#1 Antisemitizam u BiH
Posted: 05/01/2009 03:34
U skladu sa aktuelnim dogadjanjima na Bliskom istoku i na ovom forumu imamo nekoliko tema o tamosnjem tragicnom konfliktu. Nisu mi mogli izbjeci neki manje ili vise antisemitski komentari pojedinih forumasa zbog cega sam se sjetio jednog starijeg clanka na temu povijesti antisemitizma medju Bosnjacima u "Sefaradu ´92", zborniku radova sa znanstvenog skupa, odrzanog od 11. do 14. rujna 1992. godine u Sarajevu.
Dr. Halid Čaušević
SOCIOLOŠKI PRESJEK POJAVE ANTISEMITIZMA U BiH
Sefarad 92 str. 119-131
Antisemitizam je uporni pratilac Jevreja od pradubina njihove duge historije pa sve do danas, bez obzira što Jevreji nisu ni jedini niti najbrojniji semitski narod.
Strogo uopćeno govoreći mogla bi se sa dosta sigurnosti iznijeti tvrdnja da se zla kob antisemitizma obrušava pretežno na jevrejski narod zbog njegovog društveno isturenog položaja i to gotovo u svim mješovitim sredinama u kojim Jevreji obitavaju. U svom dugom vremenskom hodu antisemitizam je stekao izvanrednu sposobnost prilagodavanja tako da se javlja iz heterogenih izvora uz obavezno raznolik zamah, intezitet i "kvalitet" i to sve ovisno od konkretnih ciljeva, koji se žele realizirati antisemitskom presijom. Zbog toga je i registar antisemitskih zahvata široko razvučen od otvorenih ili prikrivenih potiskivanja Jevreja iz javnog života pa do užasa biološkog istrebljena. Pri tome su Jevreji gotovo uvijek tretirani kao zatvorena religiozna, nacionalna, pa čak i rasna skupina, što bi se strogo uvjetno moglo i prihvatiti, ako se prisjetimo daje Mojsije učvrstio njihovu staru plemensku organizaciju i tako postavio temelj njihovog nacionalnog entiteta, iz kojeg je ponikao osjećaj zajedničke jevrejske sudbine.
A upravo ovaj osjećaj je snažno potencirao uvjerenje jevrejskog naroda da se nalazi pod isključivom zaštitom jednog pradavnog pastirskog božanstva - Jehove, koji je bog samo lzraelaca, a nikako cijelog univerzuma. Možda u ovakvom shvatanju treba i tražiti razlog što je u jevrejskom društvenom krugu iznikla sigurno najveličanstvenija monoteistička religija starog svijeta, koja - za razliku od kasnijih monoteističkih religija - nije pretendirala na univerzalnost, nego se ograničavala samo na jevrejsku skupinu, podarivši joj pri tome dvije sudbonosne ideološke odrednice, sadržane u učenju o odabranom narodu i zemlji obećanoj, koja će - duboku usađeno u narodnu svijest - na historijskim putanjama jevrejskog naroda postati izvor njegovog stradanja, ali i kliktavih uspjeha.
Ove bez sumnje genijalno sročene ideološke premise darivale su jevrejskom narodu, razasutom po gotovo cijelom svijetu, i u najtežim trenutcima snagu izdržljivosti, kao i daleku nadu da će jednog dana ipak doživjeti ostvarenje obećanja o vlastitoj domovini. Ovo nadanje, iskazivano svake godine u svečanoj čestitci "Dogodine u Jerusalemu!" pokazuje kako stalno ponavljanje u socijalnoj psihologiji dobiva snagu tvrdog vjerovanja i istine. Za razliku od podozrivosti, koja danas prati svaki korak Jevreja na Bliskom istoku, dolazak ovog naroda nakon progona iz Španije (kraj 15. st.) u Osmansku imperiju, pa i u Bosnu i Hercegovinu, prihvaćen je od stanovnika ove pokrajine, a posebno u Sarajevu, kao potpuno obična pojava svakako i zbog toga što je imigracija Jevreja bila sankcionirana posebnom carskom naredbom. Bez obzira što su u davna vremena, i to u prvim godinama medinskog perioda objavljivanja islama, pojedina jevrejska plemena, od davnina naseljena u okolici Medine, bila kažnjena čak i progonom zbog navodno održavanih političkih veza i stvaranja saveza sa politeističkim stanovnicima Mekke protiv Muhameda (iako pojava dviju strogo monoteističkih religija -jevrejstva i islama - na širom medinskom prostoru može navesti i na drugačije zaključke), prognani Jevreji iz Španije primljeni su u cijeloj Osmanskoj imperiji, pa i u Bosni i Hercegovini, kao kitabije tj. kao narod koji je posredstvom Mojsija primio kompletnu Božiju objavu u vidu knjige-kitaba, što je Mojsija svrstalo u red najpribranijih vjerovjesnika, koji su - prema islamskom učenju - od Boga primili objavu kao cjelovitu knjigu (isto kao na pr. i Isuz!), a ne samo poput većine Božijih poslanika, nekoliko stranica ("suhufa") sa elementarnim vjerskim porukama.
