#1 Bosanski vs. bosnjacki vs. srpskohrvatski jezik
Posted: 22/10/2008 15:39
Sta je to bosanski jezik?
Koliko se radi na standardiziranju bosanskog jezika?
Ovo su dva kljucna pitanja za svaki jezik jednog ili vise naroda. Kod nas se ne moze dati odgovor, jer se jezik ne razvija prirodnim, nego politickim putem.
Cinjenica da je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik u standadrni jezik usvojio novostokavsku varijantu narjecja dovoljno govori o rasprostanjenosti ovog tipa na prostorima bivse drzave. Da su bosanski/hrvatski/srpski identicni jezici svjedoce i sama ova narjecja, koja se isticu i u Srbiji i u Bosni i u Hrvatskoj.
Da su ove dzave kroz povijest tezile ka licnom identitetu svog jezika, mozda vise zbog situacije i udaljenosti u kojima su se nalazili, svjedoci i sama povijest ovih drzava.
Ovo je za ove tri drzave vise politicko pitanje, nego dio lingvistike, kojom se separatisticke politike sluze, tu naravno ne mislim samo na Hrvatsku i Srbiju, nego i BiH. Na kraju je za svaku od ovih drzava bitna vrijednost njihovog jezika u smislu: "koji je od kojeg nastao - koji lingvista je bio Srbin, a koji Hrvat - gdje su Bosnjaci u tom svemu -...". Na kraju se sve svodi na logicno pitanje identiteta tj. dokazivanja razlicitosti, a u najpovoljniju ruku za ovakvu vrstu lingvista i razlicit identitet samih naroda. No dovoditi u pitanje porijeklo ovih jezika, koji ustvari po svakoj logici cine samo jednu cjelinu nekadasnjeg srpskohrvatskog. Sasvim je jasno da se kod Slovenaca i Makedonaca radi o srodnim jezicima, ali ne o istom korijenu. Mi ne zelimo pricati o zajednickim osobinama, mi se sluzimo razlicitosti!
No da se radi o jednom narodu u razlicitim kulturnim i duhovnim obicajima nije jos nikome pronmaklo. To je i *jedini* i najtezi razlog ovih separatistickih naroda i njihovih drzava. Radi se o narodu, koji se ne okrece sebi, nego onoj idelogiji nametnutoj od strane velikih imperija. Dok se Srbija, navodno ,ka EU krece, na drugoj strani se mnogi krecu ka ruskom istoku i velikom pravoslavnom prijatelju grckom uzoru, Boanci, koji su nazalost u manjini se okrecu svojim navikama, koje su se razvile kroz cijelu historiju BiH, i njih bi mogao nazvati noramlnim, dok se Bosnjaci isto tako kao i Srbi okrecu istocnim muslimanskim drzavama s kojima mnogi gaje osjecaj pripadnosti. Hrvati na drugoj strani imaju malo bolju poziciju i blizinu EU. To je jedan od najbitnijih razloga razvijenosti njihovog jezika. No ako se vratimo u prostlost vidjecemo o kakvoj liguistickoj politici se ovdje radi. Cisti hrvatski jezik, proklamiran jos u NDH, dozivio je svoj vrhunac tek poslije 1992.
Bosanski jezik Hrvatska i Srbija priznaje samo pod terminom "bosnjacki" dok sama definicija ovog jezika govori da se radi prvenstveno o jeziku Bosnjaka i svih onih, koji ga osjecaju svojim. No u praksi je to naravno sasvim drugacije. Ovim jezikom prica sigurno vise od 80% stanovnistva BiH.
Problem same definicije se nalazi i kod samih Bosnjaka, koji su ga i pokrenuli. Na pitanje Bosnjaka, koji jezik pricaju, u razdoblju poslije 18. stoljeca oni bi uvijek odgovarali "bosanskim" kao sto bi radije rekli "Bosanac", nego "Bosnjak" za svoj identitet.
S obzirom da u BiH postoje razliciti dijalekti, a ne razliciti jezici nije logicno sluziti se jezicima susjednih drzava.
