kinte_kunte wrote:ko im je kriv sto su samohrane
"muskarci"[/quote]
[/quote]
**********************************
a kad se je hebala nije joj bilo krivo[/quote]
Komentar na citat - žalosno i bolesno!!!
Kao prvo – kod nas su takve žene uvijek izložene šikaniranju i mahalskim tračarskim gimanistakama, pri čemu rijetko ko ulazi u to kako i zašto su te žene postale samohrane majke. Statistika kaže da su nažalost na to bile prinuđene bježanjem od psihodeličnih muževa ili partnera, koji su ih ako ne fizički a ono u većini slučajeva ugnjetavali onim na oko nevidljivim ali puno bolnijim načinom – psihičkim nasiljem.
Drugo – vjerujem da većina njih kada je planirala trudnoću, majčinstvo, roditeljstvo, brak uopšte nije ni slutila šta će se desiti, koliko tragičan i jeftin nekom nečiji život može biti pa samim tim ni utjecati na odluku da li ostati u drugom stanju. Isto tako, bezbroj je slučajeva da su djeca koja nisu bila ni planirana ni željena upravo učvrstila vezu između roditelja, ukazala im šta su prave životne vrijednosti, otvorila oči pred životnim izazovima. Roditeljstvo definitivno nije za one koji ne znaju šta hoće u životu, koji nisu sposobni ni spremni usmjeravati ni svoj a ne dječiji život, i nekada ni 100 nezrelih i nespremnih očeva djetetu ne bi pružilo potreban oslonac ni roditeljsku brigu, ali isto tako izostanak te karike u lancu života će se uvijek osjetiti i reflektovati kroz ponašanje djeteta, makar i u njegovim 40-tim godinama jer otac jeste bitna stavka u razvoju i odgoju djeteta.
Treće – svi koji smatraju da je abortus ispravnija odluka od biti samohrana majka, očito nikada nisu čuli otkucaje dječijeg (čitaj čovječijeg srca) iz stomaka već 40 dana od začeća istog, i nisu svjesni da je ubiti plod isto kao i ubiti čovjeka, iskasapiti i baciti ga u kontejner u komadićima. I šta nakon abortusa, čak i kad je moguć kao bijeg od problema, opet je majka ta koja se treba nositi sa njegovim posljedicama, koja će čitav život sebe ispovijedati preispitujući tu odluku kako sa vjerskog, tako i sa zdravstvenog, psihološkog, emotivnog aspekta (pročitajte iskustva žena koje su to već uradile i vidjećete da je rijetko koja na to gledala kao na bezazleni hirurški zahvat). Ne zaboravite da su čak i žene silovane u ratu odlučile zadržati djecu, a sam Bog zna kako im je sada odgajati ih.
Naš mentalitet, kao ni propisi, ne priznaju taj institut, ostaju slijepi nad potrebama i hrabrosti tih žena da pruže djetetu bar minimum egzistencijalnih i emotivnih potreba. Svi su puni razumijevanja za majke koje izgube supruga u saobraćajnoj nesreći ili od ciroze jetre, dok su one koje u jedan džehenem (onaj samohranski) odluče pobjeći, ili budu otjerane iz drugog, ništa manje džehenemskijeg (onog bračnog, partnerskog) anatemisane i žigosane kao raspuštenice, najčešće prepuštene same sebi.
Uostalom ... često se sve svodi na to da je žena tako odlučila, da je sama izabrala taj put, ali šta je sa bezbroj onih koje su bile ostavljene, napuštene, zaboravljene, odbačene ... nije svaka majka postala samohrana svojim izborom, one su samo bačene u vodu u kojoj im je valjalo plivati kako znaju i umiju. Većina ih ostane i emotivno i finansijski potpuno nezbrinuta, ne dobije podršku porodice ... ali u ljubavi djeteta i prema djetetu crpe potrebnu snagu za nastaviti život. Sva podrška koju samohrana majka može dobiti se svodi na razumijevanje prijateljica, eventualno i rijetko porodice (svoje naravno), te besplatnu psihološku pomoć u Porodičnom savjetovalištu.
Ja sam, nažalost, od onih koji misle i vide da djeca razvedenih roditelja, kao i djeca koja iz bilo kog razloga odrastaju i sazrijevaju samo uz jednog roditelja, najčešće nemaju potpuno jasnu životnu sliku, niti će je ikada dobiti. Sretna sam i izgleda povlaštena što sam svjedočila bezgraničnoj ljubavi mojih roditelja, ali isto tako i što sam prisustvovala i njihovim svađama, kompromisima, krizama ... iz toga sam naučila šta znači brak, poštovanje, uzajamna podrška, oslonac u životu, briga o djeci – koliko zrelosti za ovo treba, koliko ulaganja, investiranja, žrtve, tolerancije. Dijete o životu nerijetko više može naučiti iz svađa i sukoba roditelja, nego iz njihovog držanja za ruku ili uljepšavanja zajedničkih uspomena. Ovo naravno pod uslovom da su svađe konstruktivne, realne, sporadične, rješive ...
Dakle ... od onih sam koji ih smatraju herojima, borcima, ali i ugroženom kategorijom kojoj je neophodna kako socijalna tako i svaka druga pomoć. Neko je pitao kako im se može pomoći, nažalost ne znam da postoji organizovan način za to. Bilo je pokušaja formiranja udruženja samohranih roditelja, ali nisam u toku da li je ta ideja zaživjela. Sve koji smatraju da svojom humanošću mogu pomoći nekoj od njih upućujem da pokušaju kontaktirati nekog iz Sigurne kuće ili Porodičnog savjetovališta, gdje im dolaze na desetine vrlo, vrlo ugroženih slučajeva. Oni će vjerovatno biti u prilici izvagati kome i kako pružiti pomoć (pri čemu ne mislim samo na materijalnu).
Takođe, postoji niz foruma na netu koje se bave pitanjem odgoja djece – ako ste u prilici možete stvari koje vam više nisu neophodne, višak novca, savjete koji su vam pomogli, iskustva koja ste stekli podijeliti sa takvim majkama, ili osobama koje ih poznaju ... biće vam zahvalne!
!) ali me ljuti zakon!!!¨
