Vjera i opraštanje

[dr.gog]

Do koje ste granice,u skladu sa svojim svjetonazorom, spremni da nekom oprostite nepravdu, uvredu ili uopšte, loš postupak?.

U posljednje vrijeme često čujem da ljudi koriste onu narodnu poštapalicu:"Ne zamjeri!"....Ipak, ne ulazeći u pojedinačne razloge i pravdanja, ne mogu se oteti utisku da se mnogi ljudi ne mogu oteti sujeti, nervozi, nepovjerenju koje čak i od običnih,banalnih nesporazuma stvaraju veliko zlo.
Prijatelji u trenu omrznu jedan drugom, svađaju se i vrijeđaju,podmeću i tračaju iza leđa bez imalo obzira.
Mnogi,koje obično znamo kao religiozne ljude, ili pak ateiste koji drže do etičkih-drugarskíh pravila..najednom su ogorčeni i bijesni na one sa kojima su do jučer bili "drugovi","prijatelji","braća"..

Vrlo često, ljudi zašute, i godinama ne žele da oproste i da se pomire sa svojim"bližnjima".A opet,cijelo vrijeme se predstavljaju kao vjernici ili pak poštovaoci etičkih i društvenih pravila o međuljudskim odnosima...

Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju,i šta vam vaše poimanje vjere ili etike govori o tome(Svete knjige,vjeronauk,odgoj,škola,okolina..)?

[pustopoljina]

mislim da je moci oprostiti vrlina. u zadnje vrijeme se ljudi koji posjeduju tu vrlinu,zovu naivnima,prostodusnima,dobrodusnima,glupima...oprostiti je postalo znak slabosti,sinonim za poraz.u najblazem slucaju-onaj sto oprosti se ne uzima kao odrasla osoba,smatra se jos "zelenom"...
kao da si ravnopravan clan drustva tek kad imas 1-2 osobe sa kojima vise ne pricas,sa kojima si u svadji.
vjera nalaze oprastanje,ali iako su svima puna usta vjere-nje ima sve manje medju ljudima-i otuda ta "zamjeranja".covjek misli da je puno bitniji nego sto jest.
ja licno...ja nisam zlopamtilo.moja ljutnja ima datum isteka.

[ragib]

ljudski je pogrijesiti, pa kad nesto pogrijesis nervoza ti neka u stomaku pa kad od te osobe trazis halala i ona ti halali bude ti lakse, zato olaksavajmo drugim da bi i ti drugi nama olaksali zivot, a onaj ko ne osjeca griznu savjest kada napravi gresku eh to je problem, pa se onda pocme pravdati i traziti neke razloge.
Covjek nije melek da ne pogrijesi.

[miumiu]

ja sam primjetila da mnogi ljudi koji se definišu kao veliki vjernici, uz svoju vjersku praksu koja se očituje u molitvama, ritualima i tradiciji, u potpunosti zanemaruju te neke vrijednosti kao što su poštenje, pravednost, opraštanje i slično. tako da je sasvim uredu osvetit se nekome, o nekome loše govorit, nekome ništa ne oprostit itd. meni je lično jako teško shvatit takvo kontradiktorno ponašanje, jer moja percepcija vjerskih zakona je takva da oni trebaju da poboljšaju odnose među ljudima, da ljude učine bližim jedne drugima, da povećaju stepen moralnosti(a moralnost nije samo vezana za sexualno ponašanje, kako se to u našem društvu striktno smatra , nego obuhvata i poštenje, borbu protiv korupcije, laži, prevara itd.) u društvu. uvijek se sjetim dove koja, po meni, oslikava savršen model ljudskog ponašanja, snage i inspiracije, za svakog čovjeka bio on vijernik ili ne:

Gospodaru moj;´
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u ocaj.
Podsjecaj me stalno,
da je neuspjeh iskusenje
koje predhodi uspjehu...

Gospodaru moj;´
nauci me da je tolerancija
najveci stupanj moci,
a zelja za osvetom prvi znak slabosti..