Osim toga, odobrenjem useljavanja Jevreja u Osmansku imperiju Turci su pokazali da dobro poznaju kvalitete ovog naroda, neopterećenog prozelitskim ambicijama, što za osmansku vlast, strogo islamski usmjerenu, nije bilo bez značaja. Posjedujući velike radne sposobnosti spojene sa poduzetničkim duhom, kao i specijalno obrazovanje namjenjeno praktičnoj primjeni (na pr. medicina, a posebno kirurgija), doseljeni Jevreji su uspjeli za kratko vrijeme da postanu potrebni i nužni ne samo osmanskoj administraciji u Bosni i Hercegovini nego i samom narodu. Sve navedene prednosti Jevreja u Bosni i Hercegovini utjecale su na njihov ekonomski položaj, dok je njihov politički status muleta (tj. nemuslimanskog društva) bio u skladu sa osmanskim pravnim sistemom izjednačen sa položajem kršćana i hrišćana u pogledu jevnih obaveza ali i relativno širokih prava (vlastita vjerska organizacija, slobodno ispovjedanje vjere, primjena vjerskog obiteljskog i bračnog prava i si.). S druge strane diskreciona ocjena pri izricanju raznih kaznenih mjera, koju su posjedovali nosioci osmanske vlasti, teretila je u principu podjednako Jevreje kao i ostale građane pogotovo kada se radilo o plaćanju novčanih iznosa, koji su imali značaj kolektivnog kažnjavanja u doba nestabilnih političkih prilika. Međutim, postoje podaci da su u nekim slučajevima bogati Jevreji bili nesrazmjerno strožije kažnjavani najvjerovatnije zbog zloupotrebe ovlaštenja osmanskih kaznenih organa, što svakako ne isključuje i drugačije zaključivanje.
Činjenica da su Jevreji u Bosni i Hercegovini bili relativno malobrojni, ali u isto vrijeme i društveno potrebni, a zatim njihov istančani stoljetni refleks da na vrijeme osjete i izbjegnu dolazeće opasnosti, ne upućuje nas -naravno uz odgovarajuću znanstvenu opreznost - na zaključak da je u doba osmanske administracije antisemitizam - kao vid presije različitog intenziteta usmjeren isključivo na jevrejsko društvo - egzistirano u Bosni i Hercegovini. No i pored toga ne bi trebalo izgubiti iz vida pretpostavku daje zatvorenost, te ekonomska i intelektualna superiornost jevrejskog društvenog kruga mogla izazvati i kod ponekih nosioca i u širokim slojevima pripadnika nejevrejskih konfesija određene podozrivosti pa i odbojnosti prema Jevrejima, što ipak nebismo mogli bez dubljih analiza okvalificirati kao antisemitizam, koji se istovremeno otvoreno pojavljuje u pojedinim evropskim društvima uz eksplicitno isticanje ideja persekucija i pogroma.
Vješto izbjegavajući sve stupice i zlostupe na burnim putanjama osmanske administracije u Bosni i Hercegovini, Jevreji su primili oprezno, ali ne i bez olakšanja austro-ugarsku okupaciju, koja je njihovim ambicijama otvorila vrata jednog novog svijeta, kojeg su oni djelimično upoznali i u posljednjim godinama osmanske administracije. Njihov prirođeni poslovni talenat brzo se prilagodio zakonitostima evropske privrede, dok je svijest da ih samo znanje može održati na površini društvrnih zbivanja usmjerila njihovo interesiranje na materijalno najprobitačnije znanosti kao što su u ono doba bile medicina i pravo. I dok su bosanskohercegovački Hrvati i Srbi, koristeći zanos širokih narodnih slojeva, dobar dio svoje energije trošili na zauzimanju nacionalno-političkih pozicija u Bosni i Hercegovini, a Muslimani, kao pretežno mali i srednji agrarni posjednici, zanatlije i uglavnom sitni trgovci, stajali ukopani na položajima pasivne rezistencije prema novoj upravi i tako nenadoknadivo izgubili pune dvije decenije za uključivanje u evropski život, - dotle su bosanskohercegovački Jevreji sistematski, čak i uz pomoć stranog kapitala, sticali sve superiorniji privredni položaj uz paralelno zaposjedanje unosnih intelektualnih zanimanja. Ovakva disproporcija između privrednog statusa pojedinih konfesionalnih skupina u Bosni i Hercegovini, a posebno vidno zaostajanje malih i srednjih trgovaca i zanatlija, koji nisu mogli izdržati konkurenciju uvoznika znatno jeftinije robe sa zapada, nužno je dovelo do izrastanja shvatanja (čije je sjeme obzirom na ondašnje prilike dobrim djelom importirano preko granica Bosne i Hercegovine) da su Jevreji u prvom redu odgovorni za destrukciju nacionalnih privrednih zahvata.
Međutim, javno isticanje ovakvih ideja - uz sporadične iznimke -bilo je očigledno preuranjeno u Bosni i Hercegovini, jer su prisjećanja na snošljivi život i međusobne odnose privrednika svih konfesija u skladu sa starim esnafskim tradicijama bila još svježa, te je stoga u cilju zaštite tzv. nacionalne privrede izabran obrnut red poteza. Umjesto javne pa ponekad i surove kritike jevrejskog poslovanja (što je inače jedna od bitnih komponenata antisemitizma) ističu se samo prednosti nacionalne privrede i pozivaju partneri da svoje poslovne kontakte održavaju u okviru svoga nacionalnog ili konfesionalnog privrednog kruga, što u krajnjoj kozekvenci predstavlja posredne, ublažene i svakako proširene varijacije sintagme "Svoj svome!), koja se već u ovo doba pojavljuje vješto ukomponirana u oglasnim tekstovima, objavljenim na stranicama različitih povremenih publikacija (kalendari, godišnjaci i si.). Ne pretendirajući na potpunu znanstvenu ispravnost, ovu pojavu mogli bismo okvalificirati kao neku ublaženu vrstu indirektnog anisemitizma, koja ni danas nije nepoznata pojedinim nacionalnim ekonomijama. U ovo vrijeme medjutim u jevrejskom društvu dešavaju se esencijalne promjene,koje nisu mogle ostati bez reakcija pojedinih nacionalnih odnosno konfesionalnih skupina u Bosni i Hercegovini, konkretno Muslimana.
