Forum Klix.ba

Kongresmen Frenk Mekkloski (Frank McCloskey) je bio jedan od najaktivnijih zagovornika američke vojne intervencije u Bosni kao i upotrebe termina „genocid“ kao jedinog adekvatnog opisa zločina u Bosni i Hercegovini. Javno je pozivao na bombardovanje polozaja Vojske Republike Srpske, na ukidanje embarga na oruzije i ostro je kritikovao americku administraciju zbog njene pasivnosti. Upravo zbog te kritike, McCloskey je 1994. godine izgubio na izborima. McCloskey je tokom ratnih godina nekoliko puta dolazio u Sarajevu i ostao je vjerni prijatelj Bosne sve do 2.11.2003 godine kada je umro. Pored Bosne, McCloskey je lobirao i za Hrvatsku. No, dok je McCloskey odata pocast od strane Hrvatske, on u Bosni je poprilicno zaboravljen i nepoznat.

Evo sta New York Times kaze o njemu:

"Mr. McCloskey, a Democrat who represented the Eighth District, in southwestern Indiana, from 1983 to 1995, made several trips to Bosnia during his years in Congress, and in 1992 called for selective air strikes against Serbian forces if they continued their siege of Bosnia-Herzegovina.

He later criticized the Clinton administration's handling of the Bosnian conflict, warning that Serbs were committing genocide in Bosnia. "

Evo jos nekoliko stvari napisano o McCloskey-u:

"When it became clear to him that support would not be forthcoming from either his party or Administration leaders, McCloskey broke with the mainstream Democratic party and made history by looking Warren Christopher in the eye during a hearing on the Balkans and demanding the Secretary of State's resignation for his conduct of policy toward Bosnia-Herzegovina."

"With the help of the CAA and others, McCloskey brokered a broad coalition of Democrats and Republicans who had listened to his daily calls from the floor of the U.S. House of representatives to stop the genocide. They backed legislation called the McCloskey-Gilman bill, which was intended to lift the arms embargo first against Bosnia and then Croatia. Despite tough opposition, McCloskey-Gilman overwhelmingly passed the House of Representatives.
In the U.S. Senate, McCloskey's bill was sponsored by Bob Dole, but it was Vice president Al Gore who cast the deciding vote and ended any chance the legislation would pass during that session of Congress. In 1995, however, when the bill gained the support of Ranking House Member Henry Hyde, and Bob Dole in the Senate, Frank McCloskey's bill to lift the U.N. imposed arms embargo became law in the 105th Congress.
Unfortunately, Frank McCloskey was not part of that Congress because he had been voted out of office by people in southwest Indiana who could not locate Croatia or Bosnia-Herzegovina, and really didn't care."


http://www.hic.hr/english/croatian-communities.htm

Evo clanak koji je McCloskey napisao za Washington Report 1993. godine:

What's at Stake for the U.S. in Bosnia?

By Rep. Frank McCloskey

June 1993, Page 26

Bosnia is the defining moment of the post-Cold War era. Absent an early and dramatic turnaround in Western policy, we are in for very troubled and dangerous times.

In the Balkans, a Milosevic victory will mean years of conflict in Bosnia and Croatia, the extension of Milosevic's genocide to Kosovo, Sandzak and Vojvodina in Serbia and to Macedonia, and a wider Balkan war. In the long run Milosevic's "Greater Serbia" is doomed to collapse, but its rise and fall will traumatize the Balkans for generations to come.

In Europe, a Milosevic victory will make a mockery of two principles that are crucial to peace and stability, particularly in the area of the former Soviet Union: that genocide will be suppressed and punished, and that cross-border aggression will not be tolerated. It will deeply and perhaps fatally undermine the credibility and authority of the two institutions on which transatlantic peace and security are based: the CSCE and NATO.

In the wider world, a Milosevic victory will expose the end of America's military commitment to European peace and security. It will reduce the power of the United Nations and the U.N. Security Council to that of the League of Nations in the 1930s. It will poison relations between the West and the Muslim world, and strengthen fundamentalist extremism in the latter. It will embolden aggressors and extreme nationalists everywhere, and drive them and their potential victims into arms races.