Gospodaru moj;´
ako mi uzmes imetak,
ostavi mi nadu,
ako mi ne podaris uspjeh,
podari mi snagu da savladam poraz,
ako mi uzmes blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.


Gospodaru moj;´
kada se ogrijesim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogrijese,
podari mi snagu oprosta.

Gospodaru moj;´
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene...

[pustopoljina]

ja i moje pamcenje...nije to dova(mislim-bilo je u pocetku nesto drugo,a kod nas je dova)...to je izvorno...ne mogu se sjetiti,ali stetit' cu se kad-tad pa napisati odakle je to...ako me ko ne pretekne.

[miumiu]

ja i moje pamcenje...nije to dova(mislim-bilo je u pocetku nesto drugo,a kod nas je dova)...to je izvorno...ne mogu se sjetiti,ali stetit' cu se kad-tad pa napisati odakle je to...ako me ko ne pretekne.

ok..meni je poznato kao dova...
ako ti otkriješ šta je ustavri..još bolje..
ali u svakom slučaju, želim istaći da smisao ne gubi na svojoj vrijednosti:)

[Zlata M.]

Do koje ste granice,u skladu sa svojim svjetonazorom, spremni da nekom oprostite nepravdu, uvredu ili uopšte, loš postupak?.

U posljednje vrijeme često čujem da ljudi koriste onu narodnu poštapalicu:"Ne zamjeri!"....Ipak, ne ulazeći u pojedinačne razloge i pravdanja, ne mogu se oteti utisku da se mnogi ljudi ne mogu oteti sujeti, nervozi, nepovjerenju koje čak i od običnih,banalnih nesporazuma stvaraju veliko zlo.
Prijatelji u trenu omrznu jedan drugom, svađaju se i vrijeđaju,podmeću i tračaju iza leđa bez imalo obzira.
Mnogi,koje obično znamo kao religiozne ljude, ili pak ateiste koji drže do etičkih-drugarskíh pravila..najednom su ogorčeni i bijesni na one sa kojima su do jučer bili "drugovi","prijatelji","braća"..

Vrlo često, ljudi zašute, i godinama ne žele da oproste i da se pomire sa svojim"bližnjima".A opet,cijelo vrijeme se predstavljaju kao vjernici ili pak poštovaoci etičkih i društvenih pravila o međuljudskim odnosima...

Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju,i šta vam vaše poimanje vjere ili etike govori o tome(Svete knjige,vjeronauk,odgoj,škola,okolina..)?

Niti je svaki oprost - oprost,niti je svaka situacija kao ova iz povecanog dijela tvog teksta - znak nesposobnosti da se oprosti.
Ponovno komuniciranje je samo spoljna manifestacija necega sto uopste,mozda,i nije oprost,nego : navika,ovisnost,glumljenje duhovne superiornosti...svasta nesto.
Preduslov za pravi oprost je razumijevanje onoga ko se o tebe ogrijesio,na ovaj ili onaj nacin...razumijevanje njegove licnosti,okolnosti koje su ga navele da uradi to sto je uradio/rekao...Potpuno razumijevanje rezultira oprostom,ali oprost ne rezultira,po svaku cijenu,ponovnim kontaktom.
Oprost je i zastita sebe samog,od hatorenja,mrznje i zelje za osvetom - stvari koje covjeka izjedaju iznutra i cine ga na kraju robom vlastite mrznje..."uciniti" oprost je,dakle,jedan ustupak sebi samom - samim tim on gubi obiljezja "ljubavi prema bliznjem svome".