Obnova cionističkog pokreta i u vezi s tim učvršćivanje jevrejske nacionalne kohezije (Juda Haj Alkalaj i kasnije bečki novinar T. Herzl) izazvalo je očekivanje zaziranje i inače preosjetljivih bosanskohercegovačkih Muslimana, a posebno njihovih srednjih slojeva (iz reda intelektualaca i čaršijskih privrednika), na koje je ideologija u ono doba još živućeg panislamizma vršila veliki utjecaj. Muslimanski tisak je pažljivo registrirao sve promjene, koji se tiču islamskog svijeta (posebno časopis "Behar", a kasnije panislamistički orjentirani mostarski "Biser"), pa su tako vidno evidentirana i suvremena zbivanja u jevrejskom društvu, ali bez očekivanih agresivnih konotacija, koje će isplivati na površinu pred sami rat i u toku rata, ali više kao udar na politiku Engleske, zaraćene neprijateljske velesile, koja je pripremala temeljitu reviziju nacionalne slike Palestine. Međutim, objavljivanje Balfurove deklaracije (1917. g.), kojom se prema interpretaciji cionističkog pokreta priznaje pravo Jevrejima da u Palestini osnuju vlastitu državu (ovu deklaraciju kao i Churcillovu "Bijelu knjigu" iz 1922. g. bilo bi i danas od znanstvenog interesa podvrgnuti jednoj temeljitoj analizi iz aspekta suvremenih političkih zbivanja nije među bosanskohercegovačkim Muslimanima izazvao očekivane potrese, koji bi se reflektirali na odnose sa jevrejskim sugrađanima, zbog teških ratnih prilika i potpune neizvjesnosti o sudbini Bosne i Hercegovine po okončanju rata.
Antisemitizam u različitim ali ideološki već razrađenim oblicima pojavljuje se u pojedinim evropskim državama, pa i na cjelovitom tlu bivše Jugoslavije, u dvadesetgodišnjem periodu između dva velika svjetska rata, dakle u periodu najtežih nacionalno-političkih previranja, potresa i golemih ekonomskih kriza. U svome primordijalnom obliku antisemitizam je u prvom redu fiksiran kao ekonomska kategorija, koja izvlači svoje porijeklo iz privrednih i - u određenim domenima - intelektualnih prednosti Jevreja, čiju prodornost pripadnici drugih društvenih skupina u Bosni i Hercegovini su bili nemoćni da zaustave na adekvatan način, što ih je nužno usmjerilo - kao i u drugim nacionalnim sredinama izvan Bosne i Hercegovine - da svoje nevolje prezentiraju kao nevolje čitave nacije, kojo pripadaju, te da njihove neposredne uzroke - prema vanjskim uzorima - primjenom političko -ideoloških metoda smjeste u jevrejsku društvenu sredinu.
Iako je rasizam, kao pogled na svijet, obrađivan u Evropi još u XIX stoljeću (Gobineau i dr.), njegova nacistička verzija je proizvod jedne međunarodno - pravne manipulacije sa ciljem da se Jevreji pojednostavljeno optuže kao "rasa" za sve posrtaje "arijskih" društava. Naime, normama međuratnog međunarodnog prava predviđena je zaštita nacionalnih i vjerskih manjina, dok su rasne manjine izgleda izostavljene zbog preosjetljivosti velikih kolonijalnih sila - pobjednica. Nacizam je ovaj pravni vakuum vješto iskoristio proglašavajući Jevreje posebnom "rasom" i tako lišio jedan čitav narod svake međunarodno - pravne zaštite. Očito je bilo mnogo jednostavnije i prihvatljivije okvalificirati Jevreje kao destruktivnu rasu, nego tražiti u njihovoj uspješnosti uzroke posrtaja i padova vlastite nacionalne sredine. Ovakvo izrastanje rasizma u antisemitskoj ideologiji samo uvjetno i djelimično našlo je odraza u pojedinim nacionalnim sredinama Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije zbog snažnog pritiska učenja - uz ostale razloge - velikih monoteističkih religija o jednakosti svih ljudi, o čovjeku kao Božijem djelu, te o religiji kao Božijem daru.
Zbog toga nova pojava totalirizma kao izraza goleme brige određenih slojeva srpskog naroda za cjelovitost Jugoslavije prihvata - pod jakim pritiskom Njemačke i njezinih saveznika - samo pojedine nacističke ideološke premise, pa i jednu relativno blagu varijantu rasizma kroz promulgiranje tzv. "rasnih zakona"(1914) odnosno kroz ideološke programe i nastupe pojedinih političkih stranaka (na pr."Zbor" Dimitrija Ljotića, inače minorna stranka u Srbiji sa izvjesnim uticajem i u Bosni i Hercegovini, te neposredno pred sami rat i Jugoslovenska radikalna zajednica kao vladajuća stranka, u kojoj su bili zastupljeni i predstavnici Slovenaca i Muslimana!). Za vrijeme prošlog rata srpski četnički pokret Draže Mihajlovića nije razradio svoje poglede na budućnost Jevreja u Jugoslaviji (svakako unprijed poznajući u ovom pogledu namjere njemačkog okupatora!), dok je odeologija pripremanog holokausta Muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku dovedena gotovo do perfekcije.
Logični zagovornici otvorenog antisemitizma među Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj bili su u početku relativno malobrojni, ali vrlo agresivni ekstremni nacionalisti, koji se oslanjaju na svoje prirodne saveznike fašističku Italiju i Hortijevu Madžarsku, a zatim na nacističku Njemačku, budući da nisu ni mogli, niti umjeli iskoristiti izraženo nezadovoljstvo širokih slojeva hrvatskog naroda sa Mačekovom suradnjom i pomaganjem beogradskog režima (koji je bio prinuđen zbog primicanja rata da pruža i dalje koncesije Banovini Hrvatskoj uz sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine iz 1939). Očekivani slom i okupacija najvećeg dijela Jugoslavije 1941. predstavlja istovremeno i završnicu prerastanja antisemitizma hrvatskih ekstremističkih krugova (koji su uspostavom tzv. NDH preuzeli i formalno vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) u otvoreno prihvatanja - po izričitom diktatu Njemačke! - dobro razrađene njemačke rasističke ideologije kao i njezino neljudsko provođenje u život. Pokušaji hrvatskih ekstremista u ovo vrijeme da opravdaju svoje rasističke zahvate prema Jevrejima učenjem ideologa hrvatskog nacionalizma iz XIX stoljeća dr. Ante Starčevića završen je potpunim neuspjehom, budući daje još u međuratnom periodu Starčevićeva ideologija bila dobro proučena ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji (Skerlić), te prema dotičnim analizama Starčević prihvaćen kao zagovornik širokih narodnosnih koncepcija.
