#1 Dijete iz mješovitog braka
Posted: 11/11/2008 12:17
Piše: Samir Šestan
Dijete iz mješovitog braka
Barak Obama je, dakle, novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Više je nego zabavno gledati reakcije domaćih političara na ovu vijest. Naci(onali)sti i rasisti, koji zemlju dijele na ekskluzivne nacionalne torove, pozdravljaju izbor „prvog crnog predsjednika SAD-a“; zločinci koji četiri miliona građana svoje zemlje drže kao taoce igre u kojoj se mijenjaju samo imena i koji toj zemlji ne dozvoljavaju ni da korakne naprijed, pozdravljaju najavljene promjene u Americi i svijetu; predstavnici vlasti koncipirane na segregacijskim osnovama i po ustavu koji krši elementarna ljudska prava, pozdravljaju pobjedu Amerike nad svojim predrasudama i zlom u čovjeku?
U čitavoj toj erupciji licemjerja i notorne stupidnosti, samo je falio još Džemaludin Latić. Na žalost, niko se nije sjetio da uzme izjavu tog najpoznatijeg ovdašnjeg „stručnjaka“ za djecu iz „mješovitih brakova“. A nije da ne bi bilo interesantno.
Pobjeda Baraka Obame slavi se, dakle, u zemlji koja je suprotnost svemu onome što on predstavlja. I nije problem samo u političarima, da se razumijemo, nego i u građanima. U utorenoj stoci, koja od izbora do izbora glasa uvijek po istoj, ksenofobičnoj, nacionalističko-šovinističkoj matrici (koja u pripadnicima druge etničke skupine vidi neprijatelje), a koja, eto, pozdravlja to što američki bijelci biraju „crnca“ za predsjednika.
Istovremeno, srpska većina, u polovini zemlje koju smatra ekskluzivno svojom, na sve moguće načine pokušava spriječiti ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata, vjerski i nacionalno zapišava svaki komad teritorije i maltretira ono malo preživjelih žrtava genocida. Bošnjaci, dotle, čak i u skupštini „najtolerantnijeg“,, „najmultietničkijeg“, „najdemokratskijeg“ kantona (onog Tuzlanskog), od 36 poslanika, nemaju niti jednog(!) Srbina a imaju samo jednog Hrvata. Trinaest godina im treba da formiraju klub srpskih poslanika u Federalnom parlamentu i imaju entitetski ustav koji Srbe isključuje iz glasanja o određenim pitanjima. A glavni grad pretvaraju u rigidnu monoetničku i vjerski isključivu sredinu u kojoj islamski ekstremisti po ulicama premlaćuju pripadnike manjinskih zajednica, dok njihovi ideolozi najavljuju stvaranje islamske države u BiH. Hrvati, pak, tolerantni, demokratični i konstruktivni tamo gdje su beznačajna manjina, čim se dočepaju „svojih“ većinskih područja, dižu „pluseve“ nad gradovima, pretvarajući simbol mira i božije ljubavi u simbol mržnje i razdora među ljudima. A svog nacionalnog predstavnika u Predsjedništvu BiH ne priznaju, jer je iz multietničke, građanske stranke i jer za njega nisu glasali samo Hrvati.
A o položaju onih „ostalih“ da ne govorimo. Oni, doduše, ne moraju u autobusima sjediti na posebno za njih označenim mjestima i (uglavnom!) mogu ulaziti u kafane, kina i hotele u kojima borave i Srbi, Hrvati i Bošnjaci (koji su svi zajedno pandan američkim WASP-ovcima), pa se čak (zasad!) i školovati u istim školama (doduše, na vjeronauci moraju sjediti na hodniku), ali svoju punu ravnopravnost tek treba da izbore, a na prvog... recimo... Roma na čelu države ili entiteta bogami će se načekati duže nego što su Amerikanci čekali „crnca“.
