#1 Sjecanje na masakr u Sabri i Shatili
Posted: 23/09/2004 18:52
Sabra i Shatila - Sjecanje jednog prezivjelog
Prvi je put da pisem o tom masakru. Sputavao sam sva ta uzasna sjecanja. Bejrut vise ne posjecujem tako rado, iako sam u njemu proveo svoje djetinjstvo. Moja majka i mnogi prijatelji jos uvijek zive tamo. Kada sam u Bejrutu neizbjezno mi je sjecanje na uzasne dane iz septembra 1982. godine. Sjecanje na masu zrtava koje su hladnokrvno pobjene samo zato sto su Palestinci. Svi mi koji smo prezivjeli taj masakr jos uvijek direktno ili indirektno bolujemo zbog tog dogadjaja. Taj masakr i nakon 20 godina ima uticaja na nas. I nije cudo da nakon toliko godina suze ponovo naviru.
Sabra i Shatila – proslo je 20 godina, vise od pola moga zivota, a desilo se par sedmica nakon mog 19. rodjendana. Za mene je to kao da se jucer desilo. Slike masakra necu nikada moci zaboraviti. Ti dani su uticali na moj buduci zivot.
http://www.sabra-shatila.de/img/1.jpg
U utorak, 14. septembra 1982., ubijen je novoizabrani predsjednik Libana Bashir Al-Gemayel. To je za Palestince u Libanu predstavljalo katastrofu. Mnogi, a medju njima prvenstveno Sharon, tadasnji Ministar odbrane Izraela, su zeljeli odgovornost za ubistvo pripisati Palestincima. Medjunarodne snage sigurnosti koje su bile zaduzene za obezbjedjivanje sigurnosti stanovnicima izbjeglickih logora, su par dana prije samog ubistva napustile Bejrut. Palestinci su se ponovo nasli sami bez icije zastite.
U srijedu, 15. septembra, Sabrom i Shatilom je vladala neka cudna tisina. Stanovnistvo je sjedilo pored radio-aparata i slusalo vijesti. Dan je sporo prolazio, a noc se jako oduzila. Sljedeceg dana, oko 6 sati, izraelski avioni su prekinuli tisinu. Ljudi su stajali na vratima i pored prozora posmatrajuci situaciju, cekajuci neku vijest, svejedno kako losa ona bila. Par sati poslije, izraelska vojska je sa oklopnjacima opkolila Sabru i Shatilu. Niko nije mogao izaci iz okruzenja, a niti uci. Zurnalisti su bili zabavljeni oko ubistva predsjednika Al-Gemayela.
http://www.sabra-shatila.de/img/6.jpg
Prema ugovoru PLO-a i americkog zastupnika Habiba, izraelska vojska nije smjela zauzeti zapadni Bejrut, i ni u kom slucaju palestinske izbjeglicke logore. Medjutim, Izraelci su kao i uvijek za svaki ugovor imali razlog da ga prekrse. Ovoga puta je izraelska vojska zeljela da se “pobrine” o sigurnosti Palestinaca u izbjeglickim logorima.
U cetvrtak, 14. septembra, svima nam je bilo jasno da moramo nesto poduzeti. Nas desetak mladica smo se sastali u Shatili kod prijatelja Dzemala kako bi se posavjetovali povodom situacije.
http://www.sabra-shatila.de/img/4.jpg
Oruzje nismo imali. Prema sporazumu izmedju Habiba i Arafata, svi borci PLO-a su napustili Bejrut. Vecinu stanovnika logora su cinili starci, zene i djeca. Bili smo potpuno sami, nas par mladica koji smo neizvjesno iscekivali. Podijelili smo se u tri ili cetiri grupe. Jedna grupa je imala zadatak da sto prije uspostavi kontakt sa libanskim vojnim snagama. Druga grupa je trebala traziti pristalice. Treca grupa je trebala informisati javnost, a prije svega vdstvo PLO-a o nasoj situaciji. Jedino Dzemal, kod kojeg smo se sastali nije zelio da bilo sta poduzima te nam je rekao da je njemu bilo dovoljno tri mjeseca koja je proveo na frontu kao vozac hitne pomoci. Oko 19 sati smo zavrsili nase savjetovanje.
