Forum Klix.ba

prolazim kroz razvod i hrabro i s osmjehom guram kroz sve, ali tu i tamo zaista pozelim porazgovarat s nekim kome je ljudska dusa struka, psihologom dakle - posebno nekim ko je specijaliziran upravo za oblast razvoda, ili recimo sire porodicnih odnosa - upitala bih ponekad nesto vezano za dijete recimo, i iako dosta i sama razmisljam i citam, mislim da tu strucan savjet zlata vrijedi.
a posto je kod nas valjda prihvatljivije ici hodzi u tarcin i/ili na saljevanje strave nego zrelo i odgovorno pozeljeti otici psihologu po savjet, na razgovor, sa pitanjima, prosto ne znam kako da dodjem do informacije ima li kod nas neko ko je, po mogucnosti, specijaliziran bas za tu oblast...
pa rekoh da pitam mudre forumashe (onu malo stariju gardu ), neko ce mozda znati.

...a mozda mi neko iz nekadasnjeg 'kafea razvedenici', u koji nisam ni slutila da cu se uclaniti (a mozda i jesam, kako bih ga inace primijetila...? ) ima dati i neki savjet onako s pika, u smislu kako sto brze i bolje pregurati....

nisam nest starija, nit znam za psihologa, al ja sam upravo prosla kroz razvod svojih vlastitih roditelja, i jedan savjet samo imam a to je NE OTIMAJTE SE ZA DIJETE. ako dijete hoce s tatom negdje, ne mora mama odma frku pravit. i obratno. moja mala sestra (kojoj je 8 godina) nekako cudno prolazi kroz sve to, i ja se trudim da joj kolko tolko to olaksam (ne dam je ni jednom od njih dvoje da je razvlace), ali vidim da joj recimo tesko pada kad hoce da ide negdje s tatom a misli da ne moze jer ce se mama ljutiti ili obratno. to je sto dijete misli da ce povrijediti necije osjecaje ako ode na jednu ili drugu stranu, pa mislim mozda treba objasniti da je skroz ok i da nema tu strana, nekad je s mamom, nekad s tatom, i niko nije ljut.

strasno se trudim da tu sve stima, ali naravno odgovoran covjek se stalno nanovo pita da li cini pravu stvar.... (tj. toliko se pitam i umaram da na kraju meni treba psiholog )

hvala puno za odgovor iz 'djecije' perspektive alice...

Teško da će bilo koji psiholog uspjeti da izbalansira između vas dvoje i djeteta ukoliko svi troje niste u stanju prevazići isto ... međutim, u Porodičnom savjetovalištu trebaju biti uposleni psiholozi kojima je jedini zadatak upravo to, da konkretnim savjetima i stručnim pristupom pomognu kako roditeljima, tako i djeci, da prebrode sve teškoće koje brak ili razvod sobom nose.
Koliko mi je poznato (pokušaj saznati više na netu) Porodično savjetovalište je kantonalna institucija koja zapošljava upravo psihologe i volontere sličnog zanimanja, tako da bi se možda njima mogla obratiti za pomoć koja ti je potrebna, ili bar za informaciju kome da se obratiš da bi došla do pomoći u odgoju djeteta i pronalasku prijeko potrebnog mira.
Iz, za sada još uvijek tuđih iskustava, znam da je nemoguće naći sredinu, nemoguće odgojiti dijete koje neće osjetiti posljedice razvoda roditelja ... nadam se da ćeš uz adekvatnu stručnu pomoć ti bar uspjeti da ih ublažiš. Ono čega si, ne sumnjam svjesna, je da ma koliko ljuta ili bijesna bila, ma koliko tvoj stav i mišljenje bili ispravni - ne savijaj djetetu kičmu da bi tvoj bivši partner bio kažnjen za bilo koji gest, bilo koje ponašanje - jer će ta kazna na kraju, direktno ili ne, ipak najviše pogoditi upravo dijete. Vjerujem da je to teško i da upravo želja da zaštitiš dijete i proizvodi tolike frustracije i dileme, ali ...
Ne sumnjam da ima i izuzetaka, da samohrani roditelji uspiju odgojiti normalno dijete, spremno da se suoči sa izazovima koje život svakodnevno nameće, sposobno da ne zlouotrebljava ping-pong situaciju između roditelja i želim ti puno sreće na tom putu uz nadu da ćeš sama, ili uz nečiju pomoć, ipak uspjeti da dijete izdigneš iznad svih tih problema, iznad svojih slabosti i dilema i pružiti mu najudobniji (emotivno) mogući život kako ne bi trpjelo posljedice tog razvoda.