No iz ovako izfrustriranih zakljucaka ne moze se izvesti nista pametno, ili ipak moze, no rjesavanjem ovog problema se ne bave lingvisti, nego politicari.
Dobro poznato je da nauka kod nas nema skoro pa nikakvog znacaja.
Hrvatski i srpski lingvisti bosanskom jeziku cesto prepisuju turcizme kao ono sto ga cini razlicitim od tzv. srpskog knjizevnog i hrvatskog knjizevnog jezika.
Radi se o rijecima, koji su vremenom postali dio svakodnevne upotrebe domaceg stanovnistva, bilo muslimanskog, katolickog ili pravoslavnog.
Eh sada, ovdje vec pocinjemo ulaziti u sam korijen problema, a to je nacionalizam, i na drugoj strani, mozda na prvi pogled nevazna, ali na drugi odlucujuca religijska opredjeljenost glavna tri naroda Bosne i Hercegovine.
Bosanski Srbi i Hrvati po pisanju njihove knjizevnosti, koja dolazi iz Zagreba i Beograda, mozda cak i od njih samih, onih koji zavrsavaju fakultete u susjednim drzavama, nikada se nisu koristili turcizmima. Radi se o ideologijama cistoce jezika, koje su pocele da se razvijaju poslije drugog svjetskog rata.
Posto ni jedni ni drugi nemaju dovoljno argumenata o razlikama svog od bosanskog jezika, najcesce se samo navedu turcizmi, koji su jako rijetki u poredjenju sa ostatkom balkana, pa cak i Srbije. Glavne razlike su kao sto sam naveo u narjecju, a germanizmi ili turcizmi nisu ni u kakvu ruku bitni ili kljucni faktori bilo kojeg jezika.
No ovakva argumentacija ponekad i nije cudna, jer i sami Bosnjaci, pogotovo oni iz ruralnih sredina ne znaju ni sami sta usvari cini njihovu kulturu tj. duhovni i kulturni zivot. U jednoj normalnoj BiH, koja je u mnogim periodima proslosti i postojala, cinila ju je razlicitost religija, osjecaj povezanosti naroda -> i samim tim njihova zajednicka kultura, koja se cesto navodi kao razlicita kultura, no kada pricamo o kulturi u cjelini, onda mora da nam bude pri svjesti da se ovdje radi o jednoj kulturi. Kada idete u teatar i gledate neku dramu, ona je najcesce vezana i za Josipa, i za Mirzu i ostale.
Ne mozemo mi izmisljati price, na kraju ce nas sve price odvesti zajedno, ali se mrzimo, tako da ce mo tesko doci zajedno, no koliko god se pretvarali da se radi o razlicitoj kulturi, toliko god ce mo kroz knjige, kroz filmove itekako osjetiti duboku ukorijenjenost povezanosti bosanskih muslimana, katolika i pravoslavaca, koji se eto po religiji razlikuju, samim tim i u mnogim navikama i obicajama, ali koji su barem nekada cinili jednu kulturu kao cjelinu Bosne i Hercegovine i dozvolili sebi da ih osobe, koje su najvecim djelom odrasle u tzv. cistim prostorima BiH, i dugo vremena gajili ideje separatizma, da bi ih onda u ratu i pokazale.
Ja mislim da je u citavoj ovoj prici najbitnija istina.
Bosanski jezik je po svom karakteru bio i ostao jezik Bosanaca, mozda nekada i stranaca, no dok se ne rijese unutarnji problemi, ne znam kako da se govori o strancima.
Ideja i pouka prvog udjbenika bosanskog jezika je jasna: "standardizirati jezik, kao i svaka normalna civilizovana nacija".
Na kraju, nazalost, nista ne bi od toga. Onoga cega smo se najvise bojali, to se i desilo. Hrvati svoje, Srbi svoje, Bosnjaci svoje.
Termin "bosanski jezik", koji ni u kom slucaju nije samo bosnjacki, nego jezik svih Bosanaca, dolazi u konflikt sa terminom "bosnjacki", koji ne samo da odgovara mnogim Hrvatima i Srbima, nego i mnogim ultranacionalistickim Bosnjacima.
