Forum Klix.ba

Za @sapat srca: Do sad sam vjerno čitala sve štonapišeš, sad te molim da nastaviš i dajem nešto u prilog.
Tekst posvećen čovjeku kog volim i s kojim živim.

Dragi moj vrijeme što prolazi ostavlja sjenu na ljubavi našoj. Kad malo razmislim dani su prošli i naša ljubav nije ista . Pustili smo da nas pregazi more životnih nedaća. Sve što smo imali polako blijedi a istovremeno nastaje neki novi osjećaj u meni, veše nisi prdmet mog obožavanja, mojih nestašnih misli, postao si moja potpora i moj oslonac. Postao si onaj na kog mogu računati da će mi slagati kad je to potrebno, onaj koji će zaobići istinu i doći mi prećicom kad je to potrebno. Umjesto uzburkanih strasti, prolaziš mojim venema lagano i daješ mi smiraj. Ako se nekad ljubav zvala imenom tvojim sad se cjeli život moj zove imenom tvojim. Postao si oslonac bez kojeg nemogu dalje.
A opet se pitam zašto je nestalo onih divnih osječanja kada je srce ludački lupalo dok su ti usne prilazile mojim. Zašto je nestalo klecanja koljena kad se tvoj obris pojavljivao na horizontu. Zašto je nestalo inspiracije za poeziju, moje su pjesme zamrle negje na putu iz srca do ruke koja ih je trebala ispisati. Nestalo je zanosa kad sam bila kraljica tvojih dvora , ujedno robinja koja je ponizno molila za svaku mrvu ljubavi. Upijala te u svoju dušu, nosila te u sebi i vjerovala da ta osjećanja nikad neće nestati. Ako smo pogriješili negdje na putu života želim da se vratimo tamo gdje smo skrenuli s pravog puta i pokušali prečicom stići na odredište te zalutali negdje u boli života. Želim da se vratim tamo gdje su moje misli bile samo za tebe, gdje smo nestajali u moru snova i ispunjavali jedno drugo.Tamo gdje smo kružili vječnim horizontima naše ljubavi. Tamo gdje nam je samo nebo bilo granica. Gdje smo bili jedno bez daha ispunjavali neprestanu želje za prisustvom samo nas dvoje i odsutnošću svega ostalo. Tamo gdje ništa nije postojalo, a imali smo sve. Tamo gdje sam postajala potpuno tvoja bez lažnog pretvaranja, bez lažnog zanosa, gdje si postajao moja suza od siline osječanja. Tamo gdje smo nestajali jedno u drugom gubili se u postojanju, nestajali i umirali a ipak voljeli, ludili, molili .... tamo gdje si dodirom uzimao moju dušu, gdje su proljetnje kiše gasile silinu čežnje u kojoj smo se topili. Gdje si me stavljao na prijestol svoje požude i lomio moje tijelo silinom svoje strasti. Gdje su nas nosile lude želje da iskažemo svoju ljubav kroz svaki tren u kojem smo bili blizu. Tamo gdje nije postojao strah ni ponos, gdje nije postojalo ništa što bi nas omelo da uživamo jedno u drugom. Tamo gdje nije bilo potrebe da se dokazujemo gdje je sve bilo jasno, gdje si me milovao pogledom, gdje sam nosila tvoj dodir sa sobom kroz svo vrijeme moga bivstvovanja bez tebe. Tamo gdje smo u očima nosili ljepotu te ljubavi i gdje smo znali za bol samo zbog odsustva onog drugog. Tamo gdje smo mislili samo na sat i čas kada ćemo se spojiti u jedno, kada ćemo se utopiti u vrlogu želja. Želim se vratiti na raskrsnicu na kojoj smo izabrali pogrešno skretanje i umjesto putem ljubavi krenuli putem prijateljstava.