P.S.
Da dodam jos koju,nakon sto je "prenocilo"...
Da ne uopstavam,ja cu o ovom iz licnog iskustva.
Na jednom odredjenom stupnju usavrsavanja svoje vjere,imala sam osjecaj da sam "tu"...tu gdje bih trebala biti : oformljena,dotjerana do najsitnijeg detalja...
Varljiv osjecaj.
Ali je za to doba karakteristican bio bas taj osjecaj sposobnosti prastanja...svidjalo mi se vidjeti sebe kao velikodusnu...onu koja sve razumije pa sve i oprasta.
Zamka!
Vecinom se u tom procesu razumijevanja drugog covjeka,ispostavi da je on,u biti,negdje u sebi duhovno "zakinut" pa je : zloban,zavistan,ljubomoran,grub,dvolican...
Onda se covjeku svidi taj osjecaj da si ti potpuna suprotnost njemu,te mu,kao,velikodusno oprastas...
Danas preferiram iskrenost prema sebi samoj vise nego "ono sto se vidi".
I bijes je osjecanje koje je od Boga dragog.
...te,ako nesto ne mogu potpuno oprostiti,ne glumim oprost.
Moc da nekoga potpuno oslobodi krivice,ipak ima samo Svevisnji.
Zadovoljna sam sobom kad cijelu zavrzlamu predam Njemu,tj. kad odustanem od osvete.

[bogumil-8]

Velika, velika i duboka pouka o oprostu je data putem ispovijedi i pokajanja.
Nisam "svetac" (griješnik sam) i nisam u stanju mnogo toga oprostiti (svjestan sam da to smeta meni lično, da je to moja "slabost" i nesavršenost).

[pure_love]

Velika, velika i duboka pouka o oprostu je data putem ispovijedi i pokajanja.
Nisam "svetac" (griješnik sam) i nisam u stanju mnogo toga oprostiti (svjestan sam da to smeta meni lično, da je to moja "slabost" i nesavršenost).

kakva ispovjed?

za mene je veliki korak kada neko ucini taj korak pa iskreno prizna da je pogrijesio i trazi halal,,obicno tada mogu oprostiti.Vjerniku muslimanu se preporucuje da oprosti,inace ce onaj ko se ogresio odgovarati na sudnjem danu,jer Allah nece oprostiti grijeh ucinjen pred drugom covjeku

[Ma.Le.Na]

prastam do odredjene granice
znam svasta nesto preturit ...preci preko svacega...ali kad jednom "pukne" nema povratka..
voljela bih da sam drugacija...ali nisam
i to je jace od mene...
ne pusem se namjerno...ali kad dodje dotle..a obicno su to pokrupne stvari...da ta neka osoba "umre" za mene...onda je to to..
slaba sam na porodicu posebno..ja tu ubrajam i dalju
njima puno vise prastam i ako se desi neki nesporazum radim na tome da se ispravi...ali i to do neke granice...gdje kada opet vidim da sam po ko zna koji put nasamarena...prekidam ikakav kontakt

[Ma.Le.Na]

i da...znam da je po Islamu grijeh biti u zavadi s nekim vise od 3 dana

[jedna tamo]

ja oprostim ali pamtim....
i to čak i neke stvari koje su davno bile....
mislim da je najbolje u tom trenutku kad te neko povrijedi reagovati jer prođe voz....tebe kasnije to tišti a glupo je opet spominjati nešto što je bilo...i onda te osobe ispadnu pametne kako su ti ga fino šuknule a ti...glupan...
i čak danas je jako puno toga da ljudi te namjerno diraju gdje te najviše boli...jednostavno ljubomora je prisutna svugdje...
jako je teško praštati...kad neko kažem ja oprostim....pa stani tebe to onda nije ni povrijedilo dok tek tako možeš oprostiti...mislim na neke stvari koje ti urade dragi ljudi...a poznanici manje više....

[Ljuska_u_BaklaFi]

Ne znam, ne umijem i necu da mrzim. Za svako nedjelo koje su mi namjerno ili ne namjerno ucinili nikad nisam zamjerila, jedino sebe krivila sto sam lose procijenila neke ljude. Ne kazem da me nikad nista nije zaboljelo, mozda su me neke stvari i vise boljele jer nisam umjela da zamrzim i vratim istom mjerom nego sjedem i placem. Ni na kog se ne ljutim pa im to dodje ko glupa sam i naivna, sa njom se moze kako hoce.....Ama ne moze, ali nek misle da moze, ja zivim ko da cu sutra da umrem a dok zivim vjerujem da ti se vraca onako kako dajes i umrijecu u to cu vjerovati. Vjerovatno sam i ja nekog nekad uvrijedila, i vjerovatno ce se (ako nije dosad) i vratiti mi. Nekim ljudima ne zamjeram ama bas nista, pa ni to sto mi nisu ostavili cak ni uspomene I kako to umije rechi M.Selimovic: "... svako ima svoju istinu i to je bas dobro, samo ne znam zasto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina, zabavnije se zivi." Helem........