Kod kuce su cekali moja majka i mladja braca. Majka je bila jako zabrinuta. Ne tako davno smo izgubili oca, a stariji brat je sa PLO-om napustio Bejrut. Stan nam je bio djelomicno unisten. Moj rodjak je pri pokusaju da izadje iz zapadnog Bejruta uhapsen. (Do danas se nikada nije vratio). Nismo imali novca, sto znaci da nismo mogli napustiti logor, cak i da smo htjeli. Druge porodice u logoru zasigurno nisu bile u boljoj situaciji. Ubrzo nakon sto sam stigao kuci, izraelski avioni su poceli bacati svjetlece rakete. Osvjetljavanje je trajalo cijelu noc. S vremena na vrijeme su poceli dolaziti ljudi koji su pricali da se u Shatili desio masakr, medjutim niko nije bio siguran u ispravnost ove informacije.
http://www.sabra-shatila.de/img/frau2.jpg
U petak, 17. septembra ujutro, prijatelji su mi saopstili da je Dzemal tu noc, dva sata nakon sto smo mi otisli, ubijen. Sta se desilo?
Moji prijatelji, Mahmud i Dzemal su bili u jednom stanu u Shatili. Kada su culi za masakr, pozurili su na ulicu da pomognu ljudima. Kada je jedna zena sa kcerkon krenula preko ulice koja spaja juzni i sjeverni dio logora, gadjao ih je izraelski snajperista i ranio je kcerku. Djevojcica je krvareci lezala na ulici a majka vristala trazeci pomoc. U jednom momentu je zavladala tisina. Dzemal se dosunjao do djevojcice i krenuo da je skloni sa ulice, medjutim dok je nosio snajperista je ponovo gadjao i ovoga puta pogodio Dzemala. Mahmud i djevojcicina majka su prenijeli Dzemala i malu u bolnicu. Dzemal je podlegao, a djevojcicu su uspjeli spasiti.
Isti dan smo ukopali Dzemala. Nakon toga smo ja i moj prijatelj Fauz napustili logor. Koristili smo svaku sekundu. Trcali smo kada na vidiku ne bi bilo vojnih vozila i oklopnjaka. Kada bi smo ugledali bilo kakvo vozilo, sakrili bi smo se. Kretali smo se po krajevima sporednih ulica izbjegavajuci glavne, osim onda kada je bilo neizbjezno. Napokon, nakon tri sata smo stigli na cilj. Normalno bi smo za ovu streku trebali svega pola sata.
http://www.sabra-shatila.de/img/5.jpg
Bilo nam je jasno da ce Izraelci zauzeti cijeli grad. Sve regularne libanske vojne snage u zapadnom Bejrutu su odlozile njihovo oruzje. Njihova vojna vozila puna oruzja su stajala na ulicama, ali bez posade. Na nasem odredistu, u jednom stanu u Bejrutu, su vec cekali neki nasi prijatelji. To su bili Palestinci i Libanci koji su zivjeli izvan logora.
Ispricali smo im sta smo sve zadnjih dana prezivjeli. Molili smo ih da informisu Svijet o nasoj situaciji. Tu kod njih nismo mogli dugo ostati. U povratku u Sabru i Shatilu sve je bilo mnogo mirnije nego prije. Na ulasku u logor smo sreli prijatelje koji su nas nazvali ludjacima zato sto smo se usudili da izadjemo iz logora. Odjednom, ugledasmo masu svijeta kako trci u nasem pravcu vicuci: “Masakr, masakr! Haddad i Izraelcani ce nas sve pobiti! (Haddad je bio sef juznolibanske vojske koju je osnovao Izrael).
