#7 Re: Rezolucija 819
Posted: 15/11/2008 23:39
by amarpitar
Evo iz Dana reagiranje Hasana Nuhanovića na ovaj film. Iako je tekst malo poduži, vrijedi ga pročitati.
Polemike: Da li nagrađeni film Rezolucija 819 daje iskrivljenu sliku o stradanju Bošnjaka u Srebrenici?
Drugi pišu našu historiju
Film istaknutog italijanskog reditelja Giacoma Battiata Rezolucija 819, rađen u francusko-poljskoj produkciji, nedavno je osvojio nagradu publike na Rimskom filmskom festivalu - radi se o istinitoj priči o policajcu kojeg je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju poslao da provede istragu o nestanku 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice. Film će premijerno biti prikazan u Narodnom pozorištu u Sarajevu 2. decembra. Hasan Nuhanović, prevodilac u holandskom bataljonu UN-a u Srebrenici, čovjek koji je u julu 1995. ostao bez svoje porodice, te autor brojnih dokumentaraca o srebreničkom masakru, tvrdi da je nagrađeni film ozbiljan historijski falsifikat
Ja se nadam da nakon filma Rezolucija 819 neće ostati neka dilema u smislu one iz Tanovićevog filma - o tome ko je počeo rat
Prije desetak dana, baš kada sam se vraćao iz Potočara, gdje sam s jednom njemačkom TV ekipom pravio još jedan dokumentarni film (od desetina pa možda i stotina dokumentaraca do sada snimljenih) o dešavanjima u i oko Srebrenice iz jula 1995. godine, saznao sam da je talijanski režiser upravo dobio nagradu za igrani film o genocidu u Srebrenici pod nazivom Rezolucija 819. Vidjeh fotografiju sa scenom iz filma pored članka u Avazu i odmah mi se učini da je to konačno film na koji smo svi čekali 13 godina. Na slici, tj. u kadru iz filma, zločinci zadrigli u rakiji i krvi sjede oko stola i loču i krkaju neko meso, a svega nekoliko metara iza njih gomile leševa. Tijela, jedna preko drugih, nabacana uz neku zgradu. Ta scena odgovara upravo opisu masovne egzekucije koja je izvršena nad 1.500-2.000 muškaraca i dječaka negdje u Pilici, Kozluku ili Grbavnici, ili Orahovici kod Zvornika. Taj opis je u Haškom tribunalu dat više puta kao dio rekonstrukcije u toku suđenja pripadnicima vojske i policije Republike Srpske. Pomislih - evo napokon jedan igrani film koji je režiser napravio bez rukavica, bez uljepšavanja kako bi se "zaštitila publika".
Saučesnici u genocidu Koliko god da sam bio obradovan ovom viješću toliko sam u isto vrijeme osjećao rezervu i, mogu reći, ljutnju jer se tim koji je pravio film (a očigledno je da niko o ovom filmu nije znao skoro ništa sve do njegove premijere na festivalu u Rimu) nije konsultirao s očevicima, s onima koji su preživjeli događaje na koje se film odnosi.
Ja sam već godinama opsjednut idejom realizacije jednog takvog igranog filma o Srebrenici i svi moji pokušaji su se pokazali kao neuspješni. Razgovarao sam s mnogima i u BiH i u inostranstvu (da ne nabrajam sad neka zvučna imena iz političkog i kulturnog života), predlagao sam da se postojeći materijal u vidu knjiga i svjedočenja upotrijebi kako bi se napravila što vjernija rekonstrukcija događaja u formi igranog filma, ali bezuspješno. Lično sam pomagao autorima knjiga o genocidu u Srebrenici već od 1995. u pronalaženju i razgovoru s očevicima, s ljudima koji su preživjeli masovne egzekucije, u traženju dokumenata i drugog materijala kako bi priča bila što potpunija i što tačnije prikazivala stvarne događaje.