[PRO testant]

Ja mislim da je ovo teško, ali isto mislim da je jedini pravi način za oprost.
Trebalo bi razdvojiti ljude i njihova djela.
Mrziti djela, a ne ljude zbog njihovih djela.

Dalje, oprost nije oprost bez zaborava. Zaborav je osnovna komponenta oprosta.
Ako mislimo da smo oprostili, ali nismo zaboravili, te isto držimo kao breme te osobe koja je nešto loše uradila, mislim da nismo oprostili uopšte.
Ako je loše djelo učinjeno protiv neke treće nama bliske osobe, ne mislim da treba zaboraviti tu osobu, samo djelo koje joj je učinjeno. Ničiji se život ne sastoji samo od jednog lošeg djela učinjenog prema njemu. Ljude pamtimo po mnogo, mnogo čemu dobrom, zar ne?

Mrziti djelo, a ne čovjeka koji ga je počinio je jako teško, i treba dosta muke da se to savlada.

[iz dna duše]

Kada me ljudi povrijede, boli me posebno ako je to od nekog bliskog. Oni o kojima i nisam imala neko mišljenje, ne mogu me ni povrijediti, jer od takvih sam navikla da ne očekujem dobro, gledajući kako sa drugima se ophode. Ali, kako rekoh, kada to učini neko blizak, budem jako tužna razočarana i onda se potrudim da što manje razmišljam o tome, potiskujem temu u glavi naprosto.
Međutim, kada se desi da ta ista osoba koja me povrijedila, od mene nešto zatraži da joj nešto pomognem, ja ne mogu odbiti. Ja ne mogu okrenuti glavu od nje, kada me nešto pita, kada se slučajno nađemo skupa u društvu. Ne pričam o toj osobi nikada loše, jednostavno se trudim da o njoj ne razmišljam i uzdržavam se od ogovaranja te osobe. Ispričam možda samo nabliskijoj prijateljici šta se desilo.
Jedina osoba koju pogledam ravno u oči, sa prezirom i prođem pored njega je moj, nekada jako dobar prijatelj, čiji su me postupci u ratu razočarali i zaboljeli. Gledala sam kako se već '91 počeo od jednog intelektualca pretvarati u primitivnog šovinistu, koji bi svetio svoje "pale pretke", nekada davno, u XIV stoljeću. Čak je bio i ponosni visoki funkcioner jedne partije, zbog čije su politike izginuli i napatili se mnogi članovi moje porodice i prijatelji. Radno mjesto mu je bilo takvo da je imao uvida u sve što se radi, ali se nije okrenuo od toga, tako da ne može reći "da je zaveden" ili nije znao. Ali, čak ni njemu ne bih mogla nauditi.
Sud ili neka druga sila će se valjda pobrinuti za njega...
Padoše mi napamet riječi iz davne pjesme Tereze Kesovije:
"Sve se vraća, sve se plaća,
kada dođe čas,
sati smijeha, sati plača,
kad su iza nas.
Sve se vraća, sve se plaća,
svaki stari dug,
iste noći isti dani
vrte se krug..."

[XXS]

Do koje ste granice,u skladu sa svojim svjetonazorom, spremni da nekom oprostite nepravdu, uvredu ili uopšte, loš postupak?.

Nema oprosta bez izvinjenja i iskrenog kajanja koje dodze kao garancija da se ucinjeno nece ponoviti.

[Zlata M.]