Opisala si gotovo savršeno sretanje onih koji za Ljubav i predaju sebe
ne trebaju pažljivo izgovorenu riječ.Povela nas iza zavjese misli, iza otkucaja sahata, kazaljki i pucketanja malog gramofona starinske peći.Povela si nas u svijet gdje lice nastanjuju valovi, kao da pod usnama stanuju mora, sirene i biseri, kao da u grudima čuvate tajnu podizanja i nizanja do beskrajnostima, a negdje duboko, vatre načinjene samo za jedan, jedini trenutak sveti. Opisala si gotovo savršeno sretanje, jer vi ste se već našli, dotakli, sreli i sad se imate samo s hridima vremena boriti, s gudurama ljudskosti i zasjedama malenkosti, a vi ćete s i dalje zajedno svakom Vašem darovanom danu najljepšu bajku u ljubavlju ispisati...
Sve što sam ispisao na temi, posvetio sam i darovao ženi za sve njene godine Ljubavi kojom je natapala svaki moj osjecaj...Malo šta je ostalo...Ali vi nastavite i ne odustajte...I sta jos mogu reci sem velike zahvalnosti kako na pozivu, tako i na predivnom tekstu u koji si utkala ono sto ti srce osjeca...Evo i ja cu dati svoj doprinos, rijecima koje ranije vec napisah ali one mi dok citah Vaš tekst naviraše....ne tako lijepe i žive kao tvoje, i još jednom ti se zahvaliti na daru ljepote koje mi je ovog jutra donijelo citanje tvoga teksta...


Vrijedi voljeti.
Vrijedi se boljeti do zvijezda u tamnim noćima
makar nam pod prstima u grudima ostala
samo oranica tišina i čičkova cvijeta.
Vrijedi se vinuti negdje
za vlastitim suzama i dugama
za cakljenjem u oku
za sjajem glasa
i polaganim štropotom koraka.
Vrijedi biti Podanik Sunca
u smiješnim kućnim papučama.
Vrijedi upasti u loše društvo
Pijanca Mjeseca
pa svu noć liti u sebi
čini i mjesečine.
Vrijedi tkati prstima
i moliti u sebi molitvom vjernika srca.
Vrijedi imati ranjave dlanove
lice i koljena, jer takav je put
ljudi što sudbinu svoju
primaju s kamena.

šapatu srca....i ja želim da nastaviš....ne oduzimaj nam razlog svraćanja na ovaj podforum

mišica wrote:šapatu srca....i ja želim da nastaviš....ne oduzimaj nam razlog svraćanja na ovaj podforum

Ovdje u ovim lijepim virtuelnim hodnicima ima čitav jedan svijet tek rođenih i onih što ce tek biti rođeni šapata onog najljepšeg što nose u srcima, jer su mnogi od nas od svojih najljepših sretanjao dustajali, iako su znali, da nikada, nikada ljepših i punijih više neće imati. Jer ljudska su srca ponekad i kockari koji ponekad vole namjerno gubiti. Jer su ponekada naši dlanovi na trenutke saboteri vlastitih linija najdubljih. Jer su nam ponekad srca oltari nevjernih. Pa ipak, sve naše te divne ljudske oči još toliko toga umiju snivatiti i rijeke pitati hoće li se vratiti neki sahatii ako počnu naopako teći? Jer mnogi sad znaju kako bi kad bi još jednu priliku imali. I zato je vrijeme da se sklonimo, odemo i njima dalje prepustimo njihove šapate...

Za mene je došlo ono vrijeme kada je ponekad sva mudrost srca, malo od sebe pošutjeti. Otkoračati komad puta pa misli dati drveću i rijeci.Licem slušati vjetar i prstima molitvene kuglice duše ne doticati. Samo koračati, do one savršene brzine kad ceste i njeni sokaci počnu mjesto nas ići. Ponekad je sva mudrost srca, ne šaputati o svojoj Ljubavi.
Mišice veliko hvala, znam da ces razumjeti...