Ovdje vidim jedan problem, koji negira bosanski identitet, bas ono sto je bio i cilj same podjele BiH.
Mislim da bosanski jezik ni u kom slucaju ne smije da ide u tzv. bosnjackom pravcu, a to bi bio maHrama i uvodjenje nekih autenticnih starobosnjackih stvari, koje ni savremeni njemacki jezik ne uvodi, jer su besmisleni. Uvodjenje stvari iz proslosti su besmislene, kao i same nacije iz proslosti. U nasem slucaju "Bosnjaci". Jasno je da se ovdje radi o etnickoj podjeljenosti, ali ko bi rekao da ce ova tri etnicka termina u potpunosti zamjenuti termine Bosanac, bosanski... mnogi Bosnjaci su se nakon rata poceli koristiti pretjeranim turcizmima, kojima mozda vise od polovine ne znaju ni pravo znacnje.
Cesto se moze cuti kako oni te rjeci prisvajaju kao okvir Bosne, tj. poitovjecuju sa Islamom i svom identitetu, koji se ja se nadam nikada nikada nije bazirao na populaziranju muslimanskog Istoka. Ovo se kod Bosnjaka i dan danas primjeti, odvajanje od tzv. srpskohrvatskog i kretanje prema alternativi, a nalaze je u povecanim islamskim ili turskim izrazima, koji po njihovom misljenju govore sve o njihovom duhovnom i kulturnom identitetu, a ja bi rekao vise ideoloskom identitetu. Kod Bosnjaka se ovaj proces kretao polako, danas je dobro izrazen... Zbog neznanja mnogih i zbog zbunjenosti s kim da se poistovjecuje, na kraju se ide na religiju, politika to naravno maksimalno koristi, a Musatafa ef. Ceric se nato samo nasmjesi.
Bosnjaci nemaju razloga da se brinu, ali Bosanci imaju itekako. Ovo dokazuje i cinjenica pisanja jednog naseg autora udzbenika cetvrtog gimnazije srednje skole iz bosanskog jezika u kojem se o Bibliji i Judizmu prica kao historijskim vrijednostima, a Islamu kao vjeru u koju nema nikakve sumnje, znaci ne po historijskom aspektu, kako to cini svaka normalna civilizacija, koja ostavlja prostora za kritiku i sumnju. No nasao se neki nas Bosnjo, koji ovdje vise pise o svojim uvjerenjima, nego o historijskim dogadjajima.
Od kulture, koju gore navodim kao zajednistvo nece ostali nista.
Gdje vodi ova separazacija? Ja mislim u propast, u rat, ili vjekovne konflikte, nikako prema dobrom ili naprednom svijetu.
Ne zelim zivjeti u svojoj drzavi, u kojoj uskoro necu pricati ni svoj MODERNI standardni bosanski jezik, koji se razvija, i koji ne nastavlja na zakljucke nekih Bosnjaka iz 18.vijeka!
Ja ovdje vidim tri smjera, ni jedan ne vodi ka bosanskom jeziku, niti ka BiH. Na kraju krajeva, BiH je i na papiru i u realnosti podjeljena. Podpisi njene podjele uneseni su davno u crnu knjigu smrti BiH.
Zbunjenost naoda
Kako razgraniciti religiju, drzavu, identitet u BiH. Nikako! Psotoje samo termini, kojima se sluzimo, u praksi je to nemoguce.
No ako udjemo dublje u razmisljanja samog obicnog naroda, koji kroz svoje oci, oci koje su nas dovele do rata, vidi sasvim nesto drugo.
Ja bih kao glavnog krivca religiju, onu koja bi u pozitivnom smislu trebala da doprinese obogacivanju kulture, za nas je znacila podjeljenost.
Tu podjeljenost su mnogi osjetili na vlastitoj kozi.
IZVOR-> BH DANI:
[...]