Do koje ste granice,u skladu sa svojim svjetonazorom, spremni da nekom oprostite nepravdu, uvredu ili uopšte, loš postupak?.

Nema oprosta bez izvinjenja i iskrenog kajanja koje dodze kao garancija da se ucinjeno nece ponoviti.

Nema garancije.

[cro_rija]

Do koje ste granice,u skladu sa svojim svjetonazorom, spremni da nekom oprostite nepravdu, uvredu ili uopšte, loš postupak?.



Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju,i šta vam vaše poimanje vjere ili etike govori o tome(Svete knjige,vjeronauk,odgoj,škola,okolina..)?

Ako na zlo odgovorimo isto, opet se radja novo zlo, i ide u krug, ...........


Oprost ili indulgencija (lat. indulgere - biti blag, obziran, popustljiv), u katoličkom nauku predstavlja otpuštanje vremenite kazne za grijehe.
Vise na: http://www.katolici.org/duh5.php?action=c_vidi&id=11346

http://www.katolici.org/katekizam.php?a ... di&id=1068

[bogoljub]

Tema je itekako više nego dobra!
Svaka čast postavljaču!
Oprostiti nekome nešto znači, nekome ko ti je učinio nepravdu u momentu kada si ti bio slab.
Sada kada si stekao snagu, moć položaj i mogućnost da mu vratiš istom mjerom, ti mu oprostiš.Slab čovjek ne može nikome ništa oprostiti.
Samo hrabri i karakterni ljudi mogu oprostiti.

[arzuhal]

Najveće istine su, poslovično, najjednostavnije i kazane, ponuđene. Ali nam je ponekad potrebna i vječnost da ih shvatimo, pa prihvatimo...
Rečeno je da se čovjek ne bi trebao opterećivati onim što je bilo ili onim što će doći jer time sebi zamagljuje aktualni trenutak, ovo Sada koje živi. Odatle nastaju mnogostruke muke za svakoga. Donositi odluke u sadašnjosti sa stalnim pogledom unazad ili bacanjem pogleda unaprijed - dovodi često do nesretnih odluka...

Zašto da ja to uradim kada je on jednom meni rekao/učinio...

U tom kontekstu gledam i ovaj problem praštanja. I nije nužno potrebno da nam se neko izvinjava ili traži oprost da bismo mi oprostili - možemo oprostiti ili dobiti oprost i bez toga, jednostrano. Bez riječi. A tu se već radi o veličini srca.
Mislim da sam osoba koja, po prirodi, veoma brzo oprosti. Ne smatram se nešto samilosnim, nego ne mogu da budem kontejner za ružne stvari, ne mogu dugo da nosim to u sebi i hoću da se kutarišem tog tereta. Lakše dišem poslije, bolje sagledavam stvari. I smanjujem mogućnost da budem nepravedan...

Da se vratim na ono prvo...U Kur'anu se često ponavlja jedan od opisa stanja onih sretnika: la havfun 'alejhim we hum la jahzenun/neće se ničega plašiti (što slijedi) i neće ni za čim žaliti (što je prethodilo) . Ovo je džennetsko stanje.
Ono će uslijediti nakon Oprosta i Samilosti ukazane onim sretnim.
Vjerujem da čovjek može, u dobroj mjeri, još na dunjaluku osjetiti trun takvog stanja ukoliko bude i sam spreman da oprosti i da će mu takvo stanje biti u onoj mjeri u kojoj bude bio spreman na praštanje.

