#1 Pogled druge strane na desavanja u Sarajevu tokom 90-tih
Posted: 25/09/2004 15:32
EKSKLUZIVNO
TOMO KOVAC, BIVSI KARADZICHEV MINISTAR POLICIJE
BOLJE DA SMO SARAJEVO UZELI, NEGO STO SMO GA GADJALI
Godinu dana pre nego sto ce rat da pocne, a
zasto to kriti, izmedju nas, Muslimana i Hrvata u
Bosni vodila se prava trka ko će se vise
naoruzati. A mi smo se s razlogom nadali da ce
gro oruzja iz sarajevskih kasarni biti nase.
Medjutim, prevarili smo se, jer je doslo do izdaje
generala Nedje Boskovica, koji je predao
kasarnu "Jusuf -onlagic". On je Muslimanima
ostavio naoruzanje i municiju i jos im iz
Jugoslavije doneo oko 4.000 cevi.
Ovo do sada
jos niko u SRJ i Bosni nije imao petlje da kaze
Tomo Kovac, bivsi ministar unutrasnjih poslova Republike
Srpske je jedan od najvažnijih ljudi u srpskom establismentu s
one strane Drine. Vazi za osobu koja nerado daje intervjue, ali
se na posletku "slomio" pogodjen aktuelnim desavanjima u
nekada srpskim delovima Sarajeva. Naizgled robustan, gotovo
ne gaseci "pal mal", izgledom se potpuno uklapajuci u imidz
autoritativnog vodje koji je izgradio u predratnom Sarajevu i za
vreme rata, ipak se nije libio da u jednom momentu s gorcinom
kaze: "Nikada vise ni za kakvu malu i veliku Srbiju ili
Jugoslaviju ne bih uzeo pusku u ruke, dok god je kod Srba jaca
zelja za vlascu nego za stvaranjem nacionalne drzave, iz
razloga sto vidim kakva se katastrofa danas, posle cetiri
godine, desava u zapadnim, srpskim delovima mog rodnog
Sarajeva."
Tomo Kovac ima 36 godina, zavrsio je Visu skolu unutrasnjih
poslova u Zemunu i Fakultet bezbednosti u Skoplju.
Diplomirao je na temi "Rad americkih obavestajnih sluzbi u
Sarajevu za vreme Olimpijade". Sa svega 23 godine postaje
glavni inspektor Drzavne bezbednosti BiH. Medjutim, njegovo
dalje napredovanje u tajnoj sluzbi zaustavljeno je posto je
otkriveno da su mu koreni cetnicki, jer je njegov deda Dujo
Kovac bio cuven za vreme Drugog svetskog rata kao cetnicki
komandant u Foci. "Ni meni, verujte, tada nije bilo poznato
moje cetnicko poreklo", reci ce Tomo Kovac. Iz DB-a prelazi
u javnu bezbednost gde postaje komandir u sarajevskoj opstini
Novi grad, najvecoj policijskoj stanici u bivsoj Jugoslaviji.
Svojevremeno je general Petar Gracanin Kovacevu stanicu
proglasio i najboljom u SFRJ. Tokom ovog rata Kovac je
najpre bio nacelnik stanice na Ilidzi, potom pomocnik ministra
RS za policiju a sa te funkcije tokom celog rata bio je
komandant milicije RS. Kraj rata je docekao kao jedini general
policije RS. Ujedno i najmladji general u svim srpskim
zemljama i prvi nosilac ordena Nemanjica.
Ogrlica za Juku Prazinu
Za Kovacev beskrupulozni odnos prema kriminalcima pricaju
se gotovo legende. Upuceni kazu da je poseban pik imao na
Juku Prazinu. Kada je Juka, predratni sarajevski siledzija,
poceo da oko sebe okuplja sitne carsijske lopovcice, vecito
vodajuci sa sobom opasne "pit bul-terijere", trenirane za borbu
pasa i napadajuci ljude po Sarajevu, Kovacu je, pricaju,
prekipelo. Jednom prilikom Kovac je licno uhvatio Prazinu,
skinuo ogrlice sa psecih vratova i stavio ih Prazini oko grla, pa
ga je tako sapetog u stilu Harija Kalahana vukao centrom
Sarajeva. Prica se takodje da se Kovac nikada nije ustrucavao
od obracuna sa zestokim momcima posto je odlican karatista,
nosilac crnog pojasa i mnogih drugih zvanja u tom sportu.