Među tim knjigama izdvaja se knjiga američkog novinara Davida Rodhea pod nazivom End Game (Završna igra), objavljena još 1996. (za koju je dobio Pulitzerovu nagradu) te knjiga holandskog novinara Franka Westermana, koja je napisana skoro u isto vrijeme i objavljena pod nazivom Najcrnji scenarij. Ja sam svoju knjigu, u formi dokumentarne rekonstrukcije događaja s ciljem dokumentiranja sramne uloge međunarodne zajednice (UN, Holandija, NATO, EU) objavio 2003. pod nazivom Pod zastavom UN - međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici. Zapravo, reći "zbog njihove sramne uloge" nije dovoljno precizno jer se radi o saučesništvu u zločinu, a utvrđeno je da se radi o genocidu pa su stoga isti saučesnici u genocidu.
Dok sam, svih ovih godina, mislio da će doći dan kada ćemo uspjeti naći novac, tj. zainteresiranog finansijera, da se snimi jedan takav film, plašio sam se da "neko drugi" to ne učini prije nas (mislim na nas koji smo to preživjeli) jer sam, boreći se 13 godina protiv onih koji i dalje ne žele prihvatiti punu istinu (a njih ima na svim stranama), shvatio da uvijek ima nešto što se potkrade kao greška - greška u percepciji, tj. nedovoljno ili ponekad površno shvatanje događaja. Ovdje najviše mislim na ulogu takozvane međunarodne zajednice - jer koliki god da je otpor krugova negatora-poricatelja genocida među Srbima (u BiH, Srbiji i dijaspori), još je veći otpor u intelektualnim krugovima zapadno-evropskih zemalja koji ne žele ili ne mogu prihvatiti činjenicu da je ono što zovemo međunarodna zajednica saučesnik u genocidu.
Realnost i film
Tražeći na internetu članke o filmu režisera Giacoma Battiata Rezolucija 819, naletio sam i na fotografije koje prikazuju pet-šest kadrova iz filma. U prvi mah pomislih da se radi o doista vjernoj rekonstrukciji barem kada je u pitanju scena, a onda naletim na tu sliku koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg sam napisao ovaj tekst: jedan, onako stasit i naočit, unproforac, pored autobusa u kojem se u Potočarima nalaze tek ukrcani žene i djeca, zgrabio, ščepao za prsa jednog srpskog oficira, a u isto vrijeme drugi srpski oficir tom unproforcu drži pištolj na čelu.
U prvi mah nisam ni shvatio o čemu se radi, a onda me obuzeo ogroman bijes. Čisti falsifikat historije, prikazivanje onoga što se nikada nije dogodilo. Zapravo, to je baš ono čega sam se plašio - jedna od onih scena za koje sam pomislio da bi se mogle naći u igranom filmu ako ga napravi neko drugi, a ne mi.
Na fotografiji/kadru iz filma prikazan je oficir UNPROFOR-a, uredno obučen u uniformu holandske vojske (mora se priznati da su filmadžije ovdje posvetile veliku pažnju detaljima). Na glavi mu uredno stoji plava beretka, a oko pasa opasač na kojem bi trebalo da stoji futrola s pištoljem. Dakle, imidž i držanje koji kod prosječnog gledaoca, laika, izazivaju poštovanje. A tek njegov postupak! Ispade taj još i heroj. Samo - taj nikada nije postojao. To se nikada nije dogodilo.
U realnosti, tih dana jula 1995. nijedan vojnik, a niti oficir UNPROFOR-a u Potočarima, dakle pripadnik holandskog bataljona, nije na sebi nosio ovakvu uniformu izvan baze. I ne radi se uopće o uniformi, već o sljedećem - svi, ama baš svi, Holanđani koji su se nalazili izvan baze (iz bilo kojeg razloga) na sebi su imali kratke pantalone, majice kratkih rukava i na glavi plave bejzbol kape s amblemom UN-a. Niko od njih nije nosio oružje jer su dobili naređenje da ga ostave u bazi "kako ne bi, na bilo koji način, isprovocirali Srbe". U isto vrijeme, svi holandski vojnici u bazi koji su bili u kontaktu s 5.000-6.000 hiljada bošnjačkih izbjeglica su na sebi imali punu borbenu opremu, na glavama šljemove, pancir jakne, i bili su naoružani. Dakle, Holanđani su (a ne Srbi) 13. jula 1995. godine oko podne, obučeni u uniforme kakvu nosi glumac u filmu iz spomenutog kadra, istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinejdžeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni.
Svjedok protiv generala Krstića Pri tome, Holanđani ne da nisu učinili ništa da ne dođe do ovoga već su čak to omogućili na način koji sam prethodno opisao kao i na druge načine, o čemu detalje dajem u svojoj knjizi.