"Ne sumnjam da ima i izuzetaka, da samohrani roditelji uspiju odgojiti normalno dijete" - ja ZNAM da cu u tome uspjeti. sama cinjenica da sam ovdje i da trazim savjet to pokazuje. jako je tesko, vidim vec - ali dacu sve od sebe. vise mi je tesko sto se mene same tice, i potrebno mi je da, kako s pravom kazes, pronadjem prijeko potrebni mir. prvo to.
a imam svu podrsku ovog svijeta - divne roditelje koji su posveceni mom malom, prijatelje, cak sam i s bivsim muzem u dobrim odnosima i zelim da damo sve od sebe da tako i ostane i bude sve bolje, i nikad necu prezati ni da pitam strucnjaka za savjet i pomoc, kad god zatreba.
i uvijek cu misliti da je za dijete ipak bolje da zivi sa razvedenim ali iskrenim, postenim i (nadajmo se! bicemo!) sretnim roditeljima, nego u losem braku.
i hvala.

ko god ima sta da kaze o ovoj temi, iz svog iskustva kao roditelja ili kao djeteta, javljajte se ljudi...

Ja bih ti preporucila Porodicno savjetovaliste, potrazi gdju Amiru Gradincic ako jos uvijek radi tamo (a mislim da jeste).
http://www.porodicnosa.ba/onama.html

Da znaš da sam se nakanjivala da li da šta napišem ili ne. Ali evo zbog ovoga

ko god ima sta da kaze o ovoj temi, iz svog iskustva kao roditelja ili kao djeteta, javljajte se ljudi...

odlučih da napišem par riječi. Iz vlastitog iskustva, naravno.

Da bi našla svoj mir kako kažeš, nije svejedno zašto se razvodiš - da li ste to oboje željeli, ili samo ti, ili samo on (a ti pristaneš iz raznoraznih razloga, a dijete i njegova dobrobit je svakako najvažniji). Ovo je jako bitno, a ne može se zaključiti iz tvog posta , koji je moram ti reći zbunjujući. Jer, kažeš

cak sam i s bivsim muzem u dobrim odnosima i zelim da damo sve od sebe da tako i ostane i bude sve bolje,

Neće biti bolje, kad bi moglo biti bolje i kad biste oboje bili spremni 'dati sve od sebe' da bude bolje - ne biste se razvodili. Po meni je najvažnije biti načisto sa svojim osjećajima. Ako je on taj koji želi razvod - pa imaš pravo biti ljuta, razočarana itd., to mu i reći i pokazati, ali voditi računa da to ne utječe na dijete i da ono nikako ne učestvuje u tim razgovorima. To su stvari za odrasle. Ti i dijete ste dva bića, on se razvodi od tebe a ne od djeteta i to uvijek mora biti jasno svima. Dijete i dalje treba da ga voli, a on i dalje mora znati da ima dijete koje treba da voli i prema kojem i dalje ima roditeljske obaveze. To ne znači da ti neophodno moraš s njim biti prijatelj, uljudnost je nešto drugo.

Šta hoću reći? Da bi našla svoj mir, moraš se suočiti sa svojim osjećanjima i stvari nazvati pravim imenom i sebe i svoje osjećaje posmatrati odvojeno od djeteta. Jer, vas dvoje njega niti doživljavate niti volite na isti način, što je i normalno. I nije to lako, ali nije ni nemoguće. Sretno. Vjeruje mi, nikad ne znaš zašto je nešto dobro. Nadam se i želim ti da jednog dana, kad se okreneš i pogledaš iza sebe, budeš sretna što si kroz ovo prošla i da to shvatiš kao cijenu sreće koju ćeš, iskreno se nadam pronaći u svom životu. (Ne mora neophodno biti uz novog partnera, ali ne isključuj niti jednu mogućnost.)