Prof. dr. Werner Lehfeldt, slavistika, Göttingen, Njemacka: Za mene je nesumnjivo da postoji bosanski jezik. To proizlazi iz moga uvjerenja da svaki narod ima pravo obiljezavati jezik kojim se sluzi onako kako on drzi ispravnim. Smatram potpuno razumljivim da osobito muslimanski stanovnici Bosne i Hercegovine nisu vise spremni upotrebljavati za svoj jezik naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski", jer u tom nazivu oni sami bivaju istovremeno negirani, iako dijalektalnu osnovicu zajednickoga jezika stokavaca, za kojim je tezio Vuk Karadzic, treba traziti upravo u Hercegovini. Naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski" za jezik muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, Bosnjaka dakle, danas je utoliko nepodobniji ukoliko se u Hrvatskoj odnosno Srbiji upotrebljavani standardni jezici sve vise udaljuju od bivsega "srpskohrvatskog" odnosno "hrvatskosrpskog" jezika. Sto se tice definicije bosanskoga jezika, drzim se stava Senahida Halilovica u Pravopisu bosanskoga jezika (Sarajevo 1996, str. 6). Prema njemu je bosanski jezik materinski jezik Bosnjaka i drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i onih koji zive izvan ove zemlje ako oni prihvataju bosanski jezik kao svoj jezik. Bitno je, i ja to veoma pozdravljam, da Bosnjaci ne zahtijevaju da bosanski jezik postane iskljucivo njihovom "svojinom" nego da namjeravaju govoriti i pisati jezikom zajednickim svim ostalim narodima njihove zemlje. Da li i koliko ce se ova zelja moci ispuniti zavisi u prvom redu od toga jesu li Srbi i Hrvati u BiH spremni prihvatiti ovu "ponudu" i, dalje, od toga kako ce izgledati norma i uzus bosanskoga jezika. Ja zato mislim da bi forsirano "bosnjakiziranje" bosanskoga jezika pridonijelo otudjivanju Srba i Hrvata u BiH od ovoga jezika tako da bi Bosnjaci tada ostali sami s bosanskim jezikom. Tesko je nekomu ko ne zivi u zemlji korektno ocijeniti sadasnju jezicnu situaciju u BiH. Moje predstave o tome zasnivaju se iskljucivo na lektiri bosanskih novina i casopisa koji se mogu kupiti u Njemackoj. Time je obuhvacena samo jedna oblast primjene jezika - druge oblasti ostale su mi nepristupacnima. U svakom slucaju, cine mi se vaznim sljedeca zapazanja: U brojevima novina i casopisa iz BiH, koje sam do sada analizirao - Ljiljan, Oslobodjnje, Dani - nisam mogao ustanoviti tragove forsiranoga "bosnjakiziranja", osobito nikakve forsirane primjene tzv. turcizama. Fonem h se u njima takodjer ne upotrebljava ni svuda niti konsekventno tamo gdje bi mu prema kodificiranoj normi bilo mjesto. Cak je i Alija Izetbegovic upotrijebio u jednom intervjuu lako umjesto lahko i sl. Osim toga, primijetio sam da naporednost "srbizama" i "kroatizama" u jeziku novina, poznata iz vremena prije 1990. god., i dalje zivi, iako se pojedinacni clanci u ovome veoma razlikuju. Ovi zakljucci bi se jos morali provjeriti obimnim istrazivanjima. Cini mi se, dakle, da se u jezicnoj supstanci do sada malo sto izmijenilo. Bosanski jezik je znatno manje "bosnjakiziran" no sto je hrvatski jezik "kroatiziran" i srpski jezik "srbiziran". Izgleda, ipak, da ce bosanski jezik tokom vremena dobiti samostalnu, nezamjenljivu fizionomiju i to jednostavno zbog toga sto se hrvatski i srpski jezik sve vise od njega udaljuju. Nastala je neobicna situacija: oba naroda, koja su "srpskohrvatskome" jeziku dala svoje ime, ne zele vise imati posla s tim nevoljenim djetetom i prepustaju ga jednom trecem narodu o cijem imenu se nikako nije vodilo racuna pri nazivanju jezika do raspada Jugoslavije.