- U toku svoje sluzbe u predratnom Sarajevu vazio sam za
coveka koji striktno postuje propise. Mozda sam u tome
pomalo i preterivao i bio cesto rigidan. Ni prema kome nisam
imao pardona. Rat me je naterao da postanem fleksibilniji i da
zaobilaznijim putevima dolazim do znacajnih ciljeva koje je
trebalo u policiji postici - kaže Kovac o svom poimanju
profesije policajac.
Bivsem ministru policije Republike Srpske cesto su zamerali
sto je pre rata krenuo sa privatnim biznisom. O razlozima svog
angazmana u privatnickim vodama Kovac prica:
- Godine 1988. kada je u Pristini bilo sudjenje Vlasiju, bio sam
angazovan na poslovima obezbedjenja. Tada je komandant
bosanskog bataljona bio Musliman i kad je doslo do prvih
nemira i okrsaja u Pristini, on je jednostavno pobegao. Tada
sam ja preuzeo bataljon u Pristini i posle jedne nase
intervencije vise se nije orilo "E - HO" po pristinskim ulicama,
a meni su tajno poceli da se prisivaju cetnicki epiteti. Kad sam
se vratio u Sarajevo, posto je izbila ona velika afera u Foci
1989. godine, sefovi sluzbe su mi rekli: "Kad si bio tako dobar
na Kosovu, sad ces ici u svoju Focu". Tamo sam doziveo prvu
veliku izdaju Srba prema Srbima i perfidnu muslimansku
politiku. Mene su gurnuli na ulicu da se obracunavam sa
svojima, da me rodjaci prozivaju sa druge strane ulice, da me
pitaju da li ti je djed bio takav... Od tada postajem nepopravljivi
nacionalista, ali ne onaj sa puno romanticnih emocija vec
pragmaticar sa obe noge na zemlji. Dakle, nacionalista koliko
je to bilo neophodno za moj narod i mene licno. Iz Foce
dolazim u Sarajevo gde sam već imao resenje o postavljenju za
sefa gradske policije. Medjutim, resenje se iz nekih nepoznatih
razloga ponistava. Svestan da u takvoj konstelaciji odnosa u
republickom MUP-u, necu napredovati bas mnogo u karijeri,
tri godine pre početka rata okrecem se privatnom biznisu.
Tada su u Sarajevu bili popularni bilijar klubovi. Imao sam jos
tri lokala u Sarajevu. Pomirio sam se sa cinjenicom da od mog
ozbiljnog bavljenja policijskim pozivom neće vise biti nista, ali
sam ostao u sluzbi, a onda su pocele pripreme za rat."
Tokom 1991. Tomo Kovac postaje komandant ilidzanske
policijske stanice, gde mu je u "multietnickoj strukturi
bosanskog MUP-a u jednom trenutku iz Srbije, a po
sandzackoj liniji Ejupa Ganica, za zamenika bio odredjen tek u
Bosnu pristigli Naser Oric. On je nekada bio jedan od prvih
ljudi u obezbedjenju predsednika Srbije, a za vreme rata
komandant odbrane Srebrenice. Kada je Oric dosao na Ilidzu
da preuzme duznost, upavsi bahato Kovac ga je bukvalno
izbacio iz stanice. Tek posle toga Oric se vise nikad nije
pojavio na Ilidzi. "Meni je bio poznat njegov kriminalni dosije
koji ga je pratio iz Srbije i nisam zeleo da takvog coveka imam
pod svojom komandom", kaže Kovac.