sapati srca wrote:Opisala si gotovo savršeno sretanje onih koji za Ljubav i predaju sebe ne trebaju pažljivo izgovorenu riječ.
Povela nas iza zavjese misli, iza otkucaja sahata, kazaljki i pucketanja malog gramofona starinske peći.
Povela si nas u svijet gdje lice nastanjuju valovi, kao da pod usnama stanuju mora, sirene i biseri, kao da
u grudima čuvate tajnu podizanja i nizanja do beskrajnostima, a negdje duboko, vatre načinjene samo za jedan, jedini trenutak sveti. Opisala si gotovo savršeno sretanje, jer vi ste se već našli, dotakli, sreli i sad se imate samo s hridima vremena boriti, s gudurama ljudskosti i zasjedama malenkosti, a vi ćete s i dalje zajedno svakom Vašem darovanom danu najljepšu bajku u ljubavlju ispisati...
Sve što sam ispisao na temi, posvetio sam i darovao ženi za sve njene godine Ljubavi kojom je natapala svaki moj osjecaj...I sta jos mogu reci sem velike zahvalnosti kako na pozivu, tako i na predivnom tekstu u koji si utkala ono sto ti srce osjeca...Evo i ja cu dati svoj doprinos, rijecima koje ranije vec napisah ali one mi dok citah Vaš tekst naviraše....ne tako lijepe i žive kao tvoje, i još jednom ti se zahvaliti na daru ljepote koje i je donijelo citanje tvoga teksta...


Vrijedi voljeti.
Vrijedi se boljeti do zvijezda u tamnim noćima
makar nam pod prstima u grudima ostala
samo oranica tišina i čičkova cvijeta.
Vrijedi se vinuti negdje
za vlastitim suzama i dugama
za cakljenjem u oku
za sjajem glasa
i polaganim štropotom koraka.
Vrijedi biti Podanik Sunca
u smiješnim kućnim papučama.
Vrijedi upasti u loše društvo
Pijanca Mjeseca
pa svu noć liti u sebi
čini i mjesečine.
Vrijedi tkati prstima
i moliti u sebi molitvom vjernika srca.
Vrijedi imati ranjave dlanove
lice i koljena, jer takav je put
ljudi što sudbinu svoju
primaju s kamena.

HVALA NA OVIM PREDIVNIM RIJEČIMA NADALA SAM SE ISKRENO DA ĆEŠ SE JAVITI.Drago mi je da ti se svidjelo to što sam napisala i ako mislim da su tvoje riječi mnogo ljepše i da bolje znaš izraziti svoja osječanja. Prepala sam se da više neću pročitati ništa što si napisao, jer je to nešto što je u meni probudilo ponovo želju da pišem i izrazim ono što osjećam. Ponovo sam otvorila oči nakon godina provedenih u svakodnevnoj trci stižući neke gluposti. Kad sam počela čitati ono što pišeš sjetila sam se za šta smo se nakad borili, a šta smo sada postali.
Kakve su nas gluposti odvele od toga čemu smo težili? Da li je ova svakodnevnica u kojoj smo u nekoj stalnoj borbi da stignemo sve što mislimo da trebamo za život dovela tu gdje smo sada. Kako smo zaboravili da je ono što nas je dugo pokretalo bilo i više od te riječi kojom je nazvano "ljubav". Kako smo zaboravili da za ta osječanja nisu postojale riječi da ih izraze. Gdje smo to zapeli, na kojoj strmputici života. Možemo li doći nazad ???




Vrijedi voljeti zbog sajaj u oku
zbog predivnog zalaska sunaca
u kom čvrsto privinuti jedno uz drugo
nikad nećemo pustiti da izbljedi njegov sjaj.
Vrijedi s e boriti snagom ratnika
za sjaj u tvom oku
za blaženi osmjeh koji mi daruješ
u sumorno jutro
kad pomislim da me više nema
da gazi me vrijeme.
Vrijedi se boriti
pa makar na kraju ostali u tamnici
svojih sječanja na ono što je bilo
pa makar nestali u bolu
koji će donjeti sutra.