Predratni antisemitizam u Hrvatskoj i Srbiji, kao odraz ekonomskih teškoća i nezadovoljstva određenih narodnih slojeva, pretočen je pod presijom njemačkog okupatora u rasizam sa strahovitim posljedicama za jevrejski narod. Gotovo isti proces čak i bez dubljih analiza možemo zapaziti u svim narodnosnim krugovima Bosne i Hercegovine, pa naravno i među Muslimanima, koji u globalu nikada nisu mogli prihvatiti - kao uostalom i srpski i hrvatski narod - njemački koncept rasističkog satiranja za vrijeme prošlog rata. Muslimani su čak u jesen 1941. g. javno osudili u petnaestak rezolucija, objavljenih u različitijm gradovima Bosne i Hercegovine, krvave inzulte na pojedine bosanskohercegovačke narode, pa i na Jevreje, što naravno ni najmanje nije uzdrmalo njemačkog okupatora i hrvatske ekstremističke slojeve osim što su u posljednji trenutak odustali od namjere da u koncetracione logore pošalju sve potpisnike rezolucija strahujući da bi engleska propaganda takav postupak mogla odlično iskoristiti u islamskom svijetu.
Inače u analizi predratnog antisemitizma među Muslimanima Bosne i Hercegovine zapažamo i nekoliko specifičnosti. U prvom redu antisemitizam se pojavljuje medu malim i srednjim muslimanima privrednicima i rjetkim intelektualcima, koji su bez kritičnosti prihvatali importirane teze da su domaći Jevreji odgovorni za njihove primarno privredne posrtaje, odnosno za neuspjehe u javnom životu. Muslimanski veliki privrednici, inače po prirodi posla usko povezani sa istim slojem jevrejskog društva, otvoreno su nastupali protiv svih infiltrata antisemitizma u javnom životu, a posebno među muslimanskom inteligencijom, što se sve može po logičnom redoslijedu pratiti iz njihovog glasila "Naša budućnost" (period izlaženja 1937/38.g.). Sasvim iz drugog ugla bili su protiv pokušaja prodora antisemitske ideologije među Muslimanima komunistički orjentirani muslimanski intelektualci, posebno okupljeni oko časopisa "Putokaz" (1937.). Inače rasizam kao najgrublja manifestacija antisemitizma među Muslimanima u Bosni i Hercegovini, nije imao gotovo nikakvih šansi iz prostog razloga što bi prihvatanje rasističkih ideja bilo u otvorenoj koliziji sa podržavanjem antikolonijalne borbe Arapa u Africi i Bliskom istoku, budući da su i Arapi najvećim djelom semitskog porijekla.
Pri tome bi se nešto znanstvenog rizika mogla iznijeti teza da je u međuratnom periodu upravo "sindrom Palestine" bio odlučujući faktor pojave antisemitizma među Muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji su nakon povlačenja Osmanske imperije gotovo sa čitavog Balkana bili opterećeni kompleksom izoliranosti od ostalog istovjernog svijeta. Ovaj kompleks usmjerio ih je da za vrijeme austro-ugarske okupacije prihvate ideje panislamizma, koje su napustili tridesetih godina ovog stoljeća nakon totalnog sloma ove ideologije, ali time nije prestalo - sasvim razumljivo -njihovo zanimanje za svijet islama, pa i za međuratni položaj palestinskih Arapa, čije su sukcesivno povlačenjesa palestinskog tla teško doživljavali, što se moralo odraziti - pretežno u prikrivenom obliku - na njihove odnose prema Jevrejima u Bosni i Hercegovini. Manifestacije antisemitizma u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini Jevreji nisu mogli ravnodušno promatrati. Pažljivo prateći sva kretanja u pojedinim bosanskohercegovačkim sredinama u ovom pogledu, njihove reakcije su bile uvjek aktualne. Tako se pojava anticionizma među bosanskohercegovačkim Jevrejima dvadesetih godina ovog stoljeća "polumjesečnik "Jevrejska tribina" 1921., (vlasnik i urednik dr. Samuel Levi) vjerovatno može protumačiti kao smišljeni napor da se umanje negativni refleksi Balfourove deklaracije na pojedine bosanskohercegovačke narodnosne skupine.
U toku kasnijih godina, a posebno u drugom međuratnom desetljeću brojna jevrejska javna glasila, kao i druga opća informaciona sredstva, pokušavala su uglavnom da smirujući djeluju na jevrejske sugrađane drugih nacija i vjera u Bosnu i Hercegovinu, kako bi se pravovremeno odbili antijevrejski inzulti, ali i postavila barijera za njihovo dalje prodiranje. Pri tome sasvim razumljivo Jevreji pokušavaju da se ponudom širokih i vrlo širokih nacionalnih i socijalnih koncepcija što više približe svojim sugrađanima iz drugih sredina (kao npr. zastupanje ideja nacionalnog jugoslovenstva, socijalnih reformi i si.) i tako amortiziraju eventualne antisemitske napade i idiosinkrazije. I danas bi bilo vrijedno proučiti ove samoodbrambene i često lucidne napore bosanskohercegovačkih Jevreja i pored toga što su pojedine ideje dolazile sa velikim zakašnjenjem i već predstavljale anahronizam (kao na pr. koncepcija jugoslavenstva), dok je za realizaciju drugih bilo potrebno mnogo vremena. A drugi svjetski rat približavao se golemim koracima. A poslije rata trebalo je da prođe gotovo pola stoljeća pa da se spozna cinična istina da je vlastita tragedija svakog naroda najprikladniji ključ za razumjevanje Jevreja.