Odmah ću dati svu svoju imovinu onom holandskom vojniku ili oficiru koji će mi, dok me gleda u oči, ustvrditi da je on, ili bilo ko drugi iz holandskog bataljona, postupio na način na koji to prikazuje kadar iz filma zbog kojega pišem ovaj tekst. Još ću mu se i izviniti što sam na sudu tužio njegovu zemlju i odmah ću obustaviti tužbu.
Kada je na televiziji Hayat prikazan insert iz filma, uključujući i ovu scenu, odmah sam kontaktirao Udruženje Majke enklava Žepa i Srebrenica u Sarajevu kako bih im pokazao fotografiju sporne scene. Majke su se, naravno, odmah složile da se radi o ozbiljnom falsifikatu historije, ali su me također obavijestile da su one, zajedno s Ministarstvom kulture Kantona Sarajevo, već stupile u kontakt s režiserom filma i poslale mu pismo uz zahvalnicu i komplimente, kao i pozivnicu da se, pod njihovim patronatom, početkom decembra svečano i premijerno prikaže film u BiH (tačnije u Sarajevu).
Udruženje je na ovaj način, ne znajući za scene kao što je ova, režiseru dalo bjanko ček, tj. pohvalilo film koji niko od nas još nije niti vidio.
Ja, pri svemu ovome, ne mislim da je režiser, scenarist ili bilo ko drugi ko je odlučivao o tome kakve scene će se naći u filmu (od stotina i stotina mogućih scena) imao direktnu namjeru da amnestira UNPROFOR (UN ili Holanđane), jer se takvo što moglo i potkrasti. Ali šta ako nije tako. Koliko sam shvatio, tim koji je pravio film je scenarij napravio konsultirajući se s francuskim istražiteljem Jean-Reneom Ruezom, koji je godinama poslije rata (negdje do 2001. ili 2002. godine) bio glavni istražitelj tima ICTY-ja, zaduženog za prikupljanje dokaza na terenu u BiH. Ja Jean-Renea poznajem vrlo dobro i s njim sam jedno vrijeme razvio poseban odnos, prijateljski. On je prije otprilike 6-7 godina, iz ličnih razloga, napustio posao istražitelja Tužilaštva ICTY-ja i u to vrijeme je imao i neke privatne probleme za koje je smatrao da su uzrokovani njegovom opsjednutošću Srebrenicom. To je uključivalo i zdravstvene probleme. Koliko shvatam, film je, barem jednim dijelom, posvećen njegovom radu. Međutim, njegov rad nema nikakve veze sa spornom scenom. Jean-Rene je radio na rekonstrukciji događaja koju je više puta kao ekspertni svjedok prezentirao pred sudijama ICTY-ja u procesu koji se vodio protiv generala Krstića.
Titina je posljednja
Dakle, ko je i zašto ubacio spornu scenu u film? Da li se radi o stereotipu, tj. općeprihvaćenom mišljenju da se u ovakvim situacijama uvijek nađe neki momak "with balls", koji će, eto, frustriran postupcima srpske vojske, barem, ako ništa drugo, uhvatiti jednog srpskog vojnika/ili oficira za prsa pa će ga "pustiti iz ruku" tek onda kad mu onaj do njega stavi cijev pištolja na čelo. Baš kao u Hollywoodu. Ova scena će, ako ne bude izbrisana iz filma (a to je upravo ono što ću ja tražiti od režisera), u narednih 50 godina dolazećim generacijama govoriti kako su unproforci morali neke stvari činiti, tj. kako nisu mogli učiniti ništa jer su bili "at gun point" (jer im je bio stavljen pištolj na čelo). Kao, eto, Vojska Republike Srpske je ovo mogla učiniti jer je cijeli UNPROFOR, sva Evropa, sav NATO, držan "at gun point" dok su ljudi odvajani i ubijani. Ta scena, taj jedan oficir, unproforac, će se svih budućim gledateljima ovog filma urezati u pamćenje i oni će to uzeti zdravo za gotovo. I kada bi sva ostala minutaža filma predstavljala preciznu i vjernu rekonstrukciju tragičnih događaja, ova scena i dalje ostaje izuzetno sporna. Jer, preko ove scene gledalac dobija sliku odnosa ostatka svijeta prema egzekutoru i prema žrtvi - Evropa utjelovljena u unproforca nakon tako često izgovorenog "nikada više".