Potrcao sam u suprotnom smjeru. Mislio sam jedino na majku i bracu. Nisam vise cuo sta ljudi govore, jedino su mi majka i braca bili pred ocima, sve dok ih nisam nasao. Smjestio sam ih u stan svoga prijatelja Rijada koji je bio udaljen od ulaza u logor svega 100 metara.
Noc smo proveli na ulici. Nalazili smo se u sjevernom dijelu logora i cekali smrt. Posmatrali smo dugu ulicu u Sabri i cekali... Noc je bila jako mracna i duga..., izgledalo je kao da joj nema kraja. Medjutim, izraelski avioni su uvijek nanovo osvjetljavali okolinu.
http://www.sabra-shatila.de/img/kinder1.jpg
18. septembra prijepodne smo pokusali da se probijemo do juznog dijela logora. Dosli smo do bolnice “Gaza”. Usput nismo nikoga sreli. Nismo usli u bolnicu, jer smo znali da su Izraelci bili unutra, a mozda su se jos uvijek tamo nalazili. Iduci dalje kroz logor poceli smo nailaziti na prve leseve. Bilo ih je sve vise i vise. Iznenada je naletila jedna grupa naoruzanih muskaraca i zavikala na nas. Bili su to Libanci. Nismo se dugo omisljali – pobjegli smo nazad sto smo brze mogli.
Oko 11 sati je dosao bijeli auto iz kojeg je izasao jedan Evropljanin i saopstio nam da je diplomata. Ispricali smo mu sve sto smo culi i vidjeli. To mu je bilo dovoljno da napusti logor.
Par sati nakon toga dosli su mnogi zurnalisti. Polahko smo dolazili sebi.
Krenuli smo zajedno sa zurnalistima obilaziti logor i pokazivati im sve sto se moglo vidjeti. Pokazali smo im leseve od kojih su ubice napravile bombe tako sto su ispod njihovih tijela postavili eksploziv.
Mogli su se vidjeti lesevi preko leseva – lijevo, desno, svugdje. Neke zrtve su ubijene udaranjem sa sjekiristem po glavi. Nekim zrtvama su odrezane noge, ruke i drugi dijelovi tijela. Mnogi su zivi zatrpani pod rusevinama ili u masovnim grobnicama. Ubice su vise puta silovali zene prije nego bi ih ubili. (Souad, zena koja je u Belgiji svjedocila protiv Sharona je pricala o tome). Stanovnici Sabre i Shatile su trazili clanove porodica i poznanike. Smrad leseva je poceo otezavati disanje.
Jedna zena je trazila njenog sina koji se nikada vise nije pojavio. Druga je trazila trudnu sestru, medjutim i ona je vec bila mrtva. Jedna koja je izgubila cijelu familiju je pocela pjevati.
Ove slike upravljaju mojim mislima i postavljaju mnogo pitanja.
Zasto su ovi ljudi pobijeni, iako su bili nenaoruzani? Vjerovali su obecanju i garanciji medjunarodnih organizacija Arafatu da ce nakon povlacenja boraca PLO-a brinuti se za sigurnost palestinskih izbjeglickih logora.
Zasto mi Palestinci moramo uvijek biti oni koji moraju patiti – a cijeli Svijet posmatra i dize glas tek kada se desi masakr?
Na ova pitanja ni oni stariji nisu dobili odgovor. Stariji stanovnici logora su i prije prezivljavali mnoge masakre – kako prije tako i poslije osnivanja drzave Izrael - , kao npr. Deir Yassin ili Kafr Kassem. 1948. godine su dosli kao izbjeglice u Sabru i Shatilu!!!
Na ova pitanja nisu ni izbjeglice u Dzeninu nikada nasli odgovor.
Zlocinci nad Sabrom i Shatilom su jos uvijek na slobodi. Odgovorni za ubistva jos uvijek ubijaju, dok Palestinci vec 20 godina cekaju na pravednu presudu protiv zlocinaca nad stanovnicima Sabre i Shatile
Svjedok masakra u Sabri i Shatili, dipl.-ing. Maher Fakhoury, rodjen 1963, zivi u Njemackoj.