[...]
Koliko se radi na standardiziranju bosanskog jezika?
Ovo su dva kljucna pitanja za svaki jezik jednog ili vise naroda. Kod nas se ne moze dati odgovor, jer se jezik ne razvija prirodnim, nego politickim putem.
Cinjenica da je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik u standadrni jezik usvojio novostokavsku varijantu narjecja dovoljno govori o rasprostanjenosti ovog tipa na prostorima bivse drzave. Da su bosanski/hrvatski/srpski identicni jezici svjedoce i sama ova narjecja, koja se isticu i u Srbiji i u Bosni i u Hrvatskoj.
Da su ove dzave kroz povijest tezile ka licnom identitetu svog jezika, mozda vise zbog situacije i udaljenosti u kojima su se nalazili, svjedoci i sama povijest ovih drzava.
Ovo je za ove tri drzave vise politicko pitanje, nego dio lingvistike, kojom se separatisticke politike sluze, tu naravno ne mislim samo na Hrvatsku i Srbiju, nego i BiH. Na kraju je za svaku od ovih drzava bitna vrijednost njihovog jezika u smislu: "koji je od kojeg nastao - koji lingvista je bio Srbin, a koji Hrvat - gdje su Bosnjaci u tom svemu -...". Na kraju se sve svodi na logicno pitanje identiteta tj. dokazivanja razlicitosti, a u najpovoljniju ruku za ovakvu vrstu lingvista i razlicit identitet samih naroda. No dovoditi u pitanje porijeklo ovih jezika, koji ustvari po svakoj logici cine samo jednu cjelinu nekadasnjeg srpskohrvatskog. Sasvim je jasno da se kod Slovenaca i Makedonaca radi o srodnim jezicima, ali ne o istom korijenu. Mi ne zelimo pricati o zajednickim osobinama, mi se sluzimo razlicitosti!
No da se radi o jednom narodu u razlicitim kulturnim i duhovnim obicajima nije jos nikome pronmaklo. To je i *jedini* i najtezi razlog ovih separatistickih naroda i njihovih drzava. Radi se o narodu, koji se ne okrece sebi, nego onoj idelogiji nametnutoj od strane velikih imperija. Dok se Srbija, navodno ,ka EU krece, na drugoj strani se mnogi krecu ka ruskom istoku i velikom pravoslavnom prijatelju grckom uzoru, Boanci, koji su nazalost u manjini se okrecu svojim navikama, koje su se razvile kroz cijelu historiju BiH, i njih bi mogao nazvati noramlnim, dok se Bosnjaci isto tako kao i Srbi okrecu istocnim muslimanskim drzavama s kojima mnogi gaje osjecaj pripadnosti. Hrvati na drugoj strani imaju malo bolju poziciju i blizinu EU. To je jedan od najbitnijih razloga razvijenosti njihovog jezika. No ako se vratimo u prostlost vidjecemo o kakvoj liguistickoj politici se ovdje radi. Cisti hrvatski jezik, proklamiran jos u NDH, dozivio je svoj vrhunac tek poslije 1992.
Bosanski jezik Hrvatska i Srbija priznaje samo pod terminom "bosnjacki" dok sama definicija ovog jezika govori da se radi prvenstveno o jeziku Bosnjaka i svih onih, koji ga osjecaju svojim. No u praksi je to naravno sasvim drugacije. Ovim jezikom prica sigurno vise od 80% stanovnistva BiH.
Problem same definicije se nalazi i kod samih Bosnjaka, koji su ga i pokrenuli. Na pitanje Bosnjaka, koji jezik pricaju, u razdoblju poslije 18. stoljeca oni bi uvijek odgovarali "bosanskim" kao sto bi radije rekli "Bosanac", nego "Bosnjak" za svoj identitet.
S obzirom da u BiH postoje razliciti dijalekti, a ne razliciti jezici nije logicno sluziti se jezicima susjednih drzava.