Ne, unproforci, Holanđani, nijedan od njih, nisu učinili čak ni tu malu gestu - da hvatajući nekog od Srba za prsa, izraze zgražavanje. Nijedan od njih. Bili su servilni Srbima, učinili su sve što su Srbi od njih tražili, i još i više od toga. Ne smijemo dozvoliti da se ova scena prikazuje uz naš blagoslov - pa ni zato što će nam neko reći: pa to je samo jedna scena i zar ostatak filma nije dovoljno vjerno prikazao događaje.
Mi ni to još ne znamo i nikome ne treba davati bjanko ček prije nego što pogledamo film. Kada sam prijatelju, neki dan, ispričao o svojoj frustraciji zbog ove scene, on mi ispriča sljedeću anegdotu: kad je završeno snimanje filma Sutjeska, Tito je pozvao svoje preživjele saborce da oni film prvo pogledaju prije distribucije u kina. Oni film pogledaše i pobuniše se - govoreći kako film ne prikazuje niti 1% onoga što se dogodilo. Tito im reče - ja znam da je to tako, ali dajte barem pustite da ljudi vide tih 1%.
E, ovaj put nema Tite da nam to kaže, a i ne radi se o tome koliki dio priče film prenosi, već o tome kakvu lažnu predstavu daje u vezi s određenim događajima.
Kad sam u Parizu sasvim slučajno sreo Danisa Tanovića, u to vrijeme je njegov film već bio kandidiran za Oscara i ja sam ga već bio pogledao. Ja sam sutradan imao suočavanje s predstavnicima francuske parlamentarne komisije, koja je trebala objaviti svoj izvještaj o Srebrenici (u kojem su u dobroj mjeri neopravdano oprali svoju zemlju) - i to je bio razlog mog dolaska u Pariz. Danisa sam prepoznao kao kolegu s prve godine Mašinskog fakulteta u Sarajevu (1988). Nisam ni znao da je to taj Danis. Rukujem se s njim i komentiram njegov film te mu predložim da radimo zajedno na ideji filma o Srebrenici. Rekao mi je da je to projekt u koji se on ne bi usudio upustiti. Napisao sam, kasnije, nekoliko tekstova o njegovom filmu i sjećam se da sam mu tada rekao da imam primjedbu na njegov film jer se u njemu ne nalaze scene koje bi opisale karakter rata u BiH (spaljena sela, genocid, masovne likvidacije, izbjeglice), a Danis mi je na to rekao: "Ti si imao tvoj rat, a ja sam moj film napravio o mom ratu, onako kako sam ga ja doživio."
Ko je počeo rat?
Ja se nadam da nakon filma Rezolucija 819 neće ostati neka dilema u smislu one iz Tanovićevog filma - o tome ko je počeo rat. Odgovor na to pitanje Tanovićev film ne daje, ali pitanje postavlja, i to pitanje ostaje centralno pitanje filma (iako Tanović možda nije imao tu namjeru). Da li je odgovor na to pitanje uopće moguće dati jer je i za to, izgleda, potreban konsenzus po nacionalnom ključu, u skladu sa Ustavom BiH? Baš kao da bi odgovor na to pitanje mogao opravdati logore, masovne likvidacije, silovanja i druga nezamisliva zvjerstva, genocid.
Ja se iskreno nadam da film Giacoma Battiata ima samo tu jednu spornu scenu - koja iz filma treba biti izbačena prije njegove zvanične distribucije.
#8 Re: Rezolucija 819
Posted: 03/12/2008 09:57
by bach
Film "Rezolucija 819”, italijanskog redatelja Giacoma Battiatoa, koji je snimljen prema scenariju Thierrya Jonqueta, premijerno je prikazan sinoć u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Rezolucija 819 je bio dokument kojim su Ujedinjeni narodi garantovali sigurnost Srebrenici.
Domaćin bh. premijere filma, koji je dobio nagradu publike na Filmskom festivalu u Rimu, bilo je Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo.
Ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović rekao je da ovaj film govori o zločinu koji se desio u srcu Evrope na kraju dvadesetog vijeka. Prije same projekcije on je pozvao prisutne da zatvore oči i zamisle da su u situaciji da im od njih odvode njihove najbliže.