These are high stakes. We are very close to losing them. We cannot afford this, and we don't need to. But this has been obscured for two years by equivocation, wishful thinking and a pervasive defeatism among Western policy makers, particularly in Europe but also in Washington. No wonder Western publics are confused.

Milosevic's genocidal aims and utter bad faith are perfectly clear. The inadequacy of diplomacy, trade sanctions, and U.N. "peacekeeping" to deter, contain, or reverse Milosevic's genocidal aggression is flagrant.

Yet Cyrus Vance, David Owen, and many European leaders continue to express hope in these failed policy tools and in Milosevic's cooperation. They even propose to commit tens of thousands of U.N. peacekeepers, including as many as 30,000 American troops, to police the Vance-Owen plan—a thinly disguised surrender to Milosevic's genocide which Serb forces clearly reject as insufficiently complete, and which their victims accept only out of despair.

Western policy on the Balkan crisis fears the quagmire of an unwinnable war. It still I fails to recognize that we are already deeply mired down in a quagmire—one of defeatism in the face of a crisis which we must confront, and which will become more and more difficult the longer we postpone that confrontation. It still fails to recognize that the Vance-Owen plan risks getting us deeper into this quagmire by entangling U. S. ground troops in an impossible and immoral mission in Bosnia, leaving Serb aggression in Croatia unresolved, and encouraging more Serb aggression in Kosovo and Macedonia.

President Clinton has signaled his determination to get us out of the quagmire of passivity and defeatism while making sure we do not get into the quagmire of an unwinnable war. He must act now to translate his determination into concrete decisions.

I hope the president will begin by admitting the profound failure of Western policy to date, suspending the Vance-Owen process, and recognizing and underscoring the genocidal nature of the Milosevic regime and its aggression.

I hope he will make clear to the American people the risks of inaction, and forge a U.S. -led victory strategy whose unequivocal objective is to defeat and contain genocidal Serb aggression.

Such a strategy cannot, should not, and need not rely on a massive U.S. or NATO ground intervention. It must and should lift the U. N. arms embargo from the states threatened by Milosevic-Bosnia, Croatia, Slovenia, and Macedonia; provide arms to Bosnia immediately; and use NATO air power to enforce the will and conscience of the international community.

Rep. Frank McCloskey (R-IN) is a member of the House Armed Services Committee

http://www.washington-report.org/backis ... 6026c.html

Sve je to lijepo...ali mislim da je nerealno očekivati bilo šta od ovih jahača apokalipse...

pa čovjeku bi se trebalo svako odužiti, bilo to ulicom ili nekako drugo

Naravno kao i mnogim drugim ljudima ovoga grada... no prvi korak je svakako pritisak na vlast... od piskaranja na forumu niko nije dobio ulicu....

taman nek smaknu onu azizu sto svima smeta

alica.k wrote:taman nek smaknu onu azizu sto svima smeta

Meni smeta,praaavo !

Jel to onaj Mekkloski što je dobio dva metka u glavu od Majkla Korleonea?

Ovaj čovjek još nema ni tablu s imenom ... i koliko još njih zaslužuju ulicu, spomenik, tablu, bilo šta.


''WE MUST HELP THE CHILDREN OF BOSNIA”
Graham Bamford (1993.)

GRAHAM BAMFORD, BRITANSKI JAN PALACH KOJI SE SPALIO ZBOG MASAKRA U AHMIĆIMA

Britanac GRAHAM BAMFORD ( 1945.-1993.) vjerujući kako će potaknuti britanske vlasti da pomognu prekidu rata u BiH, 29. aprila 1993. zapalio se ispred zgrade Donjeg doma britanskog Parlamenta u Londonu ( Hous of Commons). Velika Britanija je bila šokirana a potom njegovu smrt zataškala. Nedavno je nekoliko ovdašnjih udruženja i nevladinih organizacija zatražilo da se Bamfordu, koji je samospaljivanjem pokušao spriječiti zvjerstva u našoj zemlji, u Sarajevu podigne spomenik



Ništa ili veoma malo znali smo o Grahamu Bamfordu 1993. godine. Bili smo okruženi smrću i preživljavanjem dan za dan. Najvažnije su bile vijesti sa bh. ratišta i nada da će svjetske sile konačno reći STOP ubijanju. Istovremeno, u Londonu je Bamford na najradikalniji način želio pokrenuti Britance da pomognu prestanak rata u BiH. Međutim, nakon prvobitnog šoka, kada se 29. aprila 1993. godine, naočigled prolaznika zapalio pred zgradom britanskog Parlamenta, tamošnja javnost odlučila je prešutjeti slučaj jer je osvjetljavao politiku “nemiješanja u rat na Balkanu” koju je posebno zastupao tadašnji britanski premijer John Major.

