desi mi se da prelazim ulicu i pored mene se nadje invalid s kolicima..
nekoliko puta sam pitala treba li pomoc...jer nisu svi prelazi prilagodjeni kolicima..
dobijem jako ruzan pogled..i nikakav odgovor..

sto mi je uvijek jako cudno...
mislim da ta situacija u kojoj si se nasla nije nimalo zacudjujuca..zalosna ali ne cudi nikako
ljudi su postali uzasno sebicni...merhamet i postovanje koje je nekada vladalo je iscezlo...ljudi se i boje..a i veeeeliki postotak zaista ne zna kako se postaviti u datoj situaciji
ni sama ne znam tacan slijed radnji koje bi trebala uraditi pored bilo kako povrijedjene osobe...ili nekoga ko prezivljava napad epilepsije
gledala sam jednu reportazu ..koja se tice ljudske psihologije kada je u pitanju priskakanje drugima u pomoc
scenarij je bio takav da su nekoliko osoba smjestili u zasebne sobe u istom hodniku i dali im telefon..svi su povezani na isti link...
vjezba im je objasnjena (naravno) kao nesto sasvim drugo
u jednom trenutku jedan od "ucesnika" pocinje zvati u pomoc..govoriti da se gusi ili nesto sl.
ostali ucesnici tog testa su zbunjeni i od njih 5 cini mi se samo je jedan momentalno ostavio slusalicu i otisao traziti po sobama covjeka u nevolji..ostali su se oslonili na onog drugog u drugoj sobi..
drugi slucaj je bio kada su bile samo 2 osobe na vezi...isti scenarij.. i osoba koja je cula poziv za pomoc je bez razmisljanja pritrcala da pomogne
dakle , ljudska psihologija je takva da kada smo u grupama svi "odgovornost" svaljuju na drugog...svi su ppuuuunooo inertniji pri davanju pomoci jer misle mozda ce netko drugi pomoci..i tako imamo zacarani krug gdje nitko ne pomaze
to je jednostavno ljudska psiha...dakle nista cudno
u slucaju kada ste samo ...svi po nagonu prilaze
mislim da je ulica bila prazna a djevojka lezala...prvi koji bi prolazio bi joj prisao...jer nema nikoga drugog u blizini
meni je ovaj prilog zaista otvorio oci...da u trenutku kada cujem da netko trazi pomoc...ili je u stanju da mu treba..ja pridjem bez razmisljanja..i ne gledam druge