Zablude o sarajevskoj raji
Posle odlaska Mice Stanisica sa mesta ministra unutrasnjih
poslova krajem 1992. Tomo Kovac je fakticki preuzeo duznost
prvog policajca na Palama, i postaje ministar posle akcije
"Septembar '93" u Banjaluci. U Ministarstvu je bio do sredine
novembra 1995. godine, nekoliko dana pre potpisivanja
bosanskog mira u Dejtonu. U ministarske zasluge mu se
racunaju osnivanje specijalne jedinice MUP-a RS i borba na
svim ratistima u Bosni. A u mane su mu pojedini clanovi Vlade
i poslanici RS i dalje ubrajali i to sto je imao razgranati privatni
biznis na crnogorskom primorju i to da je bio "srbijanski
covek", mada se pricalo da se i na nekim tajnim sastancima u
Beogradu u sali znalo reci kako je Tomo Kovac sto posto
Radovanov covek. Malo je poznat i podatak da je Kovac, koji
je na početku rata prvi put seo u oklopni transporter i prilikom
poslednje ofanzive muslimansko-hrvatskih jedinica na
Bosansku krajinu licno davao iz Mrkonjica smernice srpskim
komandantima na terenu u Trnovu gde treba da upute rakete,
pa je tako sprecen silovit napad na gotovo nebranjene delove
srpskog Sarajeva. Tom prilikom je elitna jedinica Alijine
vojske, kojom je komandovao Zaim Imamovic desetkovana, A
Imamovic ubijen. U razgovoru, medjutim, Tomo Kovac zeli da
prica, iskljucivo o Sarajevu:
- Nije slucajno sto je bas Sarajevo izabrano kao epicentar rata
i mira na Balkanu. Zablude su price o nekoj 'sarajevskoj raji',
pa bratstvu-jedinstvu koje se pokazalo na 'najbolji' nacin u
ovom ratu. Mogu o tome da govorim kao covek koji je rodjen i
odrastao u Sarajevu. Mogli smo samo da se trpimo i mazimo,
ali onaj koga volimo je bio daleko. Za nas Srbe je to bio
Beograd, za Hrvate Zagreb, za Muslimane neka arapska
zemlja. Medjutim, dok god nisu bili priznati za naciju danas
najveci muslimani su se izjasnjavali kao Srbi, pa čak i Alija.
Sve dok Hamdija Pozderac i Tunjo Filipovic nisu udarili
temelje muslimanske nacije. U Bosni je zaista vodjen verski rat
izmedju pravoslavlja, katolicanstva i islamista, s tim sto je jedno
vreme mogao da preraste u pravi 'krstaski rat' izmedju hriscana
i muslimana. Godine 1993. u srednjoj Bosni, na primer, doslo
je do stapanja nekih srpskih i hrvatskih jedinica. Mi smo
zajedno usli u borbe protiv muslimana, sve dok iz Zagreba nije
bilo naredjeno da se sa takvim aktivnostima prestane.
Verovatno se secate da se na početku rata, dok sam
komandovao Ilidzom, svet preplavili TV snimci na kojima se
vide kako zajedno sede Srbin sa Ilidze sa kokardom i Hrvat iz
Kiseljaka sa sahovnicom. Tada sam imao na Ilidzi dogovor sa
Hrvatima da ne ratujemo i mi nikada nismo ratovali.
Krivica generala Kukanjca
Vratimo se Sarajevu i pocecima ratnih sukoba. Zbog cega po
Vama Sarajevo nije srpsko?
- Zato sto 1992. godine Srbi nisu znali da zavrse ceo posao
vojnicki i da zauzmu grad. SDS, koja je tada bila jedna od
stranaka na vlasti, naivno se nadala da je i tadasnja JNA, s
obzirom na superiornu nadmoc srpskog komandnog kadra
prosrpski orijentisana. Gledajte, u Sarajevu je bio smesten
Korpus kojim je komandovao general Kukanjac. On je sve
tada drzao u rukama: i vojsku i oruzje... Ja njega ne krivim,
samo bi on danas mogao posteno da kaže kakav zadatak mu je
dao Pokret za Jugoslaviju i da li je on imao zadatak da
Izetbegovica privoli da Bosnu ostavi u sastavu Jugoslavije.