Hvala još jednom i molim te nemoj prestati pisati.

sapati srca wrote:

mišica wrote:šapatu srca....i ja želim da nastaviš....ne oduzimaj nam razlog svraćanja na ovaj podforum

Ovdje u ovim lijepim virtuelnim hodnicima ima čitav jedan svijet tek rođenih i onih što ce tek biti rođeni šapata onog najljepšeg što nose u srcima, jer su mnogi od nas od svojih najljepših sretanjao dustajali, iako su znali, da nikada, nikada ljepših i punijih više neće imati. Jer ljudska su srca ponekad i kockari koji ponekad vole namjerno gubiti. Jer su ponekada naši dlanovi na trenutke saboteri vlastitih linija najdubljih. Jer su nam ponekad srca oltari nevjernih. Pa ipak, sve naše te divne ljudske oči još toliko toga umiju snivatiti i rijeke pitati hoće li se vratiti neki sahatii ako počnu naopako teći? Jer mnogi sad znaju kako bi kad bi još jednu priliku imali. I zato je vrijeme da se sklonimo, odemo i njima dalje prepustimo njihove šapate...

Za mene je došlo ono vrijeme kada je ponekad sva mudrost srca, malo od sebe pošutjeti. Otkoračati komad puta pa misli dati drveću i rijeci.Licem slušati vjetar i prstima molitvene kuglice duše ne doticati. Samo koračati, do one savršene brzine kad ceste i njeni sokaci počnu mjesto nas ići. Ponekad je sva mudrost srca, ne šaputati o svojoj Ljubavi.
Mišice veliko hvala, znam da ces razumjeti...

Kad sam prestala šaputati o svojoj ljubavi i ona je nestajala sa mojim šapatima.
Nemoj poći sad..........

_aja_ wrote:
Kakve su nas gluposti odvele od toga čemu smo težili? Da li je ova svakodnevnica u kojoj smo u nekoj stalnoj borbi da stignemo sve što mislimo da trebamo za život dovela tu gdje smo sada. Kako smo zaboravili da je ono što nas je dugo pokretalo bilo i više od te riječi kojom je nazvano "ljubav". Kako smo zaboravili da za ta osječanja nisu postojale riječi da ih izraze. Gdje smo to zapeli, na kojoj strmputici života. Možemo li doći nazad ???


Vrijedi voljeti zbog sajaj u oku
zbog predivnog zalaska sunaca
u kom čvrsto privinuti jedno uz drugo
nikad nećemo pustiti da izbljedi njegov sjaj.
Vrijedi s e boriti snagom ratnika
za sjaj u tvom oku
za blaženi osmjeh koji mi daruješ
u sumorno jutro
kad pomislim da me više nema
da gazi me vrijeme.
Vrijedi se boriti
pa makar na kraju ostali u tamnici
svojih sječanja na ono što je bilo
pa makar nestali u bolu
koji će donjeti sutra.

Hvala još jednom i molim te nemoj prestati pisati.

Čudno je to imati mjesto rođenja, ljubavi, snivanja, pomicanja, pa u vremenplovu zivljenog u nekom trenutku shvatiti da rijekom ceznje plovimo... Upasti u Njene mreže i velove pripadanja, koprcati se, davati, otimati i izmicati, pa osjećati kako vas steže, nosi, podiže i sve dublje uranja u tamnu rijeku bitisanja. U blatnu vodu što nosi tijela visokih bukava ili onu bistru, čarobnu površinu kraj koje izrekosmo toliko razvrglih amaneta. Čudno je to trajati kao da osim gluhih tišina i nema drugih trajanja, a opet osjećati kako nestaju za nama čitave gradine događaja, kako slijepa neman prolaznosti guta čitava prostranstva nas. Ponekad smo samo tačkica svjetla, upaljena da potraje do prvog sna.
Zatvorite oči. Ponesite vjekove. Zatvorite oči. I vjerujujte... Poništite svijet koji daje i oduzima. Zagrizite u ništavilo i nanovo stvorite. Voljenjem vratite. Budite jedno drugome sve. Sve što može i ne može ono dijete ljubavi u nama. Od hlada i vjetrova, od zla i tišine, od sjete i tuge, čuvat će vas uvijek njegove ruke.


