Ivan Lupis-Vukić izumitelj torpeda
Morski magazin - Infoteka
Autor: Đivo Bašić
Četvrtak, 28 Veljača 2008
Hrvat - izumitelj torpeda
Dok traje (25. 02. - 03. 03. 2008.) vađenje 7 torpeda (5 glava) zaostalih iz II. svjetskog rata na Batahovini (u Rijeci dubrovačkoj), te se njihovo uklanjanje dovršava van otočića Sv. Andrija (po)dalje od Dubrovnika, za spomenuti je da je Hrvat izumitelj torpeda koje je, na taj način, izvorni hrvatski izum. Na inicijativu g. Pera Memeda iz Dubrovnika, predlagao sam da se jedan primjerak (ako su svi isti) nakon uklanjanja upaljača i eksplozivnog punjenja (o)stavi u tvrđavi na Srđu, te (o)čuva za budući Muzej torpeda u Rijeci jer u Pomorskom muzeju u Dubrovniku jednostavno nema mjesta za takav nemali predmet. Ako je pak previše rizično iz sigurnosnih razloga, onda je bolje imati na duši uništena torpeda.
Austro-ugarski pomorski časnik (kapetan fregate) Riječanin Ivan Lupis-Vukić (1813.-1875.), po predaji podrijetlom iz Donje Nakovane na Pelješcu, izumitelj je torpeda. Ostvario je naum da stvori spravu za razaranje brodova ("mali čamac bez posade") upravljan(u) s kopna, te aktiviranje udarom o neprijateljski brod. Nakon više modela (prototipova), izgradio je "čamac" (dužine 1 m) na pero i vijak (kao pogonskim mehanizmom), a imao je 2 kormila i upravljan je "dugim uzdama s kopna". Konačno je uobličio "spasitelja obale" (dužine 6 m), kako ga je i sam nazvao. Nakon umirovljenja (1860.), pošao je na Rijeku, te ga je gradonačelnik Ivan Ciotta upoznao s britanskim strojarskim inženjerom Robertom Whiteheadom koji je združenim snagama prionuo (1864.) usavršavanju Lupisova izuma kojeg mu je Whitehead prizna(va)o kao autorski uradak (iako je izmijenjen i podosta prerađen prvotni "spasitelj obale"). Pokusi pregleda novog oružja (nazvanog Minenschiff) obavljeni su 21. prosinca 1866. odobrenjem državne komisije. "Torpedo" je naziv nadjenut po ribi drhtulji (Torpedo marmorata). Nakon preseljenja iz Trsta u Rijeku, Whitehead je utemeljio prvu tvornicu torpeda na svijetu. U najnovije vrijeme u tom dijelu Rijeke namjerava se utemeljiti Muzej torpeda, što je također hrvatska izvornost i ponuda za svijet (posjetitelja).
U tajnom Preliminarnom izvješću (Strategijskoj inženjerijskoj studiji br. 82) američke vojske (Ured ogranka obavještajne službe - Inženjerija, te Služba vojnih mapa u Washingtonu) iz listopada 1943. godine, koji ima oznaku "povjerljivo", a koji se odnosi na Jugoslaviju (III. tom, Lučke i postajne (željezničke) pogodnosti; kopija br. 143) i koji je pripremilo Inženjerijsko zapovjedništvo za rijeke i luke Vojnog zbora inženjerije američke vojske, između ostalih informacija, donosi se za Gruž (Dubrovnik II.) zanimljiv podatak (str. 75): "Antitorpedni brodobran [mreža] proteže se između Ponte od Leandre i poluotoka Lapada, oko 475,5 m prema zapadu od Ponte od Kantafiga, zaštičujući obje grušku luku i (ulaz u) Rijeku dubrovačku. Ulaz (pristup) na ovoj točki širok je 503 m. Vrata (ulaza), 118,87 m široka, smještena 114,3 m od sjeverne obale, otvaraju se prema unutra".
John Campbell govoreći o (po)morskom oružju u knjizi The Eclipse of the Big Gun, The Warship 1906-45, Conway's History of the Ship, (ur. Robert Gardiner), Conway Maritime Press, London, 1993, na str. 183-185, kaže se da postoje površinski brodski torpedi, te podmornički i zrakoplovni topedi. Od 1906. do 1945. razviće torpeda naročito je uznapredovalo u kasnijem razdoblju II. svjetskog rata u Njemačkoj. Tako je uobičajeni promjer torpeda 1906. bio 45 cm (obično zvan "18-inčni"), a toga je naslijedio 21-inčni (53,3 cm) s 19,7-inčnim (50 cm) u njemačkoj ratnoj mornarici I. svjetskog rata, te 21,7-inčni (55 cm) u francuskoj nakon rata. Veća torpeda su uključivala njemačke 23,6-inčne (60 cm) od 1916.-1918., te britanske 24.5-inčne (62,2 cm) 1920-ih, ali ih je samo Japan standardizirao na 24-inčne (61 cm) oko 1921. Ova velika torpeda bila su previše nezgrapna za podmornice, a za zrakoplove je 17,7-inčni postao uobičajena veličina, te je najupadljivija iznimka bio američki kratki 22,4-inčni (57 cm) torpedo. Njemački (brodski) torpedo G7*** (oko 1917.-1918. i kasnije) imao je 197 kg punjenja, a 23,6-inčni (60 cm) H8 imao je domet od 13.000 m brzinom 28,5 čvorova i 16.500 m brzinom 25,5 čvorova s 245 kg punjenja. Standardni njemački podmornički (U-boat) torpedo II. svjetskog rata je bio G7a, kao što je jedan ostao ovjekovječen na fotografiji tijekom ukrcaja na U-14 (rani tip II. podmornice). Po izvedbi 1939. godine smatralo se da mu je domet između 12.500 m brzinom 30 čvorova i 5.000 m brzinom 44 čvora. Njemački 21-inčni torpedo G7e T2 razvijen je 1920-ih iz električnog torpeda iznađenog, ali nikad rabljenog, još 1918. godine. Britanci nisu ništa znali o ovom dok nisu otkriveni dijelovi iz olupine Royal Oak 1939. godine. T2 je imao domet 5.000 m brzinom 30 čvorova i 300 kg punjenja.
Što se tiče torpednih punjenja i detonatora, nakon I. svjetskog rata razvijeni su moćni eksplozivi dodatkom aluminijskog praha, a u Britaniji i SAD-u od 1943. rabljenjem "Torpexa" (37/41% TNT-a, 41/45% ciklometilen trinitramina [ciklonita], 18% aluminija) ako su bile raspoložive zalihe (vojne potrebe). Eto, još i danas se nađe još pokoja.
... s onim bih i ja mogla zidati i pregrađivati ... vidjela na TV...nesto ne primjecujem da se u SA upotrebljava...k'o i većina patenata za koje bh. inovatori dobijaju nagrade u svijetu 
...znam ime Lupis Vukić 