Izvor: Sabra-Shatila.de
Prevela, UmmSulejman
Prvi je put da pisem o tom masakru. Sputavao sam sva ta uzasna sjecanja. Bejrut vise ne posjecujem tako rado, iako sam u njemu proveo svoje djetinjstvo. Moja majka i mnogi prijatelji jos uvijek zive tamo. Kada sam u Bejrutu neizbjezno mi je sjecanje na uzasne dane iz septembra 1982. godine. Sjecanje na masu zrtava koje su hladnokrvno pobjene samo zato sto su Palestinci. Svi mi koji smo prezivjeli taj masakr jos uvijek direktno ili indirektno bolujemo zbog tog dogadjaja. Taj masakr i nakon 20 godina ima uticaja na nas. I nije cudo da nakon toliko godina suze ponovo naviru.
Sabra i Shatila – proslo je 20 godina, vise od pola moga zivota, a desilo se par sedmica nakon mog 19. rodjendana. Za mene je to kao da se jucer desilo. Slike masakra necu nikada moci zaboraviti. Ti dani su uticali na moj buduci zivot.
http://www.sabra-shatila.de/img/1.jpg
U utorak, 14. septembra 1982., ubijen je novoizabrani predsjednik Libana Bashir Al-Gemayel. To je za Palestince u Libanu predstavljalo katastrofu. Mnogi, a medju njima prvenstveno Sharon, tadasnji Ministar odbrane Izraela, su zeljeli odgovornost za ubistvo pripisati Palestincima. Medjunarodne snage sigurnosti koje su bile zaduzene za obezbjedjivanje sigurnosti stanovnicima izbjeglickih logora, su par dana prije samog ubistva napustile Bejrut. Palestinci su se ponovo nasli sami bez icije zastite.
U srijedu, 15. septembra, Sabrom i Shatilom je vladala neka cudna tisina. Stanovnistvo je sjedilo pored radio-aparata i slusalo vijesti. Dan je sporo prolazio, a noc se jako oduzila. Sljedeceg dana, oko 6 sati, izraelski avioni su prekinuli tisinu. Ljudi su stajali na vratima i pored prozora posmatrajuci situaciju, cekajuci neku vijest, svejedno kako losa ona bila. Par sati poslije, izraelska vojska je sa oklopnjacima opkolila Sabru i Shatilu. Niko nije mogao izaci iz okruzenja, a niti uci. Zurnalisti su bili zabavljeni oko ubistva predsjednika Al-Gemayela.
http://www.sabra-shatila.de/img/6.jpg
Prema ugovoru PLO-a i americkog zastupnika Habiba, izraelska vojska nije smjela zauzeti zapadni Bejrut, i ni u kom slucaju palestinske izbjeglicke logore. Medjutim, Izraelci su kao i uvijek za svaki ugovor imali razlog da ga prekrse. Ovoga puta je izraelska vojska zeljela da se “pobrine” o sigurnosti Palestinaca u izbjeglickim logorima.
U cetvrtak, 14. septembra, svima nam je bilo jasno da moramo nesto poduzeti. Nas desetak mladica smo se sastali u Shatili kod prijatelja Dzemala kako bi se posavjetovali povodom situacije.
http://www.sabra-shatila.de/img/4.jpg
Oruzje nismo imali. Prema sporazumu izmedju Habiba i Arafata, svi borci PLO-a su napustili Bejrut. Vecinu stanovnika logora su cinili starci, zene i djeca. Bili smo potpuno sami, nas par mladica koji smo neizvjesno iscekivali. Podijelili smo se u tri ili cetiri grupe. Jedna grupa je imala zadatak da sto prije uspostavi kontakt sa libanskim vojnim snagama. Druga grupa je trebala traziti pristalice. Treca grupa je trebala informisati javnost, a prije svega vdstvo PLO-a o nasoj situaciji. Jedino Dzemal, kod kojeg smo se sastali nije zelio da bilo sta poduzima te nam je rekao da je njemu bilo dovoljno tri mjeseca koja je proveo na frontu kao vozac hitne pomoci. Oko 19 sati smo zavrsili nase savjetovanje.
