za to saznas, na zalost, samo onda kad se nesto ruzno desi. Podvlacim, na zalost.
Ali zato postoje institucije, ili bi trebale postojati, koje se moraju brinuti o svim populacijama i problemima ovog drustva.
Reagiranje nakon tragedije, pokusavanje da se pomogne od strane obicnih ljudi, stvarno ne smatram licemjerjem. Ne znam, mozda grijesim...
, a sve intelektualci na forumu 
i Z.L.