Hemonwood
Amerika (i Kanada) bit će zemlja udruženog rada
Samo u mjesecu novembru posao je u Americi izgubilo oko 600.000 zaposlenih
Prošlog vikenda radnici su zauzeli fabriku vrata i prozora na sjevernoj strani Chicaga nakon što je naprasno objavljeno da se fabrika zatvara - u utorak im je rečeno da će u petak svi biti otpušteni. Zakon zahtijeva šezdeset dana između objave i prestanka radnog odnosa, povrh čega radnicima nisu isplaćeni otpremnina i nadoknada za neiskorišten odmor. Nesretna firma se strovalila zato što se strovalilo tržište nekretninama. S jedne strane, slabo se šta gradi jer niko ne kupuje, pa ne treba vrata i prozora. S druge strane, tržište nekretninama je za sobom u ponor povuklo čitavu finansijsku infrastrukturu, uključujući i značajan broj banaka i investicionih firmi, što za posljedicu ima oslabljenu likvidnost sistema. Drugim riječima, da bi fabrika prozora i vrata opstala u ovim teškim vremenima, trebao bi joj kredit, a kredita nema, jer nema likvidnosti. Firma se zove Republic Windows and Doors, a kreditor, koji ima svojih ozbiljnih problema i ne da im para da se izvade, zove se Bank of America. Pisac u meni ne može a da malo ne uživa u šlampavoj simbolici situacije u kojoj republika propada zato što je Amerika zabrazdila zbog svoje pohlepe i kapitalističkog ludila. Čovjek u meni ne može a da ne tuguje nad sudbinom čikaških radnika, čija je nadnica iznosila 14 dolara na sat a sad sjede u praznoj fabrici na temperaturi daleko ispod nule. A otac u meni ne može a da se ne sekira i ne pita: kako će, mučenici, djecu hraniti, kako će ih u školu slati?
Samo u mjesecu novembru posao je u Americi izgubilo oko 600.000 zaposlenih. Stopa nezaposlenosti je trenutno 6,7 posto (na dan izbora 2000. godine bila je 4,7 posto) a vrlo brzo će biti još i veća. Budući da američka privreda zavisi od potrošnje, božićni praznici su sezona koja, zbog masovne kupovine poklona, trošenja dodataka koji se dobijaju na kraju godine i opšteg potrošačkog ludila, tradicionalno vadi mnoge firme iz problema, a mnoge se fino i opare. Onda se ta potrošačka milina proširi diljem privrede, prirode i društva, život je likvidan, sve raste, sve fercera, i mogu se, umjesto fabrika, okupirati nesimpatične države. Ove godine, međutim, božićna sezona obećava samo sveopštu finansijsku bol. Nezaposlen svijet, kao i oni kojima je frka, nema ni para ni finansijskog samopouzdanja da troši, pa onda to još više obara potrošnju, zbog čega dolazi do još više otpuštanja - i tako u nedogled, sve dok se u nekoj perspektivi ne počne komadati ono što je ostalo, a onda trpati u vlastite džepove bez ikakvih obzira prema društvu i zajedničkom životu, kao što je to slučaj u slobodarskoj Bosni i Hercegovini.
U namjeri da spriječi bosno-hercegovinizaciju, američka država (uglavnom Kongres, pošto se Bush razgaćio i već je u doživotnoj pidžami) naliva gotovinu u rupu u koju sve propada. Iz straha da će se čitav sistem urušiti u sebe i dovesti do depresije, država je iz svog budžeta, čiji je deficit već u trilionima, bankama podijelila stimulativni paket od nekih sedamsto milijardi dolara. Mada niko tačno ne zna kako će te pare banke potrošiti, namjera je da se poveća opšta likvidnost i obnovi kreditno tržište, pa onda i tržište nekretninama, od čijeg zdravlja i stabilnosti sve zavisi. Zbog toga mnoge firme dovoljno glomazne da bi njihova propast dovela u pitanje opstanak kompletnog sistema očekuju pomoć u obliku državne guzovače. U ovom trenutku, tri tzv. giganta američke automobilske industrije: General Motors, Chrysler i Ford preklinju Kongres da zanemari kombinaciju njihove arogancije, pohlepe, javašluka i gluposti zbog kojih su se našli u belaju i da im se da (izuzetno povoljan) kredit od nekih trideset pet milijardi dolara kako bi se iščupali, jer ako oni propadnu, propašće sve. Kongres je nevoljan da gigantima pomogne budući da nije sigurno da im uopšte ima spasa. Paul Krugman, recimo, kolumnista The New York Timesa i dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju, smatra da će američka automobilska industrija uskoro potpuno nestati. U Detroitu, gradu čiji opstanak zavisi od opstanka tzv. auto giganata i koji bi s njima mogao nestati, crkve organizuju masovne molitve za spas automobilske industrije. U jednoj od pentakostalnih crkvi na bini su se, pored propovjednika, našla tri gigantska SUV-a, dok je hor pjevao duhovne pjesme Tražim čudo (I'm Looking for a Miracle) i Uspjećemo (We're Gonna Make It), a pobožna se pastva, bez izuzetka zaposlena u automobilskoj industriji, molila za spasenje. Detroitski katolički kardinal je u svojoj poslanici ponukao lokalne katolike da u vjeri nađu utjehu. "U ovo najmračnije doba godine", napisao je nebožićno kardinal, "proglašavamo da je Krist naše svjetlo i naša nada."
Kad svijet spas privrede traži od Boga, a ne od države, kad je nekakvo čudo izglednije od vladine pomoći, onda se zaista radi o ozbiljnoj krizi, i to ne samo privrednoj nego i moralno-političkoj. Privredni, moralni i politički kal u kojem Bush ostavlja Ameriku u naslijeđe Obami je, sasvim moguć, bez presedana, a jedna od njegovih posljedica je potpuni gubitak pouzdanja u institucije američkog kapitalizma. Već desetljećima, ako ne i stoljećima, bijela, muška lica kapitalizma sa velikim samopouzdanjem obećavaju kule i gradove i dobijene ratove. U zadnjih se osam godina ispostavilo da je samopouzdanje usko vezano za činjenicu da oni nemaju pojma šta rade, niti im je jasno šta se dešava. Ali ti i takvi se iz krize ispaljuju sa koferima punim tuđih para i toplih pidžama i sa daleke će obale gledati kako tone brod čije je potpalublje puno ljudi poput onih što u Chicagu uzalud okupiraju fabriku - iz koje su vlasnici, uzgred budi rečeno, preko nedavnih praznika potajno iznijeli opremu.
Nekad, u doba iluzornog socijalizma, moj je otac često poslom išao u kapitalističko inostranstvo. I kad bi ga po povratku pitali kako je tamo, u kapitalizmu, on bi rekao: "Sve propada." U ta doba smo, naravno, mi bili oni koji su propadali i svi su to znali, čak i djeca, uprkos marksističkom ispiranju mozga. Socijalistički Titanik je davno potonuo, a mi smo se, evo, spasili i isplivali u kapitalizam. Kuda ćemo odavde plivati, to samo Bog dragi zna i neće da nam kaže.
(BH Dani, Broj 600 - 12.12.2008)
