evo frisko sb iz grenoblea, prica o mesinom uspjehu s malim klubom i za francuske pojmove.
samo da se zna - jedini nas trener u ligama petice!
PIŠE: Nedim Hasić (Grenoble)
FOTO: Mario Iličić
Čudna je to priča... Tako je prije nekoliko dana veliki francuski list Figaro naslovio svoju reportažu o Mehmedu Baždareviću i njegovom Grenobleu. Klub nogometnih siromaha, u usporedbi s većinom ostalih timova iz prvog razreda francuskog prvenstva, u prva je četiri kola nanizao tri pobjede i poraz na gostovanju kod Lyona. U posljednjih mjesec dana Grenoble je omiljeno odredište francuskih sportskih novinara, koji pokušavaju odgonetnuti tajnu uspjeha kluba na kojeg niko nije računao otkako su, prije više od 40 godina, posljednji put igrali u premijernom francuskom nogometnom društvu. No, najviše ih zanima tajna koju u sebi krije Meša Baždarević, koji je već drugi put, sa outsiderima kakvi su Istres i Grenoble, ušao u Prvu ligu. Zanima ih čarobni štabić pomoću kojeg je ustrojio tim sa igračima iz jedanaest zemalja svijeta za koje niko do tada nije ni čuo i trijumfalno krenuo u prvenstvu. Meša je danas u Francuskoj ono što je Ćiro Blažević već godinama u Hrvatskoj. Čovjek koji je svaki dan u stanju ponuditi dobru priču. Uostalom, prošle je nedjelje imao rijetku čast. U L'Equipeu, najvećem sportskom dnevniku Evrope, pisao je svoj dnevnik, a to je nešto što se traži samo od najvećih zvijezda sporta u Francuskoj.
Svakoga dana, u osam sati ujutro, Meša je prva osoba koja dođe u Chemin de la Poterne, trening centar nogometaša Grenoblea. Pripremi vježbe za taj dan, odredi šta će se raditi tokom treninga, spremi kasete na kojima su snimljene utakmice protivnika iz narednog kola, na teren iznese opremu neophodnu za treniranje i uigravanje. Meša je u Grenobleu djevojka za sve, prvi trener, vrhovni autoritet, ali i skaut, ekonom... I tako je od prvog dana otkako je stigao tu, otkako ga je na tu dužnost novim, japanskim vlasnicima kluba, preporučio Ivica Osim. „Kada su Japanci kupili klub, nisu znali šta da rade, nisu imali iskustva sa vođenjem tima niti organizacijom ekipe. Tražili su nekoga ko bi pošteno radio svoj posao i Ivica im je preporučio mene.“ Iako Grenobleov trening centar, sa akademijom za mlade nogometaše i desetak terena sa pravom i umjetnom travom, nekome ko dolazi iz Bosne izgleda impresivno, ovaj je klub, zapravo, jedan od najsiromašnijih u Francuskoj. Čak i u poređenju sa nekim drugoligašim timovima. Igrači se presvlače i tuširaju u kontejnerima, u kojima su improvizirane svlačionice, a Meša jednu prostoriju dijeli sa ekonomom, pomoćnicima i doktorima. „Jedino ovdje novinari mogu doći do svlačionica, namjerno ih pustim tu da vide kako radi 'sirotinja' u Francuskoj.“ S druge strane, klupska administracija uživa u svojim dobro plaćenim poslovima u udobnim uredima na Stade des Alpes. „To je bio moj prvi sukob s rukovodstvom kluba“, priča nam Meša. „Kada smo ušli u Prvu ligu, tražio sam novac za pojačanja, jer realno, ovo što sada imam je tim za druge lige. Kazali su mi da novaca nema, da moramo podmiriti neke dugove kako bi dobili licencu. Poludio sam kada sam saznao da su potrošili dva miliona eura za renoviranje kancelarija, koje čak i nisu naše, jer je stadion gradski, a da nema novaca za igrače. Njih ima pedeset uposlenih, a kupili su 80 LCD televizora. Tada sam htio ići, ali su me ubijedili da će biti bolje.