No iz ovako izfrustriranih zakljucaka ne moze se izvesti nista pametno, ili ipak moze, no rjesavanjem ovog problema se ne bave lingvisti, nego politicari.
Dobro poznato je da nauka kod nas nema skoro pa nikakvog znacaja.
Hrvatski i srpski lingvisti bosanskom jeziku cesto prepisuju turcizme kao ono sto ga cini razlicitim od tzv. srpskog knjizevnog i hrvatskog knjizevnog jezika.
Radi se o rijecima, koji su vremenom postali dio svakodnevne upotrebe domaceg stanovnistva, bilo muslimanskog, katolickog ili pravoslavnog.
Eh sada, ovdje vec pocinjemo ulaziti u sam korijen problema, a to je nacionalizam, i na drugoj strani, mozda na prvi pogled nevazna, ali na drugi odlucujuca religijska opredjeljenost glavna tri naroda Bosne i Hercegovine.
Bosanski Srbi i Hrvati po pisanju njihove knjizevnosti, koja dolazi iz Zagreba i Beograda, mozda cak i od njih samih, onih koji zavrsavaju fakultete u susjednim drzavama, nikada se nisu koristili turcizmima. Radi se o ideologijama cistoce jezika, koje su pocele da se razvijaju poslije drugog svjetskog rata.
Posto ni jedni ni drugi nemaju dovoljno argumenata o razlikama svog od bosanskog jezika, najcesce se samo navedu turcizmi, koji su jako rijetki u poredjenju sa ostatkom balkana, pa cak i Srbije. Glavne razlike su kao sto sam naveo u narjecju, a germanizmi ili turcizmi nisu ni u kakvu ruku bitni ili kljucni faktori bilo kojeg jezika.
No ovakva argumentacija ponekad i nije cudna, jer i sami Bosnjaci, pogotovo oni iz ruralnih sredina ne znaju ni sami sta usvari cini njihovu kulturu tj. duhovni i kulturni zivot. U jednoj normalnoj BiH, koja je u mnogim periodima proslosti i postojala, cinila ju je razlicitost religija, osjecaj povezanosti naroda -> i samim tim njihova zajednicka kultura, koja se cesto navodi kao razlicita kultura, no kada pricamo o kulturi u cjelini, onda mora da nam bude pri svjesti da se ovdje radi o jednoj kulturi. Kada idete u teatar i gledate neku dramu, ona je najcesce vezana i za Josipa, i za Mirzu i ostale.
Ne mozemo mi izmisljati price, na kraju ce nas sve price odvesti zajedno, ali se mrzimo, tako da ce mo tesko doci zajedno, no koliko god se pretvarali da se radi o razlicitoj kulturi, toliko god ce mo kroz knjige, kroz filmove itekako osjetiti duboku ukorijenjenost povezanosti bosanskih muslimana, katolika i pravoslavaca, koji se eto po religiji razlikuju, samim tim i u mnogim navikama i obicajama, ali koji su barem nekada cinili jednu kulturu kao cjelinu Bosne i Hercegovine i dozvolili sebi da ih osobe, koje su najvecim djelom odrasle u tzv. cistim prostorima BiH, i dugo vremena gajili ideje separatizma, da bi ih onda u ratu i pokazale.
Ja mislim da je u citavoj ovoj prici najbitnija istina.
Bosanski jezik je po svom karakteru bio i ostao jezik Bosanaca, mozda nekada i stranaca, no dok se ne rijese unutarnji problemi, ne znam kako da se govori o strancima.
Ideja i pouka prvog udjbenika bosanskog jezika je jasna: "standardizirati jezik, kao i svaka normalna civilizovana nacija".
Na kraju, nazalost, nista ne bi od toga. Onoga cega smo se najvise bojali, to se i desilo. Hrvati svoje, Srbi svoje, Bosnjaci svoje.
Termin "bosanski jezik", koji ni u kom slucaju nije samo bosnjacki, nego jezik svih Bosanaca, dolazi u konflikt sa terminom "bosnjacki", koji ne samo da odgovara mnogim Hrvatima i Srbima, nego i mnogim ultranacionalistickim Bosnjacima.