Vjerovati...
kao da jeke prvih pripadanja
prostruje venama koje su život
i neka posve krhka vlat.
Vjerovati...
predati misao
u uzvišeni smisao.
Padati, lepršati, treptati
kad čitav svijet postane
topla zraka.
Poći put svjetala.
Vjerovati,
bez odvagivanja,
računica i sebična sna.
Samo vjerovati, o,
može li duša?

sapati srca wrote:

_aja_ wrote:
Kakve su nas gluposti odvele od toga čemu smo težili? Da li je ova svakodnevnica u kojoj smo u nekoj stalnoj borbi da stignemo sve što mislimo da trebamo za život dovela tu gdje smo sada. Kako smo zaboravili da je ono što nas je dugo pokretalo bilo i više od te riječi kojom je nazvano "ljubav". Kako smo zaboravili da za ta osječanja nisu postojale riječi da ih izraze. Gdje smo to zapeli, na kojoj strmputici života. Možemo li doći nazad ???


Vrijedi voljeti zbog sajaj u oku
zbog predivnog zalaska sunaca
u kom čvrsto privinuti jedno uz drugo
nikad nećemo pustiti da izbljedi njegov sjaj.
Vrijedi s e boriti snagom ratnika
za sjaj u tvom oku
za blaženi osmjeh koji mi daruješ
u sumorno jutro
kad pomislim da me više nema
da gazi me vrijeme.
Vrijedi se boriti
pa makar na kraju ostali u tamnici
svojih sječanja na ono što je bilo
pa makar nestali u bolu
koji će donjeti sutra.

Hvala još jednom i molim te nemoj prestati pisati.

Čudno je to imati mjesto rođenja, ljubavi, snivanja, pomicanja, pa u vremenplovu zivljenog u nekom trenutku shvatiti da rijekom ceznje plovimo... Upasti u Njene mreže i velove pripadanja, koprcati se, davati, otimati i izmicati, pa osjećati kako vas steže, nosi, podiže i sve dublje uranja u tamnu rijeku bitisanja. U blatnu vodu što nosi tijela visokih bukava ili onu bistru, čarobnu površinu kraj koje izrekosmo toliko razvrglih amaneta. Čudno je to trajati kao da osim gluhih tišina i nema drugih trajanja, a opet osjećati kako nestaju za nama čitave gradine događaja, kako slijepa neman prolaznosti guta čitava prostranstva nas. Ponekad smo samo tačkica svjetla, upaljena da potraje do prvog sna.
Zatvorite oči. Ponesite vjekove. Zatvorite oči. I vjerujujte... Poništite svijet koji daje i oduzima. Zagrizite u ništavilo i nanovo stvorite. Voljenjem vratite. Budite jedno drugome sve. Sve što može i ne može ono dijete ljubavi u nama. Od hlada i vjetrova, od zla i tišine, od sjete i tuge, čuvat će vas uvijek njegove ruke.


Vjerovati...
kao da jeke prvih pripadanja
prostruje venama koje su život
i neka posve krhka vlat.
Vjerovati...
predati misao
u uzvišeni smisao.
Padati, lepršati, treptati
kad čitav svijet postane
topla zraka.
Poći put svjetala.
Vjerovati,
bez odvagivanja,
računica i sebična sna.
Samo vjerovati, o,
može li duša?

Kako da pratim te divne riječi?? Hvala još jednom.

Ta jeka u grudima
što prostruji sa mirisom godina
vrati me u san
san o jednoj ljubavi
san o sreći
što klečeći na koljenima
budna sanjah u
toplom zagrljaju.
Otkud san
zar nije zbilja
ova ljubav što mori srce
što izmisli tisuću razloga
moga postojanja.
Vjerovati..........
mogu i hoću
za naše sutra
za još jedan tren sreće
za još jedan smiraj kraj tebe.

sapati srca wrote:

mišica wrote:šapatu srca....i ja želim da nastaviš....ne oduzimaj nam razlog svraćanja na ovaj podforum