Kukanjac mora da prizna, a ja za to imam podatke, da mu je
to bio primarni politicki zadatak. Setite se samo onih
Kukanjcevih i Izetbegovicevih zajednickih nastupa, pa
zajednickog paradiranja sarajevskim ulicama noc uoci rata...
To je bila katastrofalna politika gotovo celog tadasnjeg vojnog
vrha, koja je odudarala od zvanicne politike Srbije.
Godinu dana pre nego sto ce rat da pocne, a zašto to kriti,
izmedju nas, Muslimana i Hrvata u Bosni vodila se prava trka
ko će se vise naoruzati. A mi smo se s razlogom nadali da ce
gro oruzja iz sarajevskih kasarni biti nase. Medjutim, prevarili
smo se, jer je doslo do izdaje generala Nedje Boskovica, koji je
predao kasarnu "Jusuf -onlagic". On je Muslimanima ostavio
naoruzanje i municiju i jos im iz Jugoslavije doneo oko 4.000
cevi. Ovo do sada jos niko u SRJ i Bosni nije imao petlje da
kaze, ali svi u Sarajevu koji su iole bili upoznati šta se desava u
vojsci to znaju. Sto se mene tice, na Ilidzi nisam imao velike
borbe, barem u početku. Ja sam tamo godinu dana radio sve
ono sto i Muslimani. Oni su jacali rezervni sastav - isto i ja, oni
su se naoruzavali, ni ja nisam zaostajao. Video sam da stvaraju
neke paravojske i ja sam isto to cinio. Kako su imali iste
uniforme kao i mi, muslimanske zene su cesto znale da nase
borce tapsu po ramenu govoreci: "Ovi su brate, dobri". I kada
je osvanuo taj dan "D", mi smo samo preuzeli stanicu bez
ijednog metka, stavivsi na kape odmah srpske trobojke. Nismo
isli u Hrasnicu, koja je po Kutiljerovim mapama pripala
Muslimanima, već smo samo uzimali ono sto je nase.
TOMO KOVAC, BIVSI KARADZICHEV MINISTAR POLICIJE
BOLJE DA SMO SARAJEVO UZELI, NEGO STO SMO GA GADJALI
Godinu dana pre nego sto ce rat da pocne, a
zasto to kriti, izmedju nas, Muslimana i Hrvata u
Bosni vodila se prava trka ko će se vise
naoruzati. A mi smo se s razlogom nadali da ce
gro oruzja iz sarajevskih kasarni biti nase.
Medjutim, prevarili smo se, jer je doslo do izdaje
generala Nedje Boskovica, koji je predao
kasarnu "Jusuf -onlagic". On je Muslimanima
ostavio naoruzanje i municiju i jos im iz
Jugoslavije doneo oko 4.000 cevi.
Ovo do sada
jos niko u SRJ i Bosni nije imao petlje da kaze
Tomo Kovac, bivsi ministar unutrasnjih poslova Republike
Srpske je jedan od najvažnijih ljudi u srpskom establismentu s
one strane Drine. Vazi za osobu koja nerado daje intervjue, ali
se na posletku "slomio" pogodjen aktuelnim desavanjima u
nekada srpskim delovima Sarajeva. Naizgled robustan, gotovo
ne gaseci "pal mal", izgledom se potpuno uklapajuci u imidz
autoritativnog vodje koji je izgradio u predratnom Sarajevu i za
vreme rata, ipak se nije libio da u jednom momentu s gorcinom
kaze: "Nikada vise ni za kakvu malu i veliku Srbiju ili
Jugoslaviju ne bih uzeo pusku u ruke, dok god je kod Srba jaca
zelja za vlascu nego za stvaranjem nacionalne drzave, iz
razloga sto vidim kakva se katastrofa danas, posle cetiri
godine, desava u zapadnim, srpskim delovima mog rodnog
Sarajeva."