Dr. Halid Čaušević
SOCIOLOŠKI PRESJEK POJAVE ANTISEMITIZMA U BiH
Sefarad 92 str. 119-131
Antisemitizam je uporni pratilac Jevreja od pradubina njihove duge historije pa sve do danas, bez obzira što Jevreji nisu ni jedini niti najbrojniji semitski narod.
Strogo uopćeno govoreći mogla bi se sa dosta sigurnosti iznijeti tvrdnja da se zla kob antisemitizma obrušava pretežno na jevrejski narod zbog njegovog društveno isturenog položaja i to gotovo u svim mješovitim sredinama u kojim Jevreji obitavaju. U svom dugom vremenskom hodu antisemitizam je stekao izvanrednu sposobnost prilagodavanja tako da se javlja iz heterogenih izvora uz obavezno raznolik zamah, intezitet i "kvalitet" i to sve ovisno od konkretnih ciljeva, koji se žele realizirati antisemitskom presijom. Zbog toga je i registar antisemitskih zahvata široko razvučen od otvorenih ili prikrivenih potiskivanja Jevreja iz javnog života pa do užasa biološkog istrebljena. Pri tome su Jevreji gotovo uvijek tretirani kao zatvorena religiozna, nacionalna, pa čak i rasna skupina, što bi se strogo uvjetno moglo i prihvatiti, ako se prisjetimo daje Mojsije učvrstio njihovu staru plemensku organizaciju i tako postavio temelj njihovog nacionalnog entiteta, iz kojeg je ponikao osjećaj zajedničke jevrejske sudbine.
A upravo ovaj osjećaj je snažno potencirao uvjerenje jevrejskog naroda da se nalazi pod isključivom zaštitom jednog pradavnog pastirskog božanstva - Jehove, koji je bog samo lzraelaca, a nikako cijelog univerzuma. Možda u ovakvom shvatanju treba i tražiti razlog što je u jevrejskom društvenom krugu iznikla sigurno najveličanstvenija monoteistička religija starog svijeta, koja - za razliku od kasnijih monoteističkih religija - nije pretendirala na univerzalnost, nego se ograničavala samo na jevrejsku skupinu, podarivši joj pri tome dvije sudbonosne ideološke odrednice, sadržane u učenju o odabranom narodu i zemlji obećanoj, koja će - duboku usađeno u narodnu svijest - na historijskim putanjama jevrejskog naroda postati izvor njegovog stradanja, ali i kliktavih uspjeha.
Ove bez sumnje genijalno sročene ideološke premise darivale su jevrejskom narodu, razasutom po gotovo cijelom svijetu, i u najtežim trenutcima snagu izdržljivosti, kao i daleku nadu da će jednog dana ipak doživjeti ostvarenje obećanja o vlastitoj domovini. Ovo nadanje, iskazivano svake godine u svečanoj čestitci "Dogodine u Jerusalemu!" pokazuje kako stalno ponavljanje u socijalnoj psihologiji dobiva snagu tvrdog vjerovanja i istine. Za razliku od podozrivosti, koja danas prati svaki korak Jevreja na Bliskom istoku, dolazak ovog naroda nakon progona iz Španije (kraj 15. st.) u Osmansku imperiju, pa i u Bosnu i Hercegovinu, prihvaćen je od stanovnika ove pokrajine, a posebno u Sarajevu, kao potpuno obična pojava svakako i zbog toga što je imigracija Jevreja bila sankcionirana posebnom carskom naredbom. Bez obzira što su u davna vremena, i to u prvim godinama medinskog perioda objavljivanja islama, pojedina jevrejska plemena, od davnina naseljena u okolici Medine, bila kažnjena čak i progonom zbog navodno održavanih političkih veza i stvaranja saveza sa politeističkim stanovnicima Mekke protiv Muhameda (iako pojava dviju strogo monoteističkih religija -jevrejstva i islama - na širom medinskom prostoru može navesti i na drugačije zaključke), prognani Jevreji iz Španije primljeni su u cijeloj Osmanskoj imperiji, pa i u Bosni i Hercegovini, kao kitabije tj. kao narod koji je posredstvom Mojsija primio kompletnu Božiju objavu u vidu knjige-kitaba, što je Mojsija svrstalo u red najpribranijih vjerovjesnika, koji su - prema islamskom učenju - od Boga primili objavu kao cjelovitu knjigu (isto kao na pr. i Isuz!), a ne samo poput većine Božijih poslanika, nekoliko stranica ("suhufa") sa elementarnim vjerskim porukama.
Osim toga, odobrenjem useljavanja Jevreja u Osmansku imperiju Turci su pokazali da dobro poznaju kvalitete ovog naroda, neopterećenog prozelitskim ambicijama, što za osmansku vlast, strogo islamski usmjerenu, nije bilo bez značaja. Posjedujući velike radne sposobnosti spojene sa poduzetničkim duhom, kao i specijalno obrazovanje namjenjeno praktičnoj primjeni (na pr. medicina, a posebno kirurgija), doseljeni Jevreji su uspjeli za kratko vrijeme da postanu potrebni i nužni ne samo osmanskoj administraciji u Bosni i Hercegovini nego i samom narodu. Sve navedene prednosti Jevreja u Bosni i Hercegovini utjecale su na njihov ekonomski položaj, dok je njihov politički status muleta (tj. nemuslimanskog društva) bio u skladu sa osmanskim pravnim sistemom izjednačen sa položajem kršćana i hrišćana u pogledu jevnih obaveza ali i relativno širokih prava (vlastita vjerska organizacija, slobodno ispovjedanje vjere, primjena vjerskog obiteljskog i bračnog prava i si.). S druge strane diskreciona ocjena pri izricanju raznih kaznenih mjera, koju su posjedovali nosioci osmanske vlasti, teretila je u principu podjednako Jevreje kao i ostale građane pogotovo kada se radilo o plaćanju novčanih iznosa, koji su imali značaj kolektivnog kažnjavanja u doba nestabilnih političkih prilika. Međutim, postoje podaci da su u nekim slučajevima bogati Jevreji bili nesrazmjerno strožije kažnjavani najvjerovatnije zbog zloupotrebe ovlaštenja osmanskih kaznenih organa, što svakako ne isključuje i drugačije zaključivanje.