“ No, dojma smo kako bi Meša mogao veoma lako uskoro napustiti Grenoble. Iako mu ide iznenađujuće dobro, japanski vlasnici, veliki koncern koji se bavi elektroničkim napravama, između ostalog, izumili su i softver za ulazak na stadion pomoću mobitela, bez klasične, štampane ulaznice, nije siguran šta da radi sa timom. Uspjeh nije iznenadio samo francuske novinare, nego i japanske vlasnike, koji sada ne znaju kako da se nose sa njim. Meša prebrzo misli i radi u poređenju s mlakom i inertnom klupskom administracijom i lako bi moglo doći do razlaza. Pojačanja nema, u tim je stiglo nekoliko do sada nepoznatih igrača, a klupska administracija svojim velikim uspjehom smatra dovođenje na posudbu igrača iz Lyona, koji tamo nisu igrali ni za drugi tim francuskih prvaka. „Mene je zimus tražio Sochaux, u tom klubu mogu raditi kao trener kada hoću, no nije pošteno bježati napola dovršenog posla.“Sochaux je i grad u kojem živi Mešina porodica, kćeka Tea i supruga Marina, Beograđanka koju je upoznao u avionu iz Beograda za Sarajevo, u vrijeme dok je još igrao za Željezničar. Čini se kako su i u klubu postali svjesni kako bi tvorac njihovog sna mogao napustiti tim, stoga je bilo neobično vidjeti predjednika Grenoblea, Kazuyoshija Watanabea, kako prisustvuje treningu tima. Drugog dana naše posjete Grenobleu, uznemirenost japanskih klupskih uposlenika odavala je kako se na terenu dešava nešto neobično. U Francuskoj predsjednici nikada ne dolaze na treninge prvog tima, no tog se jutra Watanabe, na proputovanju između SAD, Francuske i Japana, spustio do igrača. Obratio se nakratko nogometašima, kazavši nekoliko rečenica na japanskom i napustio Chemin. Niko od igrača ili trenera nije znao o čemu je pričao, jer im niko nije ni prevodio s japanskog, što dovoljno pokazuje kakva smušenost vlada u klubu. A jasno je to i navijačima, njih pedesetak svakog se jutra skupi kraj terena, kako bi posmatrali šta se radi. Najviše je Arapa, koji Mešu zovu bratom i sve ono što on govori igračima, horski i glasno ispraćaju s Inshallah!
No, bez obzira na sve uspjehe u francuskom nogometu i fantastičan status koji je u ovoj zemlji zaradio još iz vremena kada je igrao u Sochauxu, nogometna reprezentacija BiH uvijek je glavna ali i bolna tema za Mešu Baždarevića. Kada je smijenjen Blaž Slišković, u našim je nogometnim krugovima Meša važio za najozbiljnijeg kandidata za selektora reprezentacije. Priča kako je tada bio spreman napustiti basnoslovno plaćen posao u Kataru i doći raditi u Sarajevo. Javio se i na konkurs koji je raspisao NS BiH, no kasnije je shvatio kako je i konkurs i kontakti koji su sa njim uspostavljeni, bilo pro forme, zamajavanje javnosti, jer niko iz NS nije ozbiljno računao na njega. „Reprezentacija je ozbiljan posao, nije to rad pet dana prije utakmice, nego mukotrpan posao za koji se treba spremiti“, kaže Baždarević „Tada sam napravio program rada, planirao dovesti dvojicu pomoćnika iz Francuske, organizirati skautsku mrežu, no niko me nije ozbiljno shvatao.“ Skautska je mreža, po njemu, najozbiljniji nedostatak u radu Saveza, na desetine mladih igrača rasutih u Evropi nikada neće biti pozvani u bh. nacionalni tim, jer za njih niko ne zna, niti ozbiljno računa. A kada zaigraju za neku od velikih evropskih ekipa, tada je već kasno. „Miralem Pjanić je najbolji primjer za to. Da nije bilo upornosti njegovog oca, koji je krvavo zaradio sinu pasoš, nikada Mire ne bi igrao za nas. A za njega se znalo prije pet-šest godina. Suad Buco Arnautović, nekadašnji golman Želje, zvao me je jedan dan da dođem kod njega u Luksemburg da pogledam nekog dječaka kako igra. Nakon petnaest minuta utakmice, kazao sam mu da zove NS BiH i da kaže da imamo vanserijskog talenta. Trebalo je, dakle, proći pet godina da se neko sjeti pozvati dijete da zaigra za reprezentaciju.