Ovdje vidim jedan problem, koji negira bosanski identitet, bas ono sto je bio i cilj same podjele BiH.
Mislim da bosanski jezik ni u kom slucaju ne smije da ide u tzv. bosnjackom pravcu, a to bi bio maHrama i uvodjenje nekih autenticnih starobosnjackih stvari, koje ni savremeni njemacki jezik ne uvodi, jer su besmisleni. Uvodjenje stvari iz proslosti su besmislene, kao i same nacije iz proslosti. U nasem slucaju "Bosnjaci". Jasno je da se ovdje radi o etnickoj podjeljenosti, ali ko bi rekao da ce ova tri etnicka termina u potpunosti zamjenuti termine Bosanac, bosanski... mnogi Bosnjaci su se nakon rata poceli koristiti pretjeranim turcizmima, kojima mozda vise od polovine ne znaju ni pravo znacnje.
Cesto se moze cuti kako oni te rjeci prisvajaju kao okvir Bosne, tj. poitovjecuju sa Islamom i svom identitetu, koji se ja se nadam nikada nikada nije bazirao na populaziranju muslimanskog Istoka. Ovo se kod Bosnjaka i dan danas primjeti, odvajanje od tzv. srpskohrvatskog i kretanje prema alternativi, a nalaze je u povecanim islamskim ili turskim izrazima, koji po njihovom misljenju govore sve o njihovom duhovnom i kulturnom identitetu, a ja bi rekao vise ideoloskom identitetu. Kod Bosnjaka se ovaj proces kretao polako, danas je dobro izrazen... Zbog neznanja mnogih i zbog zbunjenosti s kim da se poistovjecuje, na kraju se ide na religiju, politika to naravno maksimalno koristi, a Musatafa ef. Ceric se nato samo nasmjesi.
Bosnjaci nemaju razloga da se brinu, ali Bosanci imaju itekako. Ovo dokazuje i cinjenica pisanja jednog naseg autora udzbenika cetvrtog gimnazije srednje skole iz bosanskog jezika u kojem se o Bibliji i Judizmu prica kao historijskim vrijednostima, a Islamu kao vjeru u koju nema nikakve sumnje, znaci ne po historijskom aspektu, kako to cini svaka normalna civilizacija, koja ostavlja prostora za kritiku i sumnju. No nasao se neki nas Bosnjo, koji ovdje vise pise o svojim uvjerenjima, nego o historijskim dogadjajima.
Od kulture, koju gore navodim kao zajednistvo nece ostali nista.
Gdje vodi ova separazacija? Ja mislim u propast, u rat, ili vjekovne konflikte, nikako prema dobrom ili naprednom svijetu.
Ne zelim zivjeti u svojoj drzavi, u kojoj uskoro necu pricati ni svoj MODERNI standardni bosanski jezik, koji se razvija, i koji ne nastavlja na zakljucke nekih Bosnjaka iz 18.vijeka!
Ja ovdje vidim tri smjera, ni jedan ne vodi ka bosanskom jeziku, niti ka BiH. Na kraju krajeva, BiH je i na papiru i u realnosti podjeljena. Podpisi njene podjele uneseni su davno u crnu knjigu smrti BiH.
Zbunjenost naoda
Kako razgraniciti religiju, drzavu, identitet u BiH. Nikako! Psotoje samo termini, kojima se sluzimo, u praksi je to nemoguce.
No ako udjemo dublje u razmisljanja samog obicnog naroda, koji kroz svoje oci, oci koje su nas dovele do rata, vidi sasvim nesto drugo.
Ja bih kao glavnog krivca religiju, onu koja bi u pozitivnom smislu trebala da doprinese obogacivanju kulture, za nas je znacila podjeljenost.
Tu podjeljenost su mnogi osjetili na vlastitoj kozi.
IZVOR-> BH DANI:
[...]
Prof. dr. Werner Lehfeldt, slavistika, Göttingen, Njemacka: Za mene je nesumnjivo da postoji bosanski jezik. To proizlazi iz moga uvjerenja da svaki narod ima pravo obiljezavati jezik kojim se sluzi onako kako on drzi ispravnim. Smatram potpuno razumljivim da osobito muslimanski stanovnici Bosne i Hercegovine nisu vise spremni upotrebljavati za svoj jezik naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski", jer u tom nazivu oni sami bivaju istovremeno negirani, iako dijalektalnu osnovicu zajednickoga jezika stokavaca, za kojim je tezio Vuk Karadzic, treba traziti upravo u Hercegovini. Naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski" za jezik muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, Bosnjaka dakle, danas je utoliko nepodobniji ukoliko se u Hrvatskoj odnosno Srbiji upotrebljavani standardni jezici sve vise udaljuju od bivsega "srpskohrvatskog" odnosno "hrvatskosrpskog" jezika. Sto se tice definicije bosanskoga jezika, drzim se stava Senahida Halilovica u Pravopisu bosanskoga jezika (Sarajevo 1996, str. 6). Prema njemu je bosanski jezik materinski jezik Bosnjaka i drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i onih koji zive izvan ove zemlje ako oni prihvataju bosanski jezik kao svoj jezik. Bitno je, i ja to veoma pozdravljam, da Bosnjaci ne zahtijevaju da bosanski jezik postane iskljucivo njihovom "svojinom" nego da namjeravaju govoriti i pisati jezikom zajednickim svim ostalim narodima njihove zemlje. Da li i koliko ce se ova zelja moci ispuniti zavisi u prvom redu od toga jesu li Srbi i Hrvati u BiH spremni prihvatiti ovu "ponudu" i, dalje, od toga kako ce izgledati norma i uzus bosanskoga jezika. Ja zato mislim da bi forsirano "bosnjakiziranje" bosanskoga jezika pridonijelo otudjivanju Srba i Hrvata u BiH od ovoga jezika tako da bi Bosnjaci tada ostali sami s bosanskim jezikom. Tesko je nekomu ko ne zivi u zemlji korektno ocijeniti sadasnju jezicnu situaciju u BiH. Moje predstave o tome zasnivaju se iskljucivo na lektiri bosanskih novina i casopisa koji se mogu kupiti u Njemackoj. Time je obuhvacena samo jedna oblast primjene jezika - druge oblasti ostale su mi nepristupacnima. U svakom slucaju, cine mi se vaznim sljedeca zapazanja: U brojevima novina i casopisa iz BiH, koje sam do sada analizirao - Ljiljan, Oslobodjnje, Dani - nisam mogao ustanoviti tragove forsiranoga "bosnjakiziranja", osobito nikakve forsirane primjene tzv. turcizama. Fonem h se u njima takodjer ne upotrebljava ni svuda niti konsekventno tamo gdje bi mu prema kodificiranoj normi bilo mjesto. Cak je i Alija Izetbegovic upotrijebio u jednom intervjuu lako umjesto lahko i sl. Osim toga, primijetio sam da naporednost "srbizama" i "kroatizama" u jeziku novina, poznata iz vremena prije 1990. god., i dalje zivi, iako se pojedinacni clanci u ovome veoma razlikuju. Ovi zakljucci bi se jos morali provjeriti obimnim istrazivanjima. Cini mi se, dakle, da se u jezicnoj supstanci do sada malo sto izmijenilo. Bosanski jezik je znatno manje "bosnjakiziran" no sto je hrvatski jezik "kroatiziran" i srpski jezik "srbiziran". Izgleda, ipak, da ce bosanski jezik tokom vremena dobiti samostalnu, nezamjenljivu fizionomiju i to jednostavno zbog toga sto se hrvatski i srpski jezik sve vise od njega udaljuju. Nastala je neobicna situacija: oba naroda, koja su "srpskohrvatskome" jeziku dala svoje ime, ne zele vise imati posla s tim nevoljenim djetetom i prepustaju ga jednom trecem narodu o cijem imenu se nikako nije vodilo racuna pri nazivanju jezika do raspada Jugoslavije.
[...]


