Forum Klix.ba

Gledam nešto koja god tema da se potegne, uvijek se završi na rat, genocid, srbihrvatibošnjaci...

Odmah da napomenem, NE NAPADAM NIKOGA, i sama se teško mogu oduprijeti impulsu da odmah sve (bez obzira koliko nevezano bilo) automatski posmatram kroz prizmu rata.

Samo me brine: koliko je to (ne)zdravo? Bio je nedavno članak na sa-x, nešto o tome kako se zapravo voditi dnevnik ispostavilo kao nezdravo jer su ljudi (vodići dnevnika) iznova proživljavali svoja loša iskustva što ih je bacalo u depresiju. Ponekad se bojim da se i mi tako vrtimo u krug i da nam u glavama rat još uvijek traje.

Sjećate se kako je bilo "prije"? Ono kad smo bili kao sav ostali normalan svijet, kad nismo razmišljali o ratu, o naciji, o genocidu, o logorima, o ratnim zločincima... Ja se skoro više i ne sjećam kako je bilo živjeti tim nekim drugim "normalnim" životom...

Šta mislite, imamo li šanse da se onako generacijski "čoporativno" izvučemo iz ovoga, jer činjenica je da smo svi pogođeni ratom na ovaj ili onaj način.

Mi koji smo bili tu, zauvijek cemo ostati u oziljcima koje smo dobili u ratu.

Cudno je to kako osjecaj najgoreg i najveceg moguceg zamislivog straha potpuno nestane nakon 15 dana jer zivis svoj zivot bez obzira sta se desava oko tebe, a to nije zdravo po psihu.

Meni niko nemoze vratiti vrijeme koje sam ja izgubio, niti ja to imam od koga naplatiti, prema tome taj me gubitak vremena od 4 godina zauvijek prati, i stoga se stalno vracam na rat, jer me je ujebalo nepovratno, iako se to nikom od nas na prvi pogled tako ne cini.

Neki dan sam pricao sa covjekom, amerikancem, cija je zena rodjena 40-ih godina u Njemackoj, i njena generacija je bila ta koja je Njemacku napravila onim sto je danas.
Na nama, nasoj generaciji je isti zadatak, samo treba svako sebe da upita koliko smo kompromisa spremni da napravima radi buducnosti nase djece i nase zemlje.

Mislim (jos uvijek) da ima sanse.

Pa tesko je biti normalan kad ti rat prekrizi djetinjstvo... Trudimo se.

foton wrote:Pa tesko je biti normalan kad ti rat prekrizi djetinjstvo... Trudimo se.

Slazem se,rat nas je zahebo pravo...

nostalgicar wrote:

foton wrote:Pa tesko je biti normalan kad ti rat prekrizi djetinjstvo... Trudimo se.

Slazem se,rat nas je zahebo pravo...

da je rat bio samo granatiranje Sarajeva (Sa uzimam samo kao primjer, u njemu je situacija bila losa, ali daleko od tog da je bila najgora) skolskim granatama i gadjanje manevarskom municijom, mogli bismo se nafurati da je to bila igra i ne osvrtati se nazad...hajde da apstrahiramo saosjecanje sa svim zrtvama rata, tj. narodom kao statistikom i fokusiramo na svaciju licnu ravan... malo je onih koji nisu izgubili nikog bliskog od najuze porodice, najboljeg prijatelja, dio tijela, toliko je silovanih djevojaka koje su tu, medju nama, sigurno ih ima i na ovom forumu...gubitak doma i zavicaja cu staviti u drugu kategoriju...u nju cemo staviti i cekanje u redu za vodu, svakodnevni strah za bliznje, za sebe i ostale "sitnicarske" traume...

sve da ignorisem onu "ko ne pamti, ponovice mu se", ostaje cinjenica da nije moguce ne pamtiti

Optereceni?
Po nekim istrazivanjima poslijeratna generacija ( drugog svjetskoga rata) masovno je oboljevala od raka. ( jedan od primjera) Znaci posljedice nisu ostale samo na onim generacijama koje su ga prosle, nego zahvataju i one koje su se iz njih izrodile.

a mozda nisu sjecanja ono sto te baci u depresiju. svakako odavde dok se gleda.. sve lici na jedan cudan izlet na mjesec.. ono sto me je uvijek odusevljavalo u vezi rata, je saznanje kako nije bilo ni malo strasno utonuti u njega.. jedino iznenadna pomisao na to, da trebas da prezivis jos neki rat, je stravicno teska..ali kada se to pocne dogadjati, sve sto ti se desi servirano je u takvim porcijama da i ne primjecujes razmjere onoga sto si se desava.. kao kutija sa laznim dnom koja lezi u slijedecoj.. pa u slijedecoj.. .pa u slijedecoj..
to se valjda izdrzi zahvaljujuci jednoj velikoj lazi, tj. vjerovanju da te na kraju te igre ceka ona stara slika od koje si krenuo.. problemi pocinju kada se shvati da povratak traje par generacija.. a trebalo je samo jedna da se sidje dole
tako da mislim da kriticna generacija.. pokusava zivjeti jureci svog izgubljenog zmaja do kraja zivota

jako ilustrativno, Ciciban

u pravu si i za zmaja:

CiCiban wrote:tako da mislim da kriticna generacija.. pokusava zivjeti jureci svog izgubljenog zmaja do kraja zivota

Brus Li je odavno pokojni i nema vise nikog da nasu generaciju dovede do zmajevog gnijezda

je, inace se nikada ne bi otvorile oke

Ja rat nisam prozivio na onaj nacin na koji su ga prozivjeli oni koji su tad bili odrasli. Posto sam bio dijete 10-13 god.) na rat sam drukcije gledao.

Nije da nisam prolazio kroz traume ali u ratu nisam izgubio nikog bliskog osim dede koji je umro prirodnom smrcu.

Ono sto sam prozivio u poslijeratnom periodu ka<da sam vec bio odrastao za mene je bilo mnogo bolnije i ostavilo je mnogo vece posljedice. A na rat sam gledao iz djecije perspektive kao na nesto zanimljivo. Sad to zvuci bolesno ali tada mi je izgledalo tako.

Sto se tice oporavka od rata to ce ici jako tesko. Prije svega zbog toga sto smo u situaciji u kojoj postoje nerascisceni racuni koji nam ne dopustaju da idemo naprijed.

Ne znam koliko ste svjesni cinjenice da zivimo u najtuznijoj i najjadnijoj zemlji na planeti.

A dijelom smo i sami krivi za svoju sudbinu.

Nije krivica samo agresorova. Krivica je i onih koji su se odrekli identiteta.

Narod bez identiteta je osudjen na propast.

zili wrote:Gledam nešto koja god tema da se potegne, uvijek se završi na rat, genocid, srbihrvatibošnjaci...

To je donekle i logicno. Ono sto nam se desavalo jeste unistilo zemlju, unistilo ljude pa i buducnost i najmanje je cudno to sto su teme takve kakve jesu.

Sjećate se kako je bilo "prije"? Ono kad smo bili kao sav ostali normalan svijet, kad nismo razmišljali o ratu, o naciji, o genocidu, o logorima, o ratnim zločincima... Ja se skoro više i ne sjećam kako je bilo živjeti tim nekim drugim "normalnim" životom...

Nemoguce je opet vratiti film na 1991.

Nemoguce je biti opet bezbrizan i uljuljkan, jer san se jako brzo prekine a najvise ispastaju oni tek probudeni.

Djulmysha wrote:



posljedice rata su dugorochne,..
one se mogu i genteskim putem prenijeti,...

CiCiban wrote:a mozda nisu sjecanja ono sto te baci u depresiju. svakako odavde dok se gleda.. sve lici na jedan cudan izlet na mjesec.. ono sto me je uvijek odusevljavalo u vezi rata, je saznanje kako nije bilo ni malo strasno utonuti u njega.. jedino iznenadna pomisao na to, da trebas da prezivis jos neki rat, je stravicno teska..ali kada se to pocne dogadjati, sve sto ti se desi servirano je u takvim porcijama da i ne primjecujes razmjere onoga sto si se desava.. kao kutija sa laznim dnom koja lezi u slijedecoj.. pa u slijedecoj.. .pa u slijedecoj..
to se valjda izdrzi zahvaljujuci jednoj velikoj lazi, tj. vjerovanju da te na kraju te igre ceka ona stara slika od koje si krenuo.. problemi pocinju kada se shvati da povratak traje par generacija.. a trebalo je samo jedna da se sidje dole
tako da mislim da kriticna generacija.. pokusava zivjeti jureci svog izgubljenog zmaja do kraja zivota

Naježila sam se. Al najozbiljnije. CiCi trebala bi napisati knjigu (il bar zbirku poezije). I nemoj sad molim te ponovo navući veo cinizma.

I ja sam dugo bila cinik. Još uvijek mi je nivo cinizma viši nego što je normalno. Čini mi se da je to odbrambeni mehanizam. Ustvari ne čini mi se nego znam. Sve su to posljedice... Kao i ovaj sad popularni trend da je "sve dosadno", sve je "bezze", ništa ne valja, na sve se treba samo žaliti.

Kažu da nada umire posljednja, ali da li je moguće da je sami ubijamo? Zašto se toliko bojimo nadati bilo čemu dobrom? Kao da nas iza svakog ćoška čeka neki novi rat.