Kod kuce su cekali moja majka i mladja braca. Majka je bila jako zabrinuta. Ne tako davno smo izgubili oca, a stariji brat je sa PLO-om napustio Bejrut. Stan nam je bio djelomicno unisten. Moj rodjak je pri pokusaju da izadje iz zapadnog Bejruta uhapsen. (Do danas se nikada nije vratio). Nismo imali novca, sto znaci da nismo mogli napustiti logor, cak i da smo htjeli. Druge porodice u logoru zasigurno nisu bile u boljoj situaciji. Ubrzo nakon sto sam stigao kuci, izraelski avioni su poceli bacati svjetlece rakete. Osvjetljavanje je trajalo cijelu noc. S vremena na vrijeme su poceli dolaziti ljudi koji su pricali da se u Shatili desio masakr, medjutim niko nije bio siguran u ispravnost ove informacije.
http://www.sabra-shatila.de/img/frau2.jpg
U petak, 17. septembra ujutro, prijatelji su mi saopstili da je Dzemal tu noc, dva sata nakon sto smo mi otisli, ubijen. Sta se desilo?
Moji prijatelji, Mahmud i Dzemal su bili u jednom stanu u Shatili. Kada su culi za masakr, pozurili su na ulicu da pomognu ljudima. Kada je jedna zena sa kcerkon krenula preko ulice koja spaja juzni i sjeverni dio logora, gadjao ih je izraelski snajperista i ranio je kcerku. Djevojcica je krvareci lezala na ulici a majka vristala trazeci pomoc. U jednom momentu je zavladala tisina. Dzemal se dosunjao do djevojcice i krenuo da je skloni sa ulice, medjutim dok je nosio snajperista je ponovo gadjao i ovoga puta pogodio Dzemala. Mahmud i djevojcicina majka su prenijeli Dzemala i malu u bolnicu. Dzemal je podlegao, a djevojcicu su uspjeli spasiti.
Isti dan smo ukopali Dzemala. Nakon toga smo ja i moj prijatelj Fauz napustili logor. Koristili smo svaku sekundu. Trcali smo kada na vidiku ne bi bilo vojnih vozila i oklopnjaka. Kada bi smo ugledali bilo kakvo vozilo, sakrili bi smo se. Kretali smo se po krajevima sporednih ulica izbjegavajuci glavne, osim onda kada je bilo neizbjezno. Napokon, nakon tri sata smo stigli na cilj. Normalno bi smo za ovu streku trebali svega pola sata.
http://www.sabra-shatila.de/img/5.jpg
Bilo nam je jasno da ce Izraelci zauzeti cijeli grad. Sve regularne libanske vojne snage u zapadnom Bejrutu su odlozile njihovo oruzje. Njihova vojna vozila puna oruzja su stajala na ulicama, ali bez posade. Na nasem odredistu, u jednom stanu u Bejrutu, su vec cekali neki nasi prijatelji. To su bili Palestinci i Libanci koji su zivjeli izvan logora.
Ispricali smo im sta smo sve zadnjih dana prezivjeli. Molili smo ih da informisu Svijet o nasoj situaciji. Tu kod njih nismo mogli dugo ostati. U povratku u Sabru i Shatilu sve je bilo mnogo mirnije nego prije. Na ulasku u logor smo sreli prijatelje koji su nas nazvali ludjacima zato sto smo se usudili da izadjemo iz logora. Odjednom, ugledasmo masu svijeta kako trci u nasem pravcu vicuci: “Masakr, masakr! Haddad i Izraelcani ce nas sve pobiti! (Haddad je bio sef juznolibanske vojske koju je osnovao Izrael).
Potrcao sam u suprotnom smjeru. Mislio sam jedino na majku i bracu. Nisam vise cuo sta ljudi govore, jedino su mi majka i braca bili pred ocima, sve dok ih nisam nasao. Smjestio sam ih u stan svoga prijatelja Rijada koji je bio udaljen od ulaza u logor svega 100 metara.