Ovdje u ovim lijepim virtuelnim hodnicima ima čitav jedan svijet tek rođenih i onih što ce tek biti rođeni šapata onog najljepšeg što nose u srcima, jer su mnogi od nas od svojih najljepših sretanjao dustajali, iako su znali, da nikada, nikada ljepših i punijih više neće imati. Jer ljudska su srca ponekad i kockari koji ponekad vole namjerno gubiti. Jer su ponekada naši dlanovi na trenutke saboteri vlastitih linija najdubljih. Jer su nam ponekad srca oltari nevjernih. Pa ipak, sve naše te divne ljudske oči još toliko toga umiju snivatiti i rijeke pitati hoće li se vratiti neki sahatii ako počnu naopako teći? Jer mnogi sad znaju kako bi kad bi još jednu priliku imali. I zato je vrijeme da se sklonimo, odemo i njima dalje prepustimo njihove šapate...

Za mene je došlo ono vrijeme kada je ponekad sva mudrost srca, malo od sebe pošutjeti. Otkoračati komad puta pa misli dati drveću i rijeci.Licem slušati vjetar i prstima molitvene kuglice duše ne doticati. Samo koračati, do one savršene brzine kad ceste i njeni sokaci počnu mjesto nas ići. Ponekad je sva mudrost srca, ne šaputati o svojoj Ljubavi.
Mišice veliko hvala, znam da ces razumjeti...

naravno šapate da razumijem........

Teška srca sa tvojim zadnjim stihom ........

_aja_ wrote:Teška srca sa tvojim zadnjim stihom ........

Naiđu noći što nose nevoljnosti
za neodgodive dnevne stvari
ponekad još mogu jedino trčati
i osjetiti onu lijepu djetinju iluziju
da se kraj sjetne ulične svjetiljke
može umaći svojoj sjeni
ili bar samom sebi
da se ne osjete misli

Naiđu noći blage ko zaboravi
kad sanjiv vjetar i zgužvani oblaci
probude nećkanje durljivosti
u hirovitoj kišnoj djevojci
pod njima u laganom dahu
tako su lahki koraci
a um kao da lebdi
nad cestom opčinjenom
otpajanjem mjesečine
i vrelih znojnih kaplji

snivana se zariva duboko u grudi
toplina k visovima pretapa misli
i svijet se cakli na trepavici
kao da su u njoj sve čini
da se nigdje i nikome
zoista ne može stići

a ondje na južnoj padini
gdje šumu miluju proplanci
moje je tajno mjesto
s kojeg se vidi šeher
rasute tačkice svjetala
i neusporediva
ti

naiđu takve noći
kada nam
ne trebaju
utjehe
ni riječi
ni tutnjave
ni postelje
ni tišine
ni sni
naiđu takve noći
kad sve je
samo
ti




Niko nije znao da je to bilo s kišom
prenijela ga je u pjesmu bliže k sebi
kao dijete usnulo u noćnoj vožnji
pa dotim u uspavanku
ispjevanu od misli
svoju najmekšu
kišnu postelju

Niko nije znao da je padao s njom
ondje gdje smekšane kaplju riječi
kao topla vesta stavljena pod glavu
dirala mu je kosu
ispremiješanu od slutnji
svoju najdražu
kišnu nevjericu

Niko nije znao da su se vjenčali tajno
dok su ama baš svi u gradu spavali
a nebom lebdjeli šareni kišobrani
pod najčudnijom
nadstrešnicom
u njenoj ulici


Jos jednom veliko hvala na razumijevanju...i nastavi pisati, nastavi...

Kad svoj svijet pretvorim
u pjesmu o tebi
i raštrkani oblaci tuge
sviju tmurno jutro
na mom čelu
ostavjajuč bore
prtkane slutnjom
otvori mi srce
da pobjegnem u onaj
nistarženi kutak tvog sna.....
Daj mi razlog da
rastjeram oblake tmurne
govori o tuzi
govori o sreći
nek se zavrti
u trnutku istine
taj stih o ljubavi bez kraja.......

S tugom u grudima:
Molim moderatore da zaključaju temu.