Itekako je moguce odgojiti 'normalno dijete' (ma sta to znacilo) kao samohran roditelj

Najvaznije od svega - ne praviti dramu od svega toga pred djetetom. Dijete ce reagovati onako kako ti reagujes. Dakle smireno. Ne raspravljaj o razvodu sa djetetom, ali odgovori otvoreno i posteno na svako pitanje koje dijete postavi (ne idi dalje od toga...jednostvano odgovori na pitanje). Nemoj sjesti i na primjer poceti objasnjavati djetetu (osim ako te pita) kako ce ono i dalje uredno vidjati oca, kako otac njega/nju i dalje voli, itd... Ako pocnes s tom pricom iz cista mira, (iz straha da bi dijete moglo reagovati ovako ili onako) - dijete osjeti tvoj strah, tvoju nesigurnost, i ne znajuci odakle taj strah i nesigurnost - pocinje sumnjati u tvoje rijeci. Samu cinjenicu da su se mama i tata razveli predstavi djetetu onako kako i jeste - cinjenica! Nepromjenjivo. Djeca - cak i mala djeca, razumiju mnogo vise nego sto mi obicno mislimo.

Ja sam svojima sasvim jednostavno objasnila da dvoje ljudi stupe u brak kada misle da vole jedno drugo, i kada misle da zele jedno s drugim provesti ostatak zivota. Kada ta dva uslova vise nisu ispunjena - roditelji se mogu razvesti. Ni spomenula nisam odnos roditelja prema djeci (tipa, mi se ne razvodimo od tebe, ti si uvijek nase dijete, itd)... Zasto pocinjati tu pricu? Zasto predstavljati djetetu mogucnost da, mozda, ono sada gubi jednog roditelja? Ne... Sacekaj da te dijete pita (ako te ikad pita) kako i koliko ce vidjati oca. Odgovori otvoreno, da svaki put kada dijete pozeli, moze nazvati oca, i ako je otac u mogucnosti (dozvoli ideju da otac mozda danas bas i ne moze - nemoj projicirati svoje eventualne negativne stavove - mada mi bas i ne izgledas kao takva osoba) vidjece ga.

Ako je otac 'naopak', pa mu je sve prece od djece - nemoj ga pravdati pred djetetom. Jednostavno reci da ti bas i ne znas zasto otac nije danas dosao po njega/nju. Ostavi ocu da odgovori na to pitanje. Kakva ce njegova veza sa djetetom biti - zavisi od njega, a ne od tebe. Ako ce on biti 'paksu' - tvoje dijete ima pravo da shvati da je to tako. Da boli - boli, ali te se stvari dogadjaju i bez razvoda...

I.... kada te dijete pokusa 'ujesti' - nazalost i to ce se dogadjati...djeca vrlo brzo shvate da te mogu emotivno ucjenjivati... nemoj niposto dozvoliti da te obuzme neki osjecaj krivnje ili lose savjesti. Cvrsto i odlucno objasnis djetetu da ti imas pravo na vlastiti zivot i da, iako bi ti, svakog trena dala taj zivot za njega/nju - ti bi to uradila u slucaju da njemu/njoj spasis zivot, a ne da bi on/ona ispunili neki hir.

Da ponovim jos jednom, sa djetetom razgovaraj kao sto bi razgovarala sa bilo kim od nas ovdje... Objasni svoje stavove, odgovori na pitanja, ali ne unosi nesigurnost bez potrebe. Ako ti je tesko...places, dijete te vidi... nije strasno... Objasni djetetu da je odraslima ponekad tesko, i da mama ponekad place kad je nesto boli isto kao sto i dijete place kad ga nesto boli.... Da se ne ponavljam, mislim da si shvatila sustinu... Moja djeca su danas 22 i 18, (bili su sami sa mnom od dobi 6 i 2) i nikada, ali zaista nikada nisu ni jedno ni drugo dosli da mi nesto prigovaraju, ili da mi se nesto zale. Razvod im je prezentiran najnormalnija stvar na svijetu i tako su ga i prihvatili. Cuvaj na umu da bi dijete radilo ove ili one stvari - uglavnom i bez razvoda.