[ljubav_aha]

licno,volim rascistiti situaciju rzgovorom,znaci nakon komunikacije oprastam,a postoji samo jedan slucaj u mom zivotu sto nisma oprostila jednoj osobi,i nikad necu,smao sma prekinula relacije,bez ikakvog objasnjenja,sto je surptono prvom dijelu moje izjave,ali ovo je zaista atipican slucaj

lakse je oprostiti,ali je teze cekati oprost od osobe,narocito ako smo svjesni da smo pogrijesili

oprostiti nekome ne znaci automatski opravdati necije ponasnjae,opsrost je prje svega pozeljan jer licno postanemo optereceni situacijom,koja cesto pulsira tenzijama,i prilicno je iscrpljujuce,zanci,oprast ima svrhu radi naseg licnog zdravlja,tijelo ne moze podnjeti konstatnu naptetost,oprost je upravo prekid napetosti

[callmethebreeeze]

bog prasta, ja ne.


salim se naravno... ja sam uvijek spreman orpostiti i dati drugu sansu. nikada nisam bio iskljuciv po tom pitanju jer sam takve naravi. s godinama sam postao jos "meksi". jako je lako polaziti od sebe i svojih principa i svjetonazora, ali to je po meni rigidan pristup. kad god bih se zadubio skontao da bih su postupci ljudi koji su me povrijedili uvijek imali neko objasnjenje i da se nikada nije radilo o cistoj zloci.

[ljubav_aha]

salim se naravno... ja sam uvijek spreman orpostiti i dati drugu sansu. nikada nisam bio iskljuciv po tom pitanju jer sam takve naravi. s godinama sam postao jos "meksi". jako je lako polaziti od sebe i svojih principa i svjetonazora, ali to je po meni rigidan pristup. kad god bih se zadubio skontao da bih su postupci ljudi koji su me povrijedili uvijek imali neko objasnjenje i da se nikada nije radilo o cistoj zloci.

a treca sansa

[Big Boy]

Sto se mene tice, za oprost je pocesto neophodno dvoje. Ako mi neko ucini nesto sto ne bi volio da ja ucinim njemu... ako mi dodje i iskreno kaze, evo... ja sam svjestan svoje greske i zao mi je zbog onog sto uradih u istom trenutku svaka moja osuda pada.

Svako je sposoban pogrijesiti jer... pogrijesiti je tako lako. Sljedeci korak je puno bitniji... sta uraditi nakon sto pogrijesis. Lako je pogrijesiti a puno je teze stisnuti i priznati svoju gresku... iako se iza te granice skriva psiholoska sloboda uma. Smeta mi kad mi neko dodje i govori sta i kako bi ja trebao, ili kad se poziva na ovo i ono zbog cega bi ja trebao ovo ili ono. To vidim kao izmotavanje i bjezanje od istine i takve oznacim kao meni nepozeljne sve dok negiraju stvarnost i okrecu svoju glavu od problema.

Negdje sam procitao da ce se na sudnjem danu suditi sudom kojim je svako ponaosob sudio dok je bio ziv, sto mi i zvuci kao najpravicniji sud. Zato, uvijek kad pocnem osudjivati, i kad me prodje ljutnja... sjetim se da sve mozda nije crno kao sto izgleda pa cesto nekom nesto i halalim bez ocekivanja nekog izvinjenja.


S druge strane tesko mogu oprostiti recimo opsadu Sarajeva u dugim ratnim godinama onima (meni bezimenima) koji su stezali obruc i vrsili teror. Inicijatorima svega toga ja kao individua koja je bila "s druge strane nisana" ne znam kako da oprostim. Nekako, ne vidim da sam sposoban za takvo sto. Cesto kazem sebi, oprosti im jer nisu bili svjesni sta rade, ali... tesko mogu povjerovati da nisu bili svjesni. Ili da vremenom nisu postali svjesni svojih zlodjela. Posebno jer nemam osjecaj da su takvi uopste svjesni svega onog sto su uradili, da rijetki pognu glavu i zatraze oprost.

Ili onom, meni bezimenom, koji mucki otrova zivotinju (sve macke iz ulice) koja meni na rukama izdahnu u tako groznim mukama. Miljenici i djece i odraslih koju su mnogi tako voljeli i pazili. Takvom ja ne mogu pozeljeti nikakvog dobra... jer kako biti pozitivan prema nekom kome ocito smeta zivot ? Nekom ko mozda sam sebi smeta !?


Opet, Bog zna i ono sta ja znam a i sve ono sto ja ne znam. I kao sto ovdje vec neko napisa... u takvim situacijama samo sebi kazem... ima Boga, a svi cemo mi pred Boga.