Tomo Kovac ima 36 godina, zavrsio je Visu skolu unutrasnjih
poslova u Zemunu i Fakultet bezbednosti u Skoplju.
Diplomirao je na temi "Rad americkih obavestajnih sluzbi u
Sarajevu za vreme Olimpijade". Sa svega 23 godine postaje
glavni inspektor Drzavne bezbednosti BiH. Medjutim, njegovo
dalje napredovanje u tajnoj sluzbi zaustavljeno je posto je
otkriveno da su mu koreni cetnicki, jer je njegov deda Dujo
Kovac bio cuven za vreme Drugog svetskog rata kao cetnicki
komandant u Foci. "Ni meni, verujte, tada nije bilo poznato
moje cetnicko poreklo", reci ce Tomo Kovac. Iz DB-a prelazi
u javnu bezbednost gde postaje komandir u sarajevskoj opstini
Novi grad, najvecoj policijskoj stanici u bivsoj Jugoslaviji.
Svojevremeno je general Petar Gracanin Kovacevu stanicu
proglasio i najboljom u SFRJ. Tokom ovog rata Kovac je
najpre bio nacelnik stanice na Ilidzi, potom pomocnik ministra
RS za policiju a sa te funkcije tokom celog rata bio je
komandant milicije RS. Kraj rata je docekao kao jedini general
policije RS. Ujedno i najmladji general u svim srpskim
zemljama i prvi nosilac ordena Nemanjica.
Ogrlica za Juku Prazinu
Za Kovacev beskrupulozni odnos prema kriminalcima pricaju
se gotovo legende. Upuceni kazu da je poseban pik imao na
Juku Prazinu. Kada je Juka, predratni sarajevski siledzija,
poceo da oko sebe okuplja sitne carsijske lopovcice, vecito
vodajuci sa sobom opasne "pit bul-terijere", trenirane za borbu
pasa i napadajuci ljude po Sarajevu, Kovacu je, pricaju,
prekipelo. Jednom prilikom Kovac je licno uhvatio Prazinu,
skinuo ogrlice sa psecih vratova i stavio ih Prazini oko grla, pa
ga je tako sapetog u stilu Harija Kalahana vukao centrom
Sarajeva. Prica se takodje da se Kovac nikada nije ustrucavao
od obracuna sa zestokim momcima posto je odlican karatista,
nosilac crnog pojasa i mnogih drugih zvanja u tom sportu.
- U toku svoje sluzbe u predratnom Sarajevu vazio sam za
coveka koji striktno postuje propise. Mozda sam u tome
pomalo i preterivao i bio cesto rigidan. Ni prema kome nisam
imao pardona. Rat me je naterao da postanem fleksibilniji i da
zaobilaznijim putevima dolazim do znacajnih ciljeva koje je
trebalo u policiji postici - kaže Kovac o svom poimanju
profesije policajac.
Bivsem ministru policije Republike Srpske cesto su zamerali
sto je pre rata krenuo sa privatnim biznisom. O razlozima svog
angazmana u privatnickim vodama Kovac prica:
- Godine 1988. kada je u Pristini bilo sudjenje Vlasiju, bio sam
angazovan na poslovima obezbedjenja. Tada je komandant
bosanskog bataljona bio Musliman i kad je doslo do prvih
nemira i okrsaja u Pristini, on je jednostavno pobegao. Tada
sam ja preuzeo bataljon u Pristini i posle jedne nase
intervencije vise se nije orilo "E - HO" po pristinskim ulicama,
a meni su tajno poceli da se prisivaju cetnicki epiteti. Kad sam
se vratio u Sarajevo, posto je izbila ona velika afera u Foci
1989. godine, sefovi sluzbe su mi rekli: "Kad si bio tako dobar
na Kosovu, sad ces ici u svoju Focu". Tamo sam doziveo prvu
veliku izdaju Srba prema Srbima i perfidnu muslimansku
politiku. Mene su gurnuli na ulicu da se obracunavam sa
svojima, da me rodjaci prozivaju sa druge strane ulice, da me
pitaju da li ti je djed bio takav... Od tada postajem nepopravljivi
nacionalista, ali ne onaj sa puno romanticnih emocija vec
pragmaticar sa obe noge na zemlji. Dakle, nacionalista koliko
je to bilo neophodno za moj narod i mene licno. Iz Foce
dolazim u Sarajevo gde sam već imao resenje o postavljenju za
sefa gradske policije. Medjutim, resenje se iz nekih nepoznatih
razloga ponistava. Svestan da u takvoj konstelaciji odnosa u
republickom MUP-u, necu napredovati bas mnogo u karijeri,
tri godine pre početka rata okrecem se privatnom biznisu.