SAMOŽRTVOVANJE ZA MIR U BiH

Graham Bamford bio je duboko potresen slikama koje su stizale sa ratišta iz Hrvatske, a potom iz BiH. Prema svjedočenjima njegovih poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH gledao svoju kćerku. Njegovo stanje je posebno pogoršano slikama iz srednje Bosne, nakon 16. aprila 1993. godine, kada britanski mediji izvještavaju o stravičnom pokolju jedinice HVO-a nad civilima u Ahmićima. Ubijeno je 116 ljudi, među kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine. Samo 13 dana nakon tog zločina, Graham Bamford, po prirodi miran, porodičan čovjek, iz solidarnosti sa žrtvama u BiH, pred očima javnosti koja ne reagira na zločine, odlučuje sebi oduzeti život. Njegova posljednja poruka bila je: “Britanci moraju zautaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Došlo je vrijeme da vratimo naše internacionalno putovanje. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju - vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”.
Nažalost, umjesto pažnje kakvu je sanospaljivanjem u Pragu izazvao 21-godišnji češki student filozofije Jan Palach (nakon invazije zemalja Varšavskog pakta na tadašnju Čehoslovačku 1968.), koji se 16. januara 1969. godine zapalio usred Praga i tako postao simbol savremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu, Britanci se ograđuju zidom šutnje. Na sahrani Grahama Bamforda nije bilo mnogo ljudi. Graham nije dobio javne počasti jer bi to bilo priznanje Velike Britanije da je kriva što je mogla, a nije učinila ništa da spriječi zvjerstva u BiH . Direktor The Bosnian Institute u Londonu Quintin Hoare za Slobodnu Bosnu kaže kako nažalost, osim onoga što već znamo, nemaju više informacija o Grahamu. “Veoma aktivno sam bio uključen u kampanju za pomoć Bosni i pamtim da je njegovo samoubistvo tada bilo više individualni čin i da nije izazvalo skoro nikakvu kolektivnu akciju. Bojim se da nije imalo velikog uticaja i da se tada o tome nije baš izvještavalo u medijima. Naravno, zvaničnici nisu imali potrebu govoriti mnogo o tome iako je možda neko i želio”.
Vjerovatno ni inicijativa da se u Sarajevu sagradi spomenik Grahamu Bamfordu neće proći bez rasprava o tome da li onda svaka od oko 97.000 žrtava rata u BiH treba dobiti istu počast. Inicijativu je pokrenulo nekoliko udruženja, između ostalih, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, Udruženje za očuvanje civilizacijskih tekovina “Sinan paša Sijerčić”, Udruženje generala BiH. Priča svakako izaziva i dileme o etičkom aspektu samog čina (samoubistva) neovisno od razloga zbog kojeg je to učinio. Međutim, spomenik bi bio veliko hvala upravo zbog činjenice da je čovjek, koji je “tuđi rat” mogao gledati na TV-u u svom udobnom londonskom domu i danas posmatrati kćerku kako raste, odlučio životom platiti samo jedan dan svjetske pozornosti na tadašnja dešavanja u BiH.

ČOVJEK KOJI JE JEDINO MRZIO RAT

Graham Bamford rođen je krajem Drugog svjetskog rata, u Londonu, 1945. godine. Odrastanje u postratno vrijeme izoštrilo je njegov senzibilitet prema životu, nemoćnima, žrtvama rata širom svijeta. Ovom pacifisti, za razliku od većine Britanaca, granice razmišljanja sezale su mnogo šire od ugodnog života u Londonu, porodice, posla i svakodnevnice. Volio je da putuje. Boravio je u Zagrebu 70-tih godina prošlog vijeka, posjetio Australiju, a u Japanu, zemlji koja ga je posebno oduševljavala, pronašao je i svoju životnu ljubav. Međutim, njegov široki duh poklekao je pred slikom svijeta prepunog stradanja ljudi. Slike ugljenisanih tijela iz Ahmića '93. bile su posljednja kap koja je prelila čašu. Nažalost, pripadao je manjini i njegova bi sahrana, da nije bilo članova obitelji, ličila na puki transport mrtvačkog kovčega. Ime Grahama Bamforda uklesano je ipak na spomen-ploči postavljenoj na travnjaku preko puta zgrade britanskog Parlamenta. Cvijeće donesu još jedino članovi porodice.