Noc smo proveli na ulici. Nalazili smo se u sjevernom dijelu logora i cekali smrt. Posmatrali smo dugu ulicu u Sabri i cekali... Noc je bila jako mracna i duga..., izgledalo je kao da joj nema kraja. Medjutim, izraelski avioni su uvijek nanovo osvjetljavali okolinu.
http://www.sabra-shatila.de/img/kinder1.jpg
18. septembra prijepodne smo pokusali da se probijemo do juznog dijela logora. Dosli smo do bolnice “Gaza”. Usput nismo nikoga sreli. Nismo usli u bolnicu, jer smo znali da su Izraelci bili unutra, a mozda su se jos uvijek tamo nalazili. Iduci dalje kroz logor poceli smo nailaziti na prve leseve. Bilo ih je sve vise i vise. Iznenada je naletila jedna grupa naoruzanih muskaraca i zavikala na nas. Bili su to Libanci. Nismo se dugo omisljali – pobjegli smo nazad sto smo brze mogli.
Oko 11 sati je dosao bijeli auto iz kojeg je izasao jedan Evropljanin i saopstio nam da je diplomata. Ispricali smo mu sve sto smo culi i vidjeli. To mu je bilo dovoljno da napusti logor.
Par sati nakon toga dosli su mnogi zurnalisti. Polahko smo dolazili sebi.
Krenuli smo zajedno sa zurnalistima obilaziti logor i pokazivati im sve sto se moglo vidjeti. Pokazali smo im leseve od kojih su ubice napravile bombe tako sto su ispod njihovih tijela postavili eksploziv.
Mogli su se vidjeti lesevi preko leseva – lijevo, desno, svugdje. Neke zrtve su ubijene udaranjem sa sjekiristem po glavi. Nekim zrtvama su odrezane noge, ruke i drugi dijelovi tijela. Mnogi su zivi zatrpani pod rusevinama ili u masovnim grobnicama. Ubice su vise puta silovali zene prije nego bi ih ubili. (Souad, zena koja je u Belgiji svjedocila protiv Sharona je pricala o tome). Stanovnici Sabre i Shatile su trazili clanove porodica i poznanike. Smrad leseva je poceo otezavati disanje.
Jedna zena je trazila njenog sina koji se nikada vise nije pojavio. Druga je trazila trudnu sestru, medjutim i ona je vec bila mrtva. Jedna koja je izgubila cijelu familiju je pocela pjevati.
Ove slike upravljaju mojim mislima i postavljaju mnogo pitanja.
Zasto su ovi ljudi pobijeni, iako su bili nenaoruzani? Vjerovali su obecanju i garanciji medjunarodnih organizacija Arafatu da ce nakon povlacenja boraca PLO-a brinuti se za sigurnost palestinskih izbjeglickih logora.
Zasto mi Palestinci moramo uvijek biti oni koji moraju patiti – a cijeli Svijet posmatra i dize glas tek kada se desi masakr?
Na ova pitanja ni oni stariji nisu dobili odgovor. Stariji stanovnici logora su i prije prezivljavali mnoge masakre – kako prije tako i poslije osnivanja drzave Izrael - , kao npr. Deir Yassin ili Kafr Kassem. 1948. godine su dosli kao izbjeglice u Sabru i Shatilu!!!
Na ova pitanja nisu ni izbjeglice u Dzeninu nikada nasli odgovor.
Zlocinci nad Sabrom i Shatilom su jos uvijek na slobodi. Odgovorni za ubistva jos uvijek ubijaju, dok Palestinci vec 20 godina cekaju na pravednu presudu protiv zlocinaca nad stanovnicima Sabre i Shatile
Svjedok masakra u Sabri i Shatili, dipl.-ing. Maher Fakhoury, rodjen 1963, zivi u Njemackoj.
Izvor: Sabra-Shatila.de
Prevela, UmmSulejman