Tada su u Sarajevu bili popularni bilijar klubovi. Imao sam jos
tri lokala u Sarajevu. Pomirio sam se sa cinjenicom da od mog
ozbiljnog bavljenja policijskim pozivom neće vise biti nista, ali
sam ostao u sluzbi, a onda su pocele pripreme za rat."
Tokom 1991. Tomo Kovac postaje komandant ilidzanske
policijske stanice, gde mu je u "multietnickoj strukturi
bosanskog MUP-a u jednom trenutku iz Srbije, a po
sandzackoj liniji Ejupa Ganica, za zamenika bio odredjen tek u
Bosnu pristigli Naser Oric. On je nekada bio jedan od prvih
ljudi u obezbedjenju predsednika Srbije, a za vreme rata
komandant odbrane Srebrenice. Kada je Oric dosao na Ilidzu
da preuzme duznost, upavsi bahato Kovac ga je bukvalno
izbacio iz stanice. Tek posle toga Oric se vise nikad nije
pojavio na Ilidzi. "Meni je bio poznat njegov kriminalni dosije
koji ga je pratio iz Srbije i nisam zeleo da takvog coveka imam
pod svojom komandom", kaže Kovac.
Zablude o sarajevskoj raji
Posle odlaska Mice Stanisica sa mesta ministra unutrasnjih
poslova krajem 1992. Tomo Kovac je fakticki preuzeo duznost
prvog policajca na Palama, i postaje ministar posle akcije
"Septembar '93" u Banjaluci. U Ministarstvu je bio do sredine
novembra 1995. godine, nekoliko dana pre potpisivanja
bosanskog mira u Dejtonu. U ministarske zasluge mu se
racunaju osnivanje specijalne jedinice MUP-a RS i borba na
svim ratistima u Bosni. A u mane su mu pojedini clanovi Vlade
i poslanici RS i dalje ubrajali i to sto je imao razgranati privatni
biznis na crnogorskom primorju i to da je bio "srbijanski
covek", mada se pricalo da se i na nekim tajnim sastancima u
Beogradu u sali znalo reci kako je Tomo Kovac sto posto
Radovanov covek. Malo je poznat i podatak da je Kovac, koji
je na početku rata prvi put seo u oklopni transporter i prilikom
poslednje ofanzive muslimansko-hrvatskih jedinica na
Bosansku krajinu licno davao iz Mrkonjica smernice srpskim
komandantima na terenu u Trnovu gde treba da upute rakete,
pa je tako sprecen silovit napad na gotovo nebranjene delove
srpskog Sarajeva. Tom prilikom je elitna jedinica Alijine
vojske, kojom je komandovao Zaim Imamovic desetkovana, A
Imamovic ubijen. U razgovoru, medjutim, Tomo Kovac zeli da
prica, iskljucivo o Sarajevu:
- Nije slucajno sto je bas Sarajevo izabrano kao epicentar rata
i mira na Balkanu. Zablude su price o nekoj 'sarajevskoj raji',
pa bratstvu-jedinstvu koje se pokazalo na 'najbolji' nacin u
ovom ratu. Mogu o tome da govorim kao covek koji je rodjen i
odrastao u Sarajevu. Mogli smo samo da se trpimo i mazimo,
ali onaj koga volimo je bio daleko. Za nas Srbe je to bio
Beograd, za Hrvate Zagreb, za Muslimane neka arapska
zemlja. Medjutim, dok god nisu bili priznati za naciju danas
najveci muslimani su se izjasnjavali kao Srbi, pa čak i Alija.
Sve dok Hamdija Pozderac i Tunjo Filipovic nisu udarili
temelje muslimanske nacije. U Bosni je zaista vodjen verski rat
izmedju pravoslavlja, katolicanstva i islamista, s tim sto je jedno
vreme mogao da preraste u pravi 'krstaski rat' izmedju hriscana
i muslimana. Godine 1993. u srednjoj Bosni, na primer, doslo
je do stapanja nekih srpskih i hrvatskih jedinica. Mi smo
zajedno usli u borbe protiv muslimana, sve dok iz Zagreba nije
bilo naredjeno da se sa takvim aktivnostima prestane.
Verovatno se secate da se na početku rata, dok sam
komandovao Ilidzom, svet preplavili TV snimci na kojima se
vide kako zajedno sede Srbin sa Ilidze sa kokardom i Hrvat iz
Kiseljaka sa sahovnicom. Tada sam imao na Ilidzi dogovor sa
Hrvatima da ne ratujemo i mi nikada nismo ratovali.
Krivica generala Kukanjca
Vratimo se Sarajevu i pocecima ratnih sukoba. Zbog cega po
Vama Sarajevo nije srpsko?
- Zato sto 1992. godine Srbi nisu znali da zavrse ceo posao
vojnicki i da zauzmu grad. SDS, koja je tada bila jedna od
stranaka na vlasti, naivno se nadala da je i tadasnja JNA, s
obzirom na superiornu nadmoc srpskog komandnog kadra
prosrpski orijentisana. Gledajte, u Sarajevu je bio smesten
Korpus kojim je komandovao general Kukanjac. On je sve
tada drzao u rukama: i vojsku i oruzje... Ja njega ne krivim,
samo bi on danas mogao posteno da kaže kakav zadatak mu je
dao Pokret za Jugoslaviju i da li je on imao zadatak da
Izetbegovica privoli da Bosnu ostavi u sastavu Jugoslavije.
Kukanjac mora da prizna, a ja za to imam podatke, da mu je
to bio primarni politicki zadatak. Setite se samo onih
Kukanjcevih i Izetbegovicevih zajednickih nastupa, pa
zajednickog paradiranja sarajevskim ulicama noc uoci rata...
To je bila katastrofalna politika gotovo celog tadasnjeg vojnog
vrha, koja je odudarala od zvanicne politike Srbije.
Godinu dana pre nego sto ce rat da pocne, a zašto to kriti,
izmedju nas, Muslimana i Hrvata u Bosni vodila se prava trka
ko će se vise naoruzati. A mi smo se s razlogom nadali da ce
gro oruzja iz sarajevskih kasarni biti nase. Medjutim, prevarili
smo se, jer je doslo do izdaje generala Nedje Boskovica, koji je
predao kasarnu "Jusuf -onlagic". On je Muslimanima ostavio
naoruzanje i municiju i jos im iz Jugoslavije doneo oko 4.000
cevi. Ovo do sada jos niko u SRJ i Bosni nije imao petlje da
kaze, ali svi u Sarajevu koji su iole bili upoznati šta se desava u
vojsci to znaju. Sto se mene tice, na Ilidzi nisam imao velike
borbe, barem u početku. Ja sam tamo godinu dana radio sve
ono sto i Muslimani. Oni su jacali rezervni sastav - isto i ja, oni
su se naoruzavali, ni ja nisam zaostajao. Video sam da stvaraju
neke paravojske i ja sam isto to cinio. Kako su imali iste
uniforme kao i mi, muslimanske zene su cesto znale da nase
borce tapsu po ramenu govoreci: "Ovi su brate, dobri". I kada
je osvanuo taj dan "D", mi smo samo preuzeli stanicu bez
ijednog metka, stavivsi na kape odmah srpske trobojke. Nismo
isli u Hrasnicu, koja je po Kutiljerovim mapama pripala
Muslimanima, već smo samo uzimali ono sto je nase.