Mada... kad smo već kod „crnca“, čitava ta (svjetska) priča o Obami ima i jedan tako domaći, balkanski prizvuk. Po matrici ovdašnjih ex jugoslovenskih prostora, po kojoj je najveći mogući politički grijeh neke osobe „nečistoća“ njegovih krvnih zrnaca, koja ga, automatski čini „onim drugim“, čitav svijet, već mjesecima, koristi retoriku koja je u suštini rasistička. Barak Obama naime, nije, kako svi tvrde „prvi crni predsjednik SAD-a“. On je, naime, crnac koliko je i bijelac. I samo po rasnim zakonima, iz robovlasničkog perioda, on je – crnac. Samo po tim zakonima, naime, osoba koja ima i najmanji „postotak crnačke krvi“ (što znači – ako mu je bilo koji bilo koliko daleki predak bio crnac), proglašavana je crncem.
Kao što je, od dolaska „demokratije“ u naše krajeve, rasna, tj. nacionalna „nečistoća“ bila dovoljan razlog za nečiju političku diskreditaciju i odstrel. Od „smaknuća“, po kratkom postupku, prvog predsjednika HDZ BiH, preko bošnjačkog rasističkog propitivanja nacionalne čistoće Bošnjaka sa „nemuslimanskim“ imenima (i bavljenja „Oca nacije“ Lagumdžijinom kitom), do velikosrpskog i pravoslavnog fašizma, koji je sve „druge“ „ugradio u temelje Republike Spske“. Ali, bukvalno, tako da ih i dan danas otkopavaju!
Nacionalističko-rasističko političko i medijsko divljanje koje je pratilo svojevremeni izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva (i u kome su učešće, na njihovu sramotu, uzeli i neki tzv. građanski intelektualci i „nezavisni mediji“) možda je najbolji pokazatelj naše udaljenosti od Amerike i njihovog stepena demokratije i tolerancije.
Amerikanci, sjebani i puni mana kakvi jesu, su, za razliku od nas koji biramo Srbina, Hrvata i Bošnjaka, za predsjednika svoje zemlje izabrali – Čovjeka!
God Save The U.S.A.
Dijete iz mješovitog braka
Barak Obama je, dakle, novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Više je nego zabavno gledati reakcije domaćih političara na ovu vijest. Naci(onali)sti i rasisti, koji zemlju dijele na ekskluzivne nacionalne torove, pozdravljaju izbor „prvog crnog predsjednika SAD-a“; zločinci koji četiri miliona građana svoje zemlje drže kao taoce igre u kojoj se mijenjaju samo imena i koji toj zemlji ne dozvoljavaju ni da korakne naprijed, pozdravljaju najavljene promjene u Americi i svijetu; predstavnici vlasti koncipirane na segregacijskim osnovama i po ustavu koji krši elementarna ljudska prava, pozdravljaju pobjedu Amerike nad svojim predrasudama i zlom u čovjeku?
U čitavoj toj erupciji licemjerja i notorne stupidnosti, samo je falio još Džemaludin Latić. Na žalost, niko se nije sjetio da uzme izjavu tog najpoznatijeg ovdašnjeg „stručnjaka“ za djecu iz „mješovitih brakova“. A nije da ne bi bilo interesantno.
Pobjeda Baraka Obame slavi se, dakle, u zemlji koja je suprotnost svemu onome što on predstavlja. I nije problem samo u političarima, da se razumijemo, nego i u građanima. U utorenoj stoci, koja od izbora do izbora glasa uvijek po istoj, ksenofobičnoj, nacionalističko-šovinističkoj matrici (koja u pripadnicima druge etničke skupine vidi neprijatelje), a koja, eto, pozdravlja to što američki bijelci biraju „crnca“ za predsjednika.