“ Kako prije nekoliko godina, tako i danas, Meša nema niti jedne lijepe riječi za novog selektora BiH, Miroslava Blaževića. „To što je on selektor, to je smrt Bosne i Hercegovine“, kategoričan je u svom stavu, podsjećajući na susret sa Blaževićem u Bologni, kada je reprezentacija BiH igrala prvu utakmicu kvalifikacija za SP 1998. godine. „To što nam je tada govorio i šta je radio nisam nikada zaboravio. Kako će nam se napiti bosanske krvi, kako smo bijednici... Bilo je strašno. Neću ulaziti u detalje njegove stručnosti, mada je i ona upitna, no njegov karakter je užasan i to što je on selektor veliki je poraz Bosne.“ Slatko se nasmijao i kada smo mu kazali kako Ćiro namjerava kooptirati Harisa Škoru u svoj stručni štab. „Haris i ja smo kumovi, no ne pričamo godinama, upravo zbog Ćire. Još od onog dana kada se počelo pričati o tome kako je Ćiro kandidat za selektora i nakon što sam ja kazao šta mislim. Nazvao me je i posvađali smo se. Haris je moj drug, ali smiješno je da neko, ko nema ni dana trenerskog iskustva, dođe u reprezentaciju. A znam ga dobro, znam šta je njemu važno i teško da iko može platiti onoliko koliko on misli da vrijedi.“ Reprezentacija je tako, barem za sada, za Mešu zatvorena knjiga. Kaže kako je prestao i čitati vijesti o zbivanjima u i oko nje i upotpunosti se okrenuo radu u Grenobleu. No, ipak ga je zaboljelo kada je čuo da ne želi u svoj tim dovoditi igrače iz Bosne te da su mu draži Srbijanci, obzirom da ih danas u Grenobleu igraju trojica. (Miloš Dimitrijević, rođen u Nantesu, sin pokojnog Zorana Čave Dimitrijevića, Sarajlija Zoran Rendulić koji je u Grenoble stigao iz Čačka, te Milivoj Vitakić, nekadašnji stoper Lillea.) „To su takve gluposti, da mi se povraća“, kazat će nam Meša. „Ove sezone sam htio dovesti dvojicu naših igrača, Semira Štilića i Darija Damjanovića, no kada sam čuo koliko se traži za njih, odmah sam se ohladio. Ljudi misle da mogu preko noći zaraditi milione, a to tako ne ide. Govorio sam da dođu ovdje, da se dokažu pa da onda naprave pravi, veliki transfer, no nisu me slušali. Smiješno je gledati kako se ulazi u reprezentaciju da bi se prodali igrači za male pare. Danas je sve naopako. Ja sam odigrao 35 utakmica za onu Jugoslaviju, da bi tek tada milanski Inter počeo razmišljati da me dovede. Danas ljudi odigraju pola sata protiv Estonije i odmah sanjaju milione.“
Navijači Grenoblea pokretačka su snaga ovoga kluba. Nedavno preuređeni Stade des Alpes, sa svojim staklenim krovom jedan od najljepših stadiona Francuske, na svakoj je utakmici ispunjen do posljednjeg mjesta, a u fan shopu, koji se nalazi ispod tribina, kažu nam kako su u posljednjih godinu dana prodali više dresova, majica i zastava nego u protekloj deceniji. Na svako se gostovanje putuje u organizaciji kluba navijača, u nekoliko autobusa ili privatnim vozilima. Ono što je Mehmed Baždarević nogometašima, to je Dragan Radić navijačima. Dragan je porijeklom iz Bratunca, u Francusku je došao prije dvadesetak godina i danas je vođa navijača Grenoblea. Dragan je zaslužan i zašto se zastava BiH vijori na tribini na kojoj su smješteni navijači Grenoblea. „Kada smo bili svjesni da će nas Meša uvesti u Prvu ligu, kazao sam roditeljima da mi u Bosni kupe zastavu BiH. Našli su je u Kiseljaku kod Tuzle, gdje mi živi baka i nosimo je na svaku utakmicu“, priča nam Dragan. „Meša je nama zakletva, da nije bilo njega, nikada mi ne bi ušli u Prvu ligu. Voli ga cijeli grad jer svi vide kako se bori, kako cijeli dan živi za klub. Prvi dolazi, posljednji odlazi iz kluba i Francuzi to znaju cijeniti. Njima nije važno kako se ko zove i odakle dolazi, važan je uspjeh. A Meša je napravio ono što niko nije ni sanjao da je moguće.“
Mojne ba ništa stavljati jer će maleni pitarćići da se okome i na njega,ipak je on legenda sa Grbavice,a poznajući njihov mentalni sklop,dovoljno im je samo spomenuti "Željo" i odma su tu da daju svoje "stručno" mišljenje pljujući sve vezano za NAJVEĆI Sarajevski klub i pišući ostale kompleksaške nebuloze. 