Ovo je film koji govori i o Srebrenici i o tragediji koja se nije smjela desiti. Film priču o srebreničkom masakru priča kroz konkretne likove: žrtve, zločince, UN vojnike, istražitelje....
Inspirisan je istinitom pričom koja prati istragu francuskog policajca Jean-Renea Rueza između 1995. i 2001. godine, a koji je tokom šest godina radio na otkrivanju i istraživanju masovnih grobnica, na identifikaciji tijela, surađujući sa porodicama nestalih.
Uloge u filmu, koji publiku ne štedi potresnih dokaza što ih je policajac prikupio tokom godina u području koje je trebalo biti pod zaštitom UN-a, ostvarili su glumci Emina Muftić, Nevena Rosuljaš, Adnan Hasković i Haris Burina, Dimitrije Ilić, Anezka Novak, Benoit Magimel...
Na kraju projekcije prisutnima se obratio reditelj.
"Tuga, bol, potreba za istinom, pravda, ogromne su teme za film. Film je mali. Kad sam snimao ovaj film učinio sam to ponizno i nikad nisam bio ovako motiviran da snimim film. Naš film želi dati neku nadu, nadu da će zločinci biti uhapšeni", rekao je Battiato.
Uime Grada Sarajeva simbol Grada "Vrata Sarajeva" reditelju Battiatu uručili su forenzičarka Ewa Klonowski i Amor Mašović.
Projekciji filma prisustvovale su brojne zvanice iz javnog života BiH, članovi diplomatskog kora kao i gosti iz regiona.
U srijedu, 3. decembra, “Rezolucija 819” bit će prikazana u organizaciji Francuskog kulturnog centra “Andre Malraux“ u sklopu revije filmova posvećenih Srebrenici. Projekcija Battiatovog filma ovog će puta biti održana u Sarajevskom ratnom teatru (CDA), a nakon filma bit će upriličena debata.
Gledao sam film sinoć u Narodnom pozorištu. Film nije loš, nije ni nešto naročito dobar. Možemo reći solidan. Nepretenciozna priča, solidna gluma i dosta para, po našim standardima uloženo u film. Ne sviđa mi se bespotrebana epizodica o nekakvoj ljubavnoj priči između UN istražitelja i foreznzičarke. Zatim "posuđeno od Danisa Tanovića kada forenzičarka stane na minu, Srbi iz okoline Srebrenice pričaju beogradskim akcentom. Neke irealne stvari, u sred rata u nekoj nedođiji ima struje i ulicna rasvjeta sija kao u Parizu.
Najveći minus filma je pojava netalentiranoga Adnana Haskovića. Dečko se trudi,a ima i jaka leđa, koja mu obezbjeđuju raspon uloga od Alipaše do profesora ekonomije u infantilnom "Pečatu". MOmak ne zna da glumi, ali eto preko nekoga je uletio u film, te nekom talentiraninijem ukrao ulogu.
Koliko zna film nije snima u Bosni, nego u Češkoj, a mjesto gdje je snimano veličine je recimo Doboja, sa dosta nekih detalja, po koji je moguće vidjeti da to nije u Bosni.
#17 Re: Rezolucija 819
Posted: 10/07/2011 17:33
by jarancuga
na ovom mjestu moram citirati e.hadzihafibegovica, odnosno dio iz njegove monodrame godine prevare..."hebem ja nas"...
sinoc mi veli jedan dobar jaro koji je u njemackoj da se u jednom BiH klubu odrzao, hajd da ga nazovem simpozij povodom genocida u srebrenici ( licno mislim da je ovaj pojam jedna velika ubleha, jer se genocid nije desio samo u srebrenici, vec u cijeloj BiH )...kaze mi jaro, jedva 60 ljudi doslo a grad ima prko 1500 bosnjackih porodica.
istovremeno, nedaleko od tog kluba u nekom picvajzu gostovala neka prekodrinska kuja, kaze jaran, masa nagrnula ko da se nesto dzaba dijeli...tuga i sramota...
Pitam se samo ko ce napravit film o opsadi Sarajeva? Red je na Njemce...valjda.
dosta dobro snimljen film ako se uzme u obzir da su ga stranci radili