Istovremeno, srpska većina, u polovini zemlje koju smatra ekskluzivno svojom, na sve moguće načine pokušava spriječiti ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata, vjerski i nacionalno zapišava svaki komad teritorije i maltretira ono malo preživjelih žrtava genocida. Bošnjaci, dotle, čak i u skupštini „najtolerantnijeg“,, „najmultietničkijeg“, „najdemokratskijeg“ kantona (onog Tuzlanskog), od 36 poslanika, nemaju niti jednog(!) Srbina a imaju samo jednog Hrvata. Trinaest godina im treba da formiraju klub srpskih poslanika u Federalnom parlamentu i imaju entitetski ustav koji Srbe isključuje iz glasanja o određenim pitanjima. A glavni grad pretvaraju u rigidnu monoetničku i vjerski isključivu sredinu u kojoj islamski ekstremisti po ulicama premlaćuju pripadnike manjinskih zajednica, dok njihovi ideolozi najavljuju stvaranje islamske države u BiH. Hrvati, pak, tolerantni, demokratični i konstruktivni tamo gdje su beznačajna manjina, čim se dočepaju „svojih“ većinskih područja, dižu „pluseve“ nad gradovima, pretvarajući simbol mira i božije ljubavi u simbol mržnje i razdora među ljudima. A svog nacionalnog predstavnika u Predsjedništvu BiH ne priznaju, jer je iz multietničke, građanske stranke i jer za njega nisu glasali samo Hrvati.
A o položaju onih „ostalih“ da ne govorimo. Oni, doduše, ne moraju u autobusima sjediti na posebno za njih označenim mjestima i (uglavnom!) mogu ulaziti u kafane, kina i hotele u kojima borave i Srbi, Hrvati i Bošnjaci (koji su svi zajedno pandan američkim WASP-ovcima), pa se čak (zasad!) i školovati u istim školama (doduše, na vjeronauci moraju sjediti na hodniku), ali svoju punu ravnopravnost tek treba da izbore, a na prvog... recimo... Roma na čelu države ili entiteta bogami će se načekati duže nego što su Amerikanci čekali „crnca“.
Mada... kad smo već kod „crnca“, čitava ta (svjetska) priča o Obami ima i jedan tako domaći, balkanski prizvuk. Po matrici ovdašnjih ex jugoslovenskih prostora, po kojoj je najveći mogući politički grijeh neke osobe „nečistoća“ njegovih krvnih zrnaca, koja ga, automatski čini „onim drugim“, čitav svijet, već mjesecima, koristi retoriku koja je u suštini rasistička. Barak Obama naime, nije, kako svi tvrde „prvi crni predsjednik SAD-a“. On je, naime, crnac koliko je i bijelac. I samo po rasnim zakonima, iz robovlasničkog perioda, on je – crnac. Samo po tim zakonima, naime, osoba koja ima i najmanji „postotak crnačke krvi“ (što znači – ako mu je bilo koji bilo koliko daleki predak bio crnac), proglašavana je crncem.
Kao što je, od dolaska „demokratije“ u naše krajeve, rasna, tj. nacionalna „nečistoća“ bila dovoljan razlog za nečiju političku diskreditaciju i odstrel. Od „smaknuća“, po kratkom postupku, prvog predsjednika HDZ BiH, preko bošnjačkog rasističkog propitivanja nacionalne čistoće Bošnjaka sa „nemuslimanskim“ imenima (i bavljenja „Oca nacije“ Lagumdžijinom kitom), do velikosrpskog i pravoslavnog fašizma, koji je sve „druge“ „ugradio u temelje Republike Spske“. Ali, bukvalno, tako da ih i dan danas otkopavaju!
Nacionalističko-rasističko političko i medijsko divljanje koje je pratilo svojevremeni izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva (i u kome su učešće, na njihovu sramotu, uzeli i neki tzv. građanski intelektualci i „nezavisni mediji“) možda je najbolji pokazatelj naše udaljenosti od Amerike i njihovog stepena demokratije i tolerancije.
Amerikanci, sjebani i puni mana kakvi jesu, su, za razliku od nas koji biramo Srbina, Hrvata i Bošnjaka, za predsjednika svoje zemlje izabrali – Čovjeka!
God Save The U.S.A.
) , laprdaju i baljezgaju o demokratiji u Svijetu 