Sretno,

Moje iskustvo je ono stečeno kao dijete razvedenih roditelja pa ti otprilike mogu reći šta nije dobro za dijete. Nije dobro da jedan roditelj ocrnjuje drugog čak i kada misliš da to dijete ne čuje ili ne shvata. To zbunjuje! Dešavalo mi se da danima ne želim misliti na oca jer je on 'matori pokvarenjak'. Nije dobro da se majka (one su sklonije) previše veže za dijete i time ga guši tipa 'ako odeš sa ocem mama će se razboliti'... Dijete mora da shvati da je potpuno normalno da bude i sa jednim i sa drugim roditeljem. Dovoljno mu je zbunjuće što oni nisu zajedno a ne da još mora da bira kojeg više voli. I nemoj misliti da mu neke stvari trebaš namirivati poklonima, novcem ili slično. Iako to na prvi pogled izgleda kao da pali, vjeruj mi čak i dijete od 4 godine zna da to samo koristi kao neku vrstu kazne za roditelje. Istina uz neko prikladno objašnjenje dugoročno ima najbolje izglede za uspjeh. Takva djeca ili brže ili sporije odrastu. Analiziraj sama ili uz stručnu pomoć (zašto ne?) svoje dijete pa procijeni šta je bolji pristup. I: puno sreće i tebi i djetetu.

mozda ipak pokusati spasiti brak

samo da zahvalim svima sto su se potrudili da daju iskrene i korisne odgovore, svako iz svoje perspektive. nije me bilo nekoliko dana pa nisam ni znala da je bilo jos odgovora, pa jos tako interesantnih.
svaka rijec je dobrodosla, jer covjek nikad ne zna sta ga u zivotu moze snaci - ja recimo nisam ni slutila da cu se razvesti, imala sam dug, stabilan i dobar brak - sve do jednom... ali kad dodje do nekih ponizavajucih, nepostenih situacija, onda nisam spremna na ruzne kompromise.
bolje da idemo dalje posteno, a van braka.
i kao sto rece neko, jednog dana ces vidjeti za sta je i to bilo potrebno i dobro. upravo tako, i ta me misao vodi.
hvala svima.

Ni sami niste svjesni koliko ste mi svi pomogli...ja jos nisam stigla do samog razvoda ali smo ustvari i ja i moj ,,muz,, dosli do zakljucka da je najbolje da se razvedemo...imam 36 god. troje djece.Sina 13 g i dvije cerke bliznakinje od 10 g....sa ,,muzem,,se poznajem 16 god..jedno drugom smo bili prva velika ljubav ,zabavljali se 3 god. onda se uzeli.pa prvo dijete ..odmah poslije 2 god i bliznakinje...medjutim problam je ustvari u nama oboma...previse smo ,,ugusili,, jedno drugo...pa ja neznam sta stvarno volim,koja boja mi se svidja,auto,knjiga ...sve je bilo kao zajednicko...i tu je ustvari velika greska...ne kazem da je samo on kriv...i ja sam...mnogo sam bila vezana za majku a moja majka i nije bas mirisala mog muza..ali ja sam dozvolila da ona nekako stalno bude tu negde kao i njegova majka...svekrva ali kakvu ne pozeljeti ni neprijatelju...sacuvaj me boze...ma sada nema nazad..priznao mi je i da me prevario,i da ja stalno sa nekom mladjom u vezi,salje joj sms-ove u 3 ujutro,mobilni mu je zakljucan i pod sifrom...i sve to tako traje vec 2 god...ja cutala pravila se luda,mislila da ce ga proci..nisam dizala frku, malo ga jesam bockala....a on nikako da se dozove pameti nego jos gore....a sto se tice djece-totalno ne zainteresovan...djeca vole kada tata nije kod kuce,nekako se osjecaju slobodnije...jos nismo stigli da fizickog maltretiranja ali to bi mu bilo i zadnje u zivotu....majke mi ja bih ga odrobijala....ja se vratim sa robije a on sa Bara nikada.....eto pa se malo zamislite....