[staimastanema]

Do koje ste granice,u skladu sa svojim svjetonazorom, spremni da nekom oprostite nepravdu, uvredu ili uopšte, loš postupak?.

U posljednje vrijeme često čujem da ljudi koriste onu narodnu poštapalicu:"Ne zamjeri!"....Ipak, ne ulazeći u pojedinačne razloge i pravdanja, ne mogu se oteti utisku da se mnogi ljudi ne mogu oteti sujeti, nervozi, nepovjerenju koje čak i od običnih,banalnih nesporazuma stvaraju veliko zlo.
Prijatelji u trenu omrznu jedan drugom, svađaju se i vrijeđaju,podmeću i tračaju iza leđa bez imalo obzira.
Mnogi,koje obično znamo kao religiozne ljude, ili pak ateiste koji drže do etičkih-drugarskíh pravila..najednom su ogorčeni i bijesni na one sa kojima su do jučer bili "drugovi","prijatelji","braća"..

Vrlo često, ljudi zašute, i godinama ne žele da oproste i da se pomire sa svojim"bližnjima".A opet,cijelo vrijeme se predstavljaju kao vjernici ili pak poštovaoci etičkih i društvenih pravila o međuljudskim odnosima...

Kakvo je vaše mišljenje o opraštanju,i šta vam vaše poimanje vjere ili etike govori o tome(Svete knjige,vjeronauk,odgoj,škola,okolina..)?

Niti je svaki oprost - oprost,niti je svaka situacija kao ova iz povecanog dijela tvog teksta - znak nesposobnosti da se oprosti.
Ponovno komuniciranje je samo spoljna manifestacija necega sto uopste,mozda,i nije oprost,nego : navika,ovisnost,glumljenje duhovne superiornosti...svasta nesto.
Preduslov za pravi oprost je razumijevanje onoga ko se o tebe ogrijesio,na ovaj ili onaj nacin...razumijevanje njegove licnosti,okolnosti koje su ga navele da uradi to sto je uradio/rekao...Potpuno razumijevanje rezultira oprostom,ali oprost ne rezultira,po svaku cijenu,ponovnim kontaktom.
Oprost je i zastita sebe samog,od hatorenja,mrznje i zelje za osvetom - stvari koje covjeka izjedaju iznutra i cine ga na kraju robom vlastite mrznje..."uciniti" oprost je,dakle,jedan ustupak sebi samom - samim tim on gubi obiljezja "ljubavi prema bliznjem svome".


P.S.
Da dodam jos koju,nakon sto je "prenocilo"...
Da ne uopstavam,ja cu o ovom iz licnog iskustva.
Na jednom odredjenom stupnju usavrsavanja svoje vjere,imala sam osjecaj da sam "tu"...tu gdje bih trebala biti : oformljena,dotjerana do najsitnijeg detalja...
Varljiv osjecaj.
Ali je za to doba karakteristican bio bas taj osjecaj sposobnosti prastanja...svidjalo mi se vidjeti sebe kao velikodusnu...onu koja sve razumije pa sve i oprasta.
Zamka!
Vecinom se u tom procesu razumijevanja drugog covjeka,ispostavi da je on,u biti,negdje u sebi duhovno "zakinut" pa je : zloban,zavistan,ljubomoran,grub,dvolican...
Onda se covjeku svidi taj osjecaj da si ti potpuna suprotnost njemu,te mu,kao,velikodusno oprastas...
Danas preferiram iskrenost prema sebi samoj vise nego "ono sto se vidi".
I bijes je osjecanje koje je od Boga dragog.
...te,ako nesto ne mogu potpuno oprostiti,ne glumim oprost.
Moc da nekoga potpuno oslobodi krivice,ipak ima samo Svevisnji.
Zadovoljna sam sobom kad cijelu zavrzlamu predam Njemu,tj. kad odustanem od osvete.

opisala si moje trenutno dusevno stanje ....