Činjenica da su Jevreji u Bosni i Hercegovini bili relativno malobrojni, ali u isto vrijeme i društveno potrebni, a zatim njihov istančani stoljetni refleks da na vrijeme osjete i izbjegnu dolazeće opasnosti, ne upućuje nas -naravno uz odgovarajuću znanstvenu opreznost - na zaključak da je u doba osmanske administracije antisemitizam - kao vid presije različitog intenziteta usmjeren isključivo na jevrejsko društvo - egzistirano u Bosni i Hercegovini. No i pored toga ne bi trebalo izgubiti iz vida pretpostavku daje zatvorenost, te ekonomska i intelektualna superiornost jevrejskog društvenog kruga mogla izazvati i kod ponekih nosioca i u širokim slojevima pripadnika nejevrejskih konfesija određene podozrivosti pa i odbojnosti prema Jevrejima, što ipak nebismo mogli bez dubljih analiza okvalificirati kao antisemitizam, koji se istovremeno otvoreno pojavljuje u pojedinim evropskim društvima uz eksplicitno isticanje ideja persekucija i pogroma.
Vješto izbjegavajući sve stupice i zlostupe na burnim putanjama osmanske administracije u Bosni i Hercegovini, Jevreji su primili oprezno, ali ne i bez olakšanja austro-ugarsku okupaciju, koja je njihovim ambicijama otvorila vrata jednog novog svijeta, kojeg su oni djelimično upoznali i u posljednjim godinama osmanske administracije. Njihov prirođeni poslovni talenat brzo se prilagodio zakonitostima evropske privrede, dok je svijest da ih samo znanje može održati na površini društvrnih zbivanja usmjerila njihovo interesiranje na materijalno najprobitačnije znanosti kao što su u ono doba bile medicina i pravo. I dok su bosanskohercegovački Hrvati i Srbi, koristeći zanos širokih narodnih slojeva, dobar dio svoje energije trošili na zauzimanju nacionalno-političkih pozicija u Bosni i Hercegovini, a Muslimani, kao pretežno mali i srednji agrarni posjednici, zanatlije i uglavnom sitni trgovci, stajali ukopani na položajima pasivne rezistencije prema novoj upravi i tako nenadoknadivo izgubili pune dvije decenije za uključivanje u evropski život, - dotle su bosanskohercegovački Jevreji sistematski, čak i uz pomoć stranog kapitala, sticali sve superiorniji privredni položaj uz paralelno zaposjedanje unosnih intelektualnih zanimanja. Ovakva disproporcija između privrednog statusa pojedinih konfesionalnih skupina u Bosni i Hercegovini, a posebno vidno zaostajanje malih i srednjih trgovaca i zanatlija, koji nisu mogli izdržati konkurenciju uvoznika znatno jeftinije robe sa zapada, nužno je dovelo do izrastanja shvatanja (čije je sjeme obzirom na ondašnje prilike dobrim djelom importirano preko granica Bosne i Hercegovine) da su Jevreji u prvom redu odgovorni za destrukciju nacionalnih privrednih zahvata.
Međutim, javno isticanje ovakvih ideja - uz sporadične iznimke -bilo je očigledno preuranjeno u Bosni i Hercegovini, jer su prisjećanja na snošljivi život i međusobne odnose privrednika svih konfesija u skladu sa starim esnafskim tradicijama bila još svježa, te je stoga u cilju zaštite tzv. nacionalne privrede izabran obrnut red poteza. Umjesto javne pa ponekad i surove kritike jevrejskog poslovanja (što je inače jedna od bitnih komponenata antisemitizma) ističu se samo prednosti nacionalne privrede i pozivaju partneri da svoje poslovne kontakte održavaju u okviru svoga nacionalnog ili konfesionalnog privrednog kruga, što u krajnjoj kozekvenci predstavlja posredne, ublažene i svakako proširene varijacije sintagme "Svoj svome!), koja se već u ovo doba pojavljuje vješto ukomponirana u oglasnim tekstovima, objavljenim na stranicama različitih povremenih publikacija (kalendari, godišnjaci i si.). Ne pretendirajući na potpunu znanstvenu ispravnost, ovu pojavu mogli bismo okvalificirati kao neku ublaženu vrstu indirektnog anisemitizma, koja ni danas nije nepoznata pojedinim nacionalnim ekonomijama. U ovo vrijeme medjutim u jevrejskom društvu dešavaju se esencijalne promjene,koje nisu mogle ostati bez reakcija pojedinih nacionalnih odnosno konfesionalnih skupina u Bosni i Hercegovini, konkretno Muslimana.
Obnova cionističkog pokreta i u vezi s tim učvršćivanje jevrejske nacionalne kohezije (Juda Haj Alkalaj i kasnije bečki novinar T. Herzl) izazvalo je očekivanje zaziranje i inače preosjetljivih bosanskohercegovačkih Muslimana, a posebno njihovih srednjih slojeva (iz reda intelektualaca i čaršijskih privrednika), na koje je ideologija u ono doba još živućeg panislamizma vršila veliki utjecaj. Muslimanski tisak je pažljivo registrirao sve promjene, koji se tiču islamskog svijeta (posebno časopis "Behar", a kasnije panislamistički orjentirani mostarski "Biser"), pa su tako vidno evidentirana i suvremena zbivanja u jevrejskom društvu, ali bez očekivanih agresivnih konotacija, koje će isplivati na površinu pred sami rat i u toku rata, ali više kao udar na politiku Engleske, zaraćene neprijateljske velesile, koja je pripremala temeljitu reviziju nacionalne slike Palestine. Međutim, objavljivanje Balfurove deklaracije (1917. g.), kojom se prema interpretaciji cionističkog pokreta priznaje pravo Jevrejima da u Palestini osnuju vlastitu državu (ovu deklaraciju kao i Churcillovu "Bijelu knjigu" iz 1922. g. bilo bi i danas od znanstvenog interesa podvrgnuti jednoj temeljitoj analizi iz aspekta suvremenih političkih zbivanja nije među bosanskohercegovačkim Muslimanima izazvao očekivane potrese, koji bi se reflektirali na odnose sa jevrejskim sugrađanima, zbog teških ratnih prilika i potpune neizvjesnosti o sudbini Bosne i Hercegovine po okončanju rata.
Antisemitizam u različitim ali ideološki već razrađenim oblicima pojavljuje se u pojedinim evropskim državama, pa i na cjelovitom tlu bivše Jugoslavije, u dvadesetgodišnjem periodu između dva velika svjetska rata, dakle u periodu najtežih nacionalno-političkih previranja, potresa i golemih ekonomskih kriza. U svome primordijalnom obliku antisemitizam je u prvom redu fiksiran kao ekonomska kategorija, koja izvlači svoje porijeklo iz privrednih i - u određenim domenima - intelektualnih prednosti Jevreja, čiju prodornost pripadnici drugih društvenih skupina u Bosni i Hercegovini su bili nemoćni da zaustave na adekvatan način, što ih je nužno usmjerilo - kao i u drugim nacionalnim sredinama izvan Bosne i Hercegovine - da svoje nevolje prezentiraju kao nevolje čitave nacije, kojo pripadaju, te da njihove neposredne uzroke - prema vanjskim uzorima - primjenom političko -ideoloških metoda smjeste u jevrejsku društvenu sredinu.
Iako je rasizam, kao pogled na svijet, obrađivan u Evropi još u XIX stoljeću (Gobineau i dr.), njegova nacistička verzija je proizvod jedne međunarodno - pravne manipulacije sa ciljem da se Jevreji pojednostavljeno optuže kao "rasa" za sve posrtaje "arijskih" društava. Naime, normama međuratnog međunarodnog prava predviđena je zaštita nacionalnih i vjerskih manjina, dok su rasne manjine izgleda izostavljene zbog preosjetljivosti velikih kolonijalnih sila - pobjednica. Nacizam je ovaj pravni vakuum vješto iskoristio proglašavajući Jevreje posebnom "rasom" i tako lišio jedan čitav narod svake međunarodno - pravne zaštite. Očito je bilo mnogo jednostavnije i prihvatljivije okvalificirati Jevreje kao destruktivnu rasu, nego tražiti u njihovoj uspješnosti uzroke posrtaja i padova vlastite nacionalne sredine. Ovakvo izrastanje rasizma u antisemitskoj ideologiji samo uvjetno i djelimično našlo je odraza u pojedinim nacionalnim sredinama Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije zbog snažnog pritiska učenja - uz ostale razloge - velikih monoteističkih religija o jednakosti svih ljudi, o čovjeku kao Božijem djelu, te o religiji kao Božijem daru.
Zbog toga nova pojava totalirizma kao izraza goleme brige određenih slojeva srpskog naroda za cjelovitost Jugoslavije prihvata - pod jakim pritiskom Njemačke i njezinih saveznika - samo pojedine nacističke ideološke premise, pa i jednu relativno blagu varijantu rasizma kroz promulgiranje tzv. "rasnih zakona"(1914) odnosno kroz ideološke programe i nastupe pojedinih političkih stranaka (na pr."Zbor" Dimitrija Ljotića, inače minorna stranka u Srbiji sa izvjesnim uticajem i u Bosni i Hercegovini, te neposredno pred sami rat i Jugoslovenska radikalna zajednica kao vladajuća stranka, u kojoj su bili zastupljeni i predstavnici Slovenaca i Muslimana!). Za vrijeme prošlog rata srpski četnički pokret Draže Mihajlovića nije razradio svoje poglede na budućnost Jevreja u Jugoslaviji (svakako unprijed poznajući u ovom pogledu namjere njemačkog okupatora!), dok je odeologija pripremanog holokausta Muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku dovedena gotovo do perfekcije.
Logični zagovornici otvorenog antisemitizma među Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj bili su u početku relativno malobrojni, ali vrlo agresivni ekstremni nacionalisti, koji se oslanjaju na svoje prirodne saveznike fašističku Italiju i Hortijevu Madžarsku, a zatim na nacističku Njemačku, budući da nisu ni mogli, niti umjeli iskoristiti izraženo nezadovoljstvo širokih slojeva hrvatskog naroda sa Mačekovom suradnjom i pomaganjem beogradskog režima (koji je bio prinuđen zbog primicanja rata da pruža i dalje koncesije Banovini Hrvatskoj uz sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine iz 1939). Očekivani slom i okupacija najvećeg dijela Jugoslavije 1941. predstavlja istovremeno i završnicu prerastanja antisemitizma hrvatskih ekstremističkih krugova (koji su uspostavom tzv. NDH preuzeli i formalno vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) u otvoreno prihvatanja - po izričitom diktatu Njemačke! - dobro razrađene njemačke rasističke ideologije kao i njezino neljudsko provođenje u život. Pokušaji hrvatskih ekstremista u ovo vrijeme da opravdaju svoje rasističke zahvate prema Jevrejima učenjem ideologa hrvatskog nacionalizma iz XIX stoljeća dr. Ante Starčevića završen je potpunim neuspjehom, budući daje još u međuratnom periodu Starčevićeva ideologija bila dobro proučena ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji (Skerlić), te prema dotičnim analizama Starčević prihvaćen kao zagovornik širokih narodnosnih koncepcija.
Predratni antisemitizam u Hrvatskoj i Srbiji, kao odraz ekonomskih teškoća i nezadovoljstva određenih narodnih slojeva, pretočen je pod presijom njemačkog okupatora u rasizam sa strahovitim posljedicama za jevrejski narod. Gotovo isti proces čak i bez dubljih analiza možemo zapaziti u svim narodnosnim krugovima Bosne i Hercegovine, pa naravno i među Muslimanima, koji u globalu nikada nisu mogli prihvatiti - kao uostalom i srpski i hrvatski narod - njemački koncept rasističkog satiranja za vrijeme prošlog rata. Muslimani su čak u jesen 1941. g. javno osudili u petnaestak rezolucija, objavljenih u različitijm gradovima Bosne i Hercegovine, krvave inzulte na pojedine bosanskohercegovačke narode, pa i na Jevreje, što naravno ni najmanje nije uzdrmalo njemačkog okupatora i hrvatske ekstremističke slojeve osim što su u posljednji trenutak odustali od namjere da u koncetracione logore pošalju sve potpisnike rezolucija strahujući da bi engleska propaganda takav postupak mogla odlično iskoristiti u islamskom svijetu.
Inače u analizi predratnog antisemitizma među Muslimanima Bosne i Hercegovine zapažamo i nekoliko specifičnosti. U prvom redu antisemitizam se pojavljuje medu malim i srednjim muslimanima privrednicima i rjetkim intelektualcima, koji su bez kritičnosti prihvatali importirane teze da su domaći Jevreji odgovorni za njihove primarno privredne posrtaje, odnosno za neuspjehe u javnom životu. Muslimanski veliki privrednici, inače po prirodi posla usko povezani sa istim slojem jevrejskog društva, otvoreno su nastupali protiv svih infiltrata antisemitizma u javnom životu, a posebno među muslimanskom inteligencijom, što se sve može po logičnom redoslijedu pratiti iz njihovog glasila "Naša budućnost" (period izlaženja 1937/38.g.). Sasvim iz drugog ugla bili su protiv pokušaja prodora antisemitske ideologije među Muslimanima komunistički orjentirani muslimanski intelektualci, posebno okupljeni oko časopisa "Putokaz" (1937.). Inače rasizam kao najgrublja manifestacija antisemitizma među Muslimanima u Bosni i Hercegovini, nije imao gotovo nikakvih šansi iz prostog razloga što bi prihvatanje rasističkih ideja bilo u otvorenoj koliziji sa podržavanjem antikolonijalne borbe Arapa u Africi i Bliskom istoku, budući da su i Arapi najvećim djelom semitskog porijekla.
Pri tome bi se nešto znanstvenog rizika mogla iznijeti teza da je u međuratnom periodu upravo "sindrom Palestine" bio odlučujući faktor pojave antisemitizma među Muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji su nakon povlačenja Osmanske imperije gotovo sa čitavog Balkana bili opterećeni kompleksom izoliranosti od ostalog istovjernog svijeta. Ovaj kompleks usmjerio ih je da za vrijeme austro-ugarske okupacije prihvate ideje panislamizma, koje su napustili tridesetih godina ovog stoljeća nakon totalnog sloma ove ideologije, ali time nije prestalo - sasvim razumljivo -njihovo zanimanje za svijet islama, pa i za međuratni položaj palestinskih Arapa, čije su sukcesivno povlačenjesa palestinskog tla teško doživljavali, što se moralo odraziti - pretežno u prikrivenom obliku - na njihove odnose prema Jevrejima u Bosni i Hercegovini. Manifestacije antisemitizma u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini Jevreji nisu mogli ravnodušno promatrati. Pažljivo prateći sva kretanja u pojedinim bosanskohercegovačkim sredinama u ovom pogledu, njihove reakcije su bile uvjek aktualne. Tako se pojava anticionizma među bosanskohercegovačkim Jevrejima dvadesetih godina ovog stoljeća "polumjesečnik "Jevrejska tribina" 1921., (vlasnik i urednik dr. Samuel Levi) vjerovatno može protumačiti kao smišljeni napor da se umanje negativni refleksi Balfourove deklaracije na pojedine bosanskohercegovačke narodnosne skupine.
U toku kasnijih godina, a posebno u drugom međuratnom desetljeću brojna jevrejska javna glasila, kao i druga opća informaciona sredstva, pokušavala su uglavnom da smirujući djeluju na jevrejske sugrađane drugih nacija i vjera u Bosnu i Hercegovinu, kako bi se pravovremeno odbili antijevrejski inzulti, ali i postavila barijera za njihovo dalje prodiranje. Pri tome sasvim razumljivo Jevreji pokušavaju da se ponudom širokih i vrlo širokih nacionalnih i socijalnih koncepcija što više približe svojim sugrađanima iz drugih sredina (kao npr. zastupanje ideja nacionalnog jugoslovenstva, socijalnih reformi i si.) i tako amortiziraju eventualne antisemitske napade i idiosinkrazije. I danas bi bilo vrijedno proučiti ove samoodbrambene i često lucidne napore bosanskohercegovačkih Jevreja i pored toga što su pojedine ideje dolazile sa velikim zakašnjenjem i već predstavljale anahronizam (kao na pr. koncepcija jugoslavenstva), dok je za realizaciju drugih bilo potrebno mnogo vremena. A drugi svjetski rat približavao se golemim koracima. A poslije rata trebalo je da prođe gotovo pola stoljeća pa da se spozna cinična istina da je vlastita tragedija svakog naroda najprikladniji ključ za razumjevanje Jevreja.
) da je taj termin konstruisan i zloupotrebljivan od strane cionista koji ga koriste u skladu sa dnevno politickom situacijom. Uspjeli su da ga nametnu i ustolice kao standard kojeg se svaki moralan covijek mora drzati. Lagano su onda taj termin sa ociglednog i dokazanog stradanja Jevreja prenjeli na svakoga ko se ne slaze sa politikom Izraela.