Hrvatski film o Grahamu Bamfordu
“GRAHAM I JA” U REŽIJI NENADA PUHOVSKOG

Jedan od rijetkih dokumenata o životnoj priči Grahama Bamforda je dokumentarni film Nenada Puhovskog Graham i ja - istinita priča. Film je snimljen 1997. godine, uz brojne poteškoće autora da pronađe sagovornike. Niko od britanskih zvaničnika nije želio pomoći u prikupljanju materijala za film koji je urađen u produkciji Factuma iz Zagreba. Autor navodi kako je riječ o “nostalgičnoj autobiografskoj priči o djetinjstvu, odrastanju, prošlosti i nesnalaženju u savremenim društvenim promjenama isprepletena sa sudbinom Engleza Grahama koji se spalio u Londonu iz protesta zbog neosjetljivosti svijeta na ratne patnje”.


Anketa
ZASLUŽUJE LI GRAHAM BAMFORD SPOMENIK U SARAJEVU

Prof.dr. Asim Mujkić, profesor etike i filozofije na FPN Sarajevo:
“ Apsolutno podržavan ideju da Graham Bamford dobije spomen-obilježje. Samo politički neosviješten narod ne pamti svoje prijatelje, posebno one koji su podržavajući ideju Bosne dali i svoj život. Mislim da je to i ranije trebalo uraditi”

Fra Marko Oršolić, direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra Sarajevo:
“S jedne strane podržavam ideju, ali s druge strane njegov čin nije moralno opravdan, jer ni zbog čega ne smiješ sebi oduzeti život. Ta dilema je vječna, mada je razlog zbog kojeg je to učinio vrijedan pažnje”.

Mustafa Polutak, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH:
“Graham Bamford je u vrijeme kada je malo ljudi u svijetu željelo da zna šta se dešava u Bosni i Hercegovini učinio to što je učinio, kako bi bar skrenuo pažnju. Taj njegov gest vrijedan je da se nekako zabilježi”.

Rašid Sijerčić, predsjednik Udruženja “Sinan- paša Sijerčić”:
“Želimo pokrenuti širu društvenu raspravu o etičkom aspektu čina Grahama Bamforda, a konačan cilj trebalo bi da bude spomenik Grahamu Bamfordu u Sarajevu”.
Slobodna Bosna


http://www.sarajevo-x.com/clanak/080430007

@Banksy: Ja se slazem s tobom, taj covjek treba imati spomenik u sarajevu ili bolje u ahmicima. No nadam se da ti ipak podrzavas ovu ideju za McCloskeya, mislim necemo se valjda sad takmiciti ko vise zasluzuju. Graham Bamford je barem poznat BH javnosti, postoji inicijativa za njegov spomenik i radnje na tome su vec poduzeli odredjeni ljudi. Dokle je to doslo, ja iskreno ne znam. No ovaj slucaj je tek startovan i iskreno se nadam da ima ljudi na forumu koji ce podrzati ovu ideju. Ova ideja za razliku od slucaja "Bamford" nema jos uvijek podrsku ljudi poput Sijerčića, Mujkića itd.

uvjek dobar gost wrote:Naravno kao i mnogim drugim ljudima ovoga grada... no prvi korak je svakako pritisak na vlast... od piskaranja na forumu niko nije dobio ulicu....

OK. Akcija je tek pokrenuta. Trenutno je potreba podrska ljudi, zato sam i stavio na forum. Ko hoce da pomogne bujrum!

Evo moj prijedlog je da ulicu Azize Sacirbegovic preimenuju u "Frenka Mekkloskog"...

Podrzavam prijedlog.

kako, kad , dje akcija pokrenuta? kako mi sto smo van Sa. mozemo doprinijet?